Thursday, 24 May 2012
On the road...II
Spustam se malo juznije, ostavljam iza sebe Bec i uredno poredana sela, prolazim kroz sjevernu Sloveniju, mrak pocinje da pada. Ispred mene, granicni prelaz dvije bivse bratske republike, danas samostalne drzave koje se plaho postuju i vole.
Carinska kontrola. Bus se prazni, kolona silazi sa otvorenim pasosem u desnoj ruci. Sve to sporo ide, putnici gundjaju sebi u bradu, negoduju da niko ne cuje. Meni je svejedno, ne zurim nigdje, promatram gvozdene rampe i granicne kucice sto dijele ljude i teritorije. Svjezina noci i vozaca poziv trzaju me iz misli i vracaju nazad u bus. Ulazim u Hrvatsku.
Moje je drugo odrediste grad Varazdina i njegova okolina. Smjesten na obali rijeke Drave ne smatra se Podravinom, na domak zagorskih brega, ne smatra se Zagorjem. Toliko sto se tice geografije i regionalnih odrednica. Ceka me rodjak na stanici.
Osmijeh siroki i zagrljaj cvrsti. Gdje si, sta radis, kako familija? Klasicna izmjena rijeci i pozdrava. Iako sam na putu peti sat, a noc odavno prekriva grad, umor uopste ne osjecam. Budan sam, uzbudjen, treba mi kafa, molim rodjaka da stane na obliznju benzinsku pumpu da protegnem noge i osjetim kofeina oporost u ustima. Mirisem noc punim plucima. Trenuci jednostavnosti sto u prijanom sjecanje ostaju.
Rodjak mi zivi van grada, na selu, sto bi ovdje rekli, a country side. Prijatna kuca uz sporedni put, prostrano dvoriste zarobljeno oranicama, duboka trava, lavez pasa u daljini, idila iz pripovjetki. Naslovna strana turistickog prospekata za duhovni smiraj i bijeg od vreve grada.
Budim se sa horozom, promatram ravnicu ispred sebe. Izlazim vani, na verandu, istezem se uz pomoc joga pokreta opijen prohladnim jutrom, pazeci da ne uznemirim lokalno stanovnistvo odnosno komsije. Tusiram se, spremam, odlazim u grad. Setam polako, fotografisem staru jezgru i barokne fasade. Sutra je prvi maj, ne radi se, cekaju me rostilj, bijelo vino i kiflice sa sirom sto u ustima se tope.
Carinska kontrola. Bus se prazni, kolona silazi sa otvorenim pasosem u desnoj ruci. Sve to sporo ide, putnici gundjaju sebi u bradu, negoduju da niko ne cuje. Meni je svejedno, ne zurim nigdje, promatram gvozdene rampe i granicne kucice sto dijele ljude i teritorije. Svjezina noci i vozaca poziv trzaju me iz misli i vracaju nazad u bus. Ulazim u Hrvatsku.
Moje je drugo odrediste grad Varazdina i njegova okolina. Smjesten na obali rijeke Drave ne smatra se Podravinom, na domak zagorskih brega, ne smatra se Zagorjem. Toliko sto se tice geografije i regionalnih odrednica. Ceka me rodjak na stanici.
Osmijeh siroki i zagrljaj cvrsti. Gdje si, sta radis, kako familija? Klasicna izmjena rijeci i pozdrava. Iako sam na putu peti sat, a noc odavno prekriva grad, umor uopste ne osjecam. Budan sam, uzbudjen, treba mi kafa, molim rodjaka da stane na obliznju benzinsku pumpu da protegnem noge i osjetim kofeina oporost u ustima. Mirisem noc punim plucima. Trenuci jednostavnosti sto u prijanom sjecanje ostaju.
Rodjak mi zivi van grada, na selu, sto bi ovdje rekli, a country side. Prijatna kuca uz sporedni put, prostrano dvoriste zarobljeno oranicama, duboka trava, lavez pasa u daljini, idila iz pripovjetki. Naslovna strana turistickog prospekata za duhovni smiraj i bijeg od vreve grada.
Budim se sa horozom, promatram ravnicu ispred sebe. Izlazim vani, na verandu, istezem se uz pomoc joga pokreta opijen prohladnim jutrom, pazeci da ne uznemirim lokalno stanovnistvo odnosno komsije. Tusiram se, spremam, odlazim u grad. Setam polako, fotografisem staru jezgru i barokne fasade. Sutra je prvi maj, ne radi se, cekaju me rostilj, bijelo vino i kiflice sa sirom sto u ustima se tope.
Monday, 21 May 2012
On the road...
Prije nego zapocnem svoju reportazu sa balkanskih drumova sto nedavno posjetih, da se malo osvrnem oko sebe i svoje blize okoline.
Kisa. Vrijeme mizerno. Sastavilo zadnja dva dana, i ko za inat na produzeni vikend, tako da nisam prakticki nigdje van grada isao, sto je, naravno, grehota, s obzirom da sam covjek prirode, zelenila i svijetla sto prijeko potrebno mi je. Evo me sad ispred upaljena televizora, drustvo mi pravi, dok pokusavam da sastavim recenice osmisljenosti, gledajuci oblake kise sto iznad glave mi prolaze. Tmurno je.
Toliko sto se tice vremenskog izvjestaja sa obale sjevernog Pacifika. Usmjeravam misli istocnije, preko okeana, na stari kontinent i prostore gdje se juznoslavenski narodi ispreplicu, grle, ljube, tapsu po ramenu i vecinom u superlativima hvale svog susjeda, a preko interneta jebu mater svima i ratuju rijecima. Vjeruju u piramide, nose nanovije mobitele i pomno prate takmicnje za pjesmu Eurovizije narocito glasanje. Karijes je sveprisutan i neki sarm u sebi nosi.
Kako god okrenuo, ja sam dio te Evrope, i bez obzira na moju adresu prebivalista, moram barem svake druge godine da zapucam na prostore zavicajne i napunim (procistim) emotivne i ine baterije.
Lufthansa, april je mjesec, polijecem. Prvo odrediste Austro-Ugarska i bivsi ( i sadasnji) glavni grad gore spomenutih naroda, Vienna iliti Bec.
Odmah da kazem da do zabune ne bi doslo. Kraj je aprila, tamo negdje oko prvog maja, kasno proljece. I znao sam da ce vrijeme biti ugodno, suncano, ali, usitinu se nisam pripremio da ce temperature biti ljetne. Tako da je i odabir moje odjece bio u skladu sa ovim razmisljanjem, medjutim, neobicno topli dani za ovo doba godine, nisu mi dozvoljavali nista vise od majce sa kratkim rukavima. Da se razumijemo, ne zalim se, stavise, bilo mi je vise nego ugodno. Prijatno iznenadjenje sto na ruku ti ide. Idealno za setnje, a tako je i bilo.
O Becu je receno puno toga, i svako ga dozivljava drugacije. Meni, iz perspektive lezernog sjeverno-americkog turiste, grad se cini zanimljiv. Da li bio volio zivjeti, nisam siguran, ipak, ovdje sam vise od deset godina i vecina mi se evropskih gradova cine zatvoreni, ksenofobicni, za novog useljenika, ne bas ugodni. Odoh sad. Pjeske do spoznaje.
Osobno, ne zanima me bas ektravagantnost aristokracije proslih vremena, njihovi konji i palace, a titule jos manje. Covjek sam grafita, skrivenih detalja, volim pulsiranje one druge strane grada : setaliste uz rijeku, povrsinu vode, nemarno baceni otpaci, zvuk jezika sto ne razumijem, nekaraktersiticne crte lica sto ne prepoznajem.
Medjutim, ne mozes a da ne odas priznanje jednom gradu ovako bogate istorije i arhitekture sto traje. I kako sve vise hodam ulicama grada sve vise hvatam detalje, sve vise mi lici na Sarajevo, Zagreb... i kontam u sebi, eto, znao sam, sve pokrali od nas: tramvaj sa drvenim klupama, zgrada oblik, parkova raspored i jos prikazali kao svoje. E, jesu supci.
Zaboravih reci zasto je Bec prva stanica na mom putu juznije. Posjeta je Becu privatne prirode. Stariji mi brat sa porodicom zadnjih deset godina zivi ovdje, sto ce reci, svi smo se rastrkali na razlicite strane i kontinente. Nije to nista cudno, juznoslavenski su prostori izmisljeni za povremena granicna prekrajanja, seobe naroda , familija, pojedinaca...unutar i izvan maticnog govornog podrucja i zemlje.
I tu si sad gdje jesi. Trazi mjesto pod suncem, stojeci cvrsto na asfaltu, za sebe i svoje bliznje. Da li si zadovoljan ili ne, ostavljam za neka druga razmisljanja, za neko drugo javljanje. Ovo je samo reportaza, uproscen prikaz mog kratkotrajnog odmora i opis prirodnih ljepota balkanskih predjela. Pozdravljam Bec i idem dalje.
Kisa. Vrijeme mizerno. Sastavilo zadnja dva dana, i ko za inat na produzeni vikend, tako da nisam prakticki nigdje van grada isao, sto je, naravno, grehota, s obzirom da sam covjek prirode, zelenila i svijetla sto prijeko potrebno mi je. Evo me sad ispred upaljena televizora, drustvo mi pravi, dok pokusavam da sastavim recenice osmisljenosti, gledajuci oblake kise sto iznad glave mi prolaze. Tmurno je.
Toliko sto se tice vremenskog izvjestaja sa obale sjevernog Pacifika. Usmjeravam misli istocnije, preko okeana, na stari kontinent i prostore gdje se juznoslavenski narodi ispreplicu, grle, ljube, tapsu po ramenu i vecinom u superlativima hvale svog susjeda, a preko interneta jebu mater svima i ratuju rijecima. Vjeruju u piramide, nose nanovije mobitele i pomno prate takmicnje za pjesmu Eurovizije narocito glasanje. Karijes je sveprisutan i neki sarm u sebi nosi.
Kako god okrenuo, ja sam dio te Evrope, i bez obzira na moju adresu prebivalista, moram barem svake druge godine da zapucam na prostore zavicajne i napunim (procistim) emotivne i ine baterije.
Lufthansa, april je mjesec, polijecem. Prvo odrediste Austro-Ugarska i bivsi ( i sadasnji) glavni grad gore spomenutih naroda, Vienna iliti Bec.
Odmah da kazem da do zabune ne bi doslo. Kraj je aprila, tamo negdje oko prvog maja, kasno proljece. I znao sam da ce vrijeme biti ugodno, suncano, ali, usitinu se nisam pripremio da ce temperature biti ljetne. Tako da je i odabir moje odjece bio u skladu sa ovim razmisljanjem, medjutim, neobicno topli dani za ovo doba godine, nisu mi dozvoljavali nista vise od majce sa kratkim rukavima. Da se razumijemo, ne zalim se, stavise, bilo mi je vise nego ugodno. Prijatno iznenadjenje sto na ruku ti ide. Idealno za setnje, a tako je i bilo.
O Becu je receno puno toga, i svako ga dozivljava drugacije. Meni, iz perspektive lezernog sjeverno-americkog turiste, grad se cini zanimljiv. Da li bio volio zivjeti, nisam siguran, ipak, ovdje sam vise od deset godina i vecina mi se evropskih gradova cine zatvoreni, ksenofobicni, za novog useljenika, ne bas ugodni. Odoh sad. Pjeske do spoznaje.
Osobno, ne zanima me bas ektravagantnost aristokracije proslih vremena, njihovi konji i palace, a titule jos manje. Covjek sam grafita, skrivenih detalja, volim pulsiranje one druge strane grada : setaliste uz rijeku, povrsinu vode, nemarno baceni otpaci, zvuk jezika sto ne razumijem, nekaraktersiticne crte lica sto ne prepoznajem.
Medjutim, ne mozes a da ne odas priznanje jednom gradu ovako bogate istorije i arhitekture sto traje. I kako sve vise hodam ulicama grada sve vise hvatam detalje, sve vise mi lici na Sarajevo, Zagreb... i kontam u sebi, eto, znao sam, sve pokrali od nas: tramvaj sa drvenim klupama, zgrada oblik, parkova raspored i jos prikazali kao svoje. E, jesu supci.
Zaboravih reci zasto je Bec prva stanica na mom putu juznije. Posjeta je Becu privatne prirode. Stariji mi brat sa porodicom zadnjih deset godina zivi ovdje, sto ce reci, svi smo se rastrkali na razlicite strane i kontinente. Nije to nista cudno, juznoslavenski su prostori izmisljeni za povremena granicna prekrajanja, seobe naroda , familija, pojedinaca...unutar i izvan maticnog govornog podrucja i zemlje.
I tu si sad gdje jesi. Trazi mjesto pod suncem, stojeci cvrsto na asfaltu, za sebe i svoje bliznje. Da li si zadovoljan ili ne, ostavljam za neka druga razmisljanja, za neko drugo javljanje. Ovo je samo reportaza, uproscen prikaz mog kratkotrajnog odmora i opis prirodnih ljepota balkanskih predjela. Pozdravljam Bec i idem dalje.
Tuesday, 15 May 2012
Godina je proslo dvadeset
Petnaesti je maj danas. I nemu tu nista cudno. Datum ko datum, jos jedan na kalendaru koji sutra u zaboravu nestat ce. Ipak, ima nesto u njemu. Ima itekako, barem za mene, generaciju moju i sve one sto se tog dalekog, majskog dana prije godina dvadeset, u gradu soli na cudnovatom Balkanu zadesise. Ipak, dvadeset je godina proslo, nije malo, pola zivota mog jebote, rano djetinjstvo, mladost, prva razocarenja i izljevi srece.
Nesto se skupilo u meni. Srklet sjecanja, nelagodna tezina u grlu, beton na plucima, zar dvadeset godina je proslo ? Strah me reci da tesko mi je. Jebem ti obljetnice, podsjecanja i godine sto prolaze.
Vracam se mislima u proslost sto spominjem. Proljece je u punom mahu. Dani su duzi i grad se probudjenim cini, bez obzira na tenzije u zraku sto se osjetiti mogu. Cekam telefonski poziv osobe drage, negdje je oko 7, mozda malo vise, predvecer je blaga i sve oko mene mirise. U dnevnoj sam sobi, upaljeni televizor, lokalna emisija na programu, tupe polticke rasprave, a sta ce drugo. Uskoro ce vijesti, barem mislim tako, ipak, rekoh skoro ce sedam idealno za pauzu ispred televizora i lagani obrok prije vecernjeg izlazka.
Iznenada, zastrasujuce brzo i bez najave, kako samo iznenadjenja mogu biti, nepoznat zvuk prelomi zrak . Sta je sad ovo? Zaglusujuca buka od koje se krv u zilama ledi, pamet usporava, a vrijeme nestaje. Da li je to pucnjava? Oruzje automatsko? Da li je to carka, crne slutnje, tezak san koga molis da prestane? Da li je to kraj? Pocetak ? Cega? Grozan osjecaj u tebi je. Ne zelis da izgovaras glasno. Ima tri slova, od njega se sakati, gine, umire, prvo je slovo r ali, rak nije. Ne zelis da mislis. Ne zelis, jer ne razumijes
Lezim na podu potrbuske. Refleks zivotinje, opstanak, instinkt, sta li vec, cuvam rukama prvo glavu, pa tek onda ostale dijelove tijela. Oprezno podizem glavu, panicno promatram po sobi, trazim najmilije. Mati je tu, oca nema. Sta se desava? Probudite me.
Minute prolaze, mozda i sati. Otac je na vratima, cujem mu korake, dobro je. Pucnjava prestaje, ali, sad su na redu eksplozije. Jedna za drugom, vece i manje, lete u zrak borbena sredstva, mozda i ljudi, a sa njima i moje iluzije. Kazu, rata kod nas biti nece.
Tisina. Avetinjska. Budan sam i ne znam koliko bi sati moglo biti. Promatram noc kroz okno prozora, nestvarno je i nista se ne cuje.
Razmisljam u sebi. Nezeljen sukob, uzavrele strasti i poneki pucanj, zdrav razum, pobjedit ce. Blago mi se raspolozenje vraca, ipak, nesporazum je samo sitan bio, mogu slobodno na spavanje.
Dvije minobacacke granate u niskom su letu. Cujem ih. Zaglusujuci prasak razdvaja noc . Karakteristican lom stakla u daljini, sekunde, minute, opet je sve tiho. Vise nemam sumnji. Znam sa sigurnoscu da nikad vise nece biti kao sto bilo je prije. Godine je proslo dvadeset.
Nesto se skupilo u meni. Srklet sjecanja, nelagodna tezina u grlu, beton na plucima, zar dvadeset godina je proslo ? Strah me reci da tesko mi je. Jebem ti obljetnice, podsjecanja i godine sto prolaze.
Vracam se mislima u proslost sto spominjem. Proljece je u punom mahu. Dani su duzi i grad se probudjenim cini, bez obzira na tenzije u zraku sto se osjetiti mogu. Cekam telefonski poziv osobe drage, negdje je oko 7, mozda malo vise, predvecer je blaga i sve oko mene mirise. U dnevnoj sam sobi, upaljeni televizor, lokalna emisija na programu, tupe polticke rasprave, a sta ce drugo. Uskoro ce vijesti, barem mislim tako, ipak, rekoh skoro ce sedam idealno za pauzu ispred televizora i lagani obrok prije vecernjeg izlazka.
Iznenada, zastrasujuce brzo i bez najave, kako samo iznenadjenja mogu biti, nepoznat zvuk prelomi zrak . Sta je sad ovo? Zaglusujuca buka od koje se krv u zilama ledi, pamet usporava, a vrijeme nestaje. Da li je to pucnjava? Oruzje automatsko? Da li je to carka, crne slutnje, tezak san koga molis da prestane? Da li je to kraj? Pocetak ? Cega? Grozan osjecaj u tebi je. Ne zelis da izgovaras glasno. Ima tri slova, od njega se sakati, gine, umire, prvo je slovo r ali, rak nije. Ne zelis da mislis. Ne zelis, jer ne razumijes
Lezim na podu potrbuske. Refleks zivotinje, opstanak, instinkt, sta li vec, cuvam rukama prvo glavu, pa tek onda ostale dijelove tijela. Oprezno podizem glavu, panicno promatram po sobi, trazim najmilije. Mati je tu, oca nema. Sta se desava? Probudite me.
Minute prolaze, mozda i sati. Otac je na vratima, cujem mu korake, dobro je. Pucnjava prestaje, ali, sad su na redu eksplozije. Jedna za drugom, vece i manje, lete u zrak borbena sredstva, mozda i ljudi, a sa njima i moje iluzije. Kazu, rata kod nas biti nece.
Tisina. Avetinjska. Budan sam i ne znam koliko bi sati moglo biti. Promatram noc kroz okno prozora, nestvarno je i nista se ne cuje.
Razmisljam u sebi. Nezeljen sukob, uzavrele strasti i poneki pucanj, zdrav razum, pobjedit ce. Blago mi se raspolozenje vraca, ipak, nesporazum je samo sitan bio, mogu slobodno na spavanje.
Dvije minobacacke granate u niskom su letu. Cujem ih. Zaglusujuci prasak razdvaja noc . Karakteristican lom stakla u daljini, sekunde, minute, opet je sve tiho. Vise nemam sumnji. Znam sa sigurnoscu da nikad vise nece biti kao sto bilo je prije. Godine je proslo dvadeset.
Subscribe to:
Posts (Atom)