Sunday, 20 February 2011
Go Canucks go
Hokej je ovdje vise od sporta, vise od igre. Lokalni timovi su ponos grada, provincije, pa i drzave same. Ljudi, stari i mladi, zene i djeca, obrazovani i oni bez obrazovanja, emotivno su vezani za njih. Prate tim odano, skoro religiozno, bez obzira bila liga natjecanje ili doigravanje (play-off).
Svaki tim ima i svoj nadimak. Vancouver zovu Canucks. Amerikanci tako zovu Kanadjane, a porijeklo rijeci i znacenje trebalo bi biti indijansko. Canucks nisu losi, ali nisu niti vrh. Davno je bilo kad su zadnji put osvojili Stanley Cup (sto bi bilo nesto kao u fudbalu kup sampiona), prica se u kuloarima sportskim dok je Tito jos bio ziv ili mozda cak i duze. Iznad svega, hokej je dio kulture, entertainment i industrija velika.
Nisam zaljubljenik u hokej.Odrastao sam na drugom kontinentu, drugoj drzavi, drugi su sportovi bili na repertoaru. Mada znam osnovno, ne pratim ga, ne osjecam i ne uzivam u igri. Nekada pogledam na vijestima kratki izvjestaj i to je sve. Sto ce reci, nikada nisam bio na utakmici.
Barem za mene, hokej je napucan, neprirodan, previse medijski eksponiran. Skriveni u oklopima od nabijenog materijala i stitnika, igraci izgledaju kao gladijatori na klizaljkama, a dvorane moderne arene za zabavu i adrenalinsko praznjenje. Na trenutke zna biti agresivan, odvoje se dva igraca, pocnu se marisati, sudije ih gledaju sa strane, a raja se zari i pali. Mozda je i to samo dio predstave, ko ce ti ga znati, vise siguran nisam. Kazem, sve mi se to napucanim cini.
Medjutim, sinoc sam zavrsio na utakmici iliti spektaklu hokejaskom. Ni manje ni vise nego loza ogromnog sportskog zdanja! Pogled besprijekoran, fotelje udobne, svedski sto, besplatno ice i pice na dohvat ruke. Cime sam zasluzio ovaku paznju? Kome da zahvalim na ponudjenom? Pitam se, pitam se...
Petak je vecer bio i prijatelj me zove:" Hoces li na hokej? Sastaju se Vancouver -Dallas. Imam kartu vise." Malo se neckam, da bih ubrzo, posto nemam nista planirano za subotu, pristao rado. Karte je dobio od svog punca iliti father in-law, za dzabe, a on je opet dobio od firme. I tako to ide sa hokejaskim kartama i kapitalstickim razmjenama. Generalno, ulaznice za sve vrhunske sportove su skupe, narocito ovakve loze, bizinis je to veliki i svi zele svoj dio kolaca sto se sport/entertainment business zove. Radi toga, firme ponekad nagradjuju jednu drugu besplatnim ulaznicama sve u svrhu odrzavanja dobrih poslovnih odnosa i nastavka istih. Drugim rijecima, hokej ne poznaje granice.
I tako odosmo nas troje i njegova kcerkica. Subota vecer, puna dvorana, himna kanadska, dinamicna igra i ista takva zabava . Spektakl. Osjecao sam se cudno, da ne kazem privilegovan. Znam da ne pripadam okruzenju i kulturi hokejaskoj, ali drago mi dusi bilo i srcu milo. Naginjem se , pokusavam da pratim pack, primicem casu usnama, tonik mi grlo hladi , a gin grije stomak. Go Canucks...
Saturday, 19 February 2011
Thursday, 17 February 2011
Wednesday, 16 February 2011
Gang of Four
Februar je na polovini i vuce se sporo. Sastavila kisa, blaga gripa i misli turobne. Imam kartu za koncert, ne ide mi se. Ipak, nekako se natjeram, nagovorim sam sebe. Odoh, ime grupe, Gang of Four.
Jest da mi je mrsko, al' kupio kartu davno, rekoh, da mi ne propadne. Daleko od godina najveceg uspeha i slave, Gang of Four, britanska cetvorka iz Leeds-a, danas predstavljaju veterane post-punk/new wave scene kraja 70-tih i pocetka 80-tih koje vrijedi vidjeti i poslusati. To bi bilo najblize zanrovski sto ih mogu opisati, a za neku siru analizu nemam volje.
Klub dobro popunjen, tristotinjak entuzijasta razlicitih generacija, iskreni poklonici grupe i radoznali svijet zeljan dobre svirke. Neka predgrupa vec sat vremena davi, slabo je sve to meni, umorise. Napokon, na sceni oni, Gang of Four.
Jedini preostali iz originalne postave, pjevac i gitarista, dominiraju binom. Iako u drugoj polovini pedesetih, bacaju se po drvenom, prasnjavom, podu, izvode cudan ples, sudaraju tijelima, drze sirov ritam. Prirodni, nenamjesteni, interesantni, razliciti, nesputani. Razglas malo na pocetku steka i mikrofon se gubi, medjutim, ubrzo, prze nesputanom energijom, britko i do kosti. Publika ih prihvaca rado i objerucke. Atmosfera se cini dobrom. To je to. Gang of Four.
Nisam bio spreman za koncert. Imuni me sistem ne slusa, otisao sam reda radi, da barem kazem da sam bio. Slabo izlazim zadnje vrijeme, druge zivotne stvari me muce i sve ostalo mi se cini manje primarnim. Puno brinem, ne mjenjam ono sto mijenjati trebam, ne uzivam koliko bih mogao i moram. Ali, to sam ja, moja razmisljanja i jedna srijeda mjeseca februara godine sto ide. Za sve ostalo postoji VisaCard.
Jest da mi je mrsko, al' kupio kartu davno, rekoh, da mi ne propadne. Daleko od godina najveceg uspeha i slave, Gang of Four, britanska cetvorka iz Leeds-a, danas predstavljaju veterane post-punk/new wave scene kraja 70-tih i pocetka 80-tih koje vrijedi vidjeti i poslusati. To bi bilo najblize zanrovski sto ih mogu opisati, a za neku siru analizu nemam volje.
Klub dobro popunjen, tristotinjak entuzijasta razlicitih generacija, iskreni poklonici grupe i radoznali svijet zeljan dobre svirke. Neka predgrupa vec sat vremena davi, slabo je sve to meni, umorise. Napokon, na sceni oni, Gang of Four.
Jedini preostali iz originalne postave, pjevac i gitarista, dominiraju binom. Iako u drugoj polovini pedesetih, bacaju se po drvenom, prasnjavom, podu, izvode cudan ples, sudaraju tijelima, drze sirov ritam. Prirodni, nenamjesteni, interesantni, razliciti, nesputani. Razglas malo na pocetku steka i mikrofon se gubi, medjutim, ubrzo, prze nesputanom energijom, britko i do kosti. Publika ih prihvaca rado i objerucke. Atmosfera se cini dobrom. To je to. Gang of Four.
Nisam bio spreman za koncert. Imuni me sistem ne slusa, otisao sam reda radi, da barem kazem da sam bio. Slabo izlazim zadnje vrijeme, druge zivotne stvari me muce i sve ostalo mi se cini manje primarnim. Puno brinem, ne mjenjam ono sto mijenjati trebam, ne uzivam koliko bih mogao i moram. Ali, to sam ja, moja razmisljanja i jedna srijeda mjeseca februara godine sto ide. Za sve ostalo postoji VisaCard.
Monday, 14 February 2011
Obljetnice
Osjecam se slabo. Vise ni sam ne znam da li od nervoze, stresa ili ove gripe sto vlada, stagod bilo, nije mi dobro. Prosli me je ponedjeljak pocelo nesto grebat u grlo, kontam, proci ce, da bi me danas oborilo potpuno. Dodjoh ranije s posla, prilegoh da se odmorim i prikupim snagu. Uzalud. Tijelo me ne slusa.
Nema se tu bas puno za opisivati kad te slabost safata. Jest da mi je muka i mrzim svaki dio tijela sto se ovako nemocno omotao oko mene, nemam namjeru da kukam naveliko. Pristavljam vodu za caj, palim tv-e, prikljucujem se na net. Listam elektronske novine...
Na sve strane obiljezavanja razna. Tacno godinu dana od zavrsetka zimskih olimpijskih igara, grad je bio Vancouver, drzava Kanada. Dvadeset i sedam godina od zavrsetka nekih drugih olimpijskih, grad je bio Sarajevo, a drzava socijalisticka. Za ove prve me ne veze nista (iako zivim ovdje), ne znam puno, cak niti kako se maskota zvala, a kamoli sta drugo sto bi u sjecanju nosio i ponekad se mislima vracao.
O Sarajevu znam, uglavnom, sve. Ipak, to je drzava mog porijekla, moje djetinjstvo , moje vinjete odrastanja. Znam ko je osvojio prvu medalju za nas, koje ga planine okruzuju, gdje su dobri cevapi na Bascarsiji, ko je smotan na zakletvi bio, ko se na stazi spusta ko golub razlijepio. Da ne spominjem legendarnog Vucka, dzempere sa olimpijskom pahuljicom, sarene uniforme i neponovljivu atmosferu te davne sarajevske zime, ogrnute obilnim snijegom i nenamjestenim entuzijazmom jedne generacije. Toliko o sjecanjima.
Medjutim, ono sto mi je zapalo za oci je clanak u e-novinama. Trideset godina od prvog radijskog nastupa grupe sarajevskih srednjoskolaca ( koji ce se kasnije prozvati Nadrealisti) trideset godina, od prvih emisija, skeceva, zajebancija, subota ujutro, Radio-Primus, omladinski program. I tu nekako vidjeh sebe.
Ne sto je njihov monti-pajtonovski humor (bosanska verzija) postao sveprihvacen i sto su kasnije obiljezili osamdesete, predvidjeli devedesete, vec sto su kolokvijalni jezik jednog grada i prostora uspjeli iznjeti iz lokalnih okvira i uciniti ga popularnim. Nazvat cu ovo kulturoloski fenomen jednog doba i drzave, a ja sam , ocigledno, kroz svoj stil pisanja, obiljezen njime.
Svjesno ili ne, kroz ova moja blogiranja, nekako se osjecam najsigurnije, najprirodnije, u formi bosanskog jezika, sa povremenom upotrebom spomenutih kolokvijalizama. Nekako zvucim "narodski", iskreno, ljudi me osjecaju, neki cak i vole. Mada je sada tesko govoriti, a da ne uznemiris druge, ko koji jezikom govori odnosno pise, koji je jezik "pravi", a koji je "izmisljen", ja cu biti otvoren i reci, svjedeno mi je.
Upravo radi ovih razmisljanja, sto svako od nas ponekad ima, upitam se sta spaja ljude nasih prostora, koji se svojski trude da se razlikuju jedni od drugih i dolazim do zakljucka da je to jezik i (ne)kultura. I onda se ponovo upitam sta ih razdvaja i opet ispada da je to jezik i (ne) kultura?!
Sta zelim reci? Ja ne bjezim. Ja se ne krijem. Ja ne trazim jezicku cistocu razlikovanja. Ako kazete da postoje tri jezika, ja cu ponoviti za vama, da, postoje. Ako kazete da je jedan, ja cu potvrditi rado, da, jedan je. Pisanje je, u srzi, prenosenje emocija i ako mogu barem dio istih da prenesem, elektronski ili nekim drugim vidom, dok ima nekog da me cita, a da mu se svidja, uspio sam. U tome je citava poenta. Prenesi ono sto osjecas da te drugi osjetiti mogu. Rastuzi i nasmij. Uznemiri i obraduj. Nisam skolovani pisac, gramatika zna da me muci, nemam filoloski background i ne znam da pratim formu ili odredjeni stil. Pisem kako me ponese i pokusat cu da ostanem na tom kolosijeku literarnog izrazaja dok tracnica ima. Da li je to knjizevnost? Ne znam.
Gripozan sam i nije mi do nicega. Zavrsavam za danas da ne zaglavim u zivi pijesak ponavljanja. Zelio sam nesto reci i rekao sam. Na vama je da procitate ,osjetite ili klikom misa ovu stranicu jednostavno preskocite. Ili sto bi jedan "primitivan" stih porucio:"...al' samo prava raja je znala u cemu je trik. Nije Ibro, jarane, nas fukara, Ibro ti je de fakto umjetnik. Shvacas? "
Nema se tu bas puno za opisivati kad te slabost safata. Jest da mi je muka i mrzim svaki dio tijela sto se ovako nemocno omotao oko mene, nemam namjeru da kukam naveliko. Pristavljam vodu za caj, palim tv-e, prikljucujem se na net. Listam elektronske novine...
Na sve strane obiljezavanja razna. Tacno godinu dana od zavrsetka zimskih olimpijskih igara, grad je bio Vancouver, drzava Kanada. Dvadeset i sedam godina od zavrsetka nekih drugih olimpijskih, grad je bio Sarajevo, a drzava socijalisticka. Za ove prve me ne veze nista (iako zivim ovdje), ne znam puno, cak niti kako se maskota zvala, a kamoli sta drugo sto bi u sjecanju nosio i ponekad se mislima vracao.
O Sarajevu znam, uglavnom, sve. Ipak, to je drzava mog porijekla, moje djetinjstvo , moje vinjete odrastanja. Znam ko je osvojio prvu medalju za nas, koje ga planine okruzuju, gdje su dobri cevapi na Bascarsiji, ko je smotan na zakletvi bio, ko se na stazi spusta ko golub razlijepio. Da ne spominjem legendarnog Vucka, dzempere sa olimpijskom pahuljicom, sarene uniforme i neponovljivu atmosferu te davne sarajevske zime, ogrnute obilnim snijegom i nenamjestenim entuzijazmom jedne generacije. Toliko o sjecanjima.
Medjutim, ono sto mi je zapalo za oci je clanak u e-novinama. Trideset godina od prvog radijskog nastupa grupe sarajevskih srednjoskolaca ( koji ce se kasnije prozvati Nadrealisti) trideset godina, od prvih emisija, skeceva, zajebancija, subota ujutro, Radio-Primus, omladinski program. I tu nekako vidjeh sebe.
Ne sto je njihov monti-pajtonovski humor (bosanska verzija) postao sveprihvacen i sto su kasnije obiljezili osamdesete, predvidjeli devedesete, vec sto su kolokvijalni jezik jednog grada i prostora uspjeli iznjeti iz lokalnih okvira i uciniti ga popularnim. Nazvat cu ovo kulturoloski fenomen jednog doba i drzave, a ja sam , ocigledno, kroz svoj stil pisanja, obiljezen njime.
Svjesno ili ne, kroz ova moja blogiranja, nekako se osjecam najsigurnije, najprirodnije, u formi bosanskog jezika, sa povremenom upotrebom spomenutih kolokvijalizama. Nekako zvucim "narodski", iskreno, ljudi me osjecaju, neki cak i vole. Mada je sada tesko govoriti, a da ne uznemiris druge, ko koji jezikom govori odnosno pise, koji je jezik "pravi", a koji je "izmisljen", ja cu biti otvoren i reci, svjedeno mi je.
Upravo radi ovih razmisljanja, sto svako od nas ponekad ima, upitam se sta spaja ljude nasih prostora, koji se svojski trude da se razlikuju jedni od drugih i dolazim do zakljucka da je to jezik i (ne)kultura. I onda se ponovo upitam sta ih razdvaja i opet ispada da je to jezik i (ne) kultura?!
Sta zelim reci? Ja ne bjezim. Ja se ne krijem. Ja ne trazim jezicku cistocu razlikovanja. Ako kazete da postoje tri jezika, ja cu ponoviti za vama, da, postoje. Ako kazete da je jedan, ja cu potvrditi rado, da, jedan je. Pisanje je, u srzi, prenosenje emocija i ako mogu barem dio istih da prenesem, elektronski ili nekim drugim vidom, dok ima nekog da me cita, a da mu se svidja, uspio sam. U tome je citava poenta. Prenesi ono sto osjecas da te drugi osjetiti mogu. Rastuzi i nasmij. Uznemiri i obraduj. Nisam skolovani pisac, gramatika zna da me muci, nemam filoloski background i ne znam da pratim formu ili odredjeni stil. Pisem kako me ponese i pokusat cu da ostanem na tom kolosijeku literarnog izrazaja dok tracnica ima. Da li je to knjizevnost? Ne znam.
Gripozan sam i nije mi do nicega. Zavrsavam za danas da ne zaglavim u zivi pijesak ponavljanja. Zelio sam nesto reci i rekao sam. Na vama je da procitate ,osjetite ili klikom misa ovu stranicu jednostavno preskocite. Ili sto bi jedan "primitivan" stih porucio:"...al' samo prava raja je znala u cemu je trik. Nije Ibro, jarane, nas fukara, Ibro ti je de fakto umjetnik. Shvacas? "
Subscribe to:
Posts (Atom)