Regal

Doba kredita, nove se stvari nabavljaju, domovi i stanovi radnog naroda socijalizma se uredjuju. Ves-masine “Gorenje-Velenje”, televizori “Iskra-Kranj”, frizderi “Obodin”. Heklarija je neizbjezna.

Kupili moji roditelji regal. Masivan, u nijansama smedje boje, masivan, vizuelno mocan, a funkcionalno neiskoriseten. Vazda nekih ladica, pregrada, staklena vitrina i poprecna vrata sank-bara. Djeca smo mi, buraz i ja, stan je to dvosoban, nema se bas puno mjesta za igre. Otvaramo i zatvaramo vrata sank-bara, naprijed, nazad, naprijed. Je li ovo u redu ili nije, iskreno, djecje pitanje.
Buraz je glavni, stariji je i njegova se slusa. Jaci je, u alatu i inovacijama, spretniji je. Na sebi ima zelenkastu majcu kratkih rukava sa likom Tihija (Otpisani), cvrst stisak u rukama , odlucnost odraslog covjeks. Ja sam tu negdje, u blizini, osjecam da se nesto sprema, slusam sto mi se kaze, korisnim se cinim.

Iskreno i bez razmisljanja (koje je ionako rezervisano za odrasle), uzimamo cekic i ogromne eksere. Sad cemo mi to popraviti i roditelje nase obradovati.
Zakuco je braco ekserima od pola metra njega kao majstor pravi. U par poteza, pomicna vrata sank-bara postadose, nepomicna. “Evo ga ko nov, ne mrda, garant fabricka greska je bila”, ozareno je lice njegovo.

Da ubrazam pricu. Regal je fasovao, a i mi s njim. Ne znam tacno sve, stari se, detalji mi izmicu, ali sama pomisao na njega, bolna je.
Naposljetku, kad su roditelji prihvatili stetu , regal nam je sluzio za organiziranje raznoraznih sportskih takmicenja, kao sto su: mostarski skokovi, igre bez granica, jadranski susreti. Popnemo se na njega, udahnemo ozbiljno kao plivaci na televiziji i cekamo. Slijedi zavrsni skok glavom prema naprijed na kauc dnevne sobe. Nikada ga nismo promasili. Spretna djeca bili.