Bedrock

Bedrock bi po engleskom, ko veli, bio stijena i to ona duboko zavucena u utrobu zemljinog kreveta. U ovoj prici Bedrock je nesto sasvim drugo.
Bedrock bijase baza, stabilizacijskih nam americkih snaga sto u Bosnu dodjose. Prodjes Zivinice, sidjes sa glavnog puta, skrenes desno, pa preko pruge, uhvatis pravac, pa ubrzo skreces na na lijevo. Evo ga, povrsinski kop, gore na vrhu smjestio se on, Bedrock.

Mirise svjezina jutra, vide se planine u blizini, bijeli kombi zaustavlja se skripom. Izlazi raja, snena i tiha, maskirne uniforme, otkopcani panciri, sljemovi pod miskom. Godista su razna, musko i zensko.
Kao vojska bez komande, kao masa bez cilja, kolona sporeno se prema odredistu krece. Prve zapaljene cigare, prvi jutarnji kasalj, prvi pogledi, vecinom, muske oci traze zenske obline. Sunce se stidljivo pomalja, jutarnju maglu svojim zracima tjera, jos uvijek je hladno, ali studen prija. Bedrock.

Uredno obrijan porucnik prilazi grupi, pokusava duhovit da bude, na pokusaju i ostaje. Ispred satora guzva, radni se raspored cita, negodovanja su tiha, nerasporedjeni seretski se smiju, osjeca se miris kerozina.
Vecina zna gdje ide, oklopna vozila upaljena su, vojnici odavno spremni su, dnevna misija zapocinje. Bedrock.

Dan se polako blizi kraju, neki su umorni, a neki ne, satovi se nervozno gledaju, kombi za povratak ceka se. Uskoro je vrijeme polaska, uzurbane pripreme traju, ko je uspio uhvatiti prevoz, uspio je. Sumrak se polako spusta, pali se motorna masina, cuje se graja, zamor i vika, osmijesi su siroki, kombi se niz padinu spusta. Bye, bye, Bedrock.