Friday, 31 May 2013
Cetvrtak
Cetvrtak je vecer. Dan mi prolazi bez vecih uzbudjenja, rutina. Malo mi se rame smirilo, rekoh sebi, mogao si na yogu, nisi dugo, zavrsi dan smisleno.
Vracam se sa yoge. Mislim da je 9:30 pm. Glad me hvata, gledam da li da uzmem nesto lagano, zalogaj ili dva, neki sendvich da si napravim.
Na sporetu, omanji lonac sa grahom. Mirise kobasica skrivena u njemu. Podizem poklopac, zatvaram oci, udisem duboko. Ma mali tanjiric , nije beg cicija, nece mi naskoditi. Jedan je tanjir smiren, drugi se priprema, pola vekne hljeba vec je nestalo. Gladan sam , sta cu sad, dizna mi se otcepila. Nakon yoge, pun sam energije, apetit mi , ocigledno, ne nedostaje. Neprimjecujem koliko je sati i koliko sam pojeo.
Deset je i trideset, pun sam i ne spava mi se. Odoh pogledat jedan film, valjda ce san doci, a i da grah malo provari. I to i bi.
Kad se meni grah upalio negdje oko 3 ujutro ! Joj, Tito dragi, mislio sam, gotovo je. Evo, to je to, ovako srcani nastaje. Ceka, vreba iz potaje, pusta da se covjek napuca teske hrane pred spavanje i da ga jednim udarom dokrajci ko pikador malaksalog bika uz gromoglasno odobravanje mase.
Koprcam se u snu, tresem, mlataram rukama, tjeram demone neprovareneg graha od sebe. Ni sam ne znam koliko dugo sam u ovom stanju. Sanjam brata i oca kako zive u nekoj staroj, trosnoj kuci, a ja im palamudim da trebaju popravit krov jer zima dolazi, a ni drva za ogrjev jos nisu nabavili. Samo nijemo slijezu ramenima i u cudjenju gledaju me. Budim se.
A ljudi dragi ne mogu disat. Trzam se , okupan u znoju i strahu da ne izdahnem, bacam sa sebe jorgan, cebe, sta li je vec na meni, otvorenih usta hvatam tezak zrak. Sve me gusi.
A ne da mi je muka ! Udrvenio sam se , lezim na na ledjima, ne micem. Najradje bi da se samo okrenem na stranu, stavim dva prsta u usta i izbacim iz sebe sav taj beton od hrane sto mi zeludac stisce i od koje bez zraka ostajem. Pa sto sam se opet napuco ovako ko krme ? Pa dokle cu padati u zamke vecernjih obroka i unesene kolicine? Pa jesam tele bez manire i mjere. Mogao sam lijepo uzeti zdjelu onih pahuljica sa mlijekom, a ja udario po grahu ko da je rat opet poceo. Katastrofa.
I tako, neispavan, sa konstantnom mukom u zelucu, odlazim u ralje korporativih osmijeha. Petak zapocinje...
Vracam se sa yoge. Mislim da je 9:30 pm. Glad me hvata, gledam da li da uzmem nesto lagano, zalogaj ili dva, neki sendvich da si napravim.
Na sporetu, omanji lonac sa grahom. Mirise kobasica skrivena u njemu. Podizem poklopac, zatvaram oci, udisem duboko. Ma mali tanjiric , nije beg cicija, nece mi naskoditi. Jedan je tanjir smiren, drugi se priprema, pola vekne hljeba vec je nestalo. Gladan sam , sta cu sad, dizna mi se otcepila. Nakon yoge, pun sam energije, apetit mi , ocigledno, ne nedostaje. Neprimjecujem koliko je sati i koliko sam pojeo.
Deset je i trideset, pun sam i ne spava mi se. Odoh pogledat jedan film, valjda ce san doci, a i da grah malo provari. I to i bi.
Kad se meni grah upalio negdje oko 3 ujutro ! Joj, Tito dragi, mislio sam, gotovo je. Evo, to je to, ovako srcani nastaje. Ceka, vreba iz potaje, pusta da se covjek napuca teske hrane pred spavanje i da ga jednim udarom dokrajci ko pikador malaksalog bika uz gromoglasno odobravanje mase.
Koprcam se u snu, tresem, mlataram rukama, tjeram demone neprovareneg graha od sebe. Ni sam ne znam koliko dugo sam u ovom stanju. Sanjam brata i oca kako zive u nekoj staroj, trosnoj kuci, a ja im palamudim da trebaju popravit krov jer zima dolazi, a ni drva za ogrjev jos nisu nabavili. Samo nijemo slijezu ramenima i u cudjenju gledaju me. Budim se.
A ljudi dragi ne mogu disat. Trzam se , okupan u znoju i strahu da ne izdahnem, bacam sa sebe jorgan, cebe, sta li je vec na meni, otvorenih usta hvatam tezak zrak. Sve me gusi.
A ne da mi je muka ! Udrvenio sam se , lezim na na ledjima, ne micem. Najradje bi da se samo okrenem na stranu, stavim dva prsta u usta i izbacim iz sebe sav taj beton od hrane sto mi zeludac stisce i od koje bez zraka ostajem. Pa sto sam se opet napuco ovako ko krme ? Pa dokle cu padati u zamke vecernjih obroka i unesene kolicine? Pa jesam tele bez manire i mjere. Mogao sam lijepo uzeti zdjelu onih pahuljica sa mlijekom, a ja udario po grahu ko da je rat opet poceo. Katastrofa.
I tako, neispavan, sa konstantnom mukom u zelucu, odlazim u ralje korporativih osmijeha. Petak zapocinje...
Wednesday, 29 May 2013
Trilogy
Mjesec je maj na kraju svom, sunca nema, kisa ne prolazi. Ako pocnem da pisem zgadit cu se samom sebi, a opet, moram nesto da kazem, tek toliko, da budem u eteru i rijecima pozdravim ljude , znane i neznane, koji mozda ponekad navrate. Ali, fakat, od ovog vremena mozes samo pobudalit. Ne zato sto je kisa, vec sto je kraj maja, a vrijeme nikako da se stabilizuje, proljepsa, otopli, na kasno proljece da podsjeti. Enough said.
Sve mi je mrsko i teskim se cini. Nedostaje mi pokret, fizicka aktivnost, energija sto tijelu godi. Nezainteresovano gledam umagljena stakla balkonskih vrata, otisak necije ruke jasno se vidi. Promatram objesene kapi na ogradi sto ce nestati , vjerovatno, kada i kisa prestane. Slusam prigusen zvuk automobilskih guma po vlaznom asfaltu , karakteristican je.
Nastavljam da surfam netom u potrazi za nordijskim serijama i ostalim skandinavskim vratolomijama. Nalazim svedsku trilogiju, ekranizacija romana, The Girl with the Dragon Tattoo. Cuo sam za americku/holivudsku verziju i zato me nije privukla prije. Iskreno, nisam ni znao da postoji svedska verzija, uglavnom, odgledao sam citavu trilogiju tetovirane djevojke teske naravi i jos teze proslosti.
Sjela mi je. Mislim, trilogija filmska, da do zabune doslo ne bi. Nije neki artisticki domet, ali, u zanru u kojem je uredjana, vise nego dobra je. Glumica glavna, zanimljiva je.
Ne znam sta cu veceras gledat. Ako nista, ruzno , vlazno vrijeme bez zraka svjetlosti dobro dodje da se covjek ugnijezdi u kauc i surfa netom u potrazi za filmom. Mozda naletim nesto sa spanskog govornog podrucja. Malo da se odmorim od germaskog jezika i modernh vikinga. Ne znam. Vjerovatno gdje me znatizelja zaustavi ili kratak video klip sto bi rekli umni ljudi, trailer, paznju privuce.
Kisa ne prestaje...
Sve mi je mrsko i teskim se cini. Nedostaje mi pokret, fizicka aktivnost, energija sto tijelu godi. Nezainteresovano gledam umagljena stakla balkonskih vrata, otisak necije ruke jasno se vidi. Promatram objesene kapi na ogradi sto ce nestati , vjerovatno, kada i kisa prestane. Slusam prigusen zvuk automobilskih guma po vlaznom asfaltu , karakteristican je.
Nastavljam da surfam netom u potrazi za nordijskim serijama i ostalim skandinavskim vratolomijama. Nalazim svedsku trilogiju, ekranizacija romana, The Girl with the Dragon Tattoo. Cuo sam za americku/holivudsku verziju i zato me nije privukla prije. Iskreno, nisam ni znao da postoji svedska verzija, uglavnom, odgledao sam citavu trilogiju tetovirane djevojke teske naravi i jos teze proslosti.
Sjela mi je. Mislim, trilogija filmska, da do zabune doslo ne bi. Nije neki artisticki domet, ali, u zanru u kojem je uredjana, vise nego dobra je. Glumica glavna, zanimljiva je.
Ne znam sta cu veceras gledat. Ako nista, ruzno , vlazno vrijeme bez zraka svjetlosti dobro dodje da se covjek ugnijezdi u kauc i surfa netom u potrazi za filmom. Mozda naletim nesto sa spanskog govornog podrucja. Malo da se odmorim od germaskog jezika i modernh vikinga. Ne znam. Vjerovatno gdje me znatizelja zaustavi ili kratak video klip sto bi rekli umni ljudi, trailer, paznju privuce.
Kisa ne prestaje...
Tuesday, 21 May 2013
Nordic noir
Jest vala fakat sastavilo neko ruzno, krmeljavo, sugavo, tesko, tmurno, prohladno, nit kisa, nit sunce, vrijeme. Glava mi se uduplala od podmukle tezine, nedostatka svjetlosti i boli ispotiha. Otkucava ko sekundara na zidnom satu, iritira ko montone kapi kise sto se spustaju po iskrivljenom, limenom oluku.
Umoran sam danas. Ko tifusar u partizanskim filmovima , citav dan bauljam poluotvorenih ocija, nikako da nadoknadim san od sinoc, koji je bio isprekidan i nedovoljan. Vjerovatno sam i sanjao nesto, ali, od kako sam napao zenu u snu, vise me strah pamtit snove. Namjerno ili ne, budim se u noci, razgibavam cudnovate misli uredno sortirane na jastuku podsvijesti. Borim se junacki sa nevidljivim silama, ili sto bi parola mog odrastanja rekla, sa vanjskim i unutrasnjim neprijateljem.
Iza mene je jos jedan produzeni vikend, praznik drzavni. Jedan dan vise odmora, a uvijek ispada da se osjecam gore umoran nego kad ga nema. Navikne se covjek da spava duze i kad se radni dan pojavi na kalendaru, isto ko na robiju da ides, a ne na posao. Mada i posao sto radim nije daleko od robijanja. Intelektualna kloaka nuzno potrebna za otplacivanje kredita i stvaranja laznog osjecaja sigurnosti.
Sinoc sam gledao odlican film. The Hunt. Tezak, napet, tematski intrigantan, fantasticna gluma, maestralna fotografija. Mozda je i to doprinjelo da budem nemirniji, ne znam, film je bio snazan, tjera covjeka na razmisljanje, ostavlja trag.
Nedostaju mi skandinavske serije. Izmjenile su mi totalno sliku grubog, germanskog, jezika koji nema zvucnost i ljepotu, ali, uz fotografiju i dobro osmisljen filmski izraz, kombinacija je koja pobjedjuje. Toliko sam dosadan bio prijateljici kako mi se svidjaju danske serije da mi je pronasla clanak u New Yorker-u posvecen tom fenomenu,. Meni drago, sujeta nahranjena, ispada da nisam jedina budala koja prati skandinavske detektivke i psihopate.
Vjerujem da je i to bio razlog da potrazim na netu nesto iz opusa danske kinematografije, koja me zadnje vrijeme pravo zanima i neostavlja ravnodusnim.The Hunt je bio pun pogodak , i vec trazim jos neko djelo istog geografskog podneblja i snaznog filmskog izrazaja. Dani nordic noir kinematografije u mom danu, nastavljaju se.
Umoran sam danas. Ko tifusar u partizanskim filmovima , citav dan bauljam poluotvorenih ocija, nikako da nadoknadim san od sinoc, koji je bio isprekidan i nedovoljan. Vjerovatno sam i sanjao nesto, ali, od kako sam napao zenu u snu, vise me strah pamtit snove. Namjerno ili ne, budim se u noci, razgibavam cudnovate misli uredno sortirane na jastuku podsvijesti. Borim se junacki sa nevidljivim silama, ili sto bi parola mog odrastanja rekla, sa vanjskim i unutrasnjim neprijateljem.
Iza mene je jos jedan produzeni vikend, praznik drzavni. Jedan dan vise odmora, a uvijek ispada da se osjecam gore umoran nego kad ga nema. Navikne se covjek da spava duze i kad se radni dan pojavi na kalendaru, isto ko na robiju da ides, a ne na posao. Mada i posao sto radim nije daleko od robijanja. Intelektualna kloaka nuzno potrebna za otplacivanje kredita i stvaranja laznog osjecaja sigurnosti.
Sinoc sam gledao odlican film. The Hunt. Tezak, napet, tematski intrigantan, fantasticna gluma, maestralna fotografija. Mozda je i to doprinjelo da budem nemirniji, ne znam, film je bio snazan, tjera covjeka na razmisljanje, ostavlja trag.
Nedostaju mi skandinavske serije. Izmjenile su mi totalno sliku grubog, germanskog, jezika koji nema zvucnost i ljepotu, ali, uz fotografiju i dobro osmisljen filmski izraz, kombinacija je koja pobjedjuje. Toliko sam dosadan bio prijateljici kako mi se svidjaju danske serije da mi je pronasla clanak u New Yorker-u posvecen tom fenomenu,. Meni drago, sujeta nahranjena, ispada da nisam jedina budala koja prati skandinavske detektivke i psihopate.
Vjerujem da je i to bio razlog da potrazim na netu nesto iz opusa danske kinematografije, koja me zadnje vrijeme pravo zanima i neostavlja ravnodusnim.The Hunt je bio pun pogodak , i vec trazim jos neko djelo istog geografskog podneblja i snaznog filmskog izrazaja. Dani nordic noir kinematografije u mom danu, nastavljaju se.
Friday, 17 May 2013
Plodovi mora
Slabo se nesto ovaj maj mjesec razvija. Vrijeme proljetno, promjenjljivo, nikako da krene , da se stabilizira. Vecinom oblacno sa skrtim periodima sunca. Razvlacim se po kaucu ko lenjivac u tropskim sumama sliva rijeke Amazon, sticem jastuk, cesem si ledja od stranice, osjecam da energija mi nedostaje.
Otkako sam ispucao sve skandinavske i ine serije sto sam sa neta skinuo, nikako da se pokrenem i da nesto drugo pronadjem. Treba mi izraz filmski da upotpunim dan, zivot zabavni, zajednicko vrijeme ili sto se strucno zove, a leisure time.
Ali, kad vec na javi nemam puno toga zanimljiva za reci, u snovima sam nenadjebiv. Mogu komotno enciklopedije, i to sitnim slovima ispisane, izdavat. Jedino se bojim da ne bude previse za normalnog kozumenta pisane rijeci, posto su snovi moji sve samo ne ugodno stivo iliti tematika za citat uz snack i upaljen televizor.
Dobro, ja to malo upakujem i dramaturgije da uvod zvuci bolje. Sve je pod kontrolom, mada, san od jucer jos uvijek po glavi mi se vrti, postavlja pitanja, na miru mu neostavlja.
Napuco sam se sinoc za veceru, kao i obicno, rize, salate i seafood-a, sto bi nasi ljudi rekli, plodovi mora. I sve je u redu bilo, oborila me hrana bas kad mi treba, vrijeme je za pocinak, odlazim, tonem u san bez problema.
Prvo budjenje, sila na pisanje, mozda je jedan iza ponoci. Ustajem, teturam zatvorenih ociju kroz sobu, kupatilo je moja meta. Pisam.
Drugo budjenje, zena hrce. Razvukla ko multikultivator, hrka stoji, zacepljene nozdrve, poluotvorena usta, uvlaci zrak, izvlaci, ma nema, guram, tresem, hocu da pobudalim. Da je ne bih probudio skroz, ipak, zao mi nesto, uzmem jastuk i zalegnem na kaucu u dnevnoj sobi. Sad je vec oko dva ujutro.
Ne mogu zaspat. Smeta mi svaki sum, svako auto sto prodje, svaki titraj zraka. Nemiran sam. Vracam se nazad u krevet bracni, sada, zena se razvukla ko jufka poprijeko, nigdje mjesta za leci. Odgurujem, borim se za mjesto, prostor, san mi polako dolazi. Mislim da je tri ujutro.
Neka sjena se vrzma po sobi, pojavljuje i nestaje. Nikako da uhvatim lik, pratim, pokusavam da joj udjem u trag, osjecam adrenalin u tijelu. Sta bi moglo da bude ? Ne izgleda kao ljudska figura, znatno je manja, da li je pas, mozda neka druga zivotinja ? Pokusavam da slijedim, brza je, bjezi mi, i dalje samo vidim siluetu. Stala je. Na jednoj od strana kauca, do radijatora, ceka, kao da me zove, vabi. Priblizavam se , saginjem u cuceci polozaj, sirim sake ispred sebe, za borbu se spremam. Skacem.
Freneticno udaram, i dalje ne vidim lik, stiscem jace sake, osjecam nesto mekano pod rukama, pocinjem da davim.
Shshshshshsh. Cujem suskanje. Otvaram naglo oci, lik je sada cist, moja zena, smiruje me, usutkuje blago. Izmlataro sam ja nju dobro, uplasio, naravno, a da nisam svjestan bio. Ganjo nekakvu sjenu iza kreveta, a ispade, da sam nju samaro. "Joj, izvini, nisam htio, evo, ljubim, sanjao sam nesto gadno", pokusavam da se iskupim i vratim u javu.
Zrak u sobi, topao je . Tesko disem. Cetiri sata ujutro na digitronskom satu pokazuje.
I hajd ti sad na posao. Neispavan, umoran i pod utjecajem sna, zovem zenu da vidim kako je.
"Jesi li ti normalan ? Sta si sanjao ? Znas li da si me htio zadavit", postavlja mi pitanja kroz smijeh, zadirkuje.
"To ti je sve sto si hrkala ", duhovit pokusavam da budem.
I evo sada, petak je vecer, svjetla se grada polako pale, a mene san od sinoc i dalje muci. Garant je ona riza i plodovi mora, skampi, skoljke razne i ostale dzidze. Od sutra samo pahuljice kukuruzne jedem. Jedna od znanih zakletvi koja trajati dugo nece.
Otkako sam ispucao sve skandinavske i ine serije sto sam sa neta skinuo, nikako da se pokrenem i da nesto drugo pronadjem. Treba mi izraz filmski da upotpunim dan, zivot zabavni, zajednicko vrijeme ili sto se strucno zove, a leisure time.
Ali, kad vec na javi nemam puno toga zanimljiva za reci, u snovima sam nenadjebiv. Mogu komotno enciklopedije, i to sitnim slovima ispisane, izdavat. Jedino se bojim da ne bude previse za normalnog kozumenta pisane rijeci, posto su snovi moji sve samo ne ugodno stivo iliti tematika za citat uz snack i upaljen televizor.
Dobro, ja to malo upakujem i dramaturgije da uvod zvuci bolje. Sve je pod kontrolom, mada, san od jucer jos uvijek po glavi mi se vrti, postavlja pitanja, na miru mu neostavlja.
Napuco sam se sinoc za veceru, kao i obicno, rize, salate i seafood-a, sto bi nasi ljudi rekli, plodovi mora. I sve je u redu bilo, oborila me hrana bas kad mi treba, vrijeme je za pocinak, odlazim, tonem u san bez problema.
Prvo budjenje, sila na pisanje, mozda je jedan iza ponoci. Ustajem, teturam zatvorenih ociju kroz sobu, kupatilo je moja meta. Pisam.
Drugo budjenje, zena hrce. Razvukla ko multikultivator, hrka stoji, zacepljene nozdrve, poluotvorena usta, uvlaci zrak, izvlaci, ma nema, guram, tresem, hocu da pobudalim. Da je ne bih probudio skroz, ipak, zao mi nesto, uzmem jastuk i zalegnem na kaucu u dnevnoj sobi. Sad je vec oko dva ujutro.
Ne mogu zaspat. Smeta mi svaki sum, svako auto sto prodje, svaki titraj zraka. Nemiran sam. Vracam se nazad u krevet bracni, sada, zena se razvukla ko jufka poprijeko, nigdje mjesta za leci. Odgurujem, borim se za mjesto, prostor, san mi polako dolazi. Mislim da je tri ujutro.
Neka sjena se vrzma po sobi, pojavljuje i nestaje. Nikako da uhvatim lik, pratim, pokusavam da joj udjem u trag, osjecam adrenalin u tijelu. Sta bi moglo da bude ? Ne izgleda kao ljudska figura, znatno je manja, da li je pas, mozda neka druga zivotinja ? Pokusavam da slijedim, brza je, bjezi mi, i dalje samo vidim siluetu. Stala je. Na jednoj od strana kauca, do radijatora, ceka, kao da me zove, vabi. Priblizavam se , saginjem u cuceci polozaj, sirim sake ispred sebe, za borbu se spremam. Skacem.
Freneticno udaram, i dalje ne vidim lik, stiscem jace sake, osjecam nesto mekano pod rukama, pocinjem da davim.
Shshshshshsh. Cujem suskanje. Otvaram naglo oci, lik je sada cist, moja zena, smiruje me, usutkuje blago. Izmlataro sam ja nju dobro, uplasio, naravno, a da nisam svjestan bio. Ganjo nekakvu sjenu iza kreveta, a ispade, da sam nju samaro. "Joj, izvini, nisam htio, evo, ljubim, sanjao sam nesto gadno", pokusavam da se iskupim i vratim u javu.
Zrak u sobi, topao je . Tesko disem. Cetiri sata ujutro na digitronskom satu pokazuje.
I hajd ti sad na posao. Neispavan, umoran i pod utjecajem sna, zovem zenu da vidim kako je.
"Jesi li ti normalan ? Sta si sanjao ? Znas li da si me htio zadavit", postavlja mi pitanja kroz smijeh, zadirkuje.
"To ti je sve sto si hrkala ", duhovit pokusavam da budem.
I evo sada, petak je vecer, svjetla se grada polako pale, a mene san od sinoc i dalje muci. Garant je ona riza i plodovi mora, skampi, skoljke razne i ostale dzidze. Od sutra samo pahuljice kukuruzne jedem. Jedna od znanih zakletvi koja trajati dugo nece.
Subscribe to:
Posts (Atom)