White Rock

Malo me suhva drzi. Kako od vremena, pritisak u zraku i na kisu bi moglo,   tako i od saznanja da sutra je ponedjeljak, a meni se ne radi bas. Ma nije da mi se ne radi, da ne ispada sada, da sam lijenoguz iliti slacker, jednostavno, u zrvnju sam kapitalizma, zelim da mjenjam, a ne pokrecem nista,  radim sto moram, a zadovoljstvo uradjenim nemam. Nimalo ugodan osjecaj.

Sinoc sam iskoristio neradni dan, subota zadnja u mjesecu Junu. Vrijeme predivno, suncano, a priroda na domak ruke i automobila. Uskacem u isti, i bez nekog veceg plana,  tockovima gazim asfaltnim prostranstvima metro Vancouver-a. Miris otkosa trave mogu osjetiti u zraku.
Prvo zaustvaljanje Ladner. Nekad bijase selo za sebe, sada, sastavni je dio grada. Volim ovakava mjesta. Volim da stanem, da se zaustavim, da parkiram na pola sata. Volim da prosetam, laganim tempom, promatrajuci lokalne trgovine i lica. Doruckujem chicken teriyaki i avocado sushi roll, sunce je vec visoko, casa hladne vode godi mi pravo.

Napustam Ladner. Auto me nosi dalje, dvadesetak minuta niz autoput, skrecem lijevo, a vijugavi, seoski me put vodi kroz visoku, crnogoricnu sumu sto stiti kuce od buke saobracaja i znatizeljnog pogleda turiste. Obrisi moje sljedece destinacije pocinju da naziru se, Crescent Beach.
Smjesetan na samoj obali okeana, ovo mjesto bi se nasim parametrima smatralo primorskim vikend naseljem, idealno za odmor i bijeg od gradske vreve. Nema centar, par restorana sto nude fish & chips i duga obala sa par uredjenih plaza sto imaju ulaz u more. Kuce su predivne, sa sarmom i velikim trijemom, vise lice na malo luksuznije vikendice cije cijene ne smijem ni da spomenem. Sunce je sada izuzetno jako i pravo mi je vruce. Pronalazim osvjezenje i , naravno, prijeko potreban WC-e.

Vracam se u auto, idemo dalje. Ubrzo, prije nego sam planirao, polako se vec spustam niz brdo i ulazim u White Rock. Najuzniji ( i najtopliji) dio metro Vancouver-a, na samoj granici sa sjedinjenim drzavama Amerike, u ovom slucaju Washingtona.
Promenada uz more, mnostvo ljudi, miris krema za suncanje osjeti mogu. Trazim parking, nalazim, naravno, placa se. Odoh da prosetam noge i jos malo da udahnem svjezi, morski zrak prije vecere. Usmjeravam se prema drvenom doku sto duboko u okean urezuje se. Jato galebova , scucureni na kamenom nasipu, nezainteresovano promatraju ljude. Vracam se nazad na setaliste.
Pronalazim restoran sa prostranom terasom i pogledom na more. Narucujem hladno pivo, honey lager, pohovane lignje i salatu sa lososem i plodovima mora. Podizem casu neznantno, naocale su mi umascne malo sa strane, nazdravljam zeni sa sirokim osmijehom zadovoljstva na licu. Ovako treba da izgledaju subote...