Uletih u razgovor na poslu, a heated discussion, sa par svojih jarana Kanadjana. Zasto je pusenje (cigara) u Kanadi , i u vecini tzv. zapadnjackog svijeta anatemisano, stavljeno na javnu lomacu, najgori porok sto covjek cini?
Mislim, ide mi na ganglijski sustav odnosno zivce, lazno moralisanje o stetnosti cigara (kao da je to neka novost), a najvise me zanima kada i na koji je nacin drustvo prihvatilo percepciju da je pusenje grozno, odvratno, a pusaci stavljeni pod lupu, na stub srama. Pusaci su gradjani drugogo reda, a pusenje je legalno, zakonski dozvoljeno.
S druge strane zanima me kako se tako blagonaklono gleda na potrosace trave, kao nesto normalno, sveprihvaceno, da ne kazem cool, a marijuana je ilegalna. Vise to nije mladalacki protest nego pristupnica u krugove pseudo-intelektualizma i preseravanja upper middle class generacije. I sad , oni mene uvjeravaju da je cigara opasna po zdravlje i da je to naveci razlog sto je javnost okrenuta protiv pusaca u zadnjih deset godina i da je to u redu i da kampanja protiv njih i dalje treba da bude ostra.
De ba nemojte mene peglat. Pa sto ne zabranite proizvodnju? Sto ne ukinete industriju duhansku? Pa nisam ja tele sto pase po pasnjacima namjestene tolerancije i laznog morala, ucinite nesto, recite odlucno ne vladi, industriji.
Dok mi pricamo, da, bas sad, znate li vi koja su mjesta najopasanija za zivot na kugli zemaljskoj? Znate li gdje mozete izgubiti glavu u sekundi, a da nikada nece saznati zasto? Ne, nije Bagdad, nije niti Afganistan. Ja cu vam reci. To su Tijuana i Ciudad Juarez, da lijepi moji pusaci trave i duplih standarda. Da vas podsjetim to su gradovi u Meksiku, na granica sa US, i zadnje tri godine a full scale war se vodi, za teritoriju, za most sto vodi na ovaj kontinent, za market, supply and demand, za vas. Pusaci su krivi za sve, jelde, o kojem zdravlju govorimo sada? Rat je na cetiri sata leta od vaseg doma, na kucnom pragu sjevernoamerickog kontinenta, ali vas kita boli. Vazno je da si cool u svojim ocima razroke realnosti, vi ste to ko neki buntovnici protiv ustaljenih normi, establishmenta. Wow, evo sam se sav najezio od strahopostovanja, ko da sam pojeo gajbu breskvi ili cuo jos jednu zalopojku Bryan Adamsa.
Uobrazena derista , japijevska credit card generacija, ljudi bez sarma, kojoj je najveci dozivljaj u zivotu napiti se na Christmas Party sto organizuje kompanija, nabijem na cunu svoju pionirsku vas i vasa hipokriticka razmisljanja. Ako me ko moze natjerati da pocnem pusit to ste vi, dusobriznici, agresivni anti-pusaci, prodavaci magle bez pokrica. Prestao sam pusit iz inata, pocet cu isto tako.
Jebem vas ustogljene, treba vam trava da se osjecate bolje, da vas pokrene, treba vam neprirodan podsticaj za nesto sto je prirodno zato sto vas drustvo formira da ne pokazujete emocije? Sad ce vama Travis poruciti: "...listen, you fuckers, you screwheads. Here is a man who would not take it anymore. A man who stood up..."
Bas sam se lijepo ispucao. Odoh sad i radit nesto...
Wednesday, 8 December 2010
Tuesday, 7 December 2010
Sunday, 5 December 2010
I am the walrus
Nedjelja je podne na obali Pacifika. Vani je suncano, nebo vedro, malo prohladno. Idealan dan za setnju ili odmaranje. Zavaljen na kaucu, miris kafe me miluje, tv-e upaljen, daljinski upravljac u ruci. Na BBC kanalu dokumetarna emisija o John Lennonu. Povod, uskoro ce godisnjica, trideset godina nakon ubistva.
I tu se trgnem. Pa zar je vec proslo toliko godina? Pa zar je dotle doslo da pamtim dogadjaje sto su se zbili tako davno. Halo, trideset, slovima ispisano! Blagi srklet kroz tijelo mi prolazi.
Da, ocigledno je da pamtim. I starim. Mada su sjecanja daleka, a ja tek dijete, godina deset ili malo vise, zivo vidim sliku roditeljskog stana, gdje cu uskoro cuti prvu vijest o ubistvu John Lennona.
Nevini dodiri sa pop/rock izrazajem, nedjeljno prijepodne, zabavna emisija TV Sarajeva- "Niko kao ja" na prvom programu, politikin zabavnik u rukama, dzuboks prepun cool faca duge kose i tezak za citanje. Moja nedjeljnja jutra od prije godina trideset. Ali, sta bi sa Johnom?
Buraz se pojavljuje odnekud sav uzbudjen i bez puno pripreme razbija obiteljsku idilu pitanjem:
"Znate ko je ubijen?"
"Ko", otac i ja u glas pitamo.
"John Lennon"
"A ko ti je taj?" U tom ce ti moj otac ljubopitljivo.
"Je l' to neko zasluzan za nasu drzavu? Koji je njegov doprinos? Sta se to mene tice?", dobronamjerni socijalizam i to onaj samoupravni, iz njega izlazi.
Naravno, buraz objasnjava, medjutim, ne pomaze puno. Stavise, dodatno zakuhava situaciju. Vidim da je otac uznemiren, nije mu lako, razumijem ga, pocela je odlaziti stara garda sto drzavu izgradi, Kardelj, Tito i sad mu to, ko biva, velika vijest, umro tamo neki cupavac, John Lennon.
Kontam u sebi, de buraz suti, zabranit ce nam stari da televizor gledamo, mozda cak i radio da upalimo, suti, zar ne vidis da ga apsolutno nije briga.
Muk u sobi, crtani Mirko S. Kojotovski na ekranu, Dnevnik u 19:30 uskoro zapocinje. Decembar je, prva godina osamdesetih svome se kraju blizi. Pamtim kako da je danas bilo. Godina je proslo trideset.
Sta reci o Johnu? Kako to ide, smrt poznatih nosi sa sobom fenomen popularnosti. Postajes besmrtan, vjecan, legenda. A ja, poceo sam gutati o Lennonu sve sto je napisano, sve sto mi je pod ruku moglo doci: Liverpool, djetinjstvo, prvi bandovi, Hamburg, slava, Brian Epstein, raskol sa Paulom, veza sa Yoko, Ravi Shankar, give peace a chance...
I kad sad sagledam, ne treba da budes veliki fan, ne treba da se kunes i superlative divljenja trazis, ne treba da pronalazis sebe u lirici njegovoj, dovoljno je samo da poslusas par pjesama, upamtis poneki stih i naklonis se iskreno:"...I am he as you are he as you are me and we are all together..."
I tu se trgnem. Pa zar je vec proslo toliko godina? Pa zar je dotle doslo da pamtim dogadjaje sto su se zbili tako davno. Halo, trideset, slovima ispisano! Blagi srklet kroz tijelo mi prolazi.
Da, ocigledno je da pamtim. I starim. Mada su sjecanja daleka, a ja tek dijete, godina deset ili malo vise, zivo vidim sliku roditeljskog stana, gdje cu uskoro cuti prvu vijest o ubistvu John Lennona.
Nevini dodiri sa pop/rock izrazajem, nedjeljno prijepodne, zabavna emisija TV Sarajeva- "Niko kao ja" na prvom programu, politikin zabavnik u rukama, dzuboks prepun cool faca duge kose i tezak za citanje. Moja nedjeljnja jutra od prije godina trideset. Ali, sta bi sa Johnom?
Buraz se pojavljuje odnekud sav uzbudjen i bez puno pripreme razbija obiteljsku idilu pitanjem:
"Znate ko je ubijen?"
"Ko", otac i ja u glas pitamo.
"John Lennon"
"A ko ti je taj?" U tom ce ti moj otac ljubopitljivo.
"Je l' to neko zasluzan za nasu drzavu? Koji je njegov doprinos? Sta se to mene tice?", dobronamjerni socijalizam i to onaj samoupravni, iz njega izlazi.
Naravno, buraz objasnjava, medjutim, ne pomaze puno. Stavise, dodatno zakuhava situaciju. Vidim da je otac uznemiren, nije mu lako, razumijem ga, pocela je odlaziti stara garda sto drzavu izgradi, Kardelj, Tito i sad mu to, ko biva, velika vijest, umro tamo neki cupavac, John Lennon.
Kontam u sebi, de buraz suti, zabranit ce nam stari da televizor gledamo, mozda cak i radio da upalimo, suti, zar ne vidis da ga apsolutno nije briga.
Muk u sobi, crtani Mirko S. Kojotovski na ekranu, Dnevnik u 19:30 uskoro zapocinje. Decembar je, prva godina osamdesetih svome se kraju blizi. Pamtim kako da je danas bilo. Godina je proslo trideset.
Sta reci o Johnu? Kako to ide, smrt poznatih nosi sa sobom fenomen popularnosti. Postajes besmrtan, vjecan, legenda. A ja, poceo sam gutati o Lennonu sve sto je napisano, sve sto mi je pod ruku moglo doci: Liverpool, djetinjstvo, prvi bandovi, Hamburg, slava, Brian Epstein, raskol sa Paulom, veza sa Yoko, Ravi Shankar, give peace a chance...
I kad sad sagledam, ne treba da budes veliki fan, ne treba da se kunes i superlative divljenja trazis, ne treba da pronalazis sebe u lirici njegovoj, dovoljno je samo da poslusas par pjesama, upamtis poneki stih i naklonis se iskreno:"...I am he as you are he as you are me and we are all together..."
Saturday, 4 December 2010
Tigre/Colonia
Jednodnevni izleti, bijeg od vreve i guzve Buenos Airesa, ostavljeni su za obliznji gradic Tigre i susjedni Urugvaj.
Do Tigre-a se stize vozom. Jos jedno iskustvo vise za mene. Hvatati brze rijeci spanskog, barem one koje razumijem, trcati po stanici, traziti perone. Stopiti sa sa okolinom i ljudima, biti dio svakodnevnice. Lokalni voz, higijene upitne, nakon 45 minuta voznje dovodi nas na zeljeno odrediste.
Gradic Tigre je atraktivan turistima. Nudi se u brosurama kao pocetna tacka za ekspedicije rijecne odnosno odlaske u obliznju deltu, koja svojom florom i bezbrojnim rukavcima, pruza ugodjaj neke druge Argentine: divlje, neistrazene, subtropske.
S obzirom da nisam klasican turist, namjestene ekspedicije izbjegavam, a lokalnim se restoranima priblizavam rado. Uredna staza kruzi oko rijeke, u blizini terasa, tisina, miris rostilja. Apetit se otvara naglo, bez puno razmisljanja, zauzimam stolicu. Pivkan, bife de chorizo & papas fritas. Pogled odmara. Meni dovoljno.
Ne dogadja se nista od znacaja u Tigre-u, apsolutno nista. Uspavani grad u provinciji, poneki brodic u daljini, zaljubljeni par na klupi i popodnevni cvrkut ptica nepoznatih. Nikakav odredjen plan nemam, sjedim opusten, uzivam u momentu, mogao bih ovako do sutra. Lijepo mi je.
Razmisljam. To su ti trenuci, sekunde koje traju, kad si u potpunosti gospodar svojih misli, kad mozes da kontrolises emocije i pozitivno svijet oko sebe sagledas. Meditirati otvorenih ociju u basti restorana juznoamercikog gradica na uscu rijeke u okean, dok hladno pivo klizi niz grlo i lagano te omamljuje. Ne treba mi nista vise.
Setnja, neobavezno razgledanje gradica, lokalni market i to bi bilo sve. Vecer se spusta, odlazim nazad na voz, do vidjenja Tigre. Grrr.
Colonia je bivsa portugalska kolonija i nalazi se u Urugvaju, sat vremena voznje brodom od Buenos Airesa. Pretpostavljam da su svojevremno, Portugalci pokusali porobiti ovaj dio Amerike, napravili utvrdu, usmjerili topove. Sta je dalje bilo, nisam siguran, ali danas je Colonia zbog svoje arhitekture, proslosti i polozaja, vrijedna spomena odnosno posjete. Dodatno, pod zastitom je UNESCO-a, zanimljiva turistima i znatizeljnim prolaznicima.
Brzi se brod zaustavlja, zurno prolazim kroz hodnike zgrade morske luke, kratak informativni razgovor sa sluzbenikom , pravac prema starom centru Colonije. Urugvaj, evo me.
Gradic je lijep, zanimljiv, mada, vidi se da je napucan, puno turista, cijene su vise. Susrecem lokalnog pantomimicara, koji mi se zali (na slomljenom engleskom) kako su gradski oci glupi, da im nedostaje neurona u glavi, da nemaju sluha, posto njegov performance ne smatraju umjetnoscu i dozovoljavaju mu da izvodi svoje tacke samo na odredjenim mjestima sto ga strasno ljuti. Sve mi je to simpaticno, kud bas mene nadje, ali, ja mu dajem podrsku iskrenu, tapsem ga po ramenu, na njegovoj sam strani. Smijeskam se. Umjetnost je posao tezak.
Uh, ogladni se. Hoce to kad si na odmoru i kad rostilj zamirise i kad ne mislis i kad sve u mozgu ravno ti je. Basta u hladu, parkirani retro motor marke Honda, sareni stolnjaci zivih boja, pop-art posteri na zidu i muzevan pjevac latinskih nota ispred sintisajzera. Samo jos fali Andy Warhol da se pojavi sa svojom prepoznatljivom frizurom i iznosenim Reebok patikama. Ovo je mesto za mene.
Ostatak dana provodim u setnji, kaficu, povratak se blizi, nazad na brod, Buenos Aires, vracam se.
Buenos Aires, petak vecer, jednom rijecju, ludnica. Tesko je opisati taj saobracaj, tu guzvu, taj ritam velegrada. Sudari su uobicajeni, vozi se brzo, niko se ne zaustavlja da propusti druge, vecinom uspore, stanu samo ako je crveno. Pjesaci na zeleno ne cekaju, hvataju svaku ukazanu priliku da predju na drugu stranu, da pretrce. Mene je skoro auto pokupio, kombi, sta li vec, nisam krenuo na vrijeme, stao na sredini avenije, on ne pusta, a ja ne mogu nazad. Katastrofa. Usro sam se ko grlica. Midnight cowboy in Buenos Aires.
Iako je ponoc davno prosla, baste restorana su pune, kao da zivot tek pocinje. Ali, umoran sam od danasnjeg puta, zelim samo da sjednem i promatram ljude.
Sta bih rekao vise? Necu da pretjerujem, zavrsavam putopis gradom za kojeg sam znao da je zanimljiv, ali nisam znao sta me ocekuje. Da, bio sam na odmoru i sve je onda drugacije, sve se ljepsim vidi. Medjutim, Buenos Aires i njegove ljude, od prvog sam trena dozivio kao grad juzne Evrope. Cudan je to osjecaj bio. Toplina grada se osjetiti moze, otvorenost ljudi, atraktivnost zena, saobracaj je uzas, smece razbacano, taksiti su zajebani, klima je ugodna. Ljubav na prvi pogled.
Kada bih mogao, sutra bih se, bez puno razmisljanja, ponovo zaputio. Zaobilazeci nepociscen pseci izmet i bacene plasticne flase, hodao bih rasturenim plocnicima Buenos Airesa u potrazi za kratkim predahom i bastom lokalnog cafe-bara. Zatvarao usta i nos na smrad izduvnih gasova, mucio se neznanjem spanskog jezika, frustriran na trenutke bio. Nedostaje mi ta nenamjestenost, konobar u bijelom i dim cigarete. Zar trazim puno?
Svaka cast Vancouveru i njegovim prirodnim ljepotama, grad je lijep, ali, meni tezina u grudima stoji. U redu je sto sam ovdje, radim, zivim, ipak, nesto mu fali, ne znam sta, nazvat cu to, sterilnost, nedostatak duse. Ili sam ja samo jedan Evropljanin, emotivac balkanskih korijena, cija su ocekivanja i sudbine put, uvijek jaca od razuma. Bice da je ovo drugo.
Do Tigre-a se stize vozom. Jos jedno iskustvo vise za mene. Hvatati brze rijeci spanskog, barem one koje razumijem, trcati po stanici, traziti perone. Stopiti sa sa okolinom i ljudima, biti dio svakodnevnice. Lokalni voz, higijene upitne, nakon 45 minuta voznje dovodi nas na zeljeno odrediste.
Gradic Tigre je atraktivan turistima. Nudi se u brosurama kao pocetna tacka za ekspedicije rijecne odnosno odlaske u obliznju deltu, koja svojom florom i bezbrojnim rukavcima, pruza ugodjaj neke druge Argentine: divlje, neistrazene, subtropske.
S obzirom da nisam klasican turist, namjestene ekspedicije izbjegavam, a lokalnim se restoranima priblizavam rado. Uredna staza kruzi oko rijeke, u blizini terasa, tisina, miris rostilja. Apetit se otvara naglo, bez puno razmisljanja, zauzimam stolicu. Pivkan, bife de chorizo & papas fritas. Pogled odmara. Meni dovoljno.
Ne dogadja se nista od znacaja u Tigre-u, apsolutno nista. Uspavani grad u provinciji, poneki brodic u daljini, zaljubljeni par na klupi i popodnevni cvrkut ptica nepoznatih. Nikakav odredjen plan nemam, sjedim opusten, uzivam u momentu, mogao bih ovako do sutra. Lijepo mi je.
Razmisljam. To su ti trenuci, sekunde koje traju, kad si u potpunosti gospodar svojih misli, kad mozes da kontrolises emocije i pozitivno svijet oko sebe sagledas. Meditirati otvorenih ociju u basti restorana juznoamercikog gradica na uscu rijeke u okean, dok hladno pivo klizi niz grlo i lagano te omamljuje. Ne treba mi nista vise.
Setnja, neobavezno razgledanje gradica, lokalni market i to bi bilo sve. Vecer se spusta, odlazim nazad na voz, do vidjenja Tigre. Grrr.
Colonia je bivsa portugalska kolonija i nalazi se u Urugvaju, sat vremena voznje brodom od Buenos Airesa. Pretpostavljam da su svojevremno, Portugalci pokusali porobiti ovaj dio Amerike, napravili utvrdu, usmjerili topove. Sta je dalje bilo, nisam siguran, ali danas je Colonia zbog svoje arhitekture, proslosti i polozaja, vrijedna spomena odnosno posjete. Dodatno, pod zastitom je UNESCO-a, zanimljiva turistima i znatizeljnim prolaznicima.
Brzi se brod zaustavlja, zurno prolazim kroz hodnike zgrade morske luke, kratak informativni razgovor sa sluzbenikom , pravac prema starom centru Colonije. Urugvaj, evo me.
Gradic je lijep, zanimljiv, mada, vidi se da je napucan, puno turista, cijene su vise. Susrecem lokalnog pantomimicara, koji mi se zali (na slomljenom engleskom) kako su gradski oci glupi, da im nedostaje neurona u glavi, da nemaju sluha, posto njegov performance ne smatraju umjetnoscu i dozovoljavaju mu da izvodi svoje tacke samo na odredjenim mjestima sto ga strasno ljuti. Sve mi je to simpaticno, kud bas mene nadje, ali, ja mu dajem podrsku iskrenu, tapsem ga po ramenu, na njegovoj sam strani. Smijeskam se. Umjetnost je posao tezak.
Uh, ogladni se. Hoce to kad si na odmoru i kad rostilj zamirise i kad ne mislis i kad sve u mozgu ravno ti je. Basta u hladu, parkirani retro motor marke Honda, sareni stolnjaci zivih boja, pop-art posteri na zidu i muzevan pjevac latinskih nota ispred sintisajzera. Samo jos fali Andy Warhol da se pojavi sa svojom prepoznatljivom frizurom i iznosenim Reebok patikama. Ovo je mesto za mene.
Ostatak dana provodim u setnji, kaficu, povratak se blizi, nazad na brod, Buenos Aires, vracam se.
Buenos Aires, petak vecer, jednom rijecju, ludnica. Tesko je opisati taj saobracaj, tu guzvu, taj ritam velegrada. Sudari su uobicajeni, vozi se brzo, niko se ne zaustavlja da propusti druge, vecinom uspore, stanu samo ako je crveno. Pjesaci na zeleno ne cekaju, hvataju svaku ukazanu priliku da predju na drugu stranu, da pretrce. Mene je skoro auto pokupio, kombi, sta li vec, nisam krenuo na vrijeme, stao na sredini avenije, on ne pusta, a ja ne mogu nazad. Katastrofa. Usro sam se ko grlica. Midnight cowboy in Buenos Aires.
Iako je ponoc davno prosla, baste restorana su pune, kao da zivot tek pocinje. Ali, umoran sam od danasnjeg puta, zelim samo da sjednem i promatram ljude.
Sta bih rekao vise? Necu da pretjerujem, zavrsavam putopis gradom za kojeg sam znao da je zanimljiv, ali nisam znao sta me ocekuje. Da, bio sam na odmoru i sve je onda drugacije, sve se ljepsim vidi. Medjutim, Buenos Aires i njegove ljude, od prvog sam trena dozivio kao grad juzne Evrope. Cudan je to osjecaj bio. Toplina grada se osjetiti moze, otvorenost ljudi, atraktivnost zena, saobracaj je uzas, smece razbacano, taksiti su zajebani, klima je ugodna. Ljubav na prvi pogled.
Kada bih mogao, sutra bih se, bez puno razmisljanja, ponovo zaputio. Zaobilazeci nepociscen pseci izmet i bacene plasticne flase, hodao bih rasturenim plocnicima Buenos Airesa u potrazi za kratkim predahom i bastom lokalnog cafe-bara. Zatvarao usta i nos na smrad izduvnih gasova, mucio se neznanjem spanskog jezika, frustriran na trenutke bio. Nedostaje mi ta nenamjestenost, konobar u bijelom i dim cigarete. Zar trazim puno?
Svaka cast Vancouveru i njegovim prirodnim ljepotama, grad je lijep, ali, meni tezina u grudima stoji. U redu je sto sam ovdje, radim, zivim, ipak, nesto mu fali, ne znam sta, nazvat cu to, sterilnost, nedostatak duse. Ili sam ja samo jedan Evropljanin, emotivac balkanskih korijena, cija su ocekivanja i sudbine put, uvijek jaca od razuma. Bice da je ovo drugo.
Thursday, 2 December 2010
Bife de chorizo
Da se malo dotaknem ica, pica, a moze i muzeja Buenos Airesa. Da ne ispadne da samo zene kradom gledam i kafe po citav dan ispijam. Argentinci nemaju neku odredjenu nacionalnu kuhinju svjetskog nivoa. Nista rafinirano, sto ih razlikuje, barem sam je ja tako dozivio. Kasno izlaze, a jos kasnije veceraju. Uglavnom, izmedju 9:00pm-01pm, restorani su puni, bilo da je radni dan ili vikend. Ipak, u kvalitetu prvoklasne govedine su prvi.
Iako nisam bas ljubitelj odrezaka i ostalih djelova spomenute zivotinje, sto im niti ime ne znam, ovdje sam se nagradio dobrim, socnim steakom, za koji mislim da je najbolji sto sam do sada probao. Razlika izmedju mesa goveda sto slobodno pase (grass- fed/south America)i onih sto ih tove za sto brze klanje (grain-fed/north America), drasticna je. Sto ce reci i da jedes zivo mozes da osjetis razliku, u ukusu, u svemu.
Iskreno, mucio sam se sa narudzbama, jednostavno, nisam siguran bio sto je sta? Tako da su moji odlasci u restoran bili hit-and-miss, kako se na nasem kaze, nekad pun pogodak, a nekad dobar zajeb. Jednom sam prilikom narucio iznutrice razne i samo je falila skrivena kamera da snima mene i zenu kako neuvjerljivo lazemo jedno drugog da i nije to bas tako lose kao sto izgleda.
Govedina je vecinom sa rostilja, oni to zove-parilla, a uz nju dobro ide domace vino, Malbec, koje je dobrog kvaliteta i pristupacno cijenom. Kruh im nije bogzna sta, stavise, malo sam i bio razocaran ponudom jer sam veliki ljubitelj pekarskih kreacija. Takodje, kolaci su preslatki za moj ukus, sveprisutni alfajores, sami karamelisani secer, srce da ti stane.
Uglavnom, vinopija nisam, ali sam zato smirivao pivkane, razlicitih oblika i kolicine (staklena litrenka za dvoje-klasika). Pizze su im prebogate, stavljaju brdo sira da se prepadnes, predebele i plivaju u masnoci. I onda sam ja dosao do zakljucka zanimljivog zasto tako puno sira koriste. Posto sam covjek visprena uma i nadprosjecene inteligencije skonto sam da Argentinici imaju mali milion krava i vala sve to pomust i sta ces onda s tolikom mlijekom? Ne mozes sve popit, jelde? I onda moras u sir pretvorit i isti po pizzama davit. Eh, daje vise ove pameti.
Cak i mlijeko im je dobro. Prodaju u onim plasticnim vrecicama sto iz djetinjstva pamtim, nepasterizovano. Uzmes, prokuhas kod kuce i pijes nesto sto, ustvari, ima ukus i lici na mlijeko.
Za kratak predah ili snack, sveprisutne su , empanades. Nesto kao pogacice od lisnatog tijesta, ispunjene svim i svacim; piletina, sunka & sir, povrce). One su budzasto i imaju ih na svakom koraku, kiosku, radnji. Dorucak nemaju, barem ne onaj klasican sa przenim jajima, slaninom, (vala svu onu mesinu prevarit poslije kasne vecere), tako da ujutro odnosno popodne (kad se probude)uglavnom smire par kroasna (medialunes), bijelu kafu i sok od narance.
Rekoh, stil zivota je evropski, slican nasem. Ljudi vole da sjede u kaficima, lagano uzivaju u jutaranjim novinama i prvoj kafi. Niko ne zuri nigdje i niko ih ne tjera da idu. Mozes komotno odsjediti par sati i sve dok sam ne zatrazis racun ostavljen ces biti na miru. To su oni momenti zivota u kojima sam uzivao, koji mi nedostaju i na koje sam skoro zaboravio zivjeci ovdje u Kanadi. Sitnice cine zivot prijatnim: konobar u bijelom, pepeljara na stolu, espresso kafa, casa obicne vode, a moze i kisela.
Muzeji. Da, bio sam u par, pa nisam samo izmet pseci po trotoaru preskako i hlad baste trazio. Kulturno sam se uzdizao u isto vrijeme. Muzej moderne umjetnosti, MALBA, je upecatljiv, kako sama zgrada, moderan dizajn, tako i ponudjena izlozba. Privatno je vlasnistvo i sadrzi zbirku zanimljivih djela. Stajao sam cutke ispred autoportreta Fride Kahlo i posmatrao, s iskrenim divljenjem, njen zagonetan pogled i brkove.
Impozantan je i muzej savremene umjetnosti (Fine Arts) kao i kuca nekog bogatog aristokrate, diplomate, koja je, zbog svog ekstravagantnog sadrzaja, pretvorena u javni muzej. Medjutim, meni najdrzi bio je muzej, intimno zdanje, argentinskog slikara , za koga prije nisam cuo, Xul Solar.
Stvarao je u vremenu kao i Borges, a prica se da su pravo raja bili. On slika , a ovaj poeziju pise. Sudeci po slikama , mislim da je bio pod velikom utjecajem Kandinskog, Klee i lakih droga. Apstraktni elementi, vodena boja i tempera, ekspresionizam, sta li vec. Kontrasti, kvadrati i jake boje, vecinom dominiraju. Opsjednut znakovima zodijaka, astronomijom i religijom, njegove slike reflektuju misticne predjele, na momente, neke nepoznate, alternativne, svijetove. Xul Solar je argentinska ikona, a muzej sam vrijedan paznje.
Mislim, Buenos Aires je ogroman. Toliko se toga ima za vidjeti, posjetiti, obici, da ti treba najmanje mjesec ili dva samo za lezerne odlaske u teatar, tango okupljanja ili kino predstave. Prosao sam pored kuca-muzeja, Evite Peron i Carlosa Gardela (svjetski poznat tango pjevac 30-tih), mirisao drvo parketa starih kafica sa crno-bijelih fotografija, udisao istoriju gledajuci ljude oko sebe. Na izgled narcisoidni, a u sustini izuzetno prijatni i otvoreni. Elegantni, evropskih crta lica, politicki i kulturoloski formirani. Stanovnici Buenos Airesa i grad sam, drzava su za sebe.
Iako nisam bas ljubitelj odrezaka i ostalih djelova spomenute zivotinje, sto im niti ime ne znam, ovdje sam se nagradio dobrim, socnim steakom, za koji mislim da je najbolji sto sam do sada probao. Razlika izmedju mesa goveda sto slobodno pase (grass- fed/south America)i onih sto ih tove za sto brze klanje (grain-fed/north America), drasticna je. Sto ce reci i da jedes zivo mozes da osjetis razliku, u ukusu, u svemu.
Iskreno, mucio sam se sa narudzbama, jednostavno, nisam siguran bio sto je sta? Tako da su moji odlasci u restoran bili hit-and-miss, kako se na nasem kaze, nekad pun pogodak, a nekad dobar zajeb. Jednom sam prilikom narucio iznutrice razne i samo je falila skrivena kamera da snima mene i zenu kako neuvjerljivo lazemo jedno drugog da i nije to bas tako lose kao sto izgleda.
Govedina je vecinom sa rostilja, oni to zove-parilla, a uz nju dobro ide domace vino, Malbec, koje je dobrog kvaliteta i pristupacno cijenom. Kruh im nije bogzna sta, stavise, malo sam i bio razocaran ponudom jer sam veliki ljubitelj pekarskih kreacija. Takodje, kolaci su preslatki za moj ukus, sveprisutni alfajores, sami karamelisani secer, srce da ti stane.
Uglavnom, vinopija nisam, ali sam zato smirivao pivkane, razlicitih oblika i kolicine (staklena litrenka za dvoje-klasika). Pizze su im prebogate, stavljaju brdo sira da se prepadnes, predebele i plivaju u masnoci. I onda sam ja dosao do zakljucka zanimljivog zasto tako puno sira koriste. Posto sam covjek visprena uma i nadprosjecene inteligencije skonto sam da Argentinici imaju mali milion krava i vala sve to pomust i sta ces onda s tolikom mlijekom? Ne mozes sve popit, jelde? I onda moras u sir pretvorit i isti po pizzama davit. Eh, daje vise ove pameti.
Cak i mlijeko im je dobro. Prodaju u onim plasticnim vrecicama sto iz djetinjstva pamtim, nepasterizovano. Uzmes, prokuhas kod kuce i pijes nesto sto, ustvari, ima ukus i lici na mlijeko.
Za kratak predah ili snack, sveprisutne su , empanades. Nesto kao pogacice od lisnatog tijesta, ispunjene svim i svacim; piletina, sunka & sir, povrce). One su budzasto i imaju ih na svakom koraku, kiosku, radnji. Dorucak nemaju, barem ne onaj klasican sa przenim jajima, slaninom, (vala svu onu mesinu prevarit poslije kasne vecere), tako da ujutro odnosno popodne (kad se probude)uglavnom smire par kroasna (medialunes), bijelu kafu i sok od narance.
Rekoh, stil zivota je evropski, slican nasem. Ljudi vole da sjede u kaficima, lagano uzivaju u jutaranjim novinama i prvoj kafi. Niko ne zuri nigdje i niko ih ne tjera da idu. Mozes komotno odsjediti par sati i sve dok sam ne zatrazis racun ostavljen ces biti na miru. To su oni momenti zivota u kojima sam uzivao, koji mi nedostaju i na koje sam skoro zaboravio zivjeci ovdje u Kanadi. Sitnice cine zivot prijatnim: konobar u bijelom, pepeljara na stolu, espresso kafa, casa obicne vode, a moze i kisela.
Muzeji. Da, bio sam u par, pa nisam samo izmet pseci po trotoaru preskako i hlad baste trazio. Kulturno sam se uzdizao u isto vrijeme. Muzej moderne umjetnosti, MALBA, je upecatljiv, kako sama zgrada, moderan dizajn, tako i ponudjena izlozba. Privatno je vlasnistvo i sadrzi zbirku zanimljivih djela. Stajao sam cutke ispred autoportreta Fride Kahlo i posmatrao, s iskrenim divljenjem, njen zagonetan pogled i brkove.
Impozantan je i muzej savremene umjetnosti (Fine Arts) kao i kuca nekog bogatog aristokrate, diplomate, koja je, zbog svog ekstravagantnog sadrzaja, pretvorena u javni muzej. Medjutim, meni najdrzi bio je muzej, intimno zdanje, argentinskog slikara , za koga prije nisam cuo, Xul Solar.
Stvarao je u vremenu kao i Borges, a prica se da su pravo raja bili. On slika , a ovaj poeziju pise. Sudeci po slikama , mislim da je bio pod velikom utjecajem Kandinskog, Klee i lakih droga. Apstraktni elementi, vodena boja i tempera, ekspresionizam, sta li vec. Kontrasti, kvadrati i jake boje, vecinom dominiraju. Opsjednut znakovima zodijaka, astronomijom i religijom, njegove slike reflektuju misticne predjele, na momente, neke nepoznate, alternativne, svijetove. Xul Solar je argentinska ikona, a muzej sam vrijedan paznje.
Mislim, Buenos Aires je ogroman. Toliko se toga ima za vidjeti, posjetiti, obici, da ti treba najmanje mjesec ili dva samo za lezerne odlaske u teatar, tango okupljanja ili kino predstave. Prosao sam pored kuca-muzeja, Evite Peron i Carlosa Gardela (svjetski poznat tango pjevac 30-tih), mirisao drvo parketa starih kafica sa crno-bijelih fotografija, udisao istoriju gledajuci ljude oko sebe. Na izgled narcisoidni, a u sustini izuzetno prijatni i otvoreni. Elegantni, evropskih crta lica, politicki i kulturoloski formirani. Stanovnici Buenos Airesa i grad sam, drzava su za sebe.
Wednesday, 1 December 2010
Subscribe to:
Posts (Atom)