Castro/Mission

Rekoh, ne zelim da pisem mnogo o Golden Gate-u. Simbol je simbol, o njemu se ne raspravlja puno. Ipak,  moram da spomenem, da sam se smrzo ko golub avlijaner nepripremljen na iznenadnu promjenu vremena i da nimalo ugodno nije.
Krenuo sam nosen slobodarskom mislju i cvrstom udarnickom odlukom, da ga prepjesacim , premostim, ovu ljepoticu, ovu zvijer,  sto tako lijepo docarava grandioznost arhitektonsku i  umjece ljudskog uma i ruku, ovaj neizbjezan kadar na pocetnoj spici  filmova sa pulsirajucom triler muzikom u pozadini,  ovu zeljeznu kapiju sto spaja okean i kopno, stari i novi svijet, ali...

Prepjesacio sam ja Golden Gate, presao na drugu stranu i bilo je sve u redu. Malo je duvalo, malo je hladnije bilo, ali moglo se  izdrzat. Medjutim, na povratku, eto ti magle guste, eto ti vjetra ledenog, eto ti i studeni okeanske. Ugoda postaje nelagoda, stisnute ruke uz tijelo, ubrzani korak. Igmanski mars, u julu mjesecu, anno domini, dvijehiljade i jedaneste.
Ne zalim se, samo ukazujem. Klima San Francisca, narocito u ljeto i u blizini mosta, itekako moze da iznenadi. Malo cu da odmorim , pa da krenem dalje. 

Moja je namjera da malo vise opisem neki drugi San Francisco, manje turistima znan, ali i dalje atraktivan. Ispred mene, brda strma i doline asfaltne, viktorijanske kuce u nizu, sine tramvajske i jutro prohladno sto u magli se budi. Castro & Mission.
Castro je, sto bi nasi ljudi rekli,  gay & lesbian, dio grada. Legenda kaze, kad su se onomad u 50-tim,  bitnici pohasili i poceli folirat sa svojim pjesmama i sirokim pogledima , pa poslije njih u 60-tim pojavise se oni drogerasi sa dugim, masnim kosama, nit' znas jal musko jal zensko, nekakva kobajagi dijeca cvijeca, u 70-tim su  gay/lesbian podigli svoj glas i cune i zahtjevali jasno :"Vala kad ovi beshljebovici mogu dobiti svoje mjesto u gradu i stranicu u istorijskim citankama, vala mozemo  i mi . Nijesmo sugavi... ". I tako je nastao Castro.
Mislim, pretpostavljam,  valjda je to nekako islo, ne mogu ni ja bas sve znat, improviziram, nisam odrastao u tom dobu. Mene su mucile sarene 80-te,  mini valovi kod cura, par-nepar, price iz Nepricave, znojnice na rucnim zglobovima i balade Plavog Orkestra.

Sam ulazak u Castro oznacen je velikom zastavom u duginim bojama, simbolom  homoseksualne zajednice. Na samom pocetku, gdje je raskrsnica tramvajska i gdje ima dosta svijeta, nalazi se omaleni trg, plaza, koja je dobila ime po poznatom aktivisti za prava homoseksualca, Harvey Milk. Njega je neki krelac ubio, razlog nisam siguran, jal ljubomora, jal predrasude, uglavnom, ima odlican istoimeni film sa Sean Penn-om u glavnoj ulozi, pa ko nije odgledao, bujrum, film je dobar i zivo oslikava Castro sedamdesetih.
Tu sam usporio hod, nonsalantno nakrivio sesir slamnati i seretski poceo da dijelim osmijehe svakom ko prodje pored mene. Medjutim, u mene mi zena, liberal zesci, upozorava me da se ne glupiram i da ne namigujem puno muskarcima, da to nije  ukusno, da ne prilici, da nije cool i da ja to ostavim za svoje privatne zajebancije. Joj pusti me zeno draga , pa ne mogu se vise ni zezat, oduzimas mi ono malo Balkana sto je ostalo u meni. Dotle doslo.

Na Castro se naslanja Noe Valley, prijatan kvart, sa dobro ocuvanim, skupljim, gotivnijim, kucama. Odmah se to golim okom da primjetiti, ti prelazi iz jednog svijeta u drugi, statusni i ini.Tu sam se samo malo zadrzao i nastavio dalje, Mission.
Jos jedna legenda kaze (ah, sta bi ja bez legendi), Mission je prvobitno naselje gdje je, ustvari i nastao San Francisco. Svojevremeno, Spanski konkvistadori i njihov prateci kler, su bili prvi kolonizatorii ovog dijela Kalifornije. Najlaksi i najsigurniji nacin vladavine oduzetog teritorija je pistolj na celo, isukani mac, krst u ruci i par samara. Ovaj predivan vid  demokratskog uvjeravanja i krscanskog nauka, strucno se zvao, misija. Uglavnom, u sredistu danasnjeg San Francisca nalazi se velelepna crkva i jedna od najstarijih gradjevina u gradu , Mission Dolores, originalni podsjetnik na utemeljitelje grada, franjevacke misionare.

Toliko o kratkoj istroiji ovoga kvarta. Danasnji je Mission u potpunosti prozet hispanickim utjecajem i stanovnistvom koje se pocelo znatno doseljavati u pedestim. Sve oko njega vise podsjeca na neki od meksickih gradova nego na srediste modernog San Francisca, sto ga cini unikatnim i nepretencioznim.
Sarene fasade kuca, uski prolazi, obiteljski restorani, sveprisutan jezik spanski, bakice u crnini.
Najupecatljiviji su murali, simpaticne crte kvarta, raznorazne slike svakodnevne na straznjim zidovima zgrada. Malo sam se zavukao, prosetao, opipao puls. A najbolji nacin da osjetis razliku, da se nalazis u gradu unutar grada, je lokalna hrana. U jednom od mnogobrojnih "the holes in the walls" jeo sam najbolji burrito (beef head) sto znam i rekao do vidjenja San Francisco.

Ovo je bio moj kratki prikaz jos kraceg boravka malo juznije, San Francisco, u mjesecu julu, godine koja traje. I uvijek se nekako uznemirim, raspilavim,  kad se vratim iz drugih gradova koji mi se svide na prvi pogled i koji mi legnu vise nego ovaj moj u kome zivim, evo, vec dvanaestu godinu. Iako znam da sam samo turist bio, iako znam da se iz te perspektive i ne moze upotpunosti osjetiti grad, ljudi, duh, ne mogu se otetiti dojmu da mi se drugdje (gdje sam bio) uvijek vise svidja. Jednostavno, ne pripadam ovdje.
Ne znam, muci me to, neda mira. Vancouver mi djeluje  kao zgodna, fizicki,  lijepa zena oko koje se se svi vrte i oko koje svi vole da budu, ali nikako da se zaljube, jer nema ono nesto u sta da se zaljubis. Nema  nesto sto grad cini gradom, ljudi su zatvoreni, conformizam je sveprisutan, osmijesi su plasticni i bez topline. Nema nesto sto ga razlikuje. Nema.
I jos ovaj mjesec jul, koji  je katastrofa zesca, u kome nisu sastavila tri lijepa dana, dodaje ulje na vatru mog unutaranjeg previranja. Da odem sutra u neki drugi grad, drzavu, ne bi zalio ni trena. Uzeo bih sa sobom samo najpotrebnije , zastao nakratko kao junaci u western filmovima, osvrnuo bez rijeci i krenuo dalje. Jebo ti ove drzave zapadne, bez duse i sarma. Zasto to i ne ucinim, eh, to je vec druga prica...

You shook me all night long

North Beach/Chinatown

Duvaj ti vjetre koliko hoces, samo duvaj, pusi, ledi, kosti mi pomjeraj i lomi. Dzaba ti sve. Nisam ja ovdje dosao da se sklanjam pred tobom (mada si zajeban), nego put pod noge, udahni duboko, uz brda i doline maglovita grada, niz ulice svetoga Franje.
Ovo mi je inace i najdrazi dio svake posjete nekom novom grada, sredini. Setnja neutabanim putevima koji se ne nude u turistickim prospektima: lagani zaokret sa glavne arterije grada, ulazak u kvart gdje rijetki navracaju, spora jutra bez zurbe, nemarno baceno smece na trotoaru, ljubopitiljive crte lica ljudi u prolazu, lokalna pekara sa nepoznatim kolacima, ugodan glas prodavacice srednjih godina. Turizam po mojoj mjeri.

Jedan od takvih kvartova je North Beach iliti Little Italy. Legenda kaze ( a i turisticke brosure) da su tu , u neuglednim kaficima i minijaturnim knjizarama, uz cigaru, alkolhol i jeftinu travu,  Kerouac, Ginsberg i ostala beat raja, proizvodili recenice cudnog sadrzaja.
Nesto su oni, ko satro,  stvarali, neki je to fenomen bio, protiv establishementa, tradicionalizma, propisanih normi. Niko to tada nije bas kontao puno (mada ne konta ni sada), ali, cure se palilie na njihovu pricu, a starosjedicima pravo krivo bilo. To se je po citav dan izlezavalo, ljencarilo, kobajagi pisalo lascivne pjesme i kratke price o zivotu, nekakvu revoluciju htjeli da dize, kulturolosku, sta li vec. Postavljali pitanja o moralu, seksualnosti, slobodi govora, svadjali se glasno. Ma bagra zesca bili, neradnici i fukare.

Na North Beach se naslanja Chinatown. Knjige kazu da je ovo najstarija i najveca kineska cetvrt na americkom kontinentu, bila i ostala. Svojevremno, kad je transkontinentalna zeljeznica poljubila zapadnu obalu ovog kontinenta, a raja pocela da naseljava ko luda, Kinezi, koji su vecinom bili jeftina radna snaga, su se organizovali, trgovacki i ino, postali dio istorije, nezaobilazan dio San Francisca.
Takodjer, prije II svjetskog rata San Francisco je imao znatnu japanska zajednicu, medjutim, kako to biva u ratovima i ostalim bolestinama, nevini stradavaju bez povoda, japansko stanovnistvo je poslano u radne logore, imovina oduzeta, a stari sjaj i prosperitet nikad se vise nije ponovio. Danas i dalje postoji Japantown, mada vise kao komercijalni centar i kulturoloski podsjetnik.

Ali ja sam  ovdje dosao da vidim most. Jeste, most, onaj narandzasti, sa dva luka, kojeg je neki Daltonista nazvao Golden.  Zapravo, nije ni to daleko od istine, jer istorija San Francisca nosi u sebi period zlatne groznice, koja je ovaj grad, definitivno,  stavila na mapu svijeta.
Copor hohstaplera, avanturista, plemica bez titule, farmera bez zemlje i kauboja bez krava, okusala je svoju srecu u okolini ovog grada. Neki su cak zapucali iz Evrope brodovima i prvo sto bi ugledali nakon duga puta bijase obala, tijesan morski prolaz, nesto kao kapija od prirode izvajana. Utom, neki budalas, polupijan i umoran od puta, uzviknuo bi glasno: "Eno je braco skorbutasi, stigli smo. Zlatna je obala na dohvat ruke.

Ja cu vala lagano, pjeske,  nekako cu se vec dokotrljat do mosta. Lokalci ovo zovu promenada, prijatna setnja uz obalu, a ja Bitka na Neretvi, zavrsni cin. Mada je suncano i mada znam da ce mi se celo upalit ko zaboravljena ringla na jeftinom sporetu, vjetar ubi i hladno je pravo. Ali, moze Bosko uprkos svemu, moze. Do zeljeznih vrata, do kapija vjecne slave. I evo me. Golden Gate, ispred  mene je.
O njemu je napisano sve i receno isto toliko, tako da nemam namjeru da pisem hvalospjeve beskonacne. Golden Gate je arhitektonsko cudo,  simbol, ne samo Amerike , vec i sire. Penjem se, hodam, borim sa hladnocom, biciklistima i vjetrom sto reze lice. Nestajem u magli...

Dugo si sam

The Steins

The Steins su bili poznata, bogata, familija, sa pocetka 20-tog vijeka, porijeklom iz San Francisca. Moram da ih spomenem odmah na pocetku da do nezeljene zabune kasnije ne dodje. Prvo malo da prosetam carsijom, jer, bez pretjerivanja, San Francisco je interesantan za razgledanje. Viktorijanska arhitektura, opustena atmosfera, ljudi sa stilom. Grad sto sarmira.
Krenes li nizbrdo, ne raduj se mnogo, uskoro ce naici brdo i tako naizmjenicno. Sto mi , naravno, ne smeta, ali ono sto mi ne prija nimalo, su snazni, prodorni, naleti hladnog vjetra Pacifica. Hajd, maglu i mogu podnjeti, ima nesto misticno u svemu tome, iznenanda, bez najave, gusti prekrivac guta grad, zgrade, ljude...ali, vjetar. Taj kad te produva, u sekundi se sledis, te ti jedino preostaje da psovkama pokusas zagrijati i ponovo pokrenuti.  Nesto slicno nasoj buri ili kosavi, samo sto su to pojave zimskog odnosno jesenjeg perioda, a  ne ko ovdje, jul mjesec, a smrznes se ko grlica. Trebalo mi je vremena da se priviknem, ali vise od privikavanja trebala mi je jakna, koju, naravno,  nisam imao. Drugim rijecima, znao sam se zaledit u sekundit, srecom kratkotrajno.

Uglavnom, vrijeme sam provodio bez nekog odredjenog cilja, u laganoj setnji, razgledanju, pa gdje me noge odvuku. Jedno od takvih mjesta je bio i neizbjezan, The Haights , dio grada u cijoj sam blizini boravio, a gdje su se svojevremeno okupljali hashishari, pjesnici bez pjesme i ostali liberali, zeljni slobode misljenja i seksa za dzabe (znam ja gdje bi moglo nesto dobro da bude).
Medjutim, kosijanera u trulim patikama sto zaprasuju cestu nema (barem ne u tolikom broju), ali zato na druge subkulturalne frikove i jeftine folirante, moze se naletiti. Glavna je ulica nadzidzana kaficima i raznim buticima, a obliznji park, Buena Vista,  pruza jedan od najboljih vidika u gradu.

Da ne ispadne da samo setam, saznao sam da su karte za pojedine muzeje jedan dan u sedmici u pola cijene, tako da sam iskoristio tu blagodet kapitalistickog drustva i uputio se u muzej moderne umjetnosti. U toku je izlozba  ranih radova Mattise & Picasso. I to ne bi bilo nista cudno za jedan muzej, da nije ovih, na pocetku spomenutih, the Steins. Naime, svi radovi, eksponati, crtezi, fotografije, bili su njihovo, privatno vlasnistvo!
Porijeklom njemacki Jevreji, the Steins su bili iz San Franciska koji su svoj kapital stekli na nekretninama ( a na cime ce drugo...op.a) i cable car biznisu. Svoju su djecu od malena ucili biznisu i usmjeravali prema umjetnosti.  Majkl (medju rajom poznat i kao Leo) i njegova sestra, Gertruda bili su malo napredniji za svoje godine i sredinu, pa ih je otac poslao u Paris na skolovanje, a i da malo osjete  zivot s druge strane okeana. Iznajmili su stan i spandjali se sa pariskom klikom nadolazecih alternativaca moderne i sire: Mattise, Renoir, Picasso, Lotrek ...pilo se, kartalo, kurvalo, sta vise, kucni su prijatelji bili.
Za njih je vrijedila ona stara marksisticka krilatica: " Prvo materijalna baza, pa potom duhovna nadgradnja", jer su si mogli priustiti da putuju, kupuju i skupljaju umjetnicka djela bez vecih finansijskih problema. I tako, jedna dobrostojeca obitelj, americka, u ono vrijeme (1905-1920) veliki pobornik pravca moderne umjetnosti, bijase pasionirani ljubitelj evropske avant-garde . Amazing, sto bi rekli nasi stari.

Prica dalje ide svojim tokom. Getruda je bila zaljubljena u Picassa, odnosno u njegove radove, (ona je sama bila lezbejka), a buraz joj Leo, u Matissa. Getruda je bila ruzna ko dejtonski sporazum, ali je zato imala para i njuh za umjetnost.  Kupovala je sve i svasta i posjedovala kucnu  zbirku impozantnu. Getruda je imala  i curu, to se sada kaze, partnera, Alisa se zvala (sve sam ja saznao) i one su zivjele u ljubavnoj zajednici, okruzeni mackama i blagim mirisom opijuma. Hajd sto je bila lezbejka,  nego je  bila i namcor teski , tako da je zakuhala jednom sa burazom Leom i to za oprave. Nesto su se oni popicakali oko radova, stila zivota, njemu se nije svidjalo sto ona taslaci zene, a njoj sto on ne konta Picassa. Na kraju, on pokupi sve sto su zajedno imali od Matissa, a ona od Picassa i tako su se razisli za sva vremena. Nikad vise do smrti svoje rijec nisu progovorili. Et', sta ti je umjetnost.
Btw, izlozba je bila puni pogodak veceri i mog kratkotrajnog posjeta San Franciscu.

Where good ideas come from

Gusan u magli

Ovako ovdje stoje stvari. Nema ljeta ni za lijeka. Juli je u punom zamahu, to bi kao mjesec sunca trebao da bude i sve nesto cekam, i cekam , kontam, sad ce zasjat, nema druge, sad ce ugrijat, sad ce sastaviti par lijepih dana, sad kad se razmasem polugo pred zenom, po stanu i na lokalnom bazenom. Kad ono, nista.
Pa dobro ljudi dragi kad ce ljeto, ako ne sad! Pa zar nije mjesec juli mjesec godisnjih odmora i sunca u izobilju. Pa ako nije, ukinimo kalendare definitivno, da se vise ne zajebavam sa bespotrebnim racunanjem godisnjih doba, da jednostavno pustim dane neka teku bez reda i ocekivanja. Dosta mi je ovoga grada, bez sunca i duse. Odluku brzu donosim, skacem na avion, letim juznije. Silazim do Kalifornijje, spustam se do,  pjesmom i LSD-om , opjevanog San Francisca. Tamo mora da je toplije.

Ma jasta je , al' u mudima. Izgubljen sam! Ceka me magla, ona gusta, iz horor filmova, gdje ne vidis prst pred okom, a kamoli sunce. Ceka me studen novembra, ljudi u zimskim vjetrovkama, kapuljace, pognuta tijela od hladnog vjetra. Gdje sam ja? Halo, tamo gore, ima li koga? Polovina je mjeseca jula!
Pa dobro gdje vise da idem? Nemam snage ni zdravog razuma. Ponio sam kratke rukave, sandale i par  kosulja sa dugim rukavima, da se nadje,  ako zatreba. Mislim, citao sam da su ljeta San Francisca varljiva, da magla Pacifika zna da posjeti jutra i noci, da se desi da bude hladnije, da se vrijeme brzo mijenja, ali kontam, nisam ja valjda takve kurate srece da ce ta radost bas mene zapasti,. Ma ovo nije da je  hladno, ovo je atak, anti-toplotni napad na mentalni sklop, tijelo i guzne dlacice.  Nepripremljen sam. Kalifornijo, obecana zemljo, ucero ti Arni Schwartzeneger.

Kakva Kalifornija, kakvo sunce , kakvi bakraci. Sve je laz. Obmana! Evo mene, poluzivi svjedok, smrzavam se usred jula! Stojim na trotoaru ko barka ostavljena na olujnom moru, drhtim ko pas ulicar pognutih usiju, premjestam se s lijeve na desnu nogu. Psujem u sebi Mamas & Papas, Jonis Joplin, hippie pokret, cvijece u kosi i haluciogena sanjaranja. Joj, jeste me zajebali!
Pruzam korak, zavlacim se u obliznji njemacki restoran, bjezim od vjetra i hladnoce. Ljudi milion, vesela atmosfera, narucujem pivo, pire krompir i resh pecene kobasice. Masna hrana i umor od puta, vraca me u zivot. Ovo je San Francisco koji meni godi. Manite se ljudi lakih droga...