Friday, 28 January 2011

Bristol

Bristol je brand name, uobicajen naziv za , manje vise, gotivnije hotele sto sirom svijeta se nalaze. Nisam siguran odakle samo ime vuce svoje korijene, pretpostavljam da je,  nekad davno, davno, zivio dokoni bogatas u engleskom obalnom gradu Bristolu, te dodje iznenada na ideju da pokrene lanac hotela jednostavnog imena, koji ce kasnije postati sveprihvacen sinonim za hotelijerske usluge, zabavu i smjestaj iznad prosjeka.
Slicno nasim  privatnicima i poduzeticima svjetskog glasa , kad  otvore kafancugu suptilnog dizajna, na brdu, proplanku ili uzvisini pri ulazu u grad , pa istu zacine grandioznim imenom, Vidikovac ili Panorama.

Istoimeni hotel bio je i u gradu mom. Oni najstariji, koji dugo zive i pamte dobro,  kazu da je prvi hotel Bristol srusen zbog slijeganja tla, a ovaj drugi, izgradjen nakon njega, bio je arhitektonski izrazaj jednog doba i jedne drzave u razvoju.
Izgradjen polovinom 60-tih, cinio se moderan za ono vrijeme, sa prostranim parkingom, velikom bastom i bujnim zelenilom sto ga okruzuje. Hotel Bristol imao je fasadu prepoznatljive bijele boje sa mermernim dekoracijama i siroki , glavni ulaz za ljude i automobile sto samo za trenutak zastanu. Bio je na nekoliko spratova, sedam, moda cak i osam, dominirao masom i simpaticnim balkonima. Stajao je ponosno, kao kip tek isklesan,  na jednoj od glavih raskrsnica grada sto se siri prema istoku i dalje. Od ostalih objekata slicne namjene, izdvajao se sarmom i jednostavnoscu.

Kako to biva, vecina se svijeta danas zgrazava  svega sto je bilo prije. Nerviraju ih gradjevine socijalizma, pogrdna im imena prisivaju, zovu ih neugledni objekti bez stila. Generalizuju i nista im ne valja. Prave se kao da nikad nisu zivjeli u ono vrijeme,  zaboravljaju lako, a na proslost gledaju sa stidom. Dzaba im. Hotel je Bristol imao dusu.

Ne pripadam generaciji koja pamti Bristol kao kultno mjesto nocnog provoda.  Djeca smo bili za izlaske, ali u hotel smo voljeli rado da se zavucemo. Sjecam se dobro kada nas je konobar u bijelom ganjao ulastenim hodnicima zato sto smo balavurdija sto se seta samo, onako i bezveze. Sjecam se  i kad se jedan od mojih drugara zabio glavom ko zalutali golub od ulazna staklena vrata hotela, izazivajuci salve smijeha slucajnih posmatraca. Sjecam se i kad smo krali, noseni mrakom i adrenalinom djetinjstva, plasticne, pivske gajbe iz skladista glavnog restorana, koristeci njihove rucke za improvizovane male skije, sto bi kolokvijalno nazvali, slicuhe iliti slicure.
Nekako u to vrijeme , pocele su dobro poznate podjele, one najgore moguce, na gradske seljake, malogradjane, i one, koji su sami sebe odredili da to nisu. Nekako u to vrijeme pojavljuje se kaseta, taj famozni, jeftini, mobilni nosac zvuka, koji sapatom preuzima primat u industriji zabave i ukusima muzickim. Nekako u to vrijeme sintisajzer zamjenjuje tamburicu i saz, novokomponovano zamjenjuje starogradsko, a nova dekada staru. Nekako u to vrijeme hotel Bristol pocinje da gubi svoj  kultni status i prvobitni sjaj. Medjutim, starija je raja imala svoju rijec. Oni Bristol ne zaboravljaju lako.
Sa sjetom u ocima i duboko povucenim dimom tek zapaljene cigare, zapocinjali su price i dogadjaje vezane za  njega, prve izlaske, pijancenja i simpatije. Hrapavim glasom, povremeno povisujuci ton i kaziprst desne ruke, opisivali su odaje i salone sa raznim imenima, naglasavali misticnost njegovu i  kulturoloski uticaj na njihovo odrastanje.  Znali su udahnuti sporo tezak zrak sto ih gusi i nemarno nagnuti iz zelene, flase tuzlanskog pilsnera od pola litre, samo da saperu tu jebenu knedlu u grlu sto se uvijek zna skupiti kad sjecanja naviru. Zvucali su stariji, mudriji nego sto jesu kao sto to sada zvucim ja. Mi, djeca,  slusali smo pazljivo i promatrali cutke.

Nema vise hotela Bristola. Zapusten, zaboravljen, oronuo, nije imao snage da nastavi dalje. Vrijeme ga je pregazilo. Sravnjen sa zemljom teskim bagerima i investitorskim kapitalom,  pospremljen je tiho u istorijske citanke i hronologiju jednog grada. Strucnjaci ekonomski i oni koji to nisu, glasno kazu, nerentabilan je bio. Ja im vjerujem , jer drugo objasnjenje nemam. Jedno poglavlje se zatvara, drugo zapocinje. Iza Bristola ostaje samo velika , blatnjava rupa za buduce temelje nove gradjevine, fotografija na razglednici  i nostalgicno sjecanje na vrijeme sto iza nas proslo je. 

6 comments:

Anonymous said...

Zao mi je Bristola jer je bio kao neki znak raspoznavanja Tuzle....kao kad nekome opisujes gdje i kako da dodje, pa mu kazes "e onda skrenes lijevo kod Bristola", nema sanse da te taj neko (ako je Tuzlak) upita "a gdje/sta ti je Bristol". Btw, divim se tvojoj upornosti bloganja i tvojoj nemjerljivoj ljubavi i privrzenosti prema rodnom gradu. Lijep pozdrav iz kisnog Nashvilla.

Anna

Anonymous said...

Zaboravih (stari se :-)) da ostavim 3 Doors Down novu pjesmu koja fantasticno ide uz ovaj nostalgicarski blog. Enjoy.

http://soundcloud.com/3doorsdown/01-when-youre-young


Anna

Milko Grmuša said...

Mene je od svih mogućih Bristola zapalo da upadnem u onaj beograski, koji je sjajan primjer one "s vana gladac, iznutra jadac" :) I zaista, kad čovjek gleda s vana taj hotel pomisli "bogtemazo, pa ovde je najgora soba minimalno 80 evra, jer je arhitekura stvarno veličanstvena. Medjutim, pošto je u pitanju stara zgrada, kad su ljudi ipak gradili vodeći se principima i estetike, a ne samo funkcionalnosti, vrijeme je unutra napravilo potpuni dar-mar, pa sam se osjećao kao da sam akter u nekom horor filmu :)

Ipak, lijepe stvari su mi se desile u tom hotelu, pa je nepravedno da ga ovoliko ružim :))

sretno dijete said...

Ciao Anna,
Long time no see/hear:).
Bristol mi dosao u misli, pa rekoh da zabiljezim perom/tastaturom sjecanja na njega da se ne izgube.
veliki pozdrav iz, za divno cudo, suncanog Vancouvera

sretno dijete said...

Pozdrav Milko i dobrodosao na blog stranicu moju.
Spominjuci hotele, ja vazda u nekim svjetskim rupama odsjedam. To se ovdje strucno kaze, a good deal, a ja kazem:"ne dam toliko pare za hotel, pa da me naguzis."
Najbolji sam smjestaj imao blizu zagrebackog aerodroma kad mi je odgodjen let za Sarajevo bio, pa mi agencija platila. Hotel "Aristos", Velika Gorica. Soba ko iz "Seherzade". Jedva su me istjerali sutradan...

pozdrav veliki
SD

Milko Grmuša said...

"ne dam toliko pare za hotel, pa da me naguzis"-you`re my man, Blue! :))

Pozdrav, čitamo se ;)