Everthing counts

Reno...VIII

Danasnji komentar jednog citaoca me podsjeti na sagu sto se zvase renovacija stana . Njemu hvala na posjeti (i podsjecanju), pa cu da napisem par rijeci i postavim koju sliku prikladnu.
Uglavnom, zvanicno, sto bi se reklo, renovacija je zavrsena. Glavni radovi su stali, moze se zivjeti normalno iako ima toliko toga jos uraditi, sto bi ovdje rekli, finishing touches.  Medjutim, finansijski, mentalno i ino, zavrsni radovi ce malo da pricekaju. Nisam prakticki ni na godisnji otisao, a jedan od planova je bio i da posjetim stari kraj prosli septembar. Sve je to pomjereno za proljece, a do kraja godine mozda zapucam na sedmicu dana malo juznije, u tropske krajeve da ugrijem kosti balkanske i bacam cedne poglede na prepanule guzove sto pored mene prolaze.

Uglavnom, sve je pocelo ovako. Po zamisli moje druzice bracne i dizajnera nepresusnih ideja i istog takvog entuzijazma, prvobitna je zamisao bila da renoviramo samo kupatilo i kuhinju. Ove su prostorije zudjele da budu renovirane, obnovljene, mada su meni i takve, dobre bile. Medjutim, takav je bio plan vec duze vrijeme, odredjen je budzet, zadat vremenski rok, odluka je pala preko noci.  I mi smo renovaciju zapoceli.
Kako to biva, kad pocnes lomit nesto po stanu, sve ostalo dolazi u stihiji . Sto ce reci, malo po malo, kvadrat za kvadratom, soba za sobom, dolar po dolar, citav se stan pretvorio u jedno veliko gradiliste. Sa velikim gradilistem dolaze jos veci problemi ( o kojima sam svojevremno malo sire pisao) tako da je povremeno bilo napeto, kako sa majstorima tako i sa drugom bracnim.

Kazem, bilo je bliskih susreta,  frustracija i medjusobnog osudjivanja. Najgore je sto moras da, kako tako, organizujes zivot u stanu koji renoviras, a ona nevidljiva prasina, za koju mislis da je nema, ulazi u posteljinu, u mozak, u najmanju poru tvog napacenog tijela, 
Neke smo stvari sami uradili , kao sto je , krecenje (odabrane boje, naravno, spektar moje zene), instaliranje kuhinje ( naravno, IKEA), ugradnja sobnih plakara ( jesam li ja maloprije spomenuo tu magicnu rijec-IKEA) , dok je sve ostalo, bilo u rukama majstora, koji su, na kraju, uradili solidan  posao. Sve je to trajalo , cirka 7-8 mjeseci, ne znam tacno, jer sam davno vrijeme bio prestao da mjerim. Narocito kako mi je ljeto, i svi planovi za isto, bili pomjereni, da ne kazem unisteni.
I tako, zadnjih dva mjeseca, disemo punim plucima nas rad, vracamo se u socijalne krugove, dolaze nam prijatelji, druzimo se. Sve u svemu, zadovoljni smo uradjenim, ima se jos puno toga zavrsiti, naravno, u  skladu sa finansijama.  Sto ce reci, polako otplacuj postojeci kredit do sljedecih dizajnerskih izazova u mene mi bolje polovine.

Praslovan

A world of pain...III

Sto se tice mog zdravstvenog kartona, vise ne pratim nista. Ne mjerim pritisak, slabo sta vjezbam, s radoscu se vracam hljebu i pitama, pa sta bude. Sto vise znam o stetnosti necega vise sam bolestan, sto se vise pazim, gore mi je. Tako da polako postajem paranoidan na sve cega se dotaknem, procitam ili pojedem,  pa  sam sam sebi rekao, ako je sudjeno da me strefi infarkt, barem ce od srca biti.
Zadnja dva dana boli me culjest, vilica, prvo donja, pa gornja. Ma nema, usro sam se golub avlijaner, sta mi sad fali?  Trazim po internetu sta bi moglo biti, sta je uzrok, je l' neka upala, je l' me promaja uhvatila (nasi se ljudi boje promaje vise od regrutacije), da nisam nesto nezgodno ukljestio, da mi se nisu misici celjusti uzjogunili. I ko bas za inat, naletim na stranicu koja kaze da bol u celjusti moze da bude jedan od skrivenih simptoma potencijalnog srcanog udara. I eto ti sad, ne mogu da zaspim od muke. Jebem ti internet, jest lijepo prije bilo zivjet, sto manje znas, zdraviji si.
Citavu noc oka nisam sklopio.  Razmisljam kakve veze zubi sad imaju sa visim krvnim pritiskom, kako me moze srce strefit i da moram biti budan, zlu ne trebalo, da bi se odjedanput sjetio da me jedan od kutnjaka muci duzi vrijeme i da se zna ponekad zaboljeti  tek toliko da me podsjeti da ga moram, kad tad, u vjecna lovista poslati.  I cim sam ja to skonto, ma nema, bol prestade odmah, instantli,  sugestija, sta li vec. Joj, jest mi drago bilo. Zaspah u sekundi.
Danas me vilica znatno manje muci, ali, i dalje tupa bol tinja. Svejedno, lakse mi je nego prijasnjih dana, sto manje sam na internetu, osjecam se bolje.

Yah Yah

A world of pain...II

Elem, savjetovano mi je prijateljski i bez prisile da malo ohanem od mesa, da smanjim unos soli (je l' se ovako kaze, unos?...op.a) da izbacim slatko i ostalo budalastine. Nesto kao dijeta, ali nije dijeta, nego je moja samostalna zelja da izmjenim nacin ishrane.
I hajd, nije to meni tesko, evo vec sam par sedmica vegetarijanac, riba, povrce i ti fazoni, picim bez mesine i masnoca i , generalno, nije lose. Stavise, dobro je,  ima raznih varijacija s povrcem, eksperimentisem malo, istrazujem. Dodatno, ne jedem kasno, osjecam se laksi, bolje spavam i samo malo vise prdim. Zitarice cine svoje.
I sve to bezbolno ide, kad preksinoc, poslijepodnevni sati, ono kad se covjek ljeskari nemarno na kaucu poslije posla,  kad samo razmisljas da li treba da promjenis carape ili ne, da li ti je vrijeme za jos jednu kafu ili nije, kad se minute otezu, a dosadni, kenjkavi glas dopire sa televizorskog ekrana, iznenada i bez najave, mucki, sto bi rekli ratnohuskacko nastrojeni novinari i instant intelektualci, napade me njegovo velicanstvo, cevap.
Da, cevap, dolutao mi u misli, onaj bosanski, pravi, elipsoidnog oblika, mastan do bola, izvana hrskav od rostilja, unutra pun sokova mesnih. Pipnes ga, povija se pod prstom, prineses ustima,  pucketa pod zubima. Praznik za culo ukusa, vene i arterije.  Dodje meni tako cevap u misli, gleda on mene, gledam ja njega, a oci su mi zatvorene. Bezbrizno lezi potrbuske na postelji od  koncentricno narezanog crvenog luka, pluta na poljevu brizno natopljene lepine,  smijesi mi se. Brojim ih, jedan,dva, ...deset. Spustam gornji dio lepine, ususkavam roditeljski, pokrivam ih da se ne ohlade. Sve u meni i oko mene mirise. Ujeda. Osjecam da dobro mi nije, tezina u grudima, neizdrziva bol, formira se. Znaci ovako izgledaju karnivorske krize. Okrecem lice prema plafonu, otvaram oci sirom, dizem ruke visoko, psujem naglas zitarice. Zrno po zrno...