Sutra je Prvi maj. Kazu, medjunarodni praznik rada. U vecini drzava, ne radi se, kod mene, niti da ga spomenu. Sto ce reci, radi se.
Da ne citam nase novine na netu ne bih ni znao da sutra pada Prvi maj. I vec zamisljam kako to izgleda. Ne radi se u petak, vikend normalno dolazi, tu je i ponedjeljak slobodan, on se sastavi sa utorkom, a moze vala i srijeda, necemo propast, zar ne? Kazu, recesija, posla se nema, zemlja je u krizi. Kome je do slavlja? Jah...Prvi je maj.
Onda se ljudi coporativno sastave, vikendica ili neciji stan, bez obzira da li sunce sija ili kisa lije, prvomajska rostiljijada i alkoholni ritual pun horskog pjevanja, ne propusta se lako. Vecinom glavom zaplati janje ili mlado prase( ili oboje) tu je brdo przenog krompira iz rerne, kolutovi bureka nemarno na tepsiji leze, neizbjezna ruska salata, satrica, ima se i kolaca raznih, narodnjaci iz zvucnika se cuju, glasno bude pravo, sveprisutan je dim cigarete. Ako ima, harmonika je instrument glavni.
Neki to zovu krkanluk , neki prvomajsko veselje. Neki se dobro napiju, neki manje. U hrani uzivaju svi. Raspravlja se o zenama, sportu i politici, atmosfera probudjenim emocijama zna nabijena biti. Neko zapjeva, a neko i zaplace. Neko me je svejedno, a neko se i potuce. Prvi je maj.
I tako se ti dani nerada proslavljaju kao praznik rada. Dobro onda kad je tako, sretan vam praznik od mene. Kod mene je sutra radno, ipak, radujem se, petak je...
Thursday, 30 April 2009
Monday, 27 April 2009
Sunday, 26 April 2009
Thursday, 23 April 2009
Monday, 20 April 2009
Vrtic
Na juznom dijelu Banje, kad se krene spustat prema negdasnjoj Pingi, nalazio se Vrtic. Sakriven gustim krosnjama drveca, bio je omiljeno odrediste tuzlanske omladine i starijih.
Na ulaznoj kapiji, stajala je mala, zidana kuca, nesto kao portirnica, cija je svrha bila da se naplacuju ulaznice. Medjutim, vecinom se prolazilo za dzabe. Stariji su nehajno odmahivali rukom, govoreci da idu samo do baste restorana na pivu i cevape. Djeca su se slepala iza njih.
Vrtic je imao igraliste, par klimavih ljuljaski i poneku klackalicu. Pored navedenog, u njegovom se sklopu nalazio gore spomenuti restoran i zooloski vrt. Od tuda i skraceni naziv Vrtic. Ubrzo je ovaj izraz, Vrtic, tiho usao u vokabular jedne generacije gdje je i ostao.
Vrtic je bio najljepsi u rano proljece. Raja se zazeli sunca, a i behar bude u punom cvatu. Basta restorana je bila prostrana, sa debelim hladom. Mnogi od nas su svoje prve cevape okusili upravo tu, slusajuci starije kako tiho raspravljaju o politici, fudbalu i duploj plati sto retroaktivno treba da prime.
Ipak, nama djeci, najzanimljvije su bile zivotinje. Dok su nasi stari ispijali pive i prosipali suplju pricu, mi smo vec tutnjali neutabanim stazama Vrtica kuneci se Titom da smo vidjeli zmiju slijepica.
Zooloski je vrt imao specifican vonj da ne kazem smrad. Sad, bas i nisam siguran da li je dolazio od tvorova ili ustajalosti kaveza sa medvjedima i lavovima, nista to strasno nije bilo, sve se izdrzati da. Bitno je da si sto blize zivotinjama, da pokazes da si hrabar, da se ne bojis vuka i lesinara ocerupane glave.
Vrtic se i nije bas dicio raznolikoscu zivotinja, skromno je sve to bilo, ipak, vidjeti pauna kako se rasirenih krila pravi vazan ili milovati kozu ispod brad, pazeci da te ne ugrize, dozivljaj je koji u tebi zauvijek ostaje.
Medjutim, najvecu je paznju privlacio kavez sa majmunima. Bilo ih nekoliko, vrste nepoznate, a jedan od njih Stjepan se zvao. Stariji su govorili da je ruzno tako majmuna zvati, ali, mi smo bili opcinjeni lokalnim mangupima koji su mu, ustvari, ime nadjeli. Bacali su mu cigare, kikiriki u ljusci, pokazivali da radi ono, pravili grimase, smijali se glasno.
Lijepo je bilo prosetati do Vrtica. Navecer, ziva se muzika cula, kako se to sada kaze, lagane note. Tamburice, sevdalinka, ponekad cak i rock-koncert. Vecernji su izlasci bili rezervisani za odrasle, nama mladjima preostala su nedjeljna prijepodneva i zelja da odrastemo sto brze.
Vrtica vise nema i ne treba od toga praviti drame. Uvijek je tako bilo i biti ce. Novo potiskuje staro, uvijek se gleda sta je za grad bolje. Ostaju sjecanja na rasklimane ljuljaske, medvjeda sto se po kavezu seta i bezbrizno djetinjstvo sa sadrzajem.
Na ulaznoj kapiji, stajala je mala, zidana kuca, nesto kao portirnica, cija je svrha bila da se naplacuju ulaznice. Medjutim, vecinom se prolazilo za dzabe. Stariji su nehajno odmahivali rukom, govoreci da idu samo do baste restorana na pivu i cevape. Djeca su se slepala iza njih.
Vrtic je imao igraliste, par klimavih ljuljaski i poneku klackalicu. Pored navedenog, u njegovom se sklopu nalazio gore spomenuti restoran i zooloski vrt. Od tuda i skraceni naziv Vrtic. Ubrzo je ovaj izraz, Vrtic, tiho usao u vokabular jedne generacije gdje je i ostao.
Vrtic je bio najljepsi u rano proljece. Raja se zazeli sunca, a i behar bude u punom cvatu. Basta restorana je bila prostrana, sa debelim hladom. Mnogi od nas su svoje prve cevape okusili upravo tu, slusajuci starije kako tiho raspravljaju o politici, fudbalu i duploj plati sto retroaktivno treba da prime.
Ipak, nama djeci, najzanimljvije su bile zivotinje. Dok su nasi stari ispijali pive i prosipali suplju pricu, mi smo vec tutnjali neutabanim stazama Vrtica kuneci se Titom da smo vidjeli zmiju slijepica.
Zooloski je vrt imao specifican vonj da ne kazem smrad. Sad, bas i nisam siguran da li je dolazio od tvorova ili ustajalosti kaveza sa medvjedima i lavovima, nista to strasno nije bilo, sve se izdrzati da. Bitno je da si sto blize zivotinjama, da pokazes da si hrabar, da se ne bojis vuka i lesinara ocerupane glave.
Vrtic se i nije bas dicio raznolikoscu zivotinja, skromno je sve to bilo, ipak, vidjeti pauna kako se rasirenih krila pravi vazan ili milovati kozu ispod brad, pazeci da te ne ugrize, dozivljaj je koji u tebi zauvijek ostaje.
Medjutim, najvecu je paznju privlacio kavez sa majmunima. Bilo ih nekoliko, vrste nepoznate, a jedan od njih Stjepan se zvao. Stariji su govorili da je ruzno tako majmuna zvati, ali, mi smo bili opcinjeni lokalnim mangupima koji su mu, ustvari, ime nadjeli. Bacali su mu cigare, kikiriki u ljusci, pokazivali da radi ono, pravili grimase, smijali se glasno.
Lijepo je bilo prosetati do Vrtica. Navecer, ziva se muzika cula, kako se to sada kaze, lagane note. Tamburice, sevdalinka, ponekad cak i rock-koncert. Vecernji su izlasci bili rezervisani za odrasle, nama mladjima preostala su nedjeljna prijepodneva i zelja da odrastemo sto brze.
Vrtica vise nema i ne treba od toga praviti drame. Uvijek je tako bilo i biti ce. Novo potiskuje staro, uvijek se gleda sta je za grad bolje. Ostaju sjecanja na rasklimane ljuljaske, medvjeda sto se po kavezu seta i bezbrizno djetinjstvo sa sadrzajem.
Saturday, 18 April 2009
Friday, 17 April 2009
U zemlji tulipana
Nije Holandija iliti zemlja Nizozemska nego malo juznije od mene, okolina grada Portlanda. Godisnja je izlozba tulipana , cvijeca festival.
Uskrsnje sam praznike proveo neradno, u dragoj mi americkoj drzavi sto se Oregon zove. Iako nedovoljno oporavljen od virusa gripe, svaki mali odmor, bijeg iz rutine, dobro dosao je. Idemo...
Na granici me ceka predivna kilometarska kolona automobila. Vidim, nisam jedini koji misli svoj vikend provesti u susjednoj mi drzavi. Mentalno sam se pripremio da ce biti guzva, ali da cu cekati 4 i 1/2 sata, ne. Zivci polako u meni pocinju da igraju negdje oko treceg sata.
Najgore od svega sto ti se moze desiti u ovakvim situacijama jeste sila prirode. Nezgodno moze biti pravo. Jos ako se ta sila zove sranje iliti pjesnicki receno, lito valovito, e onda komotno mozes da pocnes pjevat borbene sa naizmjenicnim grcenjem sad lica, sad guzice. Medjutim, ovaj put imao sam srece. Izuzev male nuzde, nista drugo moje tijelo napadalo nije.
Granica se napokon presla, moja destinacija, Portland, Oregon. Udaljen sest sati lagane voznje od Vancouvera, Portland je prijatan grad u koji idem barem jednom godisnje u posjetu prijateljima i razgledanje grada i prirode.
U ovo doba godine, odrzava se tulipana festival. Malo izvan njega, smjestena je prostrana farma sa par improvizovanih vjetrenjaca i prepoznatljivim zuto-crvenim, a bogami i sarenim, cvjetovima. Lale iliti tulipani.
Iako prva polovina aprila, prilicno je hladno i sa vjetrom. Ove godine proljece kasni dobro i vidi se na sve strane. Jos nema onog prepoznatljivog mirisa, budjenja prirode, behar i cvjetanje. A ako ga ima, u kolicinama je neznatnim.
Sta oko toga pravim pitanje, na odmoru sam. Ne razmisljam puno, prepustam osjecaje okolini, mada hladno je. Oko mene polje tulipana i ljudi namjernici sto pod kapama kriju se.
I tako, pracen nezgodnim vjetrom sto mi po celu brazde stvara i kosti pomjera, setam ubrzanim korakom po zemlji tulipana. Malo zastanem, malo slikam, malo oko sebe poglede bacam. Nebo je oblacno, mogla bi i kisa. Dosta je bilo, pozdrav tulipanima, farmi, Oregonu, prijateljima. U auto, pa na put. Vidimo se sljedece godine, a mozda i prije.
Uskrsnje sam praznike proveo neradno, u dragoj mi americkoj drzavi sto se Oregon zove. Iako nedovoljno oporavljen od virusa gripe, svaki mali odmor, bijeg iz rutine, dobro dosao je. Idemo...
Na granici me ceka predivna kilometarska kolona automobila. Vidim, nisam jedini koji misli svoj vikend provesti u susjednoj mi drzavi. Mentalno sam se pripremio da ce biti guzva, ali da cu cekati 4 i 1/2 sata, ne. Zivci polako u meni pocinju da igraju negdje oko treceg sata.
Najgore od svega sto ti se moze desiti u ovakvim situacijama jeste sila prirode. Nezgodno moze biti pravo. Jos ako se ta sila zove sranje iliti pjesnicki receno, lito valovito, e onda komotno mozes da pocnes pjevat borbene sa naizmjenicnim grcenjem sad lica, sad guzice. Medjutim, ovaj put imao sam srece. Izuzev male nuzde, nista drugo moje tijelo napadalo nije.
Granica se napokon presla, moja destinacija, Portland, Oregon. Udaljen sest sati lagane voznje od Vancouvera, Portland je prijatan grad u koji idem barem jednom godisnje u posjetu prijateljima i razgledanje grada i prirode.
U ovo doba godine, odrzava se tulipana festival. Malo izvan njega, smjestena je prostrana farma sa par improvizovanih vjetrenjaca i prepoznatljivim zuto-crvenim, a bogami i sarenim, cvjetovima. Lale iliti tulipani.
Iako prva polovina aprila, prilicno je hladno i sa vjetrom. Ove godine proljece kasni dobro i vidi se na sve strane. Jos nema onog prepoznatljivog mirisa, budjenja prirode, behar i cvjetanje. A ako ga ima, u kolicinama je neznatnim.
Sta oko toga pravim pitanje, na odmoru sam. Ne razmisljam puno, prepustam osjecaje okolini, mada hladno je. Oko mene polje tulipana i ljudi namjernici sto pod kapama kriju se.
I tako, pracen nezgodnim vjetrom sto mi po celu brazde stvara i kosti pomjera, setam ubrzanim korakom po zemlji tulipana. Malo zastanem, malo slikam, malo oko sebe poglede bacam. Nebo je oblacno, mogla bi i kisa. Dosta je bilo, pozdrav tulipanima, farmi, Oregonu, prijateljima. U auto, pa na put. Vidimo se sljedece godine, a mozda i prije.
Kino Mladost
Kino je Mladost bilo jedno od tri kina predratne Tuzle. Smjesteno nedaleko od Doma zdravlja, uz ugostiteljsko-turisticki-upravno-ekonomoski srednjoskoloski centar, na putu do osnovne skole Dzemal Mandzic, sadasnji Pazar i slasticarnu "Sacir", kino je Mladost bilo kulturolosko i ljubavno odrediste za generacije mladih tadasnje Tuzle, a i sire.
Prva sjecanja na kino Mladost vode me u doba velikog mestra borilackih vjestina, malog zmaja, takodjer znanog kao Bruce Lee-ja.
Da bi malog zmaja vidio na velikom ekranu filmskom, morao si doci s jednim od roditelja ili starijom rajom sto ranije moguce. Navale za kartu bile su legendarne, slobodno mogu reci, neponovljive.
Karte su bile sicusne, od loseg papira, na koje si morao dobro paziti da se kupon ne otkine. Na ulaznim vratima uvijek je bio neki grmalj zajebane face ili teta u zelenkastom mantilu bez osmijeha na licu.
Poslije predstave si, vintlajuci rukama i nogama, uz povremene prigusene krikove i misicne tikove, bezuspjesno imitirao kretnje neponovljivog Brusa.
Kino je Mladost bilo prostrano i za one uvjete dobro. Stariji su pricali kako je akustika u redu , a mi smo ih djeca gledali ocima strahopostovanja, jer`pojma nismo znali sta bi akustika mogla biti.
Dobacivalo se sa svih strana i redova, psovalo glasno, bacalo kokicama i kospama. Odvazniji su znali i cigaru da zapale. Visi su morali da sklanjaju glave ili u gorem slucaju mjenjaju sjedista. Vecinom su uljudno bili zamoljeni od onih najzajebanijih:" Halo, momak, je l' ti to babo staklar?"
Era kina Mladost dostize svoj vrhunac kada su prvi pornici zasjali na sirokom bioskopskom platnu. Ovaj put nije bilo dobacivanja i provala bez kraja. Sarolika publika bila je mirna i disciplinovana. Povremeno, mogao si samo cuti mutirajuci glas pubertetlije u daljini:" Tita mi, sve se vidi" i nervozno suskanje sa balkona.
Karakteristicno za kino Mladost bila je predstava od 11am. Radni je dan u sedmici, pobjegnes sa casa, samoinicijativno se uputis ka objektu dragom, pornic na repertoaru, kino puno ko sibica. Kulturoloska nadgradnja ucenika, studenata i radnih ljudi socijalizma. Seksom do ravnopravnosti.
Raja mi se zali da danas Tuzla vise nema nijedno kino. Nove generacije imaju tehniku raznu, telefone mobilne i download sa neta za dzabe. I to je lijepo. Svaka generacija ima nesto svoje. Kina Mladosti vise nema, ali, ostaju mi sjecanja na jedno nevino doba i jutarnje predstave.
Prva sjecanja na kino Mladost vode me u doba velikog mestra borilackih vjestina, malog zmaja, takodjer znanog kao Bruce Lee-ja.
Da bi malog zmaja vidio na velikom ekranu filmskom, morao si doci s jednim od roditelja ili starijom rajom sto ranije moguce. Navale za kartu bile su legendarne, slobodno mogu reci, neponovljive.
Karte su bile sicusne, od loseg papira, na koje si morao dobro paziti da se kupon ne otkine. Na ulaznim vratima uvijek je bio neki grmalj zajebane face ili teta u zelenkastom mantilu bez osmijeha na licu.
Poslije predstave si, vintlajuci rukama i nogama, uz povremene prigusene krikove i misicne tikove, bezuspjesno imitirao kretnje neponovljivog Brusa.
Kino je Mladost bilo prostrano i za one uvjete dobro. Stariji su pricali kako je akustika u redu , a mi smo ih djeca gledali ocima strahopostovanja, jer`pojma nismo znali sta bi akustika mogla biti.
Dobacivalo se sa svih strana i redova, psovalo glasno, bacalo kokicama i kospama. Odvazniji su znali i cigaru da zapale. Visi su morali da sklanjaju glave ili u gorem slucaju mjenjaju sjedista. Vecinom su uljudno bili zamoljeni od onih najzajebanijih:" Halo, momak, je l' ti to babo staklar?"
Era kina Mladost dostize svoj vrhunac kada su prvi pornici zasjali na sirokom bioskopskom platnu. Ovaj put nije bilo dobacivanja i provala bez kraja. Sarolika publika bila je mirna i disciplinovana. Povremeno, mogao si samo cuti mutirajuci glas pubertetlije u daljini:" Tita mi, sve se vidi" i nervozno suskanje sa balkona.
Karakteristicno za kino Mladost bila je predstava od 11am. Radni je dan u sedmici, pobjegnes sa casa, samoinicijativno se uputis ka objektu dragom, pornic na repertoaru, kino puno ko sibica. Kulturoloska nadgradnja ucenika, studenata i radnih ljudi socijalizma. Seksom do ravnopravnosti.
Raja mi se zali da danas Tuzla vise nema nijedno kino. Nove generacije imaju tehniku raznu, telefone mobilne i download sa neta za dzabe. I to je lijepo. Svaka generacija ima nesto svoje. Kina Mladosti vise nema, ali, ostaju mi sjecanja na jedno nevino doba i jutarnje predstave.
Thursday, 9 April 2009
Tuesday, 7 April 2009
Monday, 6 April 2009
Influenza
Joj, jest me gripa safatala. Iznenada, mucki, s ledja, kako samo one znaju, oborila me u potpunosti. Evo, prestao sam i dane brojati, vrijeme za mene ne postoji, nemam pojma koliko me vec drzi. Sve mislim, jos danas, sutra ce nestati. Ali, stvarnost, drugacija je. Ona ne pusta, ne odlazi, jos uvijek vjerni pratilac moj je.
Iscpljen sam, onemocao, oci podbuhle, podocnjaci uvecani, brijao se nisam danima. Vrti mi se u glavi, gorim, znojim se. Uzimam razne sirupe, vitamine, tablete, cajeve. Slabo sta od toga. Sta vise da pokusam , a da do sada pokusao nisam? Da se uhvatim drevne narodne medicine, napucam bijelog luka, smirim cokanjcic rakije, huknem u eter, barem smrad iza mene neka ostane. Ima li kakav drugi lijek? Pomagajte drugovi...
Arghhh. Gripo, pusti me, virusa ti plemenitog. Daj da uzivam u proljecu koje me je napokon obradovalo.
Malo sam i iznenadjen, jer se uistinu nisam nadao. Godinama je nemam, ali kako to biva, kad nesrece sastave onda se samo nizu jedna na drugu. Nakon moje havarije s ledjnim misicima, od kojih se jos nisam oporavio, gripa mi bas nije trebala. Narocito ne sada kako idu praznici (Uskrs je ovdje drzavni praznik), jer imam namjeru da zapucam gorskim putevima, susjedne mi i drage drzave Washington. Nadam se da ce u narednim danima stisak gripe popustiti i da cu planiranim stazama proci...
Iscpljen sam, onemocao, oci podbuhle, podocnjaci uvecani, brijao se nisam danima. Vrti mi se u glavi, gorim, znojim se. Uzimam razne sirupe, vitamine, tablete, cajeve. Slabo sta od toga. Sta vise da pokusam , a da do sada pokusao nisam? Da se uhvatim drevne narodne medicine, napucam bijelog luka, smirim cokanjcic rakije, huknem u eter, barem smrad iza mene neka ostane. Ima li kakav drugi lijek? Pomagajte drugovi...
Arghhh. Gripo, pusti me, virusa ti plemenitog. Daj da uzivam u proljecu koje me je napokon obradovalo.
Malo sam i iznenadjen, jer se uistinu nisam nadao. Godinama je nemam, ali kako to biva, kad nesrece sastave onda se samo nizu jedna na drugu. Nakon moje havarije s ledjnim misicima, od kojih se jos nisam oporavio, gripa mi bas nije trebala. Narocito ne sada kako idu praznici (Uskrs je ovdje drzavni praznik), jer imam namjeru da zapucam gorskim putevima, susjedne mi i drage drzave Washington. Nadam se da ce u narednim danima stisak gripe popustiti i da cu planiranim stazama proci...
Saturday, 4 April 2009
Subscribe to:
Posts (Atom)