Thursday 25 January 2007

Geler

Vrijeme ratno, mjesec juli, godina je prva. Sunce je visoko, podne je, vjetra ni iz glave. Pripeklo.
Sve je zatvoreno,tiho, nema se gdje. Malo uzbuna, malo nije. Malo svira, malo stane. Ne znas pocetak, ne znas kraj. Pokoja granata u daljini se cuje. Rat je.

Dogovorilo se nas nekoliko na brzinu sastaviti. To bi kao izlazak trebao biti. Mjesto dogovora, Stupine, kod Kazablanke. Skupilo se za cigara, ima se za kafu. Nekom od nas pametnjakovica famozna ideja u misli dodje. Hajde da sjednemo na zidic iza kafica sto prema brdu gleda. Bez razmisljanja, upucujemo se prema tamo. Iza smo Kazablanke, zezamo se, suplja prica, zgode i nezgode vremena u kome zivimo. Inat i prkos zajedno. Ko u krizaljkama.
Najednom, nesto zareza zrak. Upravo tako, zareza. Niti zvizdi, niti huce, niti grmi, niti sjeva, vec reze. Nevidljiva sila, snaga, kada cak ni strah ne osjecas u nemoci svojoj. Sekunda je to. Zaglusujuci udar, prasak, visoki stup barutnog dima u blizini. Komadici asfalta lete u zrak. Granata.
Instiktivno, trgnuti iz prvobitnog soka, uletismo u najblizi haustor. Usplahireni, sa nevjericom u ocima, pipamo se i gledamo je li sve u redu. Lice, ruke, noge, sve je tu. Dobro je. Nigdje traga krvi, ali…Nesto me pecka na desnoj donjoj guznoj strani.
Blagi trzaj prodje mi tijelom. Neprimjetno, zavlacim ruku u panatlone i osjecam pod prstima toplinu krvi. Ranjen sam. Ma, kako ranjen, sta pricam? Ranjen u guzicu. Ko je cuo za to? Gdje to ima? Eto ti heroja, geler ga strefio u desni guz, vec cujem kako me raja zajebava.
Prijatelji me pitaju jesi l’ dobro? Jesam, jasta, ne govorim nikom nista. Cuj, geler u guzici. Nabacujem facu ravnodusnosti, hladnokrvan kao mermer kamen, pozdravljam se s njima i pravac kuci.

Kod kuce prepricavam zgodu/nezgodu. Vrtim u glavi film sta bi sve moglo biti da je geler pogodio samo malo nize. Zakacio nesto, sto se kaciti ne smije. Vise mi smijesno nije. Gledam guz na ogledalu u hodniku, rasjecen sam, ali ne i puno. Trag je mali, skoro nevidljiv, ipak, trebao bih do ambulante. U ambulanti kazu, rikoset. To je ono kad se komad gelera odbije od asfalt, umanji ubojitost, pa si kao i sretan kad te pogodi.
Jedini stradalnik bijahu panatalone moje. Farmerke, skoro nove, Leviske 501, dva puta oprane. Vrijeme ratno, mjesec juli, godina je prva.

4 comments:

Anonymous said...

Oj, zlo i naopako. Al' domovina se i guzovima brani :)

HH

sretno dijete said...

I to me strefi pred buducom zenom...mozes mislit' sramote...

Moj tzv. život said...

:))

sretno dijete said...

...nove leviske bile...