Citam tako po forumima, dopisujem se sa prijateljima i poznanicima, i imam osjecaj da je pola Bosne tamo, a da se ova druga polovina sprema da ide.
Bliski Istok, uvijek pojam za trusno podrucje, politicki nestabilan prostor, a trenutno, najvece ratno zariste. Istovremeno, pojam za dobru i brzu zaradu, rjesenje finansijskih problema, zivotne egzistencije...Ratiste i gradiliste. Unisti, pa ponovo izgradi. Da li se ovo kapitalizmom zove?
Mnogi su otisli zato sto uistinu nemaju i ne vide bolje, mnogi su tamo jer je, da se ne lazemo, zarada dobra, pa sto da ne, najveci rizik u zivotu je ne pokusati. Moral i ostale price idu uz sve to, kao i ljubomora, nama poznata balkanska disciplina gledanja ko ima vise od tebe i zatvaranja ociju na one, koji ocito, imaju manje.
Sva ova situacija me podsjeca na kraj 60-tih i pocetak 70-tih, kad su nasi ljudi, vecinom slabijeg obrazovanja, masovno odlazili na rad u Njemacku i druge zapadne zemlje Europe, za dobrom i brzom zaradom, ne pitajuci za prirodu posla. Sada, idu svi.
Gdje ja vidim sebe u svemu tome? Mozda moje nezadovoljstvo poslom u kome sam zaglavljen, previranja u meni, zelja za promjenom. Da i ja apliciram ? Da li cu se osjecati bolje? Imati osjecaj da sam barem pokusao? Da li je to moj krajnji cilj? Da li, ustvari, znam sta zelim ili me depresivne misli smaraju ko lose uradjen film? Da nisam ja samo u behutu? Kad bi barem prosao sto brze.
Eto tako, malo pricam sa samim sobom...
2 comments:
Razgovaram ja tako sa kolegicom u skoli, neki dan. Ona u behutu - napunila 29 godina neki dan. "This is my last year in my twenties", kaze. Hej, nemoj tako bona, kazem ja, sta onda mi u tridesetim da kazemo? "Yeah, but you have accomplished everything you set out to do. And me, I had all these expectations, that by now I would be married, have kids, bla bla bla..." Ma bjezi bona, Leoni, kazem ja njoj, moj zivot danas nema blage veze sa onim kako sam ga ja sebi zamisljala i planirala. Planovi se promijene, zacas, i to vrlo rijetko nasom voljom. Treba samo biti otvoren i prilagoditi se promjeni, i uzivati u momentu. Neko pametan rece "I am open to the guidance of synchronicity, and do not let expectations hinder my path."
Hej, dobro je ovo, ja ne pisem po svom blogu vec po tvom...tek da ne mislis da pricas sam sa sobom. :))
Ej, Mirchi, gdje si ti ?! Dobro je znaci, ne pricam sam sa sobom, mada sam se vec ispraksao u kupatilu, kad se brijem, pred ogledalom, odraz i ja, dva sugovornika...
Dodje meni,razmisljam, vrtim film u glavi, sta bi bilo da je bilo...i onda me tjeskoba slomi. Sve je to prolazno...
"...nemir je nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo je prvi korak k(a) napretku..."
Kazes uzivaj u momentu, u pravi si, danas sam to i ucinio. Odem u svoju mesnicu, italijansku, uvijek imaju svjezu teletinu, a tamo pored nje, pekara, pa slasticarna, pa sve neke djidje, ruke ti same lete. I tako, dolazim ja kuci ko Djed Mraz, osim mesa, jos jedno 3,4 vrecice "usput" kupljenih sitnica. Od kukurznog hljeba, preko italijanskih dzemova i kolacica, do uzmirisanog prsuta i svicarskog sira. Zena vadi iz vrecica i sa sirokim osmijehom samo ponavlja:"...i ovo si kupio, pa i ovo, pa za koga je ovo, covjece, nema nas petero, vidi kolaci...". Smijali smo se ko mala djeca i zagrljaj podijelili...
Post a Comment