Prolazeci kroz kutiju sa raznoraznim sitnicima, sto za nas nose neki znacaj iz dalje i blize proslosti, naidjem na svezanj, hrpu, kamaru, izlizanih plavkasto-bijelih koverti, iskrivljenog djecackog rukopisa. Pisma iz vojske.
Zelio sam samo da ih razvrstam i oslobodim malo mjesta za neke druge stvari, avaj, poceo sam samoinicijatvno da citam. Talas uzbudjenje preplavljuje me. Emocije su probudjene. Doba nevinosti. Nevjerovatno! Zar je proslo vec godina dvadeset?
Godine nisu poenta u svemu ovome. Razmisljam, to i ne predstavlja veliki vremenski period, medjutim, zivimo u dobu elektronskom i covjek nesvjesno zaboravlja koji je osjecaj dobiti pismo, rijeci od prijatelja, ispisane drhtavom rukom ili krasnopisom. Covjek zaboravlja kako je lijep osjecaj drzati taj komad hartije koji u sebi krije rijeci, hemijskom olovkom ispisane. Koji je osjecaj gledati sarenu markicu, preko koje je postanski pecat grada iz kojeg pismo dolazi i ljepljivim prstima, pazeci da ne zakacis sadrzaj, kovertu polako otvarati. Narocito, ako je vrijeme tinejdzerstva, sveprisutne seksualnosti, vojske, ispita zrelosti.
Sve su to jednostvane, iskrene misli mladica od 18 ili 19 godina. Svi su oni u vojsci bivse nam drzave, dijele iste probleme, sjecanja, mastaju o istim stvarima. Neki bi uskoro trebali da se skinu neki se tek spremaju. Radnja desavanja, kraj osamdesetih.
Zelim da ovjekovjecim njihove misli. Bez uljepsavanja, sa gramatickim greskama i ponekad, nepovezanim recenicama. Zelim da ih prenesem , barem inserte, u svoj njihovoj originalnosti. Nesto kao zaostavstina na vrijeme odrastanja koje smo dijelili. Radi zastite njihova indentiteta, izmjenit cu samo imena. Sljedece postove posvecujem mojim prijateljima i znancima...
No comments:
Post a Comment