Lotus flower

The theory of life

Nemam namjeru da raspravljam o teoriji zivota kako bi mozda naslov dao naslutiti. Ovo je samo subotnja vecer, rezime sedmice i video klip posudjen sa youtube-a.
 Nekako je sve napeto, u meni, u zraku, u braku i zivotu samom. Sedmica je prosla bez nekog znacajnijeg dogadjaja, provukla se na kalendaru bez imalo muke.  Stan je rasturen, renovacija stoji i tako vec vise od mjesec dana. U neredu se dobro snalazim, iako me prasina davi kao i misli sto nepozvane navratiti znaju. Februar je`kratak, ali dugo traje.  Zimski period nije bas zahvalan za teorije zivotne.
Gledam kroz poluzamagljeno staklo balkonskih vrata, sitan snijeg pada citav dan, grad polako pod bijelim pokrivacem nestaje.  Podizem glavu, osluskujem tisinu i priguseni zvuk saobracaja u daljini. Ima nesto u svemu tome. Cista biologija, bijela boja godi, covjek se osjeca bolje. Beautifully fucking illustrated...

Sometimes

Go Canucks go

Hokej je ovdje vise od sporta, vise od igre. Lokalni timovi su ponos grada, provincije, pa i drzave same. Ljudi, stari i mladi, zene i djeca, obrazovani i oni bez obrazovanja, emotivno su vezani za njih. Prate tim odano, skoro religiozno, bez obzira bila liga natjecanje ili doigravanje (play-off).

Svaki tim ima i svoj nadimak. Vancouver zovu Canucks. Amerikanci tako zovu Kanadjane, a porijeklo rijeci i znacenje  trebalo bi biti indijansko. Canucks nisu losi, ali nisu niti vrh. Davno je bilo kad su zadnji put osvojili Stanley Cup (sto bi bilo nesto kao u fudbalu kup sampiona), prica se u kuloarima sportskim dok je Tito jos bio ziv ili mozda cak i duze. Iznad svega, hokej je dio kulture, entertainment i industrija velika.

Nisam zaljubljenik u hokej.Odrastao sam na drugom kontinentu, drugoj drzavi, drugi su sportovi bili na repertoaru. Mada znam osnovno, ne pratim ga, ne osjecam i ne uzivam u igri. Nekada pogledam na vijestima kratki izvjestaj i to je sve. Sto ce reci, nikada nisam bio na utakmici.

Barem za  mene, hokej je napucan, neprirodan, previse medijski eksponiran.  Skriveni u oklopima od nabijenog materijala i stitnika, igraci izgledaju kao gladijatori na klizaljkama, a dvorane moderne arene za zabavu i adrenalinsko praznjenje. Na trenutke zna biti agresivan, odvoje se dva igraca,  pocnu se marisati, sudije ih gledaju sa strane, a raja se zari i pali. Mozda je i to samo dio predstave, ko ce ti ga znati, vise siguran nisam. Kazem, sve mi se to napucanim cini.

Medjutim, sinoc sam zavrsio na  utakmici iliti spektaklu hokejaskom. Ni manje ni vise nego loza ogromnog sportskog zdanja! Pogled besprijekoran, fotelje udobne, svedski sto, besplatno ice i pice na dohvat ruke. Cime sam zasluzio ovaku paznju? Kome da zahvalim na ponudjenom? Pitam se, pitam se...

Petak je vecer bio i prijatelj me zove:" Hoces li na hokej? Sastaju se Vancouver -Dallas. Imam kartu vise." Malo se neckam, da bih ubrzo, posto nemam nista planirano za subotu, pristao rado. Karte je dobio od svog punca iliti father in-law, za dzabe, a on je opet dobio od firme. I tako to ide sa hokejaskim kartama i kapitalstickim razmjenama. Generalno, ulaznice za sve vrhunske sportove su skupe, narocito ovakve loze,  bizinis je to veliki i svi zele svoj dio kolaca sto se sport/entertainment business zove. Radi toga,  firme ponekad nagradjuju jednu drugu  besplatnim ulaznicama sve u svrhu odrzavanja dobrih poslovnih odnosa i nastavka istih. Drugim rijecima, hokej ne poznaje granice.

I tako odosmo nas troje i njegova kcerkica. Subota vecer, puna dvorana, himna kanadska, dinamicna igra i ista takva zabava . Spektakl. Osjecao sam se cudno, da ne kazem privilegovan. Znam da ne pripadam okruzenju i kulturi hokejaskoj, ali drago mi dusi bilo i srcu milo. Naginjem se , pokusavam da pratim pack, primicem casu usnama, tonik mi grlo hladi , a gin grije stomak. Go Canucks...

The exorcist

In memoriam

Gang of Four

Februar je na polovini i vuce se sporo. Sastavila kisa, blaga gripa i misli turobne. Imam kartu za koncert, ne ide mi se. Ipak, nekako se natjeram, nagovorim sam sebe. Odoh, ime grupe, Gang of Four.
Jest da mi je mrsko, al' kupio kartu davno, rekoh, da mi ne propadne.  Daleko od  godina najveceg uspeha i slave, Gang of Four, britanska cetvorka iz Leeds-a, danas predstavljaju veterane post-punk/new wave scene kraja 70-tih i pocetka 80-tih koje vrijedi vidjeti i poslusati. To bi bilo najblize zanrovski sto ih mogu opisati, a za neku siru analizu nemam volje.

Klub dobro popunjen, tristotinjak entuzijasta razlicitih generacija, iskreni poklonici grupe i radoznali svijet zeljan dobre svirke. Neka predgrupa vec sat vremena davi, slabo je sve to meni, umorise. Napokon, na sceni oni, Gang of Four.
Jedini preostali iz originalne postave, pjevac i gitarista, dominiraju binom. Iako u drugoj polovini pedesetih, bacaju se po drvenom, prasnjavom, podu, izvode cudan ples, sudaraju tijelima, drze sirov ritam. Prirodni, nenamjesteni, interesantni, razliciti, nesputani. Razglas malo na pocetku steka i mikrofon se gubi, medjutim, ubrzo, prze nesputanom energijom, britko i do kosti. Publika ih prihvaca rado i objerucke. Atmosfera se cini dobrom. To je to. Gang of Four.

Nisam bio spreman za koncert. Imuni me sistem ne slusa, otisao sam reda radi, da barem kazem da sam bio. Slabo izlazim zadnje vrijeme, druge zivotne stvari me muce i sve ostalo mi se cini manje primarnim. Puno brinem, ne mjenjam ono sto mijenjati trebam, ne uzivam koliko bih mogao i moram. Ali, to sam ja, moja razmisljanja i jedna srijeda  mjeseca februara godine sto ide. Za sve ostalo postoji VisaCard.

Niko kao ja

Obljetnice

Osjecam se slabo. Vise ni sam ne znam da li od nervoze, stresa ili ove gripe sto vlada, stagod bilo, nije mi dobro. Prosli me je ponedjeljak pocelo nesto grebat u grlo, kontam, proci ce, da bi me danas oborilo potpuno. Dodjoh ranije s posla, prilegoh da se odmorim  i prikupim snagu. Uzalud. Tijelo me ne slusa.
Nema se tu bas puno za opisivati kad te slabost safata. Jest da mi je muka i mrzim svaki dio tijela sto se ovako nemocno omotao oko mene,  nemam namjeru da kukam naveliko. Pristavljam vodu za caj,  palim tv-e, prikljucujem se na net. Listam elektronske novine...

Na sve strane obiljezavanja razna. Tacno godinu dana od zavrsetka zimskih olimpijskih igara, grad je bio Vancouver, drzava Kanada. Dvadeset i sedam godina od zavrsetka nekih drugih olimpijskih, grad je bio Sarajevo, a drzava socijalisticka.  Za ove prve me ne veze nista (iako zivim ovdje), ne znam puno, cak niti kako se maskota zvala, a kamoli sta drugo sto bi u sjecanju nosio i ponekad se mislima vracao.
O Sarajevu znam, uglavnom, sve. Ipak, to je drzava mog porijekla, moje djetinjstvo , moje vinjete odrastanja. Znam ko je osvojio prvu medalju za nas, koje ga planine okruzuju, gdje su dobri cevapi na Bascarsiji, ko je smotan na zakletvi bio, ko se na stazi spusta ko golub razlijepio. Da ne spominjem legendarnog Vucka, dzempere sa olimpijskom pahuljicom, sarene uniforme i neponovljivu atmosferu te davne sarajevske zime, ogrnute obilnim snijegom i nenamjestenim entuzijazmom jedne generacije. Toliko o sjecanjima.

Medjutim, ono sto mi je zapalo za oci je clanak u e-novinama. Trideset godina od prvog radijskog nastupa grupe sarajevskih srednjoskolaca ( koji ce se kasnije prozvati Nadrealisti) trideset godina, od prvih emisija, skeceva, zajebancija, subota ujutro, Radio-Primus, omladinski program. I tu nekako vidjeh sebe.
Ne sto je njihov monti-pajtonovski humor (bosanska verzija) postao sveprihvacen i sto su kasnije obiljezili osamdesete, predvidjeli devedesete, vec sto su kolokvijalni jezik jednog grada i prostora uspjeli iznjeti iz lokalnih okvira i uciniti ga popularnim.  Nazvat cu ovo  kulturoloski fenomen jednog doba i drzave, a ja sam , ocigledno, kroz svoj stil pisanja, obiljezen njime.
Svjesno ili ne, kroz ova moja blogiranja, nekako se osjecam najsigurnije, najprirodnije, u formi bosanskog jezika, sa povremenom upotrebom spomenutih kolokvijalizama. Nekako zvucim "narodski", iskreno, ljudi me osjecaju, neki cak i vole. Mada je sada tesko govoriti, a da ne uznemiris druge, ko koji jezikom govori odnosno pise, koji je jezik "pravi", a koji je "izmisljen", ja cu biti otvoren i reci, svjedeno mi je.
 Upravo radi ovih razmisljanja, sto svako od nas ponekad  ima,  upitam se sta spaja ljude nasih prostora, koji se svojski trude da se razlikuju jedni od drugih i dolazim do zakljucka da je to jezik i (ne)kultura. I onda se ponovo upitam sta ih razdvaja i opet ispada da je to jezik i (ne) kultura?!

Sta zelim reci? Ja ne bjezim. Ja se ne krijem. Ja ne trazim jezicku cistocu razlikovanja. Ako kazete da postoje tri jezika, ja cu ponoviti za vama, da, postoje. Ako kazete da je jedan, ja cu potvrditi rado, da,  jedan je. Pisanje je, u srzi, prenosenje emocija i ako mogu barem dio istih da prenesem, elektronski ili nekim drugim vidom,  dok ima nekog da me cita, a da mu se svidja, uspio sam. U tome je citava poenta. Prenesi ono sto osjecas da te drugi osjetiti mogu. Rastuzi i nasmij. Uznemiri i obraduj. Nisam skolovani pisac, gramatika zna da me muci, nemam filoloski background i ne znam da pratim formu ili odredjeni stil.  Pisem kako me ponese i pokusat cu da ostanem na tom kolosijeku literarnog izrazaja dok tracnica ima. Da li je to knjizevnost? Ne znam.

Gripozan sam i nije mi do nicega. Zavrsavam za danas da ne zaglavim u zivi pijesak ponavljanja. Zelio sam nesto reci i rekao sam. Na vama je da procitate ,osjetite ili klikom misa ovu stranicu jednostavno preskocite. Ili sto bi jedan "primitivan" stih porucio:"...al' samo prava raja je znala u cemu je trik. Nije Ibro, jarane, nas fukara, Ibro ti je de fakto umjetnik. Shvacas? "

Reno...IV

Renovcija je stala. Pat-pozicija. Stalemate. Ni goram ni dolam. Zadnja dva dana nista se ne radi. Rekao sam zdravo zadnjem contractoru, isplatit cu razliku elektricarima, kad dodje vrijeme za to, nastavit cu sam ono sto znam i umijem. Trenutno se mucim se nekim limom, rezem, sijecem, savijam, krivim i ispravljam. Nerviram se pravo. Uzimam pauzu.

Ova je renovacija trebala biti terapeutska. Nesto kao duhovna renesansa, preporod, ucini dobro za sebe i druge. Zaposli tijelo da um ne preuzme prevlast. I sta bi?
Stres me mezeti s uzitkom i natenane. Ocigledno, kad me ovakve situacije snadju,  imuni mi sistem adekvatan odgovor nema.  Virusi me svakojaki pronalaze brzo, razbolim se lako, osjecam se slabo i slomljen. Stojim na mjestu. Ne micem se.
Ali, sta je tu je. Nemam namjeru da lamentiram i pisem eseje nezadovoljstva koje niko ne voli da cita. Naredni ce dani pokazati gdje sam. Duhom i renovacijom. Ostavljam tastaturu, prebacujem se na youtube. Zagrli me...

Village without women

Do you love me?

Reno...III

Drama na Poljudu. Ovako bi svojevremeno, nazalno-glasno,  izustio legendarni splitski sportski komentator Edo Pezzi, kad bi prenosio utakmice Hajduka, a ja ga , djecacki nespretno, imitirao ponavljajuci uzbudjeno rijeci ispred radio-prijemnika. Eto, kako napreduje moja renovacija. Drama...
Nestao mi contractor! Nema ga ni iz glave. Ne mozes ga niti Googlom naci. Disappeared. Vanished. Joj, matero draga, pa zar sam ja bambusovo drvo srece kupio tako da me svako moze po usima udarit? Tako da me svako moze prevarit, naguzit, uzet pare, ostavit nezavrsen posao i nestat. Ma nabavit cu si pistolj, hocu svega mi, magnum kalibar najveci,  ko onaj brkati Tom Selleck sto se onomad folirao u istoimenoj seriji. Glave ce pocet da padaju! Ljudi, nemojte me vise zajebavat!

Sta se desilo? Javlja mi se drugi contractor, koji je , ustvari, preporucio ovog  tokmaka sto ga nema, da on preuzima nastavak renovacije, jer je ovaj drugi (sto je nestao), navodno, bolestan. Uglavnom, doci ce do mene, kao poslovni sastanak, da vidimo gdje smo stali sa radovima. I eto ti njega.
Suplja prica zapocinje. Tako i tako stoje stvari, nije bas tako lose, ali ima mali problem. Troskovi su veci nego planirani, a elektricari traze da budu isplaceni kako bi nastavili radove. Ja pokazem racune, evo, crno na bijelo, platio sve ovom tvom ahbabu sto nestade i koji je trebao da isplati elektricare, evo ugovor, kopija cekova, mani meni zvizge.
"Da, da, znam, ali on njima nije nista platio, trenutno je nedostupan i nevjerujem da on vise te pare ima", njegove su rijeci, nonsalantno izgovorene.
"Pa koliko treba da dodam?
"$ 2,500 za elektricare, plus $ 2,000 za keramicara. Ne brini, znam ja dobrog."

Gledam ja njega, a gledam i onaj cekic sto pored stola lezi. Zila mi na celu polako sve vece i veca, ruke mi drhte neprimjetno. Da li da ga razvalim sakom ili barem uho desno ko Tyson da odgrizem?
Ma jebem li vam pleme lopovsko, prefrigrano, u talu ste me nasli zajebavati. Da platim $ 2,500 sto sam vec platio? Ma bjezi mi iz kuce dok sam jos normalan, bjezi mi iz stana, ne vracaj se! Bravu cu zamjenit, kera cu nabavit, vucjaka njemackog, bodljikavu cu zicu u haustoru provest. Samo mi se ispred ociju jos jednom pojavi. Bjezi, dok jos imam snage da te gledam.
Pa sta sam ja bogu skrivio? Ovo vala ni Fellini ne bi mogao sastaviti. Jebo indijske drame i spanske sapunice bez kraja. Em su radovi do sad bili losi, em sad hoce da me finansijski dokusuri.  Kao, on meni u susret izlazi. Uskace u pomoc. Spasava situaciju. Dobrocinitelj moj.  Komandant Mark, karizmaticni vuk s Ontarija.

Joj, cir cu na zelucu dobit. Zar sam ja stvarno tako smotan da ne mogu da ocjenim ljude ili sam jednostavno dobar covjek koji naivno vjeruje svakome? Kako mene lopovija nadje, pa to je da ne povjerujes. Prekidam jarane svaku suradnju s tobom. Kupi svoje instrumente i razguli. Nemoj, hljeba ti, pomagati mi vise. Pusti me, sam cu, makar godinu dana iz lavora se tusiro, makar u tutu ostatak zivota srao.  Hvala ti, samo me ostavi da na miru budem zaglavljen u prasini, nedovrsenim zidovima  i gluposti svojoj. Samo me pusti...

Ne

Reno...II

Renovacija ne ide po planu. Stala je na pola puta i ne znam kako ce se dalje stvari odvijati. Naime, glavni majstor ili sto bi ovdje rekli, contractor, zavlaci me supljom pricom. Zadnjih dana eskivira, pravi se bolestan, ne odgovara na telefonske pozive. Pun je lafine, ko da se u Bosni na predizbornim utrkama celicio. Obecava puno, sere ko foka, a ne radi nista. I ono sto uradi, fuseraj je zivi. E, necemo tako prijatelju.
Mene si nasao zajebavat? Ovako dobrog i smirenog covjeka, britkog uma i istog takvog pera spisateljskog.  Mislim, ako si i bolestan, zar je tako tesko nazvati ili barem odgovoriti na poziv ostavljeni? Pa nisam ja odrastao na corn flakes, peanut butter i usiljenim osmijesima nametnutog prijateljstva.  Meni si mislio zacerat? E, neces jarane vise ni kap rakije od mene dobit. Primio sam te ko rodjenog, ugostio, napravio ugodnu, radnu atmosferu, pruzio sve potrebno da se osjecas kao kod kuce, platio solidno i sta dobih za uzvrat? Ni telefonske pozive ne vracas? I to se, ko zove, profesionalizam, jelde? O, jebo li te Wayne Gretzky i Celine Dion,  separatisiti Quebeca i morski tuljani nasukani na obali Newfoundlanda. Od sad drugacije razgovaramo...

Kako se na nasem kaze drywall? Gipsana ploca? Nije ni bitno, uglavnom, od njih se grade pregradni zidovi, ima dosta posla oko toga i treba majstor strucni. Uglavnom, on ne radi dobro. Ne radi onako kako kazemo i kako smo zamislili. Hajd sto ne radi, nego se pravi blentav, ne razumije ili nece da razumije, ignorise. Pa gdje ces ljude juznoslavenskog porijekla ignorisat! Jesi l' ti budala? Pa bolje bi ti bilo da me benzinom polijes i zapalis nego ignorises hinjski, jebo li te Mubarak u supak lafinaski.
Ostavis mu poruku na zidu sta treba popraviti, cime nisi zadovoljan, ako treba ista, tu smo, ako ima pitanja, neka nazove. Ignorise. Nastavlja po svome. I jos gore, salje neke druge ljude, nepoznate,  da mi saraju po stanu bez nadzora.  A po svim pravilima posla, on , kao contractor radova, treba da bude prisutan, da ih barem nadgleda, Sto, naravno, automatski  izaziva sumnju kod mene da ima jos jedan posao sa strane i da mu ja nisam prioritet. Kao satro, s njim cu lako. E, hoces moju cunu lako.
Sad bi ja njega sipkom gvozdenom, armaturom zeljeznom, fanglom ili onom mistrijom sto se malter ravna, razvalio. Sad bi ja njega ganjo po stanu svim raspolozivim zidarskim alatom i hladnim predmetima sto pod ruku bi mi slucajno dosli. To ja sad ko budala ispadam, jelde? Cuj, bolestan. Mani meni lafine...

Februar je prvi

Na danasnji sam dan emigrirao. Nista nemam za reci sto vec nisam rekao. Tako su se valjda zvijezde na nebu poredale, dodatno, emocije me zanijele i ja se na novi zivot odlucio.
Godine sam davno prestao da brojim.  Znam dobro koliko sam ovdje, ali, nemam snage za reci. Sve mi se cini puno. Poznavajuci sebe, zivio tamo ili ovdje, na Balkanu ili sjevernoamerickom kontinentu, iz ove perspektive, svejedno mi je. Znam da bi me iste brige morile, iste misli napadale, istim bih se glupostima smijao, iste bi me stvari radovale. Promjenjljivog bih raspolozenja uglavnom bio. Provjereno.
Nekako, kad tek dodjes, kad ti se desava nesto novo i kada zelis da vidis sto vise i kad  ne zelis da propustis nijedan dan, brojis sedmice, mjesece,  kalendar ti dobro ide. Obiljezavas obljetnice.
I to traje neko vrijeme.  Jednom  kad udjes u tu utabanu pravu liniju,  bez vecih uspona i padova, nazovi ga EKG-a zivota, sve ti je ravno kao i linija sama. Dobro, nisi umro, ali, nisi ni daleko od toga. To ja malo figurativno, da ukazem  na godine, na prolaznost, na februar prvi godine sto pocinje.

Inace, renovacija je i dalje aktuelna, stavise, u punom je mahu. Nalazim se na pola puta,  na prekretnici, dolaze odlucujuci dani, na napad smo spremni Kako to biva, majstori su me, ipak, uspjeli nanervirati. Dzaba ja njih gotivim ko malo vode na imigrantskom dlanu svom, grijem rakijom sljivom i strpljivim se cinim.  Neizbjezno za nas, muskarce juznoslavenskog porijekla, koliko god  se trudili da ostanemo cool i stalozeni, na kraju, ako ne ide po nasem, planemo.
Generalno, zadovoljan sam njihovim radom, ali, ima i problema. Da im to ukazem, moram da podignem ton, namrgodim facu i pocnem mahat rukama. I sve je to u redu, za mene, emotivac sam , nisam taraba bez duse, ne treba nista ni da progovorim, promjene se vide na meni. I po ko zna koji put, i znam da ce uvijek tako biti i znam da se ne mogu promijeniti, ulijecem u zamku anglo-saksonskog-white-trailer-trash filozofije zivljenja. Bulje u mene i .nista im nije jasno.
I sta cu sada? Sakom u glavu? Nije moja priroda, a  i nije u redu. Jednostavno, ljudi se ovdje ne znaju svadjati, prihvatiti kritiku, raspravljati normalno i to je ono sto me frustrira. Kako mu na lijep nacin reci da ono sto radi ne valja i da nije kako si ti zamislio?
Sve sami politicari. Koriste jedino intonaciju maternjeg jezika da naglase neslaganje, ali, nema tog jezika niti rijeci (barem za mene) tako djelotvornih kao sto je i popratni govor tijela . Uglavnom, ja sam im se nagovorio, a zena im je rekla sta treba da poprave. Ona je dizajner, a ja  sam zaduzen za "public relations". Ona je plus, a ja minus. Lako se palimo, a tesko gasimo. Valjda ce skontat do kraja renovacije.