Happy birthday...

Danas mojoj zeni rodjendan bio. Dan ko svaki drugi. Nase je nepisano pravilo da se ne opterecujemo datumima, tako da i obavezna kupovina rodjendanskog poklona nije...obaveza. Izlazak na veceru uvijek je najjednostavnije rjesenje. Tako je bilo i ovaj put. Hocu reci, nisam zeni nista kupio...


Odabrali smo klasiku. Italijanski restoran. Ne mozes da pogrijesis, hrana standardno dobra, jedino treba znati odabrati pravi . Blizu nas ima jedan imena Baci. E sad, ne znam je li to italijansko prezime ili znaci poljubac (tako je barem bilo u " Sjecas li se Dolly Bell...koventri kvatro mila baci...), uglavnom , zavrsili smo tamo.


Ja sam narucio osso buco iliti teletinu sa koscurom, u nekom laganom sosu od sitnog dinstanog povrca. Prilog je bila rendana mrkva i repa, zapravo nekakav miks sto mi je pravo legao jer nikad prije nisam probao.
Zena je vecerala ribu, halibat, ne pitajte me kako se na nasem kaze.
Na kraju smo smirili neki kolac, white chocolate amaretto i to nas je dotuklo. Dobar, jak, maslac, bademi, secera tonu. Cini mi se da mi je srce stalo za trenutak.
Da, malo se i popilo...


A moja zenka kad popije, vesela je. Dodatno, rodjendan je. A i onaj secer od kolaca u glavu udara. Kucno glupiranje zapocinje.
Hoce da igra sa mnom, da plesemo, lovi me onim svojim salovima, neuspjesno kao otimam se.
Hajde da se malo slikamo, hajde, evo kamere, namjesti pa nek budalasanje bude zabiljezeno. Je li rodjendan ili nije?


Eh, sad bi ona do sutra ovako. Da se plese, igra, glupira, Ne mogu ja vise. Ostari se, noge mi onemocale od pica, plesa, secera i suplje price. Umor me polako hvata. Eno, ima jos vina , uzmi, naspi si, zasluzujes. Zenko, jos jednom, sretan ti rodjenda zelim. Laku noc...

The Marais

Jos malo setam oko Montmartre-a, priblizavam se Gare de Nord iliti sjevernoj gradskoj stanici, kraj je sve losiji i losiji. Sumnjivi likovi kruze oko mene, ljudi prose, pijanci spavaju u vrecama, ugodno nimalo nije. Da se ja ipak previse ne zadrzavam ovdje, ulazim na stanicu (ogromna je), pronalazim svoj zeljeni metro, pravac The Marais.


Izlazim iz metroa, ispred mene veliki stub, a na njemu nekakv andjeo u bronci. Aha, ja sam na trgu Bastille. Od tvrdjave nema nista, kazu do temelja je sravnjena, ali tu su ostaci svih onih poginulih u raznim pariskim revolucijama.
Samo da podsjetim, padom tvrdjave Bastille, nestaje kraljevina, zapocinje vladavina republike.
Jos se malo okrecem, iza mene velelepno zdanje pariske nacionalne opere. Izgleda mocno, ali ja nemam vremena za divljenje. Pogadjate, basta kafica zove. Sjedni, odmori, zgrada opere propasti nece.


Gdje sam ja? Gledam u knjigu, the Marais. Prevod kvarta bi bio nesto kao mocvara, marshland iliti na nasem, salas u malom ritu.
To je mozda nekad bilo, danas je the Marais jedna od najelegantnijih(i najskupljih) dijelova Parisa, sa mnogobrojnim muzejima i zanimljivim kucama (mansions).
Tu je i muzej Picassa , naravno, nisam bio (oprosti mi Pablo) i nemojte me odmah napadat. Ovo je moj prvi posjet Parisu, vrijeme suncano, septembar ugodan, baste kafica krcate, nemam ja vremena sada za njegove kubove. Drugi put.


A jest lijepo sjediti u basti, promatrati ljude i ne planirati nista. Lijepo je i cutati, sutnja odmara, sta vise, godi, nesto kao meditacija. Sunce je iznenadjujuce toplo, skidam jaknu i naslanjam na stolicu pored sebe. Konobar donosi pice, blagi naklon i vise se ne pojavljuje. Zenka moja lista knjigu, tiho se listovi cuju, lagano svoju casu Bordeaux-a pije. Stavljam lijevu ruku na potiljak, desna je na stolu, pogled u daljini je. Mogao bih ovako do sutra...


Dobro, vrijeme je da se malo i the Marais upozna. Trazim kucu gdje je, tako barem knjiga kaze, zivio Victor Hugo. Ulice krivudaju, nedostaje mi orijentir, gubim se. Ma Victore do vidjenja i tebi, nisam ja ovdje dosao da gledam gdje si ti zivio, nego, ima l' ovdje gdje u blizina kakva kafana? Restoran? Ogladnio sam.
A kad ogladnite u Parisu, pogledajte na oglasnim tablama sto ispred restorana stoje, Plat de Jour iliti jelo dana. Imaju i neke kombinacije, ako narucis predjelo i glavno jelo ili glavno i dezert, kao izadje jeftinije. Problem je jedino, izabrati pravi.


Potraga se nastavlja. Gledam restorane, gledaju oni mene, a gledam i cijene. Vecer se spusta, postaje sve zivlje. Snimam jedan, ima lijepu bastu, muziku takodjer. Idemo tamo. Eto ti konobarice, bonjour monsieur, bonzur i tebi, sta ima za pojesti.
Ona drobi na francuskom, ja klimam glavom ko satro razumijem, na kraju narucih ribu mada nisam htio. To sam jedino uspio desifrovati sa jelovnika.
Dolazi riba, u nekakvom je bijelom , kremastom sosu, kup rize i malo povrca. Sve mi to izgleda malo, posno, sta ces, kanadjanin bosanskog porijekla, daj mu kilu hljeba i serpu graha pa nek umace.


Fina je riba bila, fina, pojeo sam ja nju, isto kao da je zrak prosao kroz mene, smirio pivo, ali, nije to to sto sam ocekivao. Nema veze, glad je zadovoljena, dizemo sidro i jos malo setnje kroz uske ulice the Marais.
Vecer je u punom mahu, kafica na sve strane, ali, nesto mi cudno, vecinom su muskarci u njima. Okrecem se zeni i trazim potvrdu njenu. Da li je to sto mislim, jeste, u homoseksualnom smo okruzenju. Pridji bona blize, sta se smijes, neka vide da smo par, mani mi tvojih fazona, a mogli smo i polako prema hotelu poci.


Ljudi, nemojte mi sta zamjeriti, ali ja sam gladan. Jesam svega mi, svaka cast francuskoj kuhinji, ali ja bih sada mogao frizider u usta strpati. Treba mi nesto masno, ona riba samo u zelucu pliva, okrecem se oko sebe, ima li kakve brze hrane, ima, kako da ne. Miris kebaba dopire do mene.
Polako svoju setnju privodim kraju , laku noc the Marais, ruke su mi masne, kebab halapljivo u ustima nestaje...

Montmartre

Kazu da je najljepsi dio Parisa Montmartre. Izvdojen, na brdu, ujedno predstavlja i najvisu nadmorsku visinu u Parisu (pored Eiffelovog tornja). Ulice su uske, sa malim trgovima sto nose u sebi car sela utkanog u gradsku jezgru. Zanimljiv je iz razloga sto je oduvijek bio znan kao umjetnicka kolonija, gdje su manje poznati zapocinjali svoj trnovit put do uspjeha odnosno prepoznavanja. I danas je slicno.


Montmartre-om dominira ckrva Sacre-Coeur, kupolasta gradjevina na vrhu brda sa kojeg se pruza jedan od najljepsih pogleda. Do nje se dolazi lako. Samo krenes uz brdo, pa dok ti se kupola ispred ociju ne zabjeli. Jesam pametan, jelde, geodeta rodjeni?
Inace, sama je crkva impozantna mada nisam ulazio u nju. Naravno, ulaz se placa, a ja, skrtica kanadska radje svoj , imigrantskim znojem natopljen euro, trosim u obliznjem kaficu.
U blizini je i Dalijev muzej, ali ne mogu se ja sada po muzejima zavlacit (oprosti mi Dali) dan je lijep, a baste obliznjih kafica prosto te zovu. Sjedni, odmori, kaficu jednu srkni. To i cinim.


Milina je sjesti u bastu jednog od mnogobrojnih kafica Montmartre. Da iskoristim sansu (dok srcem svoju imaginarnu kafu) i opisem ljubav Parizana prema hrani, izlasku u restoran,kaficu, uzitku.
Pekara tj. patisseries ima na svakom cosku. Malo pa malo vidis nekoga na ulici da nosi ili gricka jedan od onih duguljastih hljebova sto ih mi zovemo francuskim. Oni ih zovu baguette i ima ih na stotine razlicitih. Kafica ima od brasserie( to je valjda tamo gdje se samo pije) preko bistrota (to je valjda gdje se samo pije ali na brzinu) do obicnih cafea i restorana sa dnevnim menijem. Uglavnom, vecini dan pocinje sa casom vina u ruci...


Rekoh, ljudi uzivaju u hrani (a i imaju u cemu), sto ce reci da mom sjeverno-americkom oku nije prosla neopazena cinjenica da ljudi nisu debeli, gojazni ili sto bi ovdje rekli, obese. Iako je hrana jaka (karakteristicni sosevi za divljac), kolaci takodjer, ljudi izgledaju odlicno. Spoj energicnosti, zivotnog stila i odabranih malih kolicina, predstavljau recept za uspjesan i zdrav zivot. Ali, zato vole zapalit cigaru svugdje cak i kad jedu.



Zaboravio sam spomenuti. Prije nego sto se popnes na Montmartre, tamo gdje je Pigalle i Moulin Rouge, prostire se bulevar de Clichy. E sad, ne znam je li to onaj isti Clichy iz Millerovih romana, ali svakakvih karaktera mozes vidjeti (ni Kusturica ih se ne bi postidio).
Razne sumnjive face zovu te iz zamracenih sex shoppova i nocnih klubova, nude "usluge" i vjestacke osmijehe. Prljavo je i ne bas ugodno za setnju. Medjutim, i to je Montmartre i to je Paris i ja ga prihvacam. Tu sam, zelim da vidim sve, vrhove sto sjaje i zone moralnih sumraka sto svjetla nemaju. Ne bojte se, nisam posjetio nijedan sex shopu, ali nesto "slatko" trebalo mi je.


Naravno, neizbjezne crepes. Njih sam zaboravio u svom nabrajanju, ali one su tu, samo se okreni. I najbolje su one koje su u sklopu restorana, nesto kao dodatna suba, kvalitet je odlican, osjeti se razlika.
I da, prije nego sto zaboravim, vazda mi se neke trivije po glavi vrzmaju, zasto je bistrot dobio tako ime? Ha, zna li ko?
Legenda kaze da , prilikom jedne od mnogobrojnih okupacija Parisa, Ruski su vojnici nestrpljivo cekali na svoja pica i vikalo bistro, bistro (brze, brze...), i tako. Znaci to su ugostiteljski objekti (cuj mi samo izraza socijalistickog- ugostiteljski objekti) gdje se pice na brzinu trehne i ide se dalje.
Meni se jedna palacinka od cokolade trazi...

Champs-Elysees & St. Germain des-Pres

Jedan od najpoznatijih bulevara grada Parisa je , svakako, Champs-Elysees. Na njenom kraju, ili pocetku (opet ja i orijentacija), nalazi se trijumfalna kapija-Arc de Triomphe. Jos jedan dobro znan pariski landmark (nemojte me samo pitati kako se na nasem kaze-landmark).
Isto kao i crkva Notre-Damme, turisti hrle prema njoj, slikaju se, guraju, skacu mi po ganglijama. U guzvama se ne osjecam dobro.


Dok nisam zaboravio. Recite zbogom saobracajnim pravilima u Parisu. Vozi se ludo, energicno, vozaci i pjesaci ponasaju se isto. Zeleno, crveno, nista to ne vazi, svi trube, niko se ne okrece. Urbana borba, ko prvi, njemu cesta ili trotoar.
Tako da nije bilo pothodnika do trijumfalne kapije, ja ne znam kad bih uspio preci ulicu.
Znaci da bi presao na drugu stranu , koristi podzemne hodnike. Sigurnije je.


Sama kapija, mocna je. Sredisnjeg polozaja, na skveru, iz kojeg se racvaju mnogobrojni bulevari. Mozes da se popnes na nju i promatars Paris. Ali, kao sto rekoh, meni sva ta naguravanja ne idu u prilog, pocnem se nervirati, ne uzivam onoliko koliko bih zelio.
Iz navedenog nisam se puno niti zadrzao, klasicno, par fotki i setaj dalje. Malo je prohladno, dan tek pocinje, a i sunce se pomalo nazire. Setnja bulevarom Champs-Elysees zapocinje.



Moram da naglasim, a da ne zvucim pretjerano ufurano. Kada posjecujum grad, drzavu, u kojoj nisam bio, sve te atrakcije, glavne znamenitosti i muzeji ne privlace me bas. Bio sam u Louvru, ogroman je, izgubio se u masi turista koji se guraju na svom putu prema prostoriji sa Mona Lisom.
I gdje je tu zadovoljstvo? Osjecaj predavanje i postovanja prema djelu koje je uradjeno ko zna kad i pod ko zna kakvim uvjetima? Fotografisati umjetnicka djela sa nasmijanom facom pored njih? Ne, nije za mene.
Nije da ne zelim da vidim, nego , jednostavno, ne volim guzve, ne volim da se zadrzavam dugo na jednom mjestu. Vidjeti nesto u prirodnoj velicini, dozivljaj je za sebe, ali osjetiti grad kako dise nesto je drugo. O tome zelim da pisem.


Volim da setam. Volim da udjem u sporedne ulice i izgubim se. Volim da vidim ono sto vecina vidjela nije. Volim da osmotrim dvorista, zeljezne ograde sa kojih se ljusti farba. Volim da promatram zanimljive fasade, cvijece na uskim balkonima, osjetim dobro znan miris zavucenih pekara, prodjem kroz tisinu malih parkova, bacim pogled na dotjerane stare gospodje sa cukom u narucju, primjetim hrdju na tabli koja ulicu oznacava. Volim lisce oko sebe i prohladan vjetar sto me upozorava da se zakopcam.


Gdje sam sad? Aha, presao sam na drugu obalu Seine. Na lijevoj sam strani. Necu da zapocinjem pricu o orijentaciji. Uzimam ovo kao pretpostavku.
Nalazim se u dijelu grada sto se zove St. Germain des-Pres. Dosta smo hodali, hajmo malo sjesti. Inace, u Parisu kafica, restorana sa otvorenom bastom na svakom koraku. Iako je zvanicna zabrana pusenja, pusi se svugdje, sto ce reci, pepeljara nema, ali ti niko ne zabranjuje da zapalis. Ja sam nepusac, ali ova moja zenka, na njenu radost, voli zapalit i casu crnog vina smirit.


Gledam oko sebe, vidi se gotivan kraj, uzimam menu u ruke, uh, dlanovi mi se od cijena poceli znojit. Znas i ti odobrat kafic, glas u meni govori.
Basta kafica gleda na mali trg, a preko puta neka ckrva. Uzimam nas vodic u ruke i citam da je to ustvari najstarija crkva u Parisu. Eto, putnice namjernice, pijes kafu ispred ovako stare gradjevine.
Fino sam se uvalio u stolicu, svoju kafu polagano srcem, posmatram prolaznike, lijepo mi. Za ovaj uzitak su me orobili 4 euros, tako da sam polako poceo da kontam u cemu je fazon. Ako je konobar sav u crno-bijelim tonovima i elegantnim kretnjama, kafic je znatno skuplji. Ako je malo lezerniji, obucen u odjecu svakodnevnu, kafic je prihvatljivih cijena. Eto, samo da znate. Vrijeme je da se opet malo u setnju krene.


St.Germain des-Pres je ocevidno skuplji, zgrade i parkovi pedantno su odrzavani, bulevari takodjer. Primjecujem crnogorsku ambasadu i mnoge druge. Mojoj se zenki prohtjelo nesto slatko da jede, a nista bolje u Parisu nego njihove palacinke tj. crepes.
Pronalazimo jednu blizu one crkve, gdje na trgu troclani jazz-orkestar svira. Sklanjam se u stranu, slusam ih i hvatam prstima ritam. Pored mene, zena se davi palacinkom od cokolade...

Ile de la Cite & Beaubourg and Les Halles

Paris je zahvalan za setnju. Iako spada u vece gradove, centralni je dio zbijen i vecina znamenitosti nalazi se u tom krugu. Tako da recimo, od mog hotela pa do Seine bilo je 45 minuta laganog hoda.
Seine dijeli grad odnosno radi lakseg snalazenja korisiti se izraz lijeva i desna obala. Nemojte me pitati prema kojoj idem, jer sam vec spomenuo da mi orijentisanju u Parisu i nije bas od ruke islo.


Hodajuci Montparnasse, Luxembourg Quarter i Latin Quarter, gdje su svojevremno bile poznate studentske demonstracije iz'68, stize se do Seine.
Kazu da niko nije tako privrzen svojoj rijeci kao Parizani Seinu. Nije pretjerano siroka, cak bi rekao izgleda pitomo, zelenkaste je boje, a obale prikladne za setnju. Uglavnom, prvo sto pada u oci je monumentalnost dobro znane gradjevine, gotickog remek djela, crkva Notre-Dame.


Smjestena na rijecnom ostrvu poznatom kao Ile dela Cite, jedno je od glavnih turistickih atrakcija Parisa. Horde turista , naoruzani fotoaparatima, grupiraju se ispred, pored ili iza nje, Guzva, bjezim ...
Ne ide to tako, ne. Barem ne kod mene. Monumentalnost se ne biljezi foto-aparatom nego mozgom. Stane se u stranu, uputi pogled na neki detalj i uziva. A, ne trckarati naokolo ko muha bez glave sve u cilju da uslikas sebe i crkvu i pokazes kasnije da si bio tu. Notre-Dame je detalj po detalj...


Ujedno, Ile de la Cite je i najstariji dio grada odnosno historicari tvrde da je tu, na obali Seine i na ovom malom ostrvu nastao Paris.
Pleme Parisi imalo naselje svoje, dodje Julie prezimena Cesar, demokratski iskreno opali im dva-tri samara, zapali selo i obeca rimski odresito:" Napravit cu ja vama grad jos ljepsi i stariji".
Dobro, moram ja malo, pisceva sloboda i ti fazoni, idemo dalje, na drugu obalu Seine. Nisam siguran je li lijeva ili desna?


Mislim da je desna. Tu se nalazi dio grada kojeg imate u nazivu teme, da ne lomim jezik, ja cu ga nazvati Bobi i Ale.
Ovaj mi se dio bas svidio , mnostvo kafica, malih radnji, uske ulice ispunjene setacima. Zivo je i manje turisticki.
Hodajuci dalje nailazi se na Pompidou centar, svojevremeno avangardni prikaz moderne arihtekture. Zgrada koja vise lici na urbani baobab nego na gradjevinu. Njegova gradnja izazvala je razne kontraverze, jer je to ustvari pocetak trenda 80-tih kada se pokusava naci sklad u arhitekturi, staro sa modernim.


Pompidou centar je muzej moderne umjetnosti, a izgleda kao da je naopacke postavljen. Industrijskog je dizajna, sve nekakve cjevcuge i ispusti vire iz njega, velik je kao i trg koji ga okruzuje. Neko me se svidja, nekome ne. Meni je bio zanimljiv za vidjeti, mada nisam ulazio u muzej sam. Zasto nisam, pa vecer se spusta i gladan sam. A u Parisu gladan ne mozes biti i da hoces. Pravac restoran...

Montparnasse & Luxembourg Quarter

Montparnasse je dio grada odnosno jedan od arrondissementa(opstina) koji cine centralni Paris. Nas hotel bijase tamo.
Prvi kontakt sa Parisom ,carinska kontrola, ljubazno odradjena, i potraga za gradskim sredstvom prevoza. Najbrzi, ujedno i najjeftiniji, voz iliti metro.
Ali, francuski je govorni jezik ovdje. Mozes mislit, u Parisu pricaju francuski, ne znaju engleski, sramota, vala se sada sporazumjevati. Eh, ti Francuzi...


Nista, odem ti ja za subu sa informacijama, tamo muskarac u ranim 40-tim, tamne kose i nervoznih pokreta. Starac parlas li ti angle, on kaze ne, super, mislim si ja, hoces ti da glumis globetrottera.
"Metro, metro...station Pernety...from airport...do tamo". Nekako smo se mi skontali, kupih ja dvije karte, pravac peron, a moji prvi eurosi zavrsise u kasi biletarnice zeljeznicke stanice. Sat je pokazivao skoro ce 11pm.


U vozu promatram ljude, vecinom raja sto ide sa aerodroma, tamnoputi stanovnici pariskih predgradja i poneki radnik. Lica su im umorna.
Gledam na dzepnu kartu mape metroa i kontam gdje trebam sici odnosno drugi voz uhvatiti.
Francuski nije lak. Tek sad ja vidim jest zeznuto , bune me njihova slova, ima ih kamara, a izgovaraju se kao jedno. Valjda sam dobro razumio onog u uredu, jer mi sva ova imena metro stanica bas ne idu od ruke da ih izgovorim. Cini mi se da je ova moja.


Silazim s jednog (mislim na voz...op.a), nailazi drugi, mijenjam, ulazim. Mogu iskreno reci da im vozovi nisu cemu. Bas su ono prljavi, sjedista zapustena, a sam metro star, bez vecih renovacija. Ko te sta pita, pici dalje, umor me polako savladava, a i glad je prisutna. Sljedeca je nasa stanica.
Prvo sto se sjecam pri izlasku iz metro je kafic sa bastom punom ljudi. A vec je oko ponoci. Tako znaci, Paris zivi do kasne sati. Drago mi je.


Ono sto ce nas konstantno pratiti tokom boravka u Parisu jeste regularno fulanje zeljenog pravca. Naime, mi razmazeni, naturalizovani, sjevernoamerikanci, navikli da je sve pod pravim uglom, avenija-ulica, ne moze da masis i da hoces, nismo ocekivali da ovdje ulice cak mogu i da krivudaju.
Uglavnom, izlaskom iz metroa krenuli smo u potragu za hotelom. Naravno, u suprotnom pravcu, dok nismo skontali da je ipak malo dalje nego sto kaze knjiga. Eh,pameti... vracaj se.


Hotel fin, recepcionar malo engleski, ja nimalo francuski, sporazumjesmo se, pravac soba. Ona mala, isto spajza srednje velicine, krevet jedva uvaljen, par stolica i sto. Provjeravam kupatilo, cisto je, meni dovoljno.
Ali , gladan sam, a i onaj obliznji kafic jos uvijek radi. Hajmo nesto u kljun staviti i jednog pivkana udaviti. Najblize do hotela, turski kebab.
Smirim na brzinu jedan i sjednem u bastu spomenutog kafica. Opet, tuc-muc, konobarica francuski, ja rukama i glavom, jedno pivo i casa vina za moju bolju polovinu. Montparnasse, eto i mene.


Jutro jos nije svanulo, a mene glava razara. Valjda sam dehidrirao, tako meni uvijek bude kada letim avionom. Garant sam malo vode u organizam unio, a mozda je i jet leg. Nista, necu kukat, advil u usta i izlazi.
Mirise pecivo. E, to je Paris iz filmova. Daj me nahrani prvo, sve ostalo moze da ceka. Opojni miris svjezeg kruha dopire do mene i hipnoticki me vuce do obliznje pekare. Uzimam kroasan, ne zato sto nema nista drugo, nego jedino to znam izgovoriti, a i bio najjeftiniji, sta ces. On se topi u ustima (mislim na kroasan...op.a), prvi susret sa Montparnassom , prijatan je.


I tako. Pocinje moja setnja Parisom, Montparnassom, cetvrti luksemburskom. Sve me podjeca na Sarajevo. Ulice, zgrade, uski trotoari, opusci na njemu, uzurbani hod, pekare na svakom koraku, elegantne zene, pune baste kafica, energicni vozaci...
Vrijeme je za prvu kafu.
Odmah da kazem. Paris je skup. Barem skuplji od Kanade, jedino su im vina i sirevi jeftiniji. Ali, necu niti ja stegnutog kaisa u Parisu biti. Hocu da probam sve i vidim sto vise. Ha ja. Slikaj zeno...


Rekoh, slikaj, vidi me pijem kafu u Parisu, a i nikad mladji biti necu. Vrijeme je suncano, ma ko bombona, malo prohladno, tek toliko da se zna da je polovina septembra.
Ja sebi narucujem kafu(un caffe), a zena sklapa recenicu koja bi kao trebala glasiti da hoce casu crnog vina. Konobar konta sta hoce i poce nabrajat sta sve ima. Te ovo, te ono, te vam, te tam, ma na stotine njih. Zena ne zna sta da kaze, a ja ulijecem britko ko posljednji stub odbrane, a i fudbal znam dobro, izustih glasno"...Bordeaux, Bordeaux..."


Jao, jesam zajeban. Jos malo pa cu moci predavati francuski, kako sam dobro zapoceo susret sa magicnim jezikom tim. Gledam konobare. Spretni su i vidi se ta je to njihovo zanimanje, a ne neki prelazni posao koji oni rade bez volje.
Mladji muskarac nosi mi kafu, casu vode, a na tanjiricu mala cokolada i racun.
Ja samo za njim...mercy, mercy...ne cuje me covjek nista, ali meni drago pravo. Cuj, pricam francuski. Pogledam racun, kafa skoro 3 eura. Nesto mi i nije bas drago.


Ma zezam. Lijepo je osjetiti sunceve zrake na licu dok ispijas kafu u basti nekog restorana na Montparnassu. Opusteno posmatrati ljude , kako bez reda trce preko ulice, osluskivati sirene automobila, biti uvaljen u jednostavnu stolicu, zbijen gusto jedan uz drugog. Lijepo je ne raditi nista, biti na odmoru i ne misliti puno.
Bas mi se ne mice, ali, jos puno toga se ima za vidjeti. Pokret...

SD's code

Ko kaze da piramida nema? Ja ih vala nadje, a kopati nisam trebao.
Ukratko, posto se na posao spremam, bilo se malo na odmoru, Paris/London, utisci se sredjuju, slike takodjer.
Jesam li se odmorio? Nako. Nije do Parisa, do mene je. Misli, zelje, strahovi,planovi...Ali to veze nema sa odmorom zar ne? Zasto kvariti putopisni izvjestaj koji ce uskoro da slijedi.
Do tada, puno pozdrava od Dan Brown-a...