Thursday, 24 December 2009
O'ahu
O'ahu je ostrvo havajsko. Najgusce je naseljeno, drugim rijecima, 80% posto stanovnistava arhipelaga havajskog, O'ahu zove domom svojim.
Po mom misljenju, prenapuceno je, masivnom turizmu, preodredjeno. Mada, i dalje postoje putevi kojima rijetki idu, i dalje se moze osjetiti duh Havaja i vidjeti skrivene ljepote njegove.
Uz glavni grad Honolulu, nadovezuje se najvece turisticko naselje, Waikiki. Tri kilometra pjescanih plaza, nacickana hotelima i havajskim suncem, preplanulim tijelima. Na jednoj od plaza i ja sam to isto sunce trazio, povremeno odlazio u okean na hladjenje i cekao valove za surfanje. Umjesto valova docekao sam tuljana. Srce mi je na trenutak stalo, ali, odmor havajski prekinuo se nije.
Jedna od glavnih atrakcija je sjeverna obla iliti North Shore. Valovi u zimskom periodu dostizu visinu do 25 metara i predstavljaju raj za iskusne surfere i ostale avanturiste. Naravno, ja nisam surfer, a avanturist jos manje, tako da sam valove gledao sa prihvatljive distance. Razumijemo se...
Pored toga, od zanimljivosti za spomenuti, na O'ahu se nalazi Dole, poznata plantaza za preradu ananasa, polinezijski kulturni centar, mormonski hram, Pearl Harbour memorial, a sniman je bio i film, Jurassic Park.
Odmor je bio kratak, temperatura u prosjeku stepena 28 C, svuda se sirio miris rostilja. Bye, bye O'ahu, mozda se vidimo sljedece godine...
Po mom misljenju, prenapuceno je, masivnom turizmu, preodredjeno. Mada, i dalje postoje putevi kojima rijetki idu, i dalje se moze osjetiti duh Havaja i vidjeti skrivene ljepote njegove.
Uz glavni grad Honolulu, nadovezuje se najvece turisticko naselje, Waikiki. Tri kilometra pjescanih plaza, nacickana hotelima i havajskim suncem, preplanulim tijelima. Na jednoj od plaza i ja sam to isto sunce trazio, povremeno odlazio u okean na hladjenje i cekao valove za surfanje. Umjesto valova docekao sam tuljana. Srce mi je na trenutak stalo, ali, odmor havajski prekinuo se nije.
Jedna od glavnih atrakcija je sjeverna obla iliti North Shore. Valovi u zimskom periodu dostizu visinu do 25 metara i predstavljaju raj za iskusne surfere i ostale avanturiste. Naravno, ja nisam surfer, a avanturist jos manje, tako da sam valove gledao sa prihvatljive distance. Razumijemo se...
Pored toga, od zanimljivosti za spomenuti, na O'ahu se nalazi Dole, poznata plantaza za preradu ananasa, polinezijski kulturni centar, mormonski hram, Pearl Harbour memorial, a sniman je bio i film, Jurassic Park.
Odmor je bio kratak, temperatura u prosjeku stepena 28 C, svuda se sirio miris rostilja. Bye, bye O'ahu, mozda se vidimo sljedece godine...
Saturday, 19 December 2009
Bliski susret nepoznate vrste
Godina je pri kraju, okruzenje je tropsko, valovi su velicine srednje. Idealni uvjeti za drevnu havajsku razbibrigu , boogie boarding, iliti na nasem, s daskom na okean, pa gdje te valovi odbace.
Nedaleko sam od obale. Sunce przi po ledjima, valovi udaraju bez prestanka, ni popisat ko covjek se ne mozes. Lezim na dasci strpljivo, cekam svojih pet minuta slave i ulazak u istorijske citanke.
Slabo to meni ide. Vise se mucim nego sto znam. Vise sam pod vodom nego iznad nje. Ne konta moj mozak tehniku tropsku; kako uhvatiti idealan val i otklizati povrsinom okeana kao nabildani likovi u turistickim prospektima. Nervoza me hvata.
Najednom, sa obliznjeg mola, poveca grupu ljudi uznemireno vice:"...run,run...".
Nesto oni pokazuju rukama prema pucini, meni iza ledja, face su im uzbudjene. Sta sad ne valja? Ne smijem se ja ni okrenut. Vec sam zamislio neku morsku azdaju kako halapljivo zabija celjust u mene, krvi do koljena, a pomoci nema.
Garant je ona Spelbergova ajkula, ma sta ajkula, kit ubica najgore vrste. Stotinke su to, odluka se donosi brzo. Zao mi umrijet, a ni zadnje rijeci oprostaja smislio nisam.
Kad je mene panika uhvatila! Tito dragi, kakav Sean Connery i onaj njegov "Lov na crveni oktobar". Kad sam poceo mlatarat rukama i nogama i usima, ni torpedo na nuklearni pogon mi ravan nije bio. Zaboravio sam disat, mislit, rezonovat. Najradje bi onu dasku zafrljacio, dzaba mi samo smeta, ali, hocu ja s njom na valove. Eto ti sada, okreni se ako smijes. Nosen strahom i slanom vodom okeanskom, skoro sam se u plicaku razvalio.
Napokon, okrenem se, kad ono, tuljan, foka, morz, seal, sta li je bilo vec. Isto covjek bez glasa, pored mene morski stvor pliva bezbrizno. Pa kud mene nadje od ovolikog okeana, hajvanu jedan. Ak' mi srce od straha puklo nije.
Zadihan, izlazim iz okena, drhtavom rukom stiscem dasku, vracam se na plazu. Dok se zena davi u smijehu i gutljaju kafe, prepricavam dogadjaj nemio. Mozes mislit, plivao sam sa tuljanom.
Ne bi meni bilo krivo da me je barem safato negdje na pucini, nego, u plicaku, pred ljudima, a ja ko raketa nuklerana, bjezi, sibaj, dok mozes. A on, dobar ko hljeb, niti laje niti ujeda.
Sad mi zena tepa, tuljane moj, mada bih vise volio da se ajkulom zovem. Ali, eto, ne moze covjek da bira i da zna kakav ga bliski susret ceka u prostranstvu okeana.
Nedaleko sam od obale. Sunce przi po ledjima, valovi udaraju bez prestanka, ni popisat ko covjek se ne mozes. Lezim na dasci strpljivo, cekam svojih pet minuta slave i ulazak u istorijske citanke.
Slabo to meni ide. Vise se mucim nego sto znam. Vise sam pod vodom nego iznad nje. Ne konta moj mozak tehniku tropsku; kako uhvatiti idealan val i otklizati povrsinom okeana kao nabildani likovi u turistickim prospektima. Nervoza me hvata.
Najednom, sa obliznjeg mola, poveca grupu ljudi uznemireno vice:"...run,run...".
Nesto oni pokazuju rukama prema pucini, meni iza ledja, face su im uzbudjene. Sta sad ne valja? Ne smijem se ja ni okrenut. Vec sam zamislio neku morsku azdaju kako halapljivo zabija celjust u mene, krvi do koljena, a pomoci nema.
Garant je ona Spelbergova ajkula, ma sta ajkula, kit ubica najgore vrste. Stotinke su to, odluka se donosi brzo. Zao mi umrijet, a ni zadnje rijeci oprostaja smislio nisam.
Kad je mene panika uhvatila! Tito dragi, kakav Sean Connery i onaj njegov "Lov na crveni oktobar". Kad sam poceo mlatarat rukama i nogama i usima, ni torpedo na nuklearni pogon mi ravan nije bio. Zaboravio sam disat, mislit, rezonovat. Najradje bi onu dasku zafrljacio, dzaba mi samo smeta, ali, hocu ja s njom na valove. Eto ti sada, okreni se ako smijes. Nosen strahom i slanom vodom okeanskom, skoro sam se u plicaku razvalio.
Napokon, okrenem se, kad ono, tuljan, foka, morz, seal, sta li je bilo vec. Isto covjek bez glasa, pored mene morski stvor pliva bezbrizno. Pa kud mene nadje od ovolikog okeana, hajvanu jedan. Ak' mi srce od straha puklo nije.
Zadihan, izlazim iz okena, drhtavom rukom stiscem dasku, vracam se na plazu. Dok se zena davi u smijehu i gutljaju kafe, prepricavam dogadjaj nemio. Mozes mislit, plivao sam sa tuljanom.
Ne bi meni bilo krivo da me je barem safato negdje na pucini, nego, u plicaku, pred ljudima, a ja ko raketa nuklerana, bjezi, sibaj, dok mozes. A on, dobar ko hljeb, niti laje niti ujeda.
Sad mi zena tepa, tuljane moj, mada bih vise volio da se ajkulom zovem. Ali, eto, ne moze covjek da bira i da zna kakav ga bliski susret ceka u prostranstvu okeana.
Wednesday, 9 December 2009
Behut
Raspust je, mjesec juli se blizi kraju, upeklo. Ja i prijatelj moj , odlucili da zapucamo na more. Solo.
Skupilo se nesto para, prvo cemo vozom do Ploca, pa gdje nas tinejdzerski putevi i zelja odvedu. Sator, vrece za spavanje, adrenalin nepoznatog i seksualno mastanje. Idemo.
Krivuda magistrala pred nama, primorska mjesta nestaju iza ledja. Plavi se Jadran kao u pjesmi, ushicenost i znoj prozimaju autobus. Namjera nam je da sidjemo prije Makarske. Kazu, dobrih kampova ima.
Uskoro stizemo na odrediste nase. Prostrani kamp duboko zavucen u gustu sumu. Mirise kora drveta, morski zrak njezno miluje lice, suskaju iglice bora pod nogama. Razapinjemo sator, pustolovina zapocinje.
Razliciti smo karakteri, ja i prijatelj moj. Nase suprotnosti su nepremostive, nasi pogledi obrnuti. On ne moze moje suplje, ali, gotivi me pravo. Ono sto je meni smijesno, njemu nije. Ono sto se meni cini interesantnim, njemu, dosadno je. On bi da svakoj curi pridje, ja bi da kuliram malo. On je praktican, ja puno filozofiram.
Elem, bilo je tu nekih cura vise se i ne sjecam dobro. Znam samo da je mene u tim shemama uvijek cekalo nezeljno mjesto. Mastao sam da me spuca strijela Amorova, ali nje jednostavno bilo nije.
Prolazili su nasi dani brzo, dzepovi su otanjili i morski se odmor neminovno priblizio kraju. Nazad prema Plocama.
U vozu, tisina. Rastanak je uvijek tuzan, makar bio i povratak sa mora. Zato ljudi sute, misli ih odvedu, sjeta ih prekrije. Sutjeli smo i mi. Voz je krenuo, plavi je Jadran iza nas nestao.
Priblizavamo se gradu nasem, vec je mrkla noci i kupe je prazan. Uzdah tuge iz dubine njedara glasno izlazi. Prijatelj moj, tjeskobnim se cini.
"Sto si ubehutio? Nije nam bas toliko lose bilo?", moje je pitanje.
"Ma, jasta, super nam je bilo"
"Sta sad ne valja?"
"Sve valja. A to sto nismo nista naguzili, to je ko normalno, jelde?"
"Hajde ba, ko da ce neko znat"
"Boli tebe cuna, a sta cu ja rec' daidzi?"
Skupilo se nesto para, prvo cemo vozom do Ploca, pa gdje nas tinejdzerski putevi i zelja odvedu. Sator, vrece za spavanje, adrenalin nepoznatog i seksualno mastanje. Idemo.
Krivuda magistrala pred nama, primorska mjesta nestaju iza ledja. Plavi se Jadran kao u pjesmi, ushicenost i znoj prozimaju autobus. Namjera nam je da sidjemo prije Makarske. Kazu, dobrih kampova ima.
Uskoro stizemo na odrediste nase. Prostrani kamp duboko zavucen u gustu sumu. Mirise kora drveta, morski zrak njezno miluje lice, suskaju iglice bora pod nogama. Razapinjemo sator, pustolovina zapocinje.
Razliciti smo karakteri, ja i prijatelj moj. Nase suprotnosti su nepremostive, nasi pogledi obrnuti. On ne moze moje suplje, ali, gotivi me pravo. Ono sto je meni smijesno, njemu nije. Ono sto se meni cini interesantnim, njemu, dosadno je. On bi da svakoj curi pridje, ja bi da kuliram malo. On je praktican, ja puno filozofiram.
Elem, bilo je tu nekih cura vise se i ne sjecam dobro. Znam samo da je mene u tim shemama uvijek cekalo nezeljno mjesto. Mastao sam da me spuca strijela Amorova, ali nje jednostavno bilo nije.
Prolazili su nasi dani brzo, dzepovi su otanjili i morski se odmor neminovno priblizio kraju. Nazad prema Plocama.
U vozu, tisina. Rastanak je uvijek tuzan, makar bio i povratak sa mora. Zato ljudi sute, misli ih odvedu, sjeta ih prekrije. Sutjeli smo i mi. Voz je krenuo, plavi je Jadran iza nas nestao.
Priblizavamo se gradu nasem, vec je mrkla noci i kupe je prazan. Uzdah tuge iz dubine njedara glasno izlazi. Prijatelj moj, tjeskobnim se cini.
"Sto si ubehutio? Nije nam bas toliko lose bilo?", moje je pitanje.
"Ma, jasta, super nam je bilo"
"Sta sad ne valja?"
"Sve valja. A to sto nismo nista naguzili, to je ko normalno, jelde?"
"Hajde ba, ko da ce neko znat"
"Boli tebe cuna, a sta cu ja rec' daidzi?"
Sunday, 6 December 2009
Jedinstvo
Da do zabune na pocetku ne bi doslo, Jedinstvo nije isprani socijalisticki poklic iz filmskih zurnala. Nije niti nizerazredni fudbalski klub iz djecjih albuma. Jedinstvo je utociste, azil odrastanja, slatkasto sjecanje jedne generacije. Jedinstvo je kafana.
Smjesteno izmedju srednje muzicke skole i stadiona "2 Oktobar", Jedinstvo je bilo jedna od znanih kafana grada nam Tuzle. Zavuceno u debeli hlad prostrane baste, Jedinstvo je predstavljalo neizbjeznu stanicu srednjoskolaca dzepova plitkih i ljubitelja dobre kapljice.
Jedinstvo je bilo jednostavno uredjeno. Imalo je skromne stolice i stolove, a pepeljare su, naravno, bile limene. Raja je bila raznolika, a proljece i rana jesen, sezone udarne. Pricalo se da Jedinstvo ima najjeftiniju pivu i da za sminku tamo mjesta nema. Dobre vijesti u maloj carsiji prenose se brzo. U vjerodostojnost se nikad ne sumnja. Buntovnom duhu adolescencije ovako saznanje vise nego dovoljno je. Jedinstvo se cinilo kao mjesto izmisljeno za njih. Jedinstvo je imalo smek.
Znalo se je pobjec' sa casa, a u vecini slucajeva, zaglavit' poslije skole. Znalo se sastavit grupa veca, udarati po pivama halapljivo, daviti u smijehu i dimu cigare. Neki su se znali napiti, a neki bogami i olesiti. Neki su se znali pomarisat', a oni hrabriji prici curi, simpatiju izjaviti cak.
Jednom prilikom, meni dragi prijatelj popio je vise nego sto su kapaciteti njegovi bili. Naloko se ko dara, te na noge sam nije mogao stati. Bio je fino dijete, vaspitan, skola mu je isla od ruke, mada, preozbiljan za svoje godine. Sa curama je spretan bio, volio je otici na more i ponekad sevdalinku zapjevat.
Dok je sumrak polako prekrivao grad, a ulicna rasvjeta bacala sjene, zagrljeni, trazili smo sporedne ulice i strahovali da nas neko od roditeljima znanim slucajno ne vidi. Hvatali se mraka iza zatvorskog zida, teturali sporo, skrivali iza drveca ulice Petra Kocica. Sutradan smo prepricavali zgode, zvucali zajebano i zrelo, iako smo samo djeca bili.
Ne znam sta sa Jedinstvom desilo dalje. Godine su prosle i ostaje mi samo sjecanje. Da li se nalazi jos uvijek tamo ili je neki drugi ugostiteljski objekat zauzeo mjesto njegovo. Ponekad, kad pacificke kise prekriju moj grad i neka tezina u meni je, misli me vrate u bastu Jedinstva, na druzenje i jeftino pivo.
Smjesteno izmedju srednje muzicke skole i stadiona "2 Oktobar", Jedinstvo je bilo jedna od znanih kafana grada nam Tuzle. Zavuceno u debeli hlad prostrane baste, Jedinstvo je predstavljalo neizbjeznu stanicu srednjoskolaca dzepova plitkih i ljubitelja dobre kapljice.
Jedinstvo je bilo jednostavno uredjeno. Imalo je skromne stolice i stolove, a pepeljare su, naravno, bile limene. Raja je bila raznolika, a proljece i rana jesen, sezone udarne. Pricalo se da Jedinstvo ima najjeftiniju pivu i da za sminku tamo mjesta nema. Dobre vijesti u maloj carsiji prenose se brzo. U vjerodostojnost se nikad ne sumnja. Buntovnom duhu adolescencije ovako saznanje vise nego dovoljno je. Jedinstvo se cinilo kao mjesto izmisljeno za njih. Jedinstvo je imalo smek.
Znalo se je pobjec' sa casa, a u vecini slucajeva, zaglavit' poslije skole. Znalo se sastavit grupa veca, udarati po pivama halapljivo, daviti u smijehu i dimu cigare. Neki su se znali napiti, a neki bogami i olesiti. Neki su se znali pomarisat', a oni hrabriji prici curi, simpatiju izjaviti cak.
Jednom prilikom, meni dragi prijatelj popio je vise nego sto su kapaciteti njegovi bili. Naloko se ko dara, te na noge sam nije mogao stati. Bio je fino dijete, vaspitan, skola mu je isla od ruke, mada, preozbiljan za svoje godine. Sa curama je spretan bio, volio je otici na more i ponekad sevdalinku zapjevat.
Dok je sumrak polako prekrivao grad, a ulicna rasvjeta bacala sjene, zagrljeni, trazili smo sporedne ulice i strahovali da nas neko od roditeljima znanim slucajno ne vidi. Hvatali se mraka iza zatvorskog zida, teturali sporo, skrivali iza drveca ulice Petra Kocica. Sutradan smo prepricavali zgode, zvucali zajebano i zrelo, iako smo samo djeca bili.
Ne znam sta sa Jedinstvom desilo dalje. Godine su prosle i ostaje mi samo sjecanje. Da li se nalazi jos uvijek tamo ili je neki drugi ugostiteljski objekat zauzeo mjesto njegovo. Ponekad, kad pacificke kise prekriju moj grad i neka tezina u meni je, misli me vrate u bastu Jedinstva, na druzenje i jeftino pivo.
Friday, 4 December 2009
Tuesday, 1 December 2009
Rodjak mali i prijatelja dva
Nisam siguran koje bi godisnje doba bilo, znam samo da je hiljadu devesto devedesta. Mozda je i prva.
Povlacim se besciljno hladnim hodnicima zgrade tehnoloskog fakulteta. Mucim samog sebe pitanjima. Sta cu ovdje? Sta mi sve ovo treba?
Silazim niz stepenice sporo, upucujem se prema izlaznim vratima. Sunce je visoko.
Iznenada, nenadano, kako to inace biva, ispred mene pojavise se prijatelja dva i djecko nepoznat. Generacijo smo, dobro se znamo, vjecnost citava, ako ne i duze. Osmijesi su nam siroki ko greatest hits Tereze Kesovije. Radost sto se vidimo, obostrana je.
"Hajmo na koncert", u glas ce ti oni.
"Kakav ba koncert?" odgovaram iznenadjeno.
"Motorhead...predgrupa Partibrejkers."
"Nemam para, a nisam niti konto da idem"
"Nema se tu sta kontat, a za pare cemo lako".
"Mrsko mi".
"Joj, sto i ti uvijek mozes srat"
"Dobro, dobro...mogli smo onda".
"Sa nama ce i moj rodjak", jedan ce ti od prijatelja mojih.
"Neka, neka, podmladka. Moze, sto da ne. Pa sta onda cekamo? Kreni..."
I tako, dogovor je brzi pao. Ja, rodjak mali i prijatelja dva. Na bus, pravac Sarajevo, Zetra. Lemmy, Cane, desetka u somun, eto nas.
Prvi je prijatelj poguzija. Srednje visine, crne, ravne kose i prstiju pozutjelih od duhana. Za sjest, popit, mezit, you name it, uvijek, spreman je. Nikakvi nagovori, a moljakanja jos manje. Daj mu paklo cigara i ostavi otvoreni litar "Badela" ispred. Sve ostalo, rutina je.
Drugi je prijatelj dobrica. Simpatican do bola, malo nezgrapan kad hoda. Vazda gladan i o skoli prica. Voli dobru sevdalinku. Ponekad harmoniku zasvirat zna. Koncerti ga i nezanimaju bas.
Rodjak mali, godina sedamnaest. Povucen u svoj oklop tinejdzerstva, ne prica mnogo. Kosa mu je duza, malo na Ramonse vuce. Ne pusi niti pije. Dobrim se momkom cini. Ima sestru u Sarajevu, navodno, pravo studira.
O koncertu samom nemam puno sta za reci. On u ovoj prici nije niti bitan. Znam da je prijatelj drugi, dobrica, kupio zbrirku zadataka iz matematike i imao pola hljeba zasnjiranog u torbi i kolut cajne kobasice. Tek toliko, da se nadje.
Prijatelj prvi, poguzija, njemu je ionako bilo svjedno. Samo nek se ide negdje i nek se radi nesto. Mada, sa iskrenim uzdahom na usnama progovorio je sebi u bradu tiho :" Jebala ga zbirka zadatka iz matematike. Mogli smo rahat te pare popit."
Rodjak mali je sve vrijeme bio tih, ja sam po obicaju kulirao, a ulice Sarajeva puste su bile. Bila je noc, malo hladno, ali, smetalo nam nije.
Danas, prijatelja dva i dalje zive u Tuzli, fala bogu, dobro su i zdravo. Rodjak mali Toronto svojim domom zove. Ja sam u Vancouveru i nekada mi sjecanja u misli navrate. Ovu pricu poklanjam njima. Grijeh bi bio da epizoda naseg odrastanja nezabiljezena ostane.
Povlacim se besciljno hladnim hodnicima zgrade tehnoloskog fakulteta. Mucim samog sebe pitanjima. Sta cu ovdje? Sta mi sve ovo treba?
Silazim niz stepenice sporo, upucujem se prema izlaznim vratima. Sunce je visoko.
Iznenada, nenadano, kako to inace biva, ispred mene pojavise se prijatelja dva i djecko nepoznat. Generacijo smo, dobro se znamo, vjecnost citava, ako ne i duze. Osmijesi su nam siroki ko greatest hits Tereze Kesovije. Radost sto se vidimo, obostrana je.
"Hajmo na koncert", u glas ce ti oni.
"Kakav ba koncert?" odgovaram iznenadjeno.
"Motorhead...predgrupa Partibrejkers."
"Nemam para, a nisam niti konto da idem"
"Nema se tu sta kontat, a za pare cemo lako".
"Mrsko mi".
"Joj, sto i ti uvijek mozes srat"
"Dobro, dobro...mogli smo onda".
"Sa nama ce i moj rodjak", jedan ce ti od prijatelja mojih.
"Neka, neka, podmladka. Moze, sto da ne. Pa sta onda cekamo? Kreni..."
I tako, dogovor je brzi pao. Ja, rodjak mali i prijatelja dva. Na bus, pravac Sarajevo, Zetra. Lemmy, Cane, desetka u somun, eto nas.
Prvi je prijatelj poguzija. Srednje visine, crne, ravne kose i prstiju pozutjelih od duhana. Za sjest, popit, mezit, you name it, uvijek, spreman je. Nikakvi nagovori, a moljakanja jos manje. Daj mu paklo cigara i ostavi otvoreni litar "Badela" ispred. Sve ostalo, rutina je.
Drugi je prijatelj dobrica. Simpatican do bola, malo nezgrapan kad hoda. Vazda gladan i o skoli prica. Voli dobru sevdalinku. Ponekad harmoniku zasvirat zna. Koncerti ga i nezanimaju bas.
Rodjak mali, godina sedamnaest. Povucen u svoj oklop tinejdzerstva, ne prica mnogo. Kosa mu je duza, malo na Ramonse vuce. Ne pusi niti pije. Dobrim se momkom cini. Ima sestru u Sarajevu, navodno, pravo studira.
O koncertu samom nemam puno sta za reci. On u ovoj prici nije niti bitan. Znam da je prijatelj drugi, dobrica, kupio zbrirku zadataka iz matematike i imao pola hljeba zasnjiranog u torbi i kolut cajne kobasice. Tek toliko, da se nadje.
Prijatelj prvi, poguzija, njemu je ionako bilo svjedno. Samo nek se ide negdje i nek se radi nesto. Mada, sa iskrenim uzdahom na usnama progovorio je sebi u bradu tiho :" Jebala ga zbirka zadatka iz matematike. Mogli smo rahat te pare popit."
Rodjak mali je sve vrijeme bio tih, ja sam po obicaju kulirao, a ulice Sarajeva puste su bile. Bila je noc, malo hladno, ali, smetalo nam nije.
Danas, prijatelja dva i dalje zive u Tuzli, fala bogu, dobro su i zdravo. Rodjak mali Toronto svojim domom zove. Ja sam u Vancouveru i nekada mi sjecanja u misli navrate. Ovu pricu poklanjam njima. Grijeh bi bio da epizoda naseg odrastanja nezabiljezena ostane.
Jedanaesti sprat
April je mjesec, prvo je proljece nakon rata. Osjeca se zivost, kako se to strucno kaze, ulice su pune entuzijazma. Grad se budi, saobracaj je gust.
Nedaleko od mene nalazi se jedanaesti sprat. Nista neobicno, nista od znacaja. Samo jos jedna zgrada u betonskom nizu, samo jos jedan stan sa pogledom, samo jos jedan uspon liftom. Krecem se u pravcu zadatom.
Ulazim u zgradu, pronalazim lift, pritiscem dugme. Penjem se sporo, izlazim isto tako. Jedanaesti je sprat.
Otvaram vrata, staklena su. Trazim poglede dobrodosle, ne nalazim ih. Prolazim uskim koridorom, mracno je. Zaustavljam se u prostoriji velicine minijaturne. Sjedam na prvo slobodno mjesto. Sta cu ja ovdje? Pitanje lebdi.
Ispred mene mikseta. Zagusljivo je i nervoza nesigurnosti osjeca se. Vide se debeli slojevi prasine, masni otisci prstiju, polutamno je. Sunce slabo ovdje prodire.
Cuje se zamor, samo sto nije buka. Svi su neprirodno uzurbani, namjesteni, neki su veseli cak. Pogled mi kruzi s lijeva na desna. Snimam ocima sto vise mogu. Zaustavljam se naglo, dovoljno sam vidio. Ovo bi kao radio-stanica trebala da bude.
U gomili glasnoj, djevojka duge, crne kose i pokreta spretnih, pokusava do rijeci da dodje. Istice se u masi, mada, nenametljiva je. Izgleda kao da se svadja, istina , drugacija je. Ona samo gotivi cool face , mediokriteti je nervoznom cine.
Osmijeh joj je sirok, ruke pune su papira. Uzurbano krece se, energijom nesputanom, ispunjena je. Boja glasa lijepa je, recenice su kratke, povezane i sa stilom.
Vrijeme je za vijesti. Crveno se svijetlo gasi, glas njen u eter odlazi.
Suhoparne vijesti nestaju, muzicka podloga preuzima radio-talase. Djevojka osmijeha siroka hitro ustaje sa stolice. Pruza mi ruku, predstavlja se. Jedno prijateljstvo zapocinje. Jedanaesti se sprat prijatnim cini.
Nedaleko od mene nalazi se jedanaesti sprat. Nista neobicno, nista od znacaja. Samo jos jedna zgrada u betonskom nizu, samo jos jedan stan sa pogledom, samo jos jedan uspon liftom. Krecem se u pravcu zadatom.
Ulazim u zgradu, pronalazim lift, pritiscem dugme. Penjem se sporo, izlazim isto tako. Jedanaesti je sprat.
Otvaram vrata, staklena su. Trazim poglede dobrodosle, ne nalazim ih. Prolazim uskim koridorom, mracno je. Zaustavljam se u prostoriji velicine minijaturne. Sjedam na prvo slobodno mjesto. Sta cu ja ovdje? Pitanje lebdi.
Ispred mene mikseta. Zagusljivo je i nervoza nesigurnosti osjeca se. Vide se debeli slojevi prasine, masni otisci prstiju, polutamno je. Sunce slabo ovdje prodire.
Cuje se zamor, samo sto nije buka. Svi su neprirodno uzurbani, namjesteni, neki su veseli cak. Pogled mi kruzi s lijeva na desna. Snimam ocima sto vise mogu. Zaustavljam se naglo, dovoljno sam vidio. Ovo bi kao radio-stanica trebala da bude.
U gomili glasnoj, djevojka duge, crne kose i pokreta spretnih, pokusava do rijeci da dodje. Istice se u masi, mada, nenametljiva je. Izgleda kao da se svadja, istina , drugacija je. Ona samo gotivi cool face , mediokriteti je nervoznom cine.
Osmijeh joj je sirok, ruke pune su papira. Uzurbano krece se, energijom nesputanom, ispunjena je. Boja glasa lijepa je, recenice su kratke, povezane i sa stilom.
Vrijeme je za vijesti. Crveno se svijetlo gasi, glas njen u eter odlazi.
Suhoparne vijesti nestaju, muzicka podloga preuzima radio-talase. Djevojka osmijeha siroka hitro ustaje sa stolice. Pruza mi ruku, predstavlja se. Jedno prijateljstvo zapocinje. Jedanaesti se sprat prijatnim cini.
Subscribe to:
Posts (Atom)