Dva miliona ljudi

Zazidani

Naivnost bez zastite

Surfam ti ja tako netom bez nekog cilja i obaveze, redovna dnevna doza vijesti i sturih informacija rodnog kraja, i naletim na svoje tekstove na jednom od foruma gdje sam znao da pisem i virtualno druzim se. Na trenutak iznenadjen, mislim si, u redu, neko me cita, postuje, moje mu se price svidjaju, kopirao covjek i pokrenuo temu u skladu.  Nastavim da citam, trazeci potvrdu da ce se moje ime naci/blog negdje, da cu biti spomenut (sto smatram normalnim) odnosno da ce se barem ukazati na izvor/link teksta, a samim time i na autora. Nista.

I tu meni zivac proradi. I sta sad to znaci? Zar nisu ovo moji tekstovi? Zar svako kome se digne moze da copy/paste bilo koji tekst na netu i prikaze kao svoj i to bez posljedica? Sta je sa mojim autorskim pravima? Da li ona uopste postoje? Ko si da je slobodu prisvajanja necega sto nije njegovo samo zato sto tako moze i pritom se kititi tudjim perjem, hinjski, supacki, misleci da ce proci neopazeno?
I sta sad tu covjek da radi? Kako da zastiti svoj rad?  Malo sam zatecen, jer nisam ovako sto ocekivao. Ovo je za mene cista kradja, ali posto nije opipljivo, tesko se dokazati moze. Vec duze vrijeme razmisljam o izdavanju zbirke kratkih prica. Medjutim,  ili sam lijen ili mi nije prioritet ili jednostavno ne vjerujem u vrijednost tekstova, samim time ne da mi se nista ni pokretati.
Bez obzira na (ne)vjerovanja, ovaj je blog izvor mojih tekstova, moje misli pretvorene u rijeci, ja sam vlasnik i svako ko kopira, a da ne spomene izvor, vrijedja me i cini kradju. Ne trebas biti pravnik da znas da ako prikazujes tudje kao svoje to se smatra za cisti plagijat. Je li tako ili nije?

Evo sam se opet iznervirao. Najbolje je da nista i ne pisem. Jednostavno da ugasim blog, uhvatim se za usi i uzgajam jagode. Stvarno ne kontam ljude, ja kad obican citat kopiram sa neta, navedem izvor, potpisujem pisca, a kamoli neciji tekst da preuzimam bez pitanja. Mislim, necu propast, vise stete si nanosi onaj koji prisvaja tudje, ipak,  moram se zastiti nekako. Ako nista, barem da se osjecam bolje. Da li neko od blogera ima slicna iskustava? Koje ste korake poduzeli? Ma jebo net, necu se vise ni javljat, pisat, pa nece niti biti onih koji otimaju. Nerviram se , a znam da nema nikoga da me slusa ili barem posavjetuje. Odlazim, ljeto me zove...

Kakvi su to moji snovi

Funcouver...II

Danas je oficijelno prvi dan ljeta, a od njega niti lj. Tmurno, pritisak tezak , sa povremenim zrakama sunca, sto se stidljivo probijaju kroz oblake. Obucen u kosulju dugih rukava, cekam na bolje sutra, hocu reci, sunce. Ukratko, jos jedan dan na obali Pacifika za brz i uspjesan zaborav.

Nego sta se desava u gradu nakon proslosedmicne zabave? E, to je vec prica za sociologe, moze i ove druge, psihologe. Niko ne moze da prihvati da se takvo sto moglo desiti u njihovom gradu. Niko ne zeli da preuzme odgovornost. Gradski oci, policija, drustvo u cjelini. Svi se prave mutavi. Nismo mi. Jebote, isto ko da citam nase novine.
Nije njihova krivica. Pa cija ce biti? Moja? Ovo nije prava slika naseg grada. Mi smo gospoda, mi smo iznad, first class city, kulturni do jaja. Ovo su neki sa strane, anarhisti, profesionalni izazivaci nereda, placenici bez skrupula. Svemu su krivi dosljaci, ljudi predgradja, provincijalci, kako mi to volimo strucno reci, seljaci. Gradska elita, kako to biva, snebiva se. Kukumace se glasno, izljevaju emocije potpore na improviziranim zidovima od sperploce, srame se, guse u suzama izvinjenja. Patetika zesca!

Citavo je drustvo sjebano. Imaju sve i ne znaju sta ce od sebe. To je citava poenta. Sva ta net generacija, koja nema normalan kontakt sa realnoscu,  koja ne zna nijedan drugi nacin upoznavanja, druzenja, komuniciranja, osim  ovih jebenih cyber mreza, osjeca se nedodirljivom, zasticenom. Mogu da rade sve sto zele, kako hoce i kako im se prohtje.
Pa ako ti je dosadno idi u Afganistan, Libiju, idi ratuj. Neces da ratujes,  u redu, eno ti Grcka, predivna zemlja stabilne ekonomske situacije, pridruzi se demonstrantima barem moralnom podrskom. Ne trebas rusit, palit, gazit , svoj vlastiti grad. Hajd sto ce ga zapalit, nego nece ni odgovarat onoliko koliko bi ustvari trebao. Izvinut ce se javno, otplakat  svoje, vratit u drustvo kao da se nista nije desilo.

I sta grad cini? Sta obrazovani sistem ? Kakve su vam namjere?  Hajmo, da cujem prijedloge? Gdje ste sada svi vi moralisti, amebe bez lica, ljigavi ste ko meduze nasukane na obali poslije plime. Zar ne vidite da nesto ne stima u drustvu, sa vasom djecom, vasim gradom? Je l' to moras imat zesci ajkju da skontas stvari jasne? Svi se ponasaju kao kad roditelj ima dijete odlikasa, primjernog ucenika, ponasanja besprijekoroog, a on jedva doceka da neko sranje napravi, ne zato sto mu je narav nasilnicka, vec zato sto mu je dosadno, sto moze i sto nece odgovarati primjereno. A on, roditelj, grad, ne zeli da prizna, vec prosipa suplju bez pokrica. Ne, nije to moje dijete, moj grad...Nije kurko moj.
I ne branim ja ove dzidzane (koji su i glavni akteri ovih budastina bili), trailer trash populacija, napumpana jeftinim alkoholom, lakim drogama i agresivnoscu sa filmova. Ne branim, znam ima ih mali milion, daleko im moja kuca bila,  medjutim, ne mozes pod tepih socijalne neravnopravnosti i laznog sjaja kriti sebe, kriviti druge. Prihvati odgovornost. Mjenjaj, pokazi zube, a mozes i muda.  Zivio govornik...

Jednom sam se...

Funcouver

Ova carsija ima reputaciju no fun city. Sto je to tako, ne znam, kao sto ne znam sta se podrazumjieva pod zabavom, jer moje je poimanje zabave drugacije od ljudi rodjenih i odraslih na ovom kontinentu. Nama je poltika i sex na pameti prije nego sto se rodimo, tako da se bez vecih muka zabavljamo i uvijek imamo nesto o cemu mozemo barem pricat i na sta emocije trosit.

 Prosle su godine bile Olimpijske igre, a zadnjih su mjeseci, uz pomoc hokejaske groznice, malo  vise ozivjeli ovu sredinu i popravili rejting na svjetskoj karti gradova sto se dotice nocnog zivota odnosno provoda. Sinoc su imali jedinstvenu priliku da to i definitvno potvrde. Biti domacin finala Stanley Cup-a i mogucnost osvajanja istog desava se jednom u zivotu. Medjutim...

Das budalama malo, sto bi nasi stari rekli, furseta, oni se, sto bi opet nas stari rekli, pohase. Grad je dozvolio okupljanje u centru, obezbjedio mjesto za coporativno gledanje utakmica sa velikog ekrana, atmosfera se je karnevalska napravila, bilo je zivo, veselo i pod kontrolom. I tako sve do sinoc.
Lokalni je tim izgubio, zasluzeno, a razocarenje, potpomognuto alkoholom i lakim drogama , prenjelo se na ulice grada. Mada, ne treba kriviti  poraz,  isto bi bilo i da su pobijedili. Jednostavno, osjecalo se u zraku da se nesto sprema sto veze nema sa sportom i izljevima navijackih emocija.

Zapalise hajvani, njih stotinu i vise, par automobila,  i ko oni majmuni iz Kubrickove Odiseje, okupise se oko zeljezne lomace. Sve poslije toga sto je uslijedilo je obican neposluh, lancana reakcija mase, koji se na kraju pretvora u opsti haos. Sreca u nesreci, nije bilo teze stradalih odnosno mrtvih.
I 'ajd sto su oni palili i gazili i krali i lomili, nego su ko idioti slikali sami sebe, za uspomenu i dugo sjecanje, misleci valjda da ih niko nece vidjeti. Oj budala majko draga, jah bezlicne interent generacije i govana, pa zar su toliko glupi da ne znaju da zivimo u doba tehnologije kad svako ima digitalnu kameru u dzepu, kad te svako moze snimiti, kad tvoja slika bez problema i odobrenja na nekom web portalu moze osvanuti, kad privatnost vise ne postoji.

Znam da je lako general poslije bitke biti, ali, da sam sinoc policija bio, mlatio bez pardona sve oko sebe dok se one gumene palije ( takodjer znane medju narodu i kao pendrek) ne bi slomile od rebra ili glavusu onih retardosa sto nerede pokrenuse.  Hoces da ti grad bude zabavan, pa ne moras ga zapaliti, jebem te blentava! I ko zna kad ces se opet ovakva sansa ponoviti i kada ce gradski oci ponovno masovno okupljanje dozvoliti. Pruzis stoci prst, ona ti odgrize citavu ruku. Eh, da se mene pita, svi bi ste vi meni klavir na Golom otoku zasvirali.  Vidjeli bi ste vi svu ljepotu Jadrana i razudjenost obale nase. Joj, jesam zajeban. Titin pionir pravi...

Birdy

Go Canucks go...V

I tako, doslo se do samoga kraja ove cirkusijade hokejaske, imenom playoffs. Jedni su na guzove pobjedili tri puta, ovi drugi su ih rasturili kod kuce tri puta, kako god okrenuo, rezultat je izjednanen. Sutra je D-day, sedma odlucujuca utakmica, finale finala ovogodisnjeg Stanley Cup-a, Canucks versus Bruins.

Meni je vala svejedno. Vise nemam snage slusat, a kamoli raspravljat.  Zadnjih par mjeseci hokej je glavna tema, kao da nista drugo i ne postoji, a ja sam covjek Evrope i fudbala i nikako mi ne ide brzina hokejskog paka i poistovecivanje masovno. Euforije bez pokrice me iritiraju.
Stvar je da ovdje vecinom cega se dotaknes mora da bude entertainment, zabava, mainstream, conformizam, lokal patriotizam. I u svemu tome pretjeruju da ne kazem da su dosadno agresivni. Kad malo bolje razmislim, svugdje je slicno, i ne treba se puno zadrzavati na trivijalnostima mase. Ljudi vole da budu u grupi, da su copor, da osjecaju pripadnost nekome ili cemu, da budu ponosni, dominantni, jaci. Pa kad je tako, so be it.

Sutra bi mogao da bude dan za istoriju, ocekuje se masovno okupljanje navijaca i znatizeljnih, policijske su snage pojacane, sta god bilo, pobjeda ili poraz, bice zanimljivo. Ja se nece praviti puno pametan, uvalit cu se ispred televizora, zazelit cu im samo srecu i poruciti zadnji put u ovoj godini. Go Canucks go...

Tisina

Go Canucks go...IV

Ovako stoje stvari sto se tice play-off. Zakuhalo se pravo. Poveli su Canucks u finalu 2:0, ma gorilo je i horilo danima, radosti i veselja na sve strane, vec se je i pehar visoko, u rukama znojavim, osjetiti mogao. Medjutim, probudise se bostonski medvjedi iz dubokog sna, izjednacise i vratise neizvjesnost u igru. Hajd sto su izjednacili, nego su ih rasturili, pomeli ko ledene kristale grada poslije ljetne kise koji se brzo otopi i jos brze zaboravi. Veceras se igra peta utakmica.

Kao sto sam spomenuo ranije, citav je grad zahvatila euforija nevidjenih razmjera, sto meni malo ide na ganglijski sustav, ali ne pravim drame odnosno ne upustam se u dublje razgovore. Vidim, ljudi su pobudalili, pustam ih na miru, nemam snage za pojedinacno analiziranje, prihvatam, ali ne bacam se u delirijume.
Sve nesto kontam, mlad je ovo grad, veliki je priliv stanovnista sa drugih kontinenta, etnicka je struktura sarolika, mentalitet razlicit i tesko je naci sebe, osjetiti prisnost prema sredini, ako nemas neki zajednicki motivator ili odrednicu. I tu su je nekako uglavio, narocito ove godine, Canucks, hokejaski klub, dika i ponos grada. Svi su sada rodjeni Vankuvercani.

I sve je to u redu, medjutim, osjetio sam da postoji ogromna razlika izmedju onih koji su emotivno vezani ( istinski ljubitelji i znalci hokeja) i onih kojima ovo finale vise predstvalja puku zabavu i pruza osjecaj pripadnosti sredini. Ove prve izbjegavam, ipak, emocije su emocije, mani se glupavih komentara i balkanskih doskocica, a ove druge volim gledat, nek' se svijet raduje, makar pojma nema o hokeju. Go Canucks go...

Na posljednoj tramvajskoj stanici

Go Canucks go...III

Joj, vremena i govana. Pa, dokle vise ove kise! Halo, ima l' koga gore, na nebesima, meterelog kakav, kad ce sunce da me ogrije? Evo, pocet cu plakat od muke. Gdje je ta svjetlost, biblijske price i poceci planete zemlje i zivota na njoj? Juni je mjesec, a kisa, kao sto vidim,  nema namjeru da stane.

Ovdje je ludilo, haos zivi.  Hokejska groznica finala kupa zapocinje. Sinoc je bilo dramaticno, ispred malih ekrana, na ledu i izvan dvorane. Prva utakmica, a igra se do cetiri dobivene i pobjeda domacih u sekundama zadnjim. Meni vala svjedeno, ali moram da se pravim da pratim. Lakse mi je tako nego da svakom pojedinacno objasnjavam da mi hokej u genima nije. Uzivate, koliko hocete. Lijepo je vidjeti gomilu u transu srece. Kako ono kazi mudraci nasi i filozofi seoski, nekom svane , a nekom smrkne.



 Kad vec spominjem igre svjetlosti i pacificke kise sto me mezete, neka davna dosjetka u misli mi iznenada dodje. Ide nesto kao ovako:
Jednom davno, u drzavi bivsoj, u sistemu udarnickom, dosli  delegati razni u posjeti Aliji Sirotanovicu. To je onaj dobrocudni rudar, sitnih brcica, kratkih recenica i duse siroke. Cini mi se da je cak zavrsio na papirnatoj novcanici od deset dinara ili je to bio neko drugi, nisam vise siguran. To za ovu pricu ionako sada nije niti bitno.
Naime, pitaju delegati Aliju, sta da mu urade za njegov trud i poztrvovanje nezamislivo sto pruza mladoj drzavi i jos mladjem drustvenom uredjenju  nezabiljezeno u istoriji udarnistva i radnickog pokreta nasih prosotra. Hoces li auto, novu Ladu, spacek, stan u strogom centru grada, vecu lopatu, samo reci.
Zamisli se Aljo i kaze: "Kad ste vec dosli, mogli ste mi kucu ofarbat."
"Moze, moze, kako da ne. To ja najmanje sto mozemo da ucinimo. Reci koje boje?", delegati ce u glas.
"Pa crne, naravno, kao sto je nebo.", Aljo izusti iskreno.
 Eto, kako se osjecam danas. Mjesec je juni, dan cetvrtak, obala pacificka...