White Rock

Malo me suhva drzi. Kako od vremena, pritisak u zraku i na kisu bi moglo,   tako i od saznanja da sutra je ponedjeljak, a meni se ne radi bas. Ma nije da mi se ne radi, da ne ispada sada, da sam lijenoguz iliti slacker, jednostavno, u zrvnju sam kapitalizma, zelim da mjenjam, a ne pokrecem nista,  radim sto moram, a zadovoljstvo uradjenim nemam. Nimalo ugodan osjecaj.

Sinoc sam iskoristio neradni dan, subota zadnja u mjesecu Junu. Vrijeme predivno, suncano, a priroda na domak ruke i automobila. Uskacem u isti, i bez nekog veceg plana,  tockovima gazim asfaltnim prostranstvima metro Vancouver-a. Miris otkosa trave mogu osjetiti u zraku.
Prvo zaustvaljanje Ladner. Nekad bijase selo za sebe, sada, sastavni je dio grada. Volim ovakava mjesta. Volim da stanem, da se zaustavim, da parkiram na pola sata. Volim da prosetam, laganim tempom, promatrajuci lokalne trgovine i lica. Doruckujem chicken teriyaki i avocado sushi roll, sunce je vec visoko, casa hladne vode godi mi pravo.

Napustam Ladner. Auto me nosi dalje, dvadesetak minuta niz autoput, skrecem lijevo, a vijugavi, seoski me put vodi kroz visoku, crnogoricnu sumu sto stiti kuce od buke saobracaja i znatizeljnog pogleda turiste. Obrisi moje sljedece destinacije pocinju da naziru se, Crescent Beach.
Smjesetan na samoj obali okeana, ovo mjesto bi se nasim parametrima smatralo primorskim vikend naseljem, idealno za odmor i bijeg od gradske vreve. Nema centar, par restorana sto nude fish & chips i duga obala sa par uredjenih plaza sto imaju ulaz u more. Kuce su predivne, sa sarmom i velikim trijemom, vise lice na malo luksuznije vikendice cije cijene ne smijem ni da spomenem. Sunce je sada izuzetno jako i pravo mi je vruce. Pronalazim osvjezenje i , naravno, prijeko potreban WC-e.

Vracam se u auto, idemo dalje. Ubrzo, prije nego sam planirao, polako se vec spustam niz brdo i ulazim u White Rock. Najuzniji ( i najtopliji) dio metro Vancouver-a, na samoj granici sa sjedinjenim drzavama Amerike, u ovom slucaju Washingtona.
Promenada uz more, mnostvo ljudi, miris krema za suncanje osjeti mogu. Trazim parking, nalazim, naravno, placa se. Odoh da prosetam noge i jos malo da udahnem svjezi, morski zrak prije vecere. Usmjeravam se prema drvenom doku sto duboko u okean urezuje se. Jato galebova , scucureni na kamenom nasipu, nezainteresovano promatraju ljude. Vracam se nazad na setaliste.
Pronalazim restoran sa prostranom terasom i pogledom na more. Narucujem hladno pivo, honey lager, pohovane lignje i salatu sa lososem i plodovima mora. Podizem casu neznantno, naocale su mi umascne malo sa strane, nazdravljam zeni sa sirokim osmijehom zadovoljstva na licu. Ovako treba da izgledaju subote...

How to stop worrying...

"...I stood yesterday. I can stand today. And I will not permit myself to think about what might happen tomorrow."
Maloprije procitao, svidjelo mi se, pa da zapisem i podijelim. Sto bi u Bosni rekli, za uhar je.

Ugodno nedjeljno predvecer. Sunce zalazi za obliznje nebodere, sto se uzdigose ko strazari imaginarne granice grada, i polako nestaje. Mada, jos uvijek mocno, uzdize se se nad nebom, kao leteci objekat nepoznatog porijekla sto se mice neprimjetno i ciji se pravac ne zna. Tople zrake obasjavaju povrsinu okeana, poneki se cvrkut ptica cuti moze u daljini, plava boja dominira horizontom.
Na balkonu sam. razvaljene, suncane, cvike sa zuckastim okvirima uglavljene na nosu, majca nemarno bacena sa strane. Razgolitio se do sorca iliti gaca.
Uspravljam kicmu, namjestam vrat, osjecam tvrdocu  zelenkaste klupice sto onomad jeftino kupih , na koju sam smjestio guzove svoje. Tragovi prasine se na ruckama vidjeti mogu . Listam knjigu dok blagi me vjetar podsjeca da uskoro sunce nestati ce.

Ne znam koji mi je put u ruke dosao Dale Carnegie i njegova knjiga "How to Stop Worrying and Start  Living " , ne znam.  Nije ni bitno, jednostavno volim se vratiti njoj ( i njemu) da izvucem dijelove,  ponovim u sebi ili na glas kako sam i ucinio sada, na pocetku posta. Zasto bas njemu, kad toliko knjiga je napisno na slicnu tematiku: strah, briga, self-help. Pa, vjerovatno sto je napisana 1936-te, sto ce reci, da se nista nije izmjenilo u glavama ljudi za 80 godina. I dalje nas iste brige more, i dalje nas isti problemi muce, i dalje smo sami sebi najveci neprijatelji, i dalje smo ono sto nase misli kazu da jesmo. I sve je on to lijepo srocio, kroz par jednostavnih primjera u kome svako moze vidjeti dio ili pronaci sebe, bez obzira na drustveni status i period iz kojeg dolazi.

Nedjelja nestaje. Bila je suncana i iskoristio sam je. Nedaleko od mene, bio je tzv "a car free day" , kada se glavna saobracajnica odredjenog kvarta grada zatvori, a pjesaci postaju gospodari asfalta. Razne se aktivnosti odvijaju, djeca se mnogobrojna  raduju i igraju, hrana se razna nudi, amaterski bendovi iz podruma izlaze tiho. Nesto kao vasar, samo sto nema pevaljke sa hrapavim glasom i alfa-muzjaka dlakavih ruku, bez vratova i grubih crta lica. I been there...

Back in cyberspace...

Uh, zar je vec godina prosla da nisam nista napisao ! Da se nisam ulogovao . Da li uopste postoji ova rijec ? Ulogovati ? Poceo sam da se gubim.  U jeziku. Gdje je zapelo u komunikciji ? Mjesam, izmisljam, prihvatam izmisljeno. Bogatim vokabular ili propadam lingvisticki ko babilonska kula iz biblijske price sto su onomad htjeli dici, tamo negdje , daleko,  u oazama Mesopotamije, uceni bi ljudi, prije nove ere. Legenda kaze, jezici im se pomjesali, pa ne mogose kulu da zavrse. A legende ko legende...
I jedno i drugo ili ti oboje. Jezik je sredstvo kojim prikupljamo misli i u recenice pretvaramo. Ako ga ne korsitis cesto, gubis kontakt,  a misli ostaju u tebi. Ako isto to radis pogresno, krivis sliku o sebi. Misli pretvorene u nepostojece rijeci takvim te cine. Sredine nema. Uhvatilo me da budem drustven i u kontaktu i da ne bjezim puno od izmisljenog. Jutro je subotnje.

Mjesec je Juni iznenadjujuce lijep. Suncan, bez kapi kise, neobicno za ovo podneblje i doba godine.  Kako sam ? In general ? Sam sebi postavljam pitanje. Nesto kao selfie, a smart phone mi u ruci nije.
Ankesiozni talasi znaju me zapljusnuti cesto. Mjesecima. Mozda cak i ova godine bez oglasavanja u eteru moze da potvrdi da osjecaji u meni nisu bas za pozeljeti. Ko jos slusa/cita zalopojke drugih? Svima se njihovim problemi cine najvecim i to je normalno. Ono sto nije normalno je da , ako zelis da ti budes bolje, moras da mjenjas postojece. Ma je l' to neko pametan danas ?

Jutra su teska.  Budim se prije alarma, toplina u meni, nimalo ugodno za pocetak dana. Nedostaje mi san. Barem sat vremena vise. Neisprekidan. Ali, nema ga, jednostavno, nema ga...
Pitam se, da li sam kao covjek rijeci i intelekta osudjen da beskonacno razglabam, analiziram stvari kroz misli, a da preduzimam malo da mjenjam stanje nezadovoljstva sto u meni tavori. Biologija mi ne da mira. Hemija mi ne da mira. Energija me muci, a nema nikakve veze sa Einstein Albertom.

Dosta. Odoh bicikl da zaskocim .To mi dodje fizicka aktivnost mjeseca Juna. Mada, ni ona mi bas ne ide od ruku odnosno nogu. Daleko sam od forme. Guzni me misici podsjecaju rado ...

Hibernacija

Hocu bas da se oglasim u cyber-u makar i kratak taj glas bio. Da vidim da li sam zaboravio da misli pretvaram u recenice, ujedno, zelim da pozdravim par ljudi sto na moju stranicu zalutati znaju.

Skoro je pola kalendarske godina iza mene. Ko medvjed  Grizzly, iz kanadskih novinskih naslova i jeftinih strip romana,  hodam polako, bauljam, otvaram stranicu bloga nakon duzeg vremena. Izlazim iz hibernacije
Nije da se ne druzim, nije da sam depresivan, nije da mi nesto fali, nije da nije, a ipak, nesto se i ne osjecam najbolje. Aneksioznost? Iskrivljena vizija odnosno tumacenje buducih (mogucih) dogadjaja,  nemirnim me cine. Da nije rutina zivotna ili mozda kriza godina srednjih? I jedno i drugo i trece i deseto i nista od toga. Ono si i onako ti je kako misli ti odrede, a misli.kreiras ti sam, pozitivne i negativne. Finese leze u dirigiranju.  Samo mi jos treba palica tanka ili stapic carobni, pa da masem glavom ko na filharmoniji.

Kratki dani su iza mene. Juni je zapoceo fantasticno, suncani se dani redaju jedan za drugim, a najava je da ce tako i da nastavi. Proljece je bilo predivno, u punom cvatu, ne pamtim ga ljepse. Tu nagradu majke prirode iskoristio sam ruku rasirenih za setnje gradom, telefonom/kamerom ganjao sam detalje, behar po drvecu i ostavljao slike pune boja na laptopu i pamcenju. Malo sam bio dosadio sebi , a vjerujem i drugima, medjutim, tako je to na obali Pacifica. Suncani su dani dragocjenost prava, a proljece najljepsi je dio godine. Sve ozivljava, budi, i radja se. Vrijeme kad hibernacijauma prestaje

U medjuvremenu,  bio sam na starom kontinentu iliti odmoru i tu jos utiske selektiram. U tri sedmice prosao sam kroz drzava par, posjetio bivse republike i sadasnje gradove, mjenjao reljefe, autobuse i klimatske zone. Bilo mi je lijepo i ruzno. Ubijao se hranom masnom i fazonima davno ispricanim, dozivio potop biblijski, bio odsjecen putno od glavnog grada. Vijesti vanredne na lokalnim TV-e kanalima, guzva u prodavnicama za pitku vodu i najpotrebnijim namirnicama. Sve je neodoljivo podsjecalo,  gle cuda, ko za vrijeme stanja ratnog. Medjutim, direktne posljedice osjetio nisam.

I to je moje javljanje nakon vremena dugo. Bezbolno bijase, par recenica, tu i tamo, sto ce reci, vratit cu se ponovo.

Dijalektika

A year in review

Zmijoljubci, zdravo, zdravo...
Tako je nekako otpocinjao crtani , Eustahije Brzic, ona plava zmija sto pljuje i kusa kad prica, petnaest minuta prije drugog dnevnika, u zivotnom dobu sto je daleko iza mene , a djetinjstvo se rano zove.
Moderna bi verzija bila, blogoljupci, zdravo, zdravo, nisam umro, samo mi se slabo pise (umalo rekoh, dize).
Evo, bas sam dilitnuo u vjecna lovista jedan spam mail sto dobih danas. Nesto u fazonu, a cougar dating,  pa sam se pravo zabrinuo. Pa gde mene nadjose? Koliko su tek one stare kad meni svoje usluge/godine nude ? Pu, pu, bizi ba od mene, gluvo bilo. Nijesam bas jos u tim godinama da mi cedna usluga kuguarki treba. Ili se samo rijecima tjesim?
To bi ko bilo, nesto umjesto uvoda. Sad sam zreo, covjek u godinama, a samim time i ozbiljan moram biti. Ali, ko ce me onda zapazit, citat, u ovom beskraju virtualnom ? Rijetki, a mozda cak ni oni.

Nego, a year in review? Prodje ovih par mjeseci ko tanak trag grafitne olovke koji bez problema izbrisati se moze. Mjeseci su ljetni bili izdasno lijepi, jesen takodjer, tako da sam totalno gurnuo u stranu moju spisateljsku potrebu da izrazim sebe, izbacim misli i poneki video klip vrijedan paznje. Zima je dosla, a uskoro ce i kraj godine. Zadnji su dani posebno teski, kratki bez svijetla, a meni, ko za inat, propade deal da svoje, pacifickom vlagom, natopljeno tijelo, barem na sedam dana prebacim u tropske krajeve.
Sta cu sad, sta je tu je. Uzeo sam ostatak godisnjeg, sastavio sa nadolazecim novogodisnjim praznicima, i slobodan sam naredne dane. Mozda nesto iskombinujem i odem na skijanje ili par dana malo juzunije, do prijateljske mi i sjedinjene drzave sto se Oregon zove.
Ovo je malo, sto bi nase prabake rekle, deja vu. Podsjecanja radi, da vidim u kakvoj sam formi, da nisam intelektualno zakrzljao i da jos uvijek iznositi misli na bjelinu elektronskog papira sa lakocom mogu.

Rekoh, zadnji su mjeseci protekli brzo. Nemam namjeru u detalje da idem. Nisam imao veci odmor, izuzev sto sam posjetio glavni i najveci  grad Meksika istoimenog naziva, a i to mi se sada dalekim cini. Vjerujem da ima toga dosta se za reci, napisati, medjutim, ne da mi se. Toliko smo bombardovani svakodnevno informacijama da se ponekad zelim iskljuciti iz svega, sto je , naravno, skoro pa nemoguce.
I dalje se bavim yogom, mada manje, i dalje me pritisak muci, i dalje se lomatam sa mislima ko majmun sa skliskim granama, pa kad me neka od njih i osine , povucem se u sebe, sto , naravno, nije dobro i trudim se da me drzi sto krace. I dalje me fiksne ideje posjetiti znaju, i dalje me nerviraju banalne stvari, a nedavno sam otkrio da je secer rafinirani otrov i da mi pravo tijelu skodi. I onda me je napad hipohondrije safato, pa sam otiso doktoru i ispricao moje simptome kako mi se vidno polje ponekad magli i slova mi bjeze. I onda sam ja njemu poceo da objasnjavam strucno,  garant je pritsak visoki iliti ovaj otrov bijeli, ali, nije ni jedni ni drugo. Njegov je odgovor lakonski. Dogurao si ti jarane do godina kad potreba za naocalima za citanje neizbjeznim se cini. Decembar je mjesec u drugoj polovini...

Multietnicka Atrakcija

Breaking Bad

Napokon pravo ljeto. Na obali mojoj, juli je mjesec vise nego izdasan sto me cini lijenim da pisem, da mislim, da radim bilo sto. Jer kad sunca u ovom gradu u izobilju ima, lijepo je, i ne ide mi se nigdje.  Okean je mocan, azurno plavetnilo nad glavom i brodovi sto stoje. Meni dosta.
Mada, vecinom se u gacama izlezavam pred laptopom,  malim ekranom ili nestanem  u hladu obliznjeg parka.  Tamo sam pronasao sebe, ljetno ja, upoznao novu igru, novi vid odrzavanje kondicije i otklanjanja negativnih naleta misli. Ime ove razbibrige, badminton je.
Malo odmorim poslije posla , reketi su vec u gepeku, skok u auto i pravac park. Barem se pola sata razvlacim ko jufka na zelenoj povrsini parka, ganjam lopticu reketom ( koja se na engleskom zove birdy), imitiram poznate zvijedne velikog tenisa, znoj mi se spusta niz celo, ugodan me umor savladava. Osjecam se dobro.

Filmove slabo gledam. Rekoh, juli je predivan, dani su dugi, iskoristavam ih maksimalno. Sve ostalo moze da ceka. Medjutim, snimio sam odnosno skinuo s neta, 5 sezona americke tv-serije, Breaking Bad . To sad polako mezetim svake veceri po dvije, a mozda i tri epizode, uz hladno pivo i poneki zalogaj .
Naravno, upoznat sam sa  Breaking Bad serijom od prije, ali, nikako da se nakanim da na miru odgledam. Na preskoke sam hvatao epizode sto me je sprecavalo da osjetim seriju u potpunosti.. Sada je sve nadoknadjeno.
Uzivam u ljetu i seriji. Kombinujem dan. Red aktivnosti fizicke, red zadovoljstva filmskog.  Promatram okean sa balkona i nebo New Mexica na ekranu. Sve to upotpunjuje originalan soundtrack, pulsirajuci ritam serije i simbolizam cudnovat. Bas je lijepo gledati filmske likove kad totalno popizde i iskoce iz zone komforta bez obzira na posljedice. Moram se barem malo naci negdje...

Mikrosvet

Juni je na kraju

Upeklo ovih dana pravo. Nekako je sve doslo brzo, juni se provlacio dan za danom, oblacan, nestabilan, krmeljav , pracen kisom i skrtim intervalima sunca. I onda , bez nagovjestaja , neocekivano visoke temeperature zadnjih par dana stvaraju osjecaj toplog ljeta koje pocinje. Upravo se vratih iz jednog od mnogobrojnih parkova, gdje sam uz prijatelje, suplju pricu i poneko pivo, okrenuo rostilj ,cevapa i blago mariniranu piletinu.

Nastavljam sa filmskim odabirom za sati vecernje. Nakanio se i odgledao Django Unchained i tu nemam puno sta za reci. Tipican Tarantino rad, dobri dijalozi, doza humora, teatralnost i krv na kvadrat. Broj mrtvih, nepoznat. Christopher Waltz, neprikosnoven.
Onda sam uzeo da odgledam Biutiful, spanski film sa Javier Bardemom u glavnoj ulozi. Odlican film, ali ne bas za svakoga i ne bas za svaku priliku. Javier Bardem ( kao i uvijek) besprijekoran u glumackom performansu dodjiljene uloge. Ako nista, film se zbog njega pogledati mora.
Film je bas bio potezak, pa sam nesto konto, uzet cu sad malo lakse djelo, neki americki nekomericijalan film, a low budget movie. Izbor pade na Compliance i nisam pogresio. Jednostavan  i , sto bi dalmatinci rekli,  drito u sridu. Osoblje restorana brze prehrane pada u zamku laznog telefonskog poziva, sto se strucno zove, a prank. Citava se drama odigrava, ljudska se psiha masira, granice poslusnosti se pomjeraju. Sta je istina, a sta je laz? Sta se smije, a sta ne ? Najtragicinije od svega ,  film je baziran na stvarnom dogadjaju.

U gradu mom veceras se zavrsava godisnji jazz festival, a jucer sam iskoristio priliku da posjetim jedan od besplatnih koncerata sto nude.
Surfam nasim net stranicama, vijesti kazu, Hrvatska pred vratima evropske unije, u Egiptu i Turskoj ponovo demonstracije, a u Bosni je najvaljen  gradjanski neposluh u ponedjeljak, jula prvog. Zelim svima srecu , rahatluk, vise osmijeha i manje brige. Meni je sutra praznik , neradni dan, jos jedan Canada Day , obiljezava se. Malo sam umoran, sunce me danas omamilo garant, stavljam slusalice na usi, surfam polako jutjubetom. Juni je na kraju svom...

In memoriam

Pishta

Zero

Utorak je predvecer, balkonska su vrata odskrinuta neznatno, ostar se zrak osjetiti moze, sunce polako zalazi, zasljepljuje na trenutke. Saobracaj je slabiji nego inace.
Rekoh sebi, odmori malo od nekomercijalne kinematografije Evrope i Azije, dosta vise emotivno nabijenih scena, dijaloga, artisiticke dubine filmskog izrazaja i glume sto razara. Odgledao sam iranski Separation, francuski Un Prophet i  Amour, i pravo mi nesto tesko bilo, narocito Amour. Nisam skontao kraj, pa je nesto suhveli ostalo u meni, nezavrseno i mira mi ne da.

Upravo radi toga, malo sam se uhvatio holivudskih djela, ovogodisnjeg dobitnika oscara, Argo i jednog od nominiranih kandidata, Zero Dark Thirsty.
Inace, imam takav obicaj da, kad se sva marketinska frtutuma oko pompezno najavljivanih filmova stisa, kad sve polako pocinje da pada u zaborav, odabrem si film o kome se govorilo mjesecima, pa cak i godinama i na miru ga odgledam. Sto i cinim zadnje vrijeme u casovima vecernjim.

I dok je Argo u redu, ima tu neophodnu napetost, drzi te, pulsira, i iako mi se kraj ne svidja, previse je predvidiljiv, jeftinim patriotizmom prozet : polurastureni brak, mala kuca u predgradju, zastava se vijori visoko,  uredno pokoseno dvoriste, zena sa sinom na pomirdbu ceka, Argo je u redu, moze proci.
Ali, ovaj drugi, Zero Dark Thirst, joj, hljebe dragi, sto mi je on trebao ? Ili sam ja stvarno ufuran , kao znam nesto o filmu ili mi je ovaj filmu totalna limunada, uvreda za IQ, pa sam se sav osuo od bezuspjesnog pokusaja da zavrsim gledanje filma do kraja.
Sa dobrom namjerom krenuo sam sinoc, namjestio se ispred laptopa ko da sam u pravom kinu, oci sirom otvorene, usi napete. I tako minute prolaze, a ja cekam hoce li nesto biti, hoce li se nesto pokrenuti, hoce li me film ponjeti, zaintigirati. Nista. Sporo da sporije ne moze, a glavni lik, ridjokosa agentica, ne da me nervira, iritira me pravo. Nit' karizme nit' g od glume, pa sta se onda mucim ? Htio sam danas da zavrsim, ali, jednostavno ne mogu. Ne ide.

I tako, blagim dodirom kaziprsta desne ruke  po tipki delete, poslao sam ovo holivudsko djelo u vjecna lovista. Ocjena filma...Zero.

Cudna jada...

Incendies

Nedjeljno je jutro, drugo u mjesecu junu. Vrijeme je cudno. Nekako tesko, tmurno sa kratkim intervalima kise. Skiljim kroz prozorska okna , napinjem ocne duplje, skrto se sunce iza oblaka nazire.
Sta se u grada desava , pitam samog sebe? Razmisljam gdje bih se mogao danas zaputiti, lagano, u setnju neobaveznu. Ocigledno, dan se razvedrava i ugodan ce biti.
Listam lokalnim dnevnim novostima, an Italian Day se odrzava nedaleko od mene. To bi moglo zanimljivo biti. Ulicni festival, meso sa rostilja i poneki komad pizze. Da napisem par rijeci, pa dizem sidro.

Vratio sam se Dancima. Tacnije, pocetkom sedmice odgledao sam In a Better World. Solidno uradjen film, odlicna fotografija, gluma na nivou. Ipak, u usporedbi sa The Hunt, nije u istoj ravni. The Hunt mi se znatno vise svidja kao filmsko ostvarenje. Ne kazem da je In a Better World los film, stavise, toplo ga preporucujem , samo zelim da naglasim da me je the Hunt vise pomjerio i trajni utisak ostavio.
Medjutim, ono sto zelim da ukazem danasnjim javljanjem je jedan drugi film, iznenada otkriveni dragulj, malo remek-djelo. Dodatno, film je kanadski sto jos vise naglasava moju iznenadjenost, u ovom slucaju , prijatnu. Tako da mogu seretski uzviknuti, a Canadian (French) movies kick ass.
Naziv je filma Incendies, sto bi na francuskom trebalo znaciti, Fire. Film je drama, pocinje citanjem oporuke, porodicna se tajna odmotava. Mocan film, minute prolaze, osjecas puls sto raste, dramaturski odlicno povezan, drzi te. Incendies.

Gledam oblake. Pomjeraju se, lebde prostranstvom nebeskim , mjenjaju oblike. Svijetlo plava boja pocinje da dominira, odguruje sivilo jutra, igra bjelinom dana sto u podne prelazi. Sunce je snazno i ne mogu da usmjerim pogled prema pravo. Dizem sidro...

Family

Kumare

Kumare je dokumentarni film koji sam odgledao prije par dana. Muskarac, kasne tridesete, rodjen i odrastao u New Yersey-u, Indijac/Hindu po porijeklu. Kako to biva sa drugom generacijom imigranta , njegovi su ga roditelji pripremali za zivot u novoj zemlji, ali i zahtjevali da ne zaboravi jezik, religiju i duhovne vrijednosti svojih predaka. Tako je i odgojen.

Medjutim, jednom kad se pocnes pitat o svemu tome (kao sto se i sam  znam zapitkivati), izmedju ostalog i o duhovnosti, spiritualizimu, sta je istina, a sta zesca budalstina, hiljadu pitanja po glavi se mota, a odgovora , malo je.
Uglavnom, Vikram, tako mu je pravo ime, pusta kosu, bradu, skida bakin akcent engleskog, oblaci narandzastu odoru na sebe i postaje izmisljeni lik, spiritualisticki guru, Kumare. Sa par jaranica odlazi u pustinju Arzione, grad Phoenix i pocinje da "propovijeda". Ubrzo, nalazi grupu sljedbenika i tu pocinje sva komi-drama.
Prvi dio filma nalik je na Borata, vise mi lici na zajebanciju, i prosto fascinira kako ljudi padaju na fazon duhovnosti, kako se najednom osjecaju "bolje" u blizini samoproglasenog gurua. Uzimajuci u obzir da su samo u Americi , razneYoge, Ashrami, duhovna utocista, industrija teska $ 5 biliona, onda i nije cudo kako se lako neko navuce na "duhovnost". Sto bi nasi ljudi rekli dok ima ovca bice i vune.

A sad, drugi dio filma. Tu pocinje da bude gutavo, jer i sam autor dokumentarca, uvidja kakve se moralne dileme javljaju u njemu i oko njega. Kako tim ljudima, sljedbenicima, otkriti svoj pravi identitet ? Vjeruju mu, osjecaju se bolje, nadom i duhom, ispunjeni su.
 I sam prolazim kroz slicna iskustva. Nikad se ne sjecam dobro u takvom okruzenju. Ne vjerujem prorocima, guruima, a new age grupama . A zasto ne vjerujem ? Zato sto ne osjecam osjecaje sto mi  neko drugi uvjerava da osjetim.  Ne vjerujem, zato sto sam odrastao u sredini, gdje smo svi skeptici, prema sebi, okolini, bliznjima, pa cak i da je nesto i istina, odmahujemo rukom, govorimo da je to samo za budale, dizemo se iznad. Koliko je to dobro ili nije, ne znam. Svi tezimo duhovnoj zadovoljstini, tezim i ja, a da to cinim na silu, ne ide.

Dokumentarac nije los za pogledat. Uglavnom, na kraju, glavni se lik razotkriva, i nije mu nimalo lako. Ipak, obmanuti nekoga, nije mala zajebancija. Svaki se normalan covjek  osjeca ko idiot, popisan. I znam sigurno da bi se nasi ljudi  pravo uvrijedili, neki bi ga garant i namlatili. U ovom slucaju nisu ga namlatili (ili barem ne prikazuje na filmu), medjutim, par njih je demonstrativno napustilo prostorije i prekinule sve kontakte. Ostali su bili iznenadjeni, zadovoljni iskustvom, neki cak i ushiceni.
Ovaj "eksperiment", kao i mnogi do sada, nisu upalili kod mene. Ja se i dalje drzim bosanske duhovnosti i filozofije zivotne, preuzete iz klasika filmskog , Sjecas li se Dolly Bell, a  koji ide ovako: "Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj. Eto kako ti je to."

A sinoc sam odgledao film od onog ludaka Almodovora, Skin That I Live In. Znao sam da me nesto gutavo ceka cim sam odlucio da nastavim sa filmovima spanskog govornog podrucja, medjutim, kontam, neca valjda one njegove seksualne akrobacije. Nema toga vise sto me kod Almodovara iznenaditi moze.  Ipak, uspio je trznuti me. Po ko zna koji put...

Gle, cudo. Predivan, suncan dan nagradjuje nedjeljno poslijepodne i ulice ozivjelog grada . Prognoza za sljedecu sedmicu, optimisticna je. Vrijeme je i bilo, juni mjesec zapocinje. Ljeto je pred vratima kalendarskim i meni, milo je.

Tipkam po blogu i gledam najnovije BBC vijesti. Poplave u srednjoj Evropi, uzbuna na sve strane, a pravo se i zakuhalo na ulicama Istanbula. Lete Molotovljevi kokteli i poneka kaciga , strucno se pomjeraju  rebra demonstranata . Revolucija socijalna , suzavac i poneki pendrek revnosnog cuvara reda po ledjima. Turska je na nogama.
Ma garant su to zakuhali oni lezihljebovici, atesiti, komunjare, socijalisti, lezbo-gay kamarila i ostala bagra liberalna. Vazda oni nesto palamude. Cuj hoce park, zelenu povrsinu u centru grada, socijalnu zastitu, ? Pa sta vam je ba ljudi ?, Jeste l' se opet lose trave naduvali ? Aman jarabi, sto se nasekirah.

Nista vise ne kontam. Umrtvila me ova rutina zivotna, nedostatak energije i cangrizavost unutrasnja. Ne zivim na starom kontinetu, ne znam kako stoje stvari, u cemu je problem: recesija globalna, nezaposlenost, takmicenje za pjesmu Evrovizije  ili nesto deseto ? Ali, kad sam vidio da se Slovenci i Svedjani bune, e jebiga jarane moj, onda stvarno nesto i nije bas potaman.
Medjutim, tjesim se da je kod nas u Bosni pravo dobro. Ekonomsko blagostanje, zadovoljna srednja klasa  i rahatluk duhovni, obiljezja su drzava u kojima za demonstracije  socijalne mjesta nema. Vidim, citam,  kod nas se ljudi ne bune, sto ce reci , super nam je.  Samo neka 'vako potraje.

Elem, sinoc bi u mom komsiluku neki karneval, tacnije, a neighborhood day, muzika, ulicni performans, igre za djecu i odrasle. Odrzava se svake godine, prva subota u junu mjesecu, saobracaj se zaustavlja i razne se aktivnosti nude. Malo prosetali s prijateljima i upotpunili neradni dan. Navecer sam se opet oduzeo hranom u iranskom restoranu. Nikad pameti doci necu.

Nego, svoju sam filmsku sezonu nastavio djelima sa spanskog govornog podrucja. Prije par dana sam odgledao No, cileanski film za koji sam imao namjeru  ici u kino, medjutim, nadjoh ga na netu lako.
I tako, odgledah ga. I mogu slobodno reci dobro osmisljen film. Kamera je aktivna sve vrijeme i stalno te drzi napetog , iako film sam ima jasno odredjenu temu. Plebiscit za demokratske, legalne, izbore.
Drugi film koji sam skinuo bijase argentinski ,The Secret in Their Eyes. Citao sam o njemu i htio sam davno vec da odgledam, ali, da sad ne pravdam sebe i lijenost moju, i on je dosao na red. Odlicna gluma, perfidni dijalozi, emocije.

Bacam pogled na grad. Lijep je uistinu  i steta bi bilo da ne izadjem jos jednom i prosetam noge. Odoh.

Voyager

Cetvrtak

Cetvrtak je vecer. Dan mi prolazi bez vecih uzbudjenja, rutina. Malo mi se rame smirilo, rekoh sebi, mogao si na yogu, nisi dugo, zavrsi dan smisleno.
Vracam se sa yoge. Mislim da je 9:30 pm. Glad me hvata, gledam da li da uzmem nesto lagano, zalogaj ili dva, neki sendvich da si napravim.
Na sporetu, omanji lonac sa grahom. Mirise kobasica skrivena u njemu. Podizem poklopac, zatvaram oci, udisem duboko. Ma mali tanjiric , nije beg cicija, nece mi naskoditi. Jedan je tanjir smiren, drugi se priprema, pola vekne hljeba vec je nestalo. Gladan sam , sta cu sad, dizna mi se otcepila. Nakon yoge, pun sam energije, apetit mi , ocigledno, ne nedostaje. Neprimjecujem koliko je sati i koliko sam pojeo.
Deset je i trideset, pun sam i ne spava mi se. Odoh pogledat jedan film, valjda ce san doci, a i da grah malo provari. I to i bi.

Kad se meni grah upalio negdje oko 3 ujutro ! Joj, Tito dragi, mislio sam, gotovo je. Evo, to je to, ovako srcani nastaje. Ceka, vreba iz potaje, pusta da se covjek napuca teske hrane pred spavanje i da ga jednim udarom dokrajci ko pikador malaksalog bika uz gromoglasno odobravanje mase.
Koprcam se u snu, tresem, mlataram rukama, tjeram demone neprovareneg graha od sebe. Ni sam ne znam koliko dugo sam u ovom stanju.  Sanjam brata i oca kako zive  u nekoj staroj, trosnoj kuci, a ja im palamudim da trebaju popravit krov jer zima dolazi, a ni drva za ogrjev jos nisu nabavili. Samo  nijemo slijezu ramenima i u cudjenju gledaju me. Budim se.

A ljudi dragi ne mogu disat. Trzam se , okupan u znoju i strahu da ne izdahnem, bacam sa sebe jorgan, cebe, sta li je vec na meni, otvorenih usta hvatam tezak zrak. Sve me gusi.
A ne da mi je muka ! Udrvenio sam se , lezim na na ledjima, ne micem. Najradje bi da se samo okrenem na stranu, stavim dva prsta u usta i izbacim iz sebe sav taj beton od hrane sto mi zeludac stisce i od koje bez zraka ostajem. Pa sto sam se opet napuco ovako ko krme ? Pa dokle cu padati u zamke vecernjih obroka i unesene kolicine? Pa jesam tele bez manire i mjere. Mogao sam lijepo uzeti zdjelu onih pahuljica sa mlijekom, a ja udario po grahu ko da je rat opet poceo. Katastrofa.

I tako, neispavan, sa konstantnom mukom u zelucu, odlazim u ralje korporativih osmijeha. Petak zapocinje...