How to stop worrying...

"...I stood yesterday. I can stand today. And I will not permit myself to think about what might happen tomorrow."
Maloprije procitao, svidjelo mi se, pa da zapisem i podijelim. Sto bi u Bosni rekli, za uhar je.

Ugodno nedjeljno predvecer. Sunce zalazi za obliznje nebodere, sto se uzdigose ko strazari imaginarne granice grada, i polako nestaje. Mada, jos uvijek mocno, uzdize se se nad nebom, kao leteci objekat nepoznatog porijekla sto se mice neprimjetno i ciji se pravac ne zna. Tople zrake obasjavaju povrsinu okeana, poneki se cvrkut ptica cuti moze u daljini, plava boja dominira horizontom.
Na balkonu sam. razvaljene, suncane, cvike sa zuckastim okvirima uglavljene na nosu, majca nemarno bacena sa strane. Razgolitio se do sorca iliti gaca.
Uspravljam kicmu, namjestam vrat, osjecam tvrdocu  zelenkaste klupice sto onomad jeftino kupih , na koju sam smjestio guzove svoje. Tragovi prasine se na ruckama vidjeti mogu . Listam knjigu dok blagi me vjetar podsjeca da uskoro sunce nestati ce.

Ne znam koji mi je put u ruke dosao Dale Carnegie i njegova knjiga "How to Stop Worrying and Start  Living " , ne znam.  Nije ni bitno, jednostavno volim se vratiti njoj ( i njemu) da izvucem dijelove,  ponovim u sebi ili na glas kako sam i ucinio sada, na pocetku posta. Zasto bas njemu, kad toliko knjiga je napisno na slicnu tematiku: strah, briga, self-help. Pa, vjerovatno sto je napisana 1936-te, sto ce reci, da se nista nije izmjenilo u glavama ljudi za 80 godina. I dalje nas iste brige more, i dalje nas isti problemi muce, i dalje smo sami sebi najveci neprijatelji, i dalje smo ono sto nase misli kazu da jesmo. I sve je on to lijepo srocio, kroz par jednostavnih primjera u kome svako moze vidjeti dio ili pronaci sebe, bez obzira na drustveni status i period iz kojeg dolazi.

Nedjelja nestaje. Bila je suncana i iskoristio sam je. Nedaleko od mene, bio je tzv "a car free day" , kada se glavna saobracajnica odredjenog kvarta grada zatvori, a pjesaci postaju gospodari asfalta. Razne se aktivnosti odvijaju, djeca se mnogobrojna  raduju i igraju, hrana se razna nudi, amaterski bendovi iz podruma izlaze tiho. Nesto kao vasar, samo sto nema pevaljke sa hrapavim glasom i alfa-muzjaka dlakavih ruku, bez vratova i grubih crta lica. I been there...