Nada

Heatwave

Halo, zemlja, ostatak svijeta. Vancouver porucuje. Kod nas 33.8 C. Hottest temperature EVER!
Ovdje pripeklo, ali, bas ono pripeklo. Gori nebo, asfalt isijava, topi se tlo pod nogama. Pece.
Ili kao bi to strucno rekli meterolozi naseg djetinjstva pred kraj drugog Dnevnika:"...ziva je danima iznad 30-tog podioka..."
Cuj, podioka...
Enough. Ne mogu da pisem. Tastatura klizi pod oznojenim jagodicama prstiju, a mozak je davno prestao da misli. Zelja za hladnim, za povrsinom vodene mase, osvjezenjem, sveprisutna je. Zelim da se bacim pod vodoskok, da nestanem.
Zamisljam bazen, cujem glasove razdragane djece, mirise jod i suncane kreme. Juli se svome kraju blizi. Ko prezivi, pricat ce...

Kool thing

Ljeto u Vancouveru u punom je mahu. Aktivnosti se razne odrzavaju, vatromet je godisnji, plaze su pune, a prije neki dan u obliznjem parku koncert alternativnih nota je bio.
Izvodjaci mnogi, a meni najzanimljiviji, Sonic Youth. Na sam koncert nisam isao, ali, blizu njega rado sam se privukao i zvukovlje poznato odcejfio.

Svojevremeno, Sonic Youth su bili rodonacelnici alter-pravca koji se moze nazvati melodic noise. Moje druzenje sa njima zapocinje negdje pocetkom 90-tih, sa albumom Goo. Bili su nesto novo, obicnom mejnstrim uhu, neprihvatljivo. Slusao sam ih poluilegalno, sam, kod kuce. Ionako sam vec bio zigosan da sam ufuran, pa rekoh tiho, jebo mejnstrim , slusaj sta zelis, slusaj glas u sebi, slusaj drugacije, a ne druge ljude.
A sta sam drugo i mogao da slusam? Merlina i njegove cuskije, sidu i tumore? Plavi Orkestar i njihovog Saju kako utovara i istovara kola malena? Bajagu, zazmuri, 442 do Beograd, od Cejlona do Burme padaju kokosi i urme. Bez mene...
Sta cu da slusam kad su moji interesi uvijek bili strip, film, gluma, muzika, fudbal, dobra knjiga...Sta mogu da slusam, gdje da pripadam, koji poziv da odaberem kad mi mozak radi u zacaranom krugu tom. Sta cu da slusam kad uvjeris sebe (uz svestranu pomoc okoline) da je sve to hobi, da od toga, sto bi Hemon rekao, "nema hljeba". Sta?
Povlacenje u sebe i nada, ako bude srece, jednog dana proci ce te, a radit ces posao koji te zadovoljnim cini. Ali, ne prolazi, jos uvijek me drzi, jos uvijek nemam "hljebno zanimanje", jos uvijek nezadovoljstvo u meni je, jos uvijek trazim, a zrelost u meni tesko se nosi.
E, jebiga, sad ulazim malo dublje. Zaustavljam se. Poceo sam o koncertu da pricam, zar ne?

Rekoh, prije neki dan slusao sam Sonic Youth, uzivo. U camcu, na lokalnom jezeru, sa zenom svojom i rodicom njenom. I nekakav je srklet prosao kroz mene ili su to bili trnci uzbudjenja bez obzira na vrijeme, mjesto, godine. Ne znam...
Znam samo da je sunce bilo visoko, a nebo bez oblaka. Uz taktove sonicnog zvuka, lopoci su neprimjetno titrali na povrsini vodenoj. Kool thing...

Mahalo

Ostatak kratkotrajnog boravka na Mauiju provodim u laganom ritmu. Nakon vulkanskih visova Haleakale i krivudovog puta sto vodi do Hane, vracam se valovima zapadne obale: Kapalua, Honolua, Kaa'napali, Na'pili...eto me.


Ne znam surfat, slab sam plivac, roniti mi dosadi brzo, ali, izlezavati se ispod rasirene palmine krosnje, nije mi strano. Cekaj malo, ima li palma krosnju ili samo lisce? To nije krosnja, jelde? Sad to mene kopka pravo.
Elem, kad me sunceve zrake po celu visokom pomiliju, a znoj svojom ljepljivoscu tijelo prekrije, skacem na nadolazece valove, pa gdje me koji razbije. Nesto kao pacificke igre bez granica.


Medjutim, nepisano je pravilo da nikad ne okreces ledja okeanu. Valovi znaju biti blagi, skoro neprimjetni, ali iznenaditi rado mogu. Ili sto bi nas narod rekao...treacherous.
Generalno, uvijek gledaj prema pucini i ne glumi Veljka Rogosica. Iskustvo iz mene govori.


U zavisnosti od uvale, odnosno prirodnog stita od sile otvorenog okeana, visina valova varira. Najbolje je odabrati neku mirniju, manju, gdje naizmjenicno, bez veceg naprezanja, mozes plivati, roniti i u valovima uzivati.
Cuj mi price. Sad ja to ko neki strucnjak za valove. Jami...



Sta jos od obicnih zanimljivosti za Havaje se moze reci? Trivija koja ih razlikuje. Evo, mislim...
Kao i svako drugi, zeljan odmora i promjene okoline, Havajci imaju svoje omiljeno odrediste. Las Vegas.
Havaji su jedna od rijetkih americkih drzava gdje je kockanje tj. igre na srecu, ilegalno. Sto ce reci, vole otici u Las Vegas, gdje se, sto bi jedan Zilnikov dokumentarac oslikao, "nasikaju i prave lom".


Sto se tice kuhinje, havajsku karakterise, naravno, svjeza riba (Mahi Mahi, Ahi...) i luau ritual (prase umotano u lisce banane i lagano peceno na zaru).
Generalno, jedu ogromne kolicine (ipak, americka su drzava), spam (mesni narezak) stavljau na sve, cak i sushi, a klasican obrok brze ishrane sastoji se od: two scoops rice, one scoop macaroni salad & meat choice (beef stew, curry, chicken katsu). Vecinom su korpulentni. Oni i porcije.


Da zavrsim svoje tropsko hodoljublje. Ako vam se prilika ukaze, havajska ostrva vrijedna su posjeta.
Samo treba imati na umu da si na odmoru i da ne mozes stici vidjeti sve sto Maui nudi. Zato uvijek postoji drugi put.
Ah, skoro da zaboravim. Plivao sam sa kornjacama. Close encounter of the third kind. Maui style...Mahalo.

Na tragu

Napred u Proslost

Mama Luna

Haleakala

Haleakala je ugasli krater vulkana. Tako barem kazu pamfleti turisticki, a njima je za vjerovati. Sta ustvari znaci na havajskom prevod, Haleakala, zaboravio sam. Udario mi kiseonik u glavu na visini od 3000 metara i vanzemaljska ljepota kratera. Putnice namjernice, ako te put nanese na Maui, Halekala je svetiste. Ne prolazi se bas svaki dan kroz oblake.


Dan je lijep, suncan, steta da se ne zavalis na jednu od plaza i lagano promatras valove sto pjescane vitraze iza sebe ostavljaju. Ipak, odluka je pala. Ovaj dan posvecen je Haleakali.
Asfaltni put krivuda, sume i pasnjaci ostaju iza mene, kravice nehajno pasu, okean se gubi u daljini, visina nadmorska sve visa i visa je. Probijam se kroz oblake...


Da, kroz oblake, bukvalno, prolazim kroz bjelicastu , lebdecu masu, nepravilna oblika, a vidljivost je na trenutke znatno smanjena. Uzdah strahopostovanja izlazi iz mene. Pa ja, uistinu, prolazim kroz oblake! Takvo sto postoji samo u knjigama, bajkama, u slikovnicama djetinjstva, a ja sada samo okrecem stranice te.
Otvaram prozor, pokusavam desnom rukom da ih dodirnem. Zrak je hladniji, sume su nestale, raslinje je drugacije. Priblizavam se ulazu parka. Haleakala...


Srednjovjecni muskarac, u kestenjastoj uniformi cuvara parka, ljubazno nam pruze kratke informacije. U blizini znak upozorenja sa guskom nacrtanom. Ne hranite nene.
Nene je havajska divlja guska (naravno, ugrozena), cija su stanista, kraterski obronci i zbunovi Haleakale. Napinjem sve oci sto imam( kako nas narod kaze-cetvere)u glavi da bih ugledao obrise njene i osmijehom srece sebe nagradio. Nema nene. Za sada...


Bice vremena za nene, ja sam na krovu svijeta. Ali, ja sam stvarno na krovu svijeta! 3000m iznad, 7000 ispod razine mora. Nema dalje.
Osjecaj je cudan. Necu da kazem da sam ushicen , jer nisam, necu da kazem da je pogled velicanstven, jer je vise od toga, necu da se divim i ponavljam rijeci hvale, nisam dostojan toga. Jednostavno, osjecam se smiren.


Tisina. Nestvarana tisina pred kojom nestaje sve. Ako vrijeme moze da stoji, sada, stalo je. Crvenkaste boje okamenjene lave, usamljeni gorski cvjetovi i hladan zrak nadmorske visine. Samo je plavetnilo neba iznad mene. Osjecam neopisivu energiju u sebi. Nije ni sreca ni strahopostovanje, nesto je trece. Bliski susret covjeka i prirode. Nesto kao radjanje...


Sad bi ja dograbio neku kost davno izumrle zivotinje i treho po zemlji ko onaj majmun iz "Odiseje" sve dok me snaga ne bi pocela napustati. Sada bih ja dodirivao nevidljive monolite prirode i cekao da me odnesu sa sobom kroz vremenske zone istorije.
Izgleda kao da nista ne postoji oko tebe, a neobjasnjiva energija te prozima. Izgleda da nema zive duse, a sve oko tebe zivo je. Da, nije pretjerivanje, ne treba da se kreces, napinjes, udahni duboko, zaklopi oci, osjetit ces. Cudna biljka ispred mene je...


Sirim ruke ne sto sam vidio u dokumentarnim fimovima izgubljenih svijetova i civilizacija, nego sto me nevidljiva sila tjera da ucinim to. Protezem se od dragosti kao divlja zivotinja na teritoriju sto ga osjeca svojim. Da li sam ja na nekoj drugoj planeti? Lijepo mi je...
Haleakala pozdravljam te sada. Ostavljam te u moci svojoj. Silazim niz krater vulkana. Ponovo kroz oblake. Nene je prosla ispred mene...

Road to Hana

Ako zelite da osjetite Havaje/Maui, u svoj njihovoj nepatvorenoj ljepoti, bez luksuznih hotelskih naselja, modernih saobracajnica, usiljenih osmijeha, horda turista sa baseball kapama, road to Hana je ispravan odgovor.
Izlet do nje dozivljaj je za sebe.


Hana je naselje na istocnoj strani Mauia, daleko od ispoliranih turistickih odredista, duboko zavucena u gustu tropsku sumu .Turisti namjernici uzimaju u obzir da ce provesti citav dan na putu do Hane i nazad, tako da je voznja spora, ugodna , sa cestim zaustavljanjima.
Vodopadi, sume bambusa, standovi sa vocem pored puta, netaknute plaze sto oplakuju mocni valovi, panorame sto oduzimaju dah. Road to Hana.


Prvo zaustavljanje, improvizovana prikolica. Smootie bar. Simpaticna lokalka, za prastarim mikserom, pravi sokove od tropskog voca. Naravno, netom ubranog.
Pored nje staza kroz sumu sto vodi do vodopada. Krecem se u njegovom pravcu.
Toplo je, iako je setnja lagana, pocinjem da osjecam vlaznost sume. Stabla banana i kitnjasti oblici nepoznatog cvijeca ostaju iza mene. U daljini se naziru slapovi, cuje se sum vode. Njegovo velicanstvo, vodopad.


U namjeri da sto prije sa sebe skinem majcu i ruksak, tako sam se lijepo razlijepio na jedan od potocnih kamena, hvatajuci jednom rukom tlo, a drugom visoko drzeci kameru nad glavom.
Dok je moja bolja polovina, sa osmijehom na licu pitala da li je sve u redu (mi se inace smijemo u ovakvim situacijama, zar ne?), drugi su mi ljudi pruzili ruku i pridigli me.
Moj istrazivacki ponos bio je za trenutak poljuljan, ali ne i srusen. Nemio dogadjaj okrecem na salu, zahvaljujem se na ukazanoj pomoci, dok ruka i guzica polako bride. Nek' si ti krenuo na vodopade...


Ostavljam stvari, ulazim oprezno u vodu. Ugodno je, plivam, ubrzo vodeni mlaz prirode odbija se od tijelo moje. Osjecaj je koji ostaje.
Mogao bih ovako do sutra, lijepo je, nestvarno, ipak, vracamo se nazad. Jos puno toga ima da se vidi i osjeti na putu do Hane. Blizu smo auta, uzimamo smoothie od papaje i banane. Ne da godi. Idemo dalje...


Put krivuda, sve uzi i uzi je, mnogobrojni kameni mostovi , kao sicusne tackice na kozi prirode, jos ljepsim ga cine. Gusta tropska suma prekriva dan, vidljivost je ogranicena. Sunceve zrake tesko prodiru, okean se prostire u nedogled. Krov na autu, otvoren je. Kisica pocinje da sipi. Road to Hana.


Odjednom, duza kolona automobila ispred nas. Ljudi se okrecu i vracaju nazad. Sta je sad? Izlazim iz auta, raspitujem se, kazu radovi na putu, popravke. Cesta je zatvorena do daljneg. To su pravi Havaji. You never know...
Vracam se u auto, okrecem, malo me nervoza pocinje da hvata. Plan se mjenja, nas road to Hana zavrsava na pola puta.


E, da ne bi bilo sve idealno, tu smo se ja i moja ti bracna druzica, kako i prilici parovima na odmoru, malo zakacili. Naravno, bezveze.
Ja se unervozio, unervozila se i ona. Ja hocu tamo, njoj je svejedno. Ja hocu ovdje, njoj je svejedno opet. Ja necu da joj je svejedeno, ona hoce da me razbije. Arghhhh...vozi dalje. Kisa pocinje jace da pada...


Sve je pod kontrolom. Ventili emotivni su malo ispusteni, pritisak je vracen u normalu. Nas put do Hane bijase neslavno zaustavljen. Nema veze, protiv prirode se ne moze. Ionako moram ostaviti nesto za sljedeci put. Vracamo se polako nazad, kamerom biljezim sjecanje. Zaustavljamo se na nekom odmaralistu, mirise suma, kisa je stala, sunce kroz oblake prodire. Hana je ostala negdje iz mene...

Baby, Baby

North Shore & Upcountry

Sto ljudima prvo pada na pamet pri spomenu Havaja su plavetnilo okeana, grane palmi sto se bezbrizno njisu, ribice sarene kao iz akvarijuma. Sve je to tacno, ali, ostrva havajska jos puno toga za ponuditi imaju.
Na visoj nadmorskoj visini, negdje u sredini ostrva, nalaze se guste sume, pasnjaci sa stokom i dobro uredjeni rancevi (imaju cak i svoje kauboje-paniolo). Znaci, idemo malo na selo, upcountry...


Prvo zaustavljanje, malo mjesto na nasem putu prema brdima, Paia. Inace, glavne industrijske grane Havaja, prije pojave masovnog turizam, bile su prerada secerne trske i ananasa. Tezak posao, koji je zahtjevao mnogobrojnu jeftinu radnu snagu. Ljudi su dolazili sa svih strana Pacifika, tako da danas Havaji predstavljaju melting pot (ne znam kako se na nasem kaze) rasa i nacija.


Govoreci o Havajima i njihovom nasljedju, zvanicni jezici su havajski i engleski. S tim da havajski rijetko ko govori, mozda 1% stanovnista, dok je engleski sveprisutan. Alfabet havajskog ima samo 13 slova, te su samoglasnici dominantni. Imena ulica i geografskih pojmova su vecinom na havajskom i dok ih izgovoris mozes vilicu komotno tri puta slomit. Ali, u tome je i car. Pa nisam ja dosao na Goli otok, nego na Maui. When in Rome...humuhumunukunukuapua'a.


Gdje sam ja ono krenuo? Na brdo, pusti se sada alfabeta i jezika havajskog. Nadmorska se visina povecava, okean ostaje iza mene. Prolazim sporo kroz mjestasca, gusto zbijena uz glavni put. Oko mene zelene se livade, reljef se mijenja, farme su velike, imaju vinograde cak. Zaustavljam se na jednoj od visoravni, izlazim da protegnem noge. Drvo je avokada ispred mene, mirise cvijece za koje ne znam ime, okean se plavi u daljini. Upcountry...


E, sad postaje zanimljivo. Nisu bas svi putevi prohodni odnosno siroki, sa asfaltom novim. Stavise, rental kompanije te upozoravaju da ne ides putevima tim (lafinasi zesci, znam ja da je njima samo do osiguranja) kao da vam se sta ne dogodi.
Ustvari, put nije toliko los, koliko se vrijeme na Havajima u sekundi mjenja. Za cas neki oblaci ili udar vjetra, vidljivost se smanji, a divljina. Treacherous...


Nema straha, ali zato domorci (citaj-lokalci...op.a) voze ko ludi. Jos ako vide da se neki turist ispred njih vuce sporo, malo im to zivac pokrene. Mada, nepisano je pravilo, ako vidis da se kolona uhvatila iza tebe, samo skrenes na prvu cistinu i propustis ostale. Tako smo i cinili.
Sada su pasnjaci i pedantno uredjene farme daleko iza mene. Vozim prema nepoznatom. Vozim gdje na karti iskidanim crticama je napisano. Ne preporucuje se...


Ali, necu ni ja belaja. Dosta je bilo za danas istrazivackog rada. Okrecem auto i nazad niz brdo. North shore iliti obala sjeverna.
Sad ja bas to i ne kontam, strujanja, valovi i ti fazoni, citavo je ostrvo pod udarom vjetrova pacifickih. Sta sve utice na tu pojavu, ne znam, ono sto znam je da su plaze razlicite odnosno , u zavisnosti od igre vjetra i valova, svaka je posebnost za sebe.
Da li je plaza za surfing, bodyboadring, snorkling ili obicno plivanje, kombinacija vjetar/okean odlucuje. Sve ostalo, do tebe je.


Uglavnom, sjeverna je obala vjetrovita sa ogromnim valovima. Plaze su namjenjene za aktivnosti surferske. Narocito u zimskom periodu, kad su valovi najveci, a udari vjetra najsnazniji. Surferi sirom svijeta u tom periodu dolaze na Havaje, takmicenja, uzbudjenje, bliski susret covjeka i prirode. Ja sam dosao na jednu od njih cisto iz radoznalosti. Surfanje je jos daleko, daleko za mene.


Samo da malo pojasnim. Sezone na Havajima ne postoje. Mislim, mozes doci u bilo koje doba godine, temperature su slicne, idealne za kupanje, suncanje, izlezavanje na plazi ili hladu. Uglavnom, zimski period je namjenjen za windsurfing.
Ovaj put, nakon obilaska visoravni Mauia, zavrsio sam na poznatoj plazi, cije ime ne znam izgovoriti. Dok pijesak mi golica ledja, a sunceve zrake po celu miluju, pogledom trazim usamljene jedrilicare na pucini okeana.
Sad sam se sjetio. Plaza se zove Ho'okipa.


Nedaleko od mene, sto bi rekao vrli pjesnik jedan, lokalci cugaju stoicki. Niko nikog ne dira, svako je u svom filmu. Jao kao turista, oni kao stalna populacija ovog pacifickog ostrva.
Jos jedna zanimljivost, kad vec spomenuh lokalce, Havaji su drzava americka sa najvise registrovanih korisnika crystal metha ili kako oni to ovdje zovu "ice".
Svaki treci je naduvan ko zeppelin, valjda im lijepo, sto ce reci kad zivimo u raju nek je maskenbal do kraja.
Ili, ipak, istini mnogo blize, zivjeti na ostrvu nije bas tako idealno kao sto izgleda. Meni da lift u zgradi oslikaju u pastelnim bojama tropskim, ako se zaglavim u njemu, pobudalim. Tako je valjda i lokalcima.
Dosta, evo jos jedan momenat da ovjekovjecim Ho'okipu i mene na pijesku njenom.

Maui

Jedno od ostrva havajskog arhipelaga bijase moja destinacija nedavna. Maui.
Ono sto Havaje zanimljivim cini je, ustvari, geografski polozaj. Smjesteni negdje u sredini Pacifika, Havaji su jedna od naizolovanijih ostrvskih skupina. Samim time, posjeduju jedinstvenu, endemsku, floru i faunu. Cuj mene, isto Zuko Dzuhmur.


Klimatski uvjeti, idealni. Toplo, ali nikad prevruce. Vjetar je sveprisutan, a strujanje se razlikuje od jednog kraja ostrva do drugog. Nema hurikana, uragana i ostalih gujavica metereoloskih, karakteristicnih za tropske (karipske) krajeve. S vremena na vrijeme pukne kakav tsunami ili erupcija vulkana. Tek toliko, da se zna, da majka utroba nikad ne miruje. Valovi su mocni. Ajde Zuko turi sad jednu sliku.


Priroda je izdasna. Od pjescanih plaza, uvala i vala, preko pasnjaka brdskih i zelenila smirujuceg, do, lavom izrezbarenih, vrhova vulkanskih.
Da istrazis Maui odnosno mobilan budes, auto je obavezan. Mnogobrojne rental kompanije nude prihvatljive cijene. Plus osiguranje. Tako da na kraju i bas ne ispada jeftino, ali eto. Necemo cjepidlaciti. Samo cu facu zajebanu nabaciti.


Nase je odrediste (hotel)Lahaina. Nekad trgovacko/pomorski centar, danas, samo jedan u nizu malih gradova, totalno podredjen turizmu. Ali, meni ne trebaju prospekti razni i suplja prica turistickog agenta. Znam ja dobro gdje se nalazim. U auto, mapa u rukama, put pod nogama. Maui, evo mene ponovo. Vozi...

Hawaiian Curse

The Dawn of Humans

June