Injera

Danas, poslije subotnje kupovine, navratim u etiopijski restoran na rucak. Da, Etiopija, jedna od najstarijih civilizacija svijeta, nije samo znana po gladnima, Bobu Geldofu, Abebe Bikili vec i po jedinstvenoj kuhinji. Glavni prilog svakom jelu je injera, spuzvasto-kiselkasti hljeb u obliku ogromne palacinke.
Pravi se od brasna zitarice imenom tef/taf koja rasta na visoravnima Etiopije. Ne znam da li mi imamo nesto slicno da mogu usporediti, uglavnom, injera se stavi preko jedne tepsije ili tanjira, a preko nje, u obliku sake, idu razna dinstana mesa i povrce. Naravno, sve je to kuhano u raznim zacinima, vise manje ljutim.
E, fazon je da se injera kida i sa istom grabe ova jela. Drugim rijecima, sve se jede prstima, tako da sam i ja u restoranu sakama bio uronjen u svoju injeru i mesnu kombinaciju.
Bas sam se, kako kazu stari, lijepo namirio. Strugao sam injerom po tepsiji, grabeci dinstane nepoznanice, sve dok mi masnoca do laktova nije dosla. Dugo nisam bio u etiopijskom restoranu, pa mi ova subotnje podsjecanje na kulinarske visoravni africkoga roga, dobro dodje.
Sad me malo dize. Nisam siguran je li injera ili zacini. Povremeno podrignem da mi bude lakse, a cudnovata struja prodje mi kroz nosnice. Dodatno, oci gladne, garant sam utrpao vise nego sto mogu provariti. Noc bi mogla duga da bude...