Disorder

Eurocream

Nedjelja je jutro. Zadnji je dan mjeseca oktobra i meni se ne radi nista. Da, renovacije su i dalje aktuelne, naravno, ne idu po planu. Nervoza me blaga prozima, zelim da se pokrenem, ali, energije nemam. Znam, moja je priroda nestrpljiva. Sve zelim da bude bez greske, tacno i na vrijeme. I tu je problem neizbjezan. Kad te takva priroda nosi, nisi bas od pomoci okolini ni sebi, a narocito ne , partneru bracnom sto te stoicki trpi i razumijevanje pokazuje.
Iz gore navedenog, udario sam lafinu (kopirajuci misao iz The Sporanos), da sam born again Christian i da nedjelja je rezervisana da neradna bude. Valja l' ova?
I sad sam se lijepo uvalio na kaucu, laptop na krilu, blogiram lagano. Prva jutarnja kafa skuplja mi usta, mirise tisina, magla stidljivo nestaje.


Danas je Noc vjestica, Halloween iliti na bosanskom kolokvijalnom, Dan zena samo sto je po noci. Nemam namjeru da oblacim maske razne, nesto me ne privlaci ovaj praznik, tradicija zapadnjacka i bundeve sto sjaje. Vise mi je nekako za mladje, djecu, slatkisi, kostimi, sto bi kod nas rekli, maskare. I neka je, neka se djeca raduju tako i treba du bude.
Nazalost, proizvod sam mracnog socijalizma, osim Nove godine, restrikcija struje i djeda Mraza obucenog u crveno, nisam bas imao puno prilika gdje mogu da uplasim nekog ili oni mene. Medjutim, konstatujem brzo, nista mi ne fali, zar ne? Vidi me jesam pametan, rjecit i uma ostrog ispao. Filozof pravi. Cangrizav i vazda smisao u svemu trazi.
Ali, da ne bude da bas ne slavim Halloween, sinoc sam u obliznjoj radnji uzeo malo plasticno pakovanje Takovo eurocrema. Uzbudjeno povukao poklopac do pola, drhtavim kaziprstom zahvatio samo smedji dio, zaklopio oci i mislima odlutao do djetinjstva sto davno nestalo je. Jesenje boje u daljini vide se...

Lost...

Sve da zaboravim

Flow

Flow, tok ili tijek? Sta bi to moglo da bude? Vecinom, ako fercera, ide podmazano, kao po loju, bez poteskoca i greske. Stanje na koje nemas uticaj, pustas da te nosi, ne primjecujes. Sve ti ide od ruku, posao, skola, intima, ides kroz zivot lagano , ne osvrces se. Ponekad od zadovoljstava podrignes, drago ti je.
Primjetio sam kod sebe, a vjerujem da i drugi, koji se bave pisanjem, kreativno ili rekreativno, imaju slican problem. Previse vremena provodim u ispravljanju, editovanju (ima l' ovaj izraz u nasem jeziku?), uljepsavanju teksta, a nisam pravo ni poceo da pisem. I onda stanem. I onda se iznerviram. I onda me frustracije puknu ko zene PMS. Uznemirim se, da ne kazem obeshrabrim.

Gdje mi je poenta? Evo, evo, ide, polako nadolazi. Nedostatak prirodnog toka misli. Sprecavanje mozga da normalno funkcionise. Eto, gdje je poenta. U tome je sva tajna kreativnog pisanja i vecine zivotnog uspjeha. I sada se ja pitam :"Kako pustiti misli da idu svojim tokom bez muke i nepotrebnog zastoja?"
Ako non-stop mjenjas, ispravljas, iritiras mozak. Lijeva i desna strana mozga se neprekidno ukljucuju, iskljucuju, off and on, mozak zbunjujes, kreativni centar se ne javlja.
Necu da kazem da mi ovaj tekst ide odnosno da ima tok. Necu, vec sam stao nekoliko puta i to me muci. Mozda sto previse mislim sta da napisem sljedece, mozda sto smirenost u meni odavno ne stanuje. Volio bih da mogu da pustim mozak na miru, udahnem duboko, opalim po tastaturi. Volio bih dodjem do zavrsetka teksta bez prethodnog osvrta, stavim tacku na kraju i tek onda vidim gdje se sa mislima nalazim. Po svemu sudeci, mojih misli tok, jos ima puno toga da nauci.
Vani je kisa, glava mi tinja, podmuklo boli...

October sky...II

Procrastination

Vec duze vrijeme stan mi je skladiste u malom. Kupljeni gradjevinski matrijal za planirane renovacije, uredno slozen, sjedi nepomicno po uglovima soba. Tanak sloj prasine, taj predivan pokazatelj koliko je sta staro i koliko je vremena proslo od zadnjeg dodira ljudske ruke, stidljivo prekriva kutije. Naizgled, nista narocito, materijal ne smeta. Sve je u redu, zivot se normalno odvija. Ali, minimalistcki duh i zelja da zapocnem nesto sto odavno namjeravam, muci me.

Medjutim, jos jedan duh, sto duboko u meni skriven je, na povrsinu svijesti izlazi. Karakter, priroda iliti narav, nazovi kako hoces, ali, imam obicaj odlaganja zamisljenih stvari i obaveza za neko bolje sutra; u beskonacno. Kako se na nasem procrastrination prevesti moze? Teska rijec, kao i osjecaj sam, dugacka, ali znam da me tacno opisuje.
I da nemam suprotnost svoju u obliku bracnog partnera ne znam da li bi ikad bilo sta prvi pokrenuo. Nije za pohvalu, ali, lagao bih da je drugacije. Zato i nemam mira, postavljam pitanja svakodnevno, preispitujem se. Kako da razbijem blokadu misli, mozdanih celija krug?
Ima li kakva meditacija, hipnoza, instant Dalai Lama ili bezbolno, prihvacen odlazak kod psihologa na kratak razgovor oslobodjen emocija, razumljivom se solucijom cini.

Renovacije sam stana zapoceo. Polako, bez zurbe, ceprkam nesto, busim, prepravljam, uz strucnu pomoc mog dizajnera, koji ima sliku kako sta treba da izgleda, i naravno, koja je prva ova male radove zapocela.
Dobro mi za`sada ide. Grijesim i ispravljam se. Medjutim, ove prave prepreku u meni, staze odlaganja sto me paralisu i guse, nastavljaju se.