Brdo

Stadion Tusanj, grad je Tuzla, godina nepoznata. Gledalaca, nikad vise. Cak ni na obliznjem brdu slobodnog mjesta vise nema. Masa je na nogama, moglo bi proljece biti, nedjelja je ugodna.

Ja sam na brdu. Mali sam i gomila me plasi. Osjecam strah, ljudi galame, vicu, nekao, opasni izgledaju. Sloboda protiv Zvezde igra.
Srednjovjecni covjek, sa punim cegerom mirisljavih kospi, uredno spakovanih u male, bijele fiseke, prolazi kroz masu: “ Semberija, Semberija…”.
“Bjezi starac, nije ti babo staklar”, mladic pored mene progovara.
Nedaleko, razdragani djecarac njise se nespretno na vrhu viticastog jablana. Ne bas razdragani milicioner, sa vucjakom koji laje i podignutim pendrekom u desnoj ruci, obraca se glasom koji plasi:
“Silazi dijete s biljke”
“Necu, imas kera”
“Sidji, nemoj mi zivce vadit”
“Necu”
“Jebat cu ti sve kad te ufatim”.

Grubi muski glas prolama se brdom:”Sjedaj”. Kao po naredbi, sinhronizovano, poslusno i bez greske, auditorijum brda pored stadiona Tusanj zauzima svoja mjesta. Utakmica samo sto pocela nije.

Sudija je na terenu. Strucan razgovor se vodi ispred mene:
“Vidi ga isti Stane Dolanc”
“Suti ba, cut'ce te neko"
“Boli me i da cuje. Ko da se ja nekog bojim
“E, jesi hajvan”
“Ha ja, mogu me samo povuc'”

Crvena Zvezda je na terenu. Crescendo sa brda:”… Jelikicu, jebem li ti svastiku. Jurisicu legendo, de i za nas jedan autogol spici. Savicu pederu, sjeba ce te Hatuna. Vidi Bogicevica, vidi mu glave. Nuto Petrovica, osusio se ko lisicji kurac. Vidi onog cele matere ti, kako se ono zove, isti tifusar. Alo, Yul Brinner…”.
Sloboda jos nije na terenu. Sloboda se zna napamet. Sloboda se recituje bez zadrske: Cakic, Milicic, Jovicic, Verlasevic, Hatunic, Alibegovic, Sarajlic, Mulahasanovic, Geca, Hukic, Secerbegovic…Divanefendic, I. Hadzic, Jasarevic, Nalic, M.Kovacevic...

Nedjeljni sumrak polako pocinje da pada, reflektori stadiona pale se, zvizduk pistaljke u daljini, cuje se. Brdo se ori:” Djooordje Geeerum”.
Lopta je krenula sa centra.