Ti si sav moj bol

Doslo mi malo snage

Subota je i sve se sporim cini. Nisam bas oporavljen , ali osjecam se znatno bolje. Prestajem sa iglama, pocinjem sa plivanjem. Pored toga, imam onu yoga-loptu kod kuce, pa cu se po njoj valjat dok mi se ledja neisprave. Ili ponovo ne uhelace. Opreza nikad dosta stari...
I ko bas za inat, obliznje planine su obijelile novim snijegom. Milina za pogledati, a da ne govorim kako bi bilo lijepo, barem jednom, spustiti se niz padine njene. Tjesim samog sebe biti ce jos prilike.

Dok je youtube-a meni dosadno biti nece. A kao veliki ljubitelj filma, uvijek naletim na adekvatan video-clip, sto mi vraca osmijeh na lice i ublazuje patnje culne apstinencije. Doslo mi malo snage...

Pictures of you

Na iglama

Zavrsavam sedmicu, kako sam i zapoceo. Na iglama. Tako se i osjecam. Krecem se oprezno, ne saginjem se nikako. Koraci spori, pokreti odmjereni. Sve kao pazim da se ne nabodem na nesto. Malo me je popustilo, ali napetost misicna nije nestala. Fizioterapeut jednom kaze nerv uznemiren, drugi put disk, treci put nerv i disk. Pa sta je onda u pitanju, gramofonska ploca? Jos malo pa cu zapjevati...

Igle su zeznute. Nije ugodno, ali druge nema. Lijepo se zabiju oko misica, nerva iliti ne znam cega i malo procackaju. Jest, upravo tako, procackaju. Isto ko kad drvenu cackalicu iliti higijenski stapic umetnes izmedju desni i zuba u namjeri da otklonis komadic hrane koji te iritira. E, tako je i sa ovim iglama. Samo sto zna da zaboli da ti mozak stane i mrak na oci prije vremena padne.

Bilo sta bilo, moram da nastavim sa nekom fizickom aktivnoscu. Zapocinjem sa plivanjem. Jedino tako mogu da koristim povrijedjene misice, da ih povratim u normalno stanje i tijelo u pokret. Do tada, moja zelja za borilackim vjestinama biti ce visoko ,od klin realnosti, okacena.

Cavke

Uhvatilo me u ledjima...IV

Volio bih da mogu napisati, popustilo me u ledjima, ali nije. Jos jedna seansa iza mene, jos neugodnih uboda u tijelu ostaje, jos muke, jos neizvjesnosti sta sutra donosi. Ostaje samo nada da ce se stanje poboljsati. Mirovanje...
Odmah da kazem, sve vrijeme idem na tretman kod fizioterapeuta. Toliko je meni bol pomutila razum da ne znam gdje se nalazim. Kojoj`ordinaciji pripadam, cijim se rukama radujem. Sve vrijeme govorim , chiropractor, a nije. On namjesta kosti (samo bi mi jos to trebalo)dok fizioterapeut osjeca tijelo, njegov sklad i nesklad.

A moj nesklad je da sam zeznuo neki misicni nerv. Moja ce karijera borilackih vjestina biti za kratko (nadam se) odgodjena. Sumnja je bila da sam nekakav disk pomjerio, jer je bol isla s jedne na drugu stranu ledja, u istoj ravni, ali, na srecu, nije.
Sad, ja vise ne znam sta je sreca , a sta nije. Kako god okrenuo( rijeci i sebe), mene boli. I to je ona ostra bol , kad ti neko zivac tjelesni strefi, a ti samo zines i hvatas zrak, u bezuspjesnom pokusaju da je ublazis.
Toliko od mene. Odoh se ja napucat lijekova. Lakse mi bude. Nirvana...

1000 razloga

Uhvatilo me u ledjima...III

Jos jedan dan uzimam slobodan. Sinoc bio kod chiroproctera svog, namjestala me bez igala sat vremena, poboljsanje na vidiku bilo je, cak i osmijeh na lice moje, vrati se. Ali, nemoj reci dva puta.
Jutros se budim (lose sam spavao ionako), boli, jedva ustajem. Ledjni misic, sad na desnoj strani, rastura me. Oj, zivote, oj, tragi-komedijo. Pa sta to misici rade u mojim ledjima? Igraju fudbal na male, pa samo stative (rebra) pogadju.
Govoreci o rebrima, tu i lezi epicentar boli moje. Objasnjenje lijecnicko je da pomjeranjem misica dolazi ujedno i do pomjeranja rebara (koja su vec ionako bruised-ne znam kako se kaze na nasem...op.a), sto uzrokuje ostru, oci da ti ispadnu, bol.
Evo nje(bol-kako to gordo zvuci) i na drugoj ledjnoj strani. Masala, dobro mi dosla...

Nista onda. Zovi spasitelja svog, pripremi psihu, igle ti se smijese, boden opet, biti ces. Odoh se natobat lijekovima i ko u nekom partizanskom filmu ,sto se odvija na obali kisnog Pacifika, vapaj u eteru ostavljam. Ako nema glasa od mene u dogledno vrijeme, tu sam, ali mi do zajebancije nije. Uhvatilo me u ledjima...

EPP...II

EPP

Zaboravi ovaj grad

"...Jedan dodir jedne ruke
druge žene koju znam,
njeno lice toplih senki
naše vreme, tok života
ovog sata, ovog trena,
vidim, znam,
uvek isti, uvek ja,
covek stalnih navika..."

Uhvatilo me u ledjima...II

Nije babi dobro. Imao sam nemirnu noc nedjeljnu, besanu, bol u ledjima bila je nepodnosljiva. Sta je sad ovo?
I prije sam imao problema sa jednim dijelom ledjnih misicia , isao na masaze, ali ovako nesto jos iskusio nisam. Ne mogu da ustanem, kao da me ostrica noza dodiruje vrhom svojim na svaki manji pokret moj. Zar je moja karijera borilackih vjestina vec zavrsena , a da prakticki nije ni zapocela? Pusti se sad borilackih vjestina i pitanja, hiljadu zasto, hiljadu zato, nego pokusaj iz kreveta izaci, na noge stati, obuci se, do kupatila doci, chiropractora nazvati. Jedva sam ja to odradio.

Zovem chiropractora, kucnog prijatelja, gospodjo pomagajte, u boli sam intenzivnoj. Mogu li doci kod vas? Ne mogu ni u auto da udjem, a kamoli da vozim. Zeni sam smijesan, znam, osjecam, mada ona to ne pokazuje. Nedjelja moja mucno zapocinje.
Eto me kod chiropractora. Gledam ja nju ko sveca, spasitelja s neba, cinite sta znate, ovo se izdrzati ne moze. Prelazi ona rukama, napipava misic, okolo njega, pokusava da ga oslobodi napetosti, dodiri su sve cvrsci i cvrsci. Meni oci ko pokvarene neonske sijalice, trepere, ali se jos ugasile nisu. Izdrzat cu sve samo da bol splasne. Nista...

Vadi ona nekakve igle, kaze, ako si za, posto ti je misic prenapet, ne popusta, ovo ce ti mozda pomoci. Ne smijem ja njih niti da gledam, cuj igle, nemoj samo to, ne volim ja da me bodu, akupunktura mi se cini nepoznatom. Ali, sta cu sada, nema mi druge. Bodi...
Joj, Tito dragi sa drvenom nogom, ne do bog nikome. Prvo ti igle stave u tijelo i onda malo procackaju, kao misic da oslobode. Zapravo i ne znam sta se desava, na stomaku sam, oci su mi zatvorene, zubima usne grizem, tortura ziva. Sto vise boli, to bolje je, objasnjenje je njeno. Cetrdeset i pet igala slovima ispisanih, zavrsilo je u ledjima mojim. Jest me izbusila. Noc je zanimljiva bila.

I evo me sada, ponedjeljak je, osjecam se malo bolje, ali daleko od idealnog. Ustao sam iz kreveta bez vece muke, popio sam neke lijekove za ublazivanje misicne napetosti, na posao otisao nisam. Odmaram. Jutarnja kafa , ispred mene je...

Briga

Reinkarnacija

Uhvatilo me u ledjima

Ovo mi je najgore, uhvatilo me u ledjima, osjecam se napet. Da barem znam sta mi je, pa da se ponasam u skladu. Tupa bol sa obje strane, ispod rebara, koja pod pritiskom ruke prestaje biti tupa, u neizdrzivu, pretvara se. Oci iskacu. Ja to figurativno.
Ako ko zna, sta bi moglo biti, slusam. Masaza ne pomaze. Cak sam i tigrovu mast uzeo, kontam, to su kod na koristili, garant neotkirivenu iscjeljiteljsku moc krije u sebi. Nista...
Mada, relativno sam zdrav, generalno, dobro se osjecam. Postedjen virusnih bolesti, nemam prehladu, gripu, iako sezona je u jeku. Ali, ipak nesto me mora napasti. Pored ove nelagode ledjne, imam malu noznu infekciju. Tacnije, na desnom tabanu nekakvi mi plikovi iskocili, ne boli, ali smeta. Upala blaga. Imam i zuljeve, ali to je sto masem nogama ko vjetrenjacma, a slabo ih dizem. Vi zaboravili, dio borilacke vjestine sam.
I dalje idem, dva puta sedmicno, na brazilski fitness, poznat pod imenom-Capoeira. Kontam, da nisam tamo zaradio ovu noznu infekciju, jer se bosi po parketu ganjamo. Takodjer, i ova ledja sto me muce, jesam li sta istegnuo, a da nisam svjestan? Neki misic, pogresan potez, nedovoljno zagrijan, slabo razgiban. Hajd, budi ti sad pametan.

Ovo ispada ko zdravstveni karton, ali, sta drugo da pisem kad nista od znacaja nema.
Obama prosli cetvrtak bio u zvanicnoj posjeti Kanadi, u Vancouveru gang-pucnjave na sve strane, olimpijsko selo je u izgradnji, snijega nema, februar je topao, u firmama otpustanja su u toku, kazu, recesija, zajebano je.
Slabo citam, filmove ne gledam, na netu visim stalno, dusa mi se nakrkati poslije 9 sati navecer, zenu nerviram konstantno. Sta bi od onih mojih rezolucija novogodisnjih?

Dennis the Great

Ne igram uz ritam taj

Obicna ljubavna pjesma

Capoeira...IV

Taman kad sam poceo dublje da ulazim u koncept capoeire, dohakase mi...

Derbi

U bivsoj nam drzavi, bivseg nam drzavnog sistema, vecinom nakon zavrsetka srednje skole, odlazilo se na odsluzenje vojnog roka u trajanju od godinu dana.
Vojni je rok bio tradicija, ispit zrelosti i pravna obaveza. Meni je bio ovo zadnje. Toliko o mom svjetlonazoru vojnom i karakteru. Da ja opletem pricu.

Uglavnom, bio u mornarici. Prvo se obavi regularna pjesadijska obuka, tri, cetiri mjeseca, a onda te salju u druge baze iliti kako se tada govorilo, vojne poste.
Natrpase oni nas, mali milion razdragane omladine u uniformama mornarski na Titin brod "Galeb" i vozi.
Moje odrediste bijase Split. Mrkla noc, nista ne vidim. Polako izlazim, pratim kolonu sto se krece, nervoznim se cinim. Ne znam kad sam zadnji put cigaru zapalio. Postrojavanje i raspored ko gdje ide.

Ispred mene puko "Jadran", skolski brod koji je sluzio pitomcima akademije za obuku. Gledam ja njega, mocan je. Original maketa za kulisu nekog gusarskog filma. Jedra su velika, uz jarbole spustena, paluba se cakli ko apoteka. Ali, sto se moze ljuljat, uh.
Manta se meni samo gledajuci ga, muka mi je, a da nisam ni zakoracio na njega. Nemoj samo tamo, zivota ti. Panika pocinje da me hvata. Jah mornara, jah provale.

Pocinje odredjivanje:"...ti tamo, ti ovamo, ti na "Jadran", ti tamo...", dobro je, prodje me.
Naposljetku, zavrsio sam u nekoj pomocnoj jedinici , gdje sam nastavio svijetlu tradiciju, koju je otpoceo moj djed, domobranstva i pozadinske filozofije:"Suma ti mati, brda se ufati".
Vise se i ne sjecam kako se jedinica zvala, radio sam sve i svasta, samo nista u vezi pomorstva i mornarice. Toliko o mom zivotu morskog vuka. E, tu pocinje moja prava prica.

Odredise oni mene, cuvar, sta li vec, na jednu od kapija sto su okruzivale vojno-skolski kompleks i luku. Nema, napucan sam ja ko Svarceneger, kozni opasac preko grudiju, pistolj je tu, pogled mrk, zvijeda petokraka na celendri se sija. Zajebana faca pravo.
Ispred mene pucina, iza mene stadion Poljud. Nedjelja je, mjesec maj, igra se utakmica, Hajduk-C.Zvezda. Vrijeme toplo, politicka klima, uzavrela. Budjenje povijesne zbiljnosti, miris nadolazeceg osvijescenja i adrenalin derbija. Dobitna kombinacija.

Pola se stadiona ori :"Mi smo Hrvati", druga polovina:"Sta se nama zalite".
Nista ja ne kontam. Sve je to meni simpaticno, derbi je, sportski duh, navijanje i ti fazoni. Dijete sam ja Bosne, za mene je najveci nacionalisticki istup bio sto sam Mosa Pijadi zatamnio Lenonke na slici udzbenika istorije za sedmi razred. Sve ostalo je sega, cirkus.
Izadjem malo izvan kapije, ma samo par koraka, blize stadionu. Osluskujem masu, zelim biti dio nje. Kad ono, iza ugla, stihija sto nosi sve pred sobom, imenom Torcida, prema meni uzurbano hita. Njih, tisucu i jedan.

Glasni su, pesnice stisnute visoko u zrak, iz grla se ori:"Ajduk, Ajduk...".
Istetovirani do grla, ko pokretna "Stripoteka" ispred mene se stvore. Ali nisu to ove danasnje tetovaze, leptirici i zmajevi sto dobrocudno zijevaju, vec godine robije i zenska imena nesretne ljubavi duboko urezana tintom u ruke misicave. Joj, najebo sam.

Sta cu sad? Ne mogu pobjec, a ne mogu se ni potuc. Usr'o sam se ko grlica na parapetu prozora zgrade. Nek si ti izasao iz kruga kasarne blentovino, hoces da budes dio mase. Bujrum, evo ti sad, imas priliku.
Jedan mi prilazi i bez pardona:
"Mali, oli si ti Zvizdas?
"Nisam, kakav ba Zvjezdas"
"A odakle si?", drugi glas iza njega se cuje.
"Sta odakle? Ko da je to bitno. Volim fudbal, derbi..."
"A fudbal volis, je li?"
"Volim, volim fudbal, mislim balun, hocu reci nogomet...iz Bosne sam...Tuzla...Sloboda...Geca, Hukic, Secerbegovic...Razija Mujanovic".
"Pusti ga, nas je", cuje se treci glas.

Odose oni, a ja se vratih na kapiju. Namjestim kapu, drhtavom rukom zapalih cigaru i promrmljam sebi u bradu :"Uh, jest ponekad lijepo biti njihov".

I tako sam ja iz zaborava izvukao ovu fotku. Bas mi je nesto draga, moja prva mornaricka, crno-bijela. Cak i ima ovu spuru duzinom cijelom sto je jos starijom cini nego sto ustvari jeste. Jesam se raspisao. Hoce to kad sjecanja se probude. Godina je proslo dvadeset...

Zabava

Februar je sedmi

Subotu, prvu u mjesecu februaru, iskoristio sam za odlazak na obliznju planinu, Mt. Seymour. Pola sata voznje od mene i evo me na vrhu, u njedrima prirode.
Iako vrijeme nije bilo kao sto sam ocekivao, tmurno i oblacno, nije umanjilo moju zelju da danas otvorim ovogodisnju skijasku sezonu. Najvaznije je, kao i sve u zivotu, natjerati se.


Da izbjegnemo guzvu i sto bolji parking nadjemo, krenuli smo ranije. Tu smo, dobro je, jos nema puno raje, guzve me guse, nervoznim cine. Ipak, uspio sam se malo na sabaha iznervirati , jer nikako nisam mogao da zakopcam skijaske cizme (zovu li se one pancerice?) i vec me je topli znoj zarobio, a na skije ni stao nisam. Sve u redu je. Zicaro, eto me.


Na vrhu sam. Spreman sam. Mt. Seymour-e, otvaraj staze svoje. Sad kad se spustim, jebo Tombu, necu uspjet ni izgovorit Garmisch-Partenkirchen i vec cu ljubiti ciljnu ravinu sa uzdignutim rukama u znaku pobjede. Pehari slave , aplauz radragane publike i bale iz usta, cekaju na mene. Moram ja malo...
Ali, istina je sljedeca . Ja i nisam neki skijas, ali uvjerio sam se da jesam, sto i nije lose u jednu ruku. Medjutim, u drugu ruku, kad se razlijepis na stazi ko tanjir u studentskoj menzi, surovi svijet relanosti zaigra pred ocima tvojim. Tako je i bilo ovaj put.


Prvi put ove godine na skije, noge drvene (sve mi je to od plesa), staza zajebana, a ja se zafuro ko dimnjacar iz Kapelskih Kresova. Uspori budalasu, ohoho, odose mi noge u sirinu, odose i skije za njima, odlazim i ja u plavicasta, nebeska prostranstva. Hvataj rukama zrak, mlataraj kako znas. Badava, treh, na lijevi bok tezinom cijelom. Tito dragi, ne da boli...


Pokusavam da ustanem. Osloni se od stapove, upregni snagu, mozes ti to. Skije ispod mene klize, ravnoteze nemam, ne ide. Nastala situacija doprinosi da poljuljani ponos u meni polako u nervozu prelazi. Eto ti i zene:" Je l' sve u redu?". Znam da nije, ali se pravim kao da jeste. Odgovaram potvrdno, da ne brine. Mogu ja, moze Bosko preko vode, nekako ustadoh i nazad niz padinu. Ne prodje ni sto metera, eto mene opet u prostranstvu zracnom i opet pad na isto mjesto. Lijevi bok...


E, ovo vise nije zajebancija. Neko ce ovo subotnje poslije podne dobro zapamtiti. Kako sam se lijepo razbio na isto mjesto da su mi oci zakolutale ko fliper loptice, a imaginarne planinske vile zaigrale iznad glave.
Ja vala vise ne ustajem. Hocu jos malo da uzivam u cvrstini snijega i tla pod tijelom mojim. Ako se pomjerim, osjecam da ce mi se bok od noge odlijepiti i nastaviti skijati bez mene. Jesam lijepo zapoceo sezonu, svaka cast.


Ali sto bi drevna bosanska postapalica rekla:" Inat u meni, burek u rerni", dizem se i nakon ovog pada. Da, kad i padam, uz pomoc inata, dici se znam. Jest da boli, ali staze Mt. Seymour-a, cuvajte se, jos nisam rekao zadnju rijec. Ostatak dana skijao sam bez vecih problema. Povratak kuci, tusiranje, ugodan umor i bol u kuku, sjecanje na februar sedmi...

Sunset

Ovako to izgleda sa balkona mog...

Grlom u jabuke

Ovako stoje stvari. Uzimam casove plesa. Da, dobro ste procitali, ni manje ni vise nego, ples, ta drevna bosanska disciplina celicenja muskog sampouzdanja i aktivnosti fizicke.

Vec duze vrijeme moja bolja polovina iliti bracna druzica, ima zelju da nauci plesat. To je bas lijepo, bujrum, niko te ne zadrzava. Ali sto moram ja? E, tu dolazimo do prirode moje. Svadjam se rijetko, ne opirem se puno, idem linijom manjeg otpora, na kraju, prihvatam. Sto ce reci, dovoljno se nisam opirao i zavrsio sam tamo gdje i jesam. Na casu latinskih plesova, protivno volji i ponosu muskom.

Moja footloose avantura zapocinje. Rumba, samba, cha cha cha...korklijevo, dva koraka desno. Nista ja ne kontam. Sve je to meni isto. Ne osjecam ritam, nemam koordinacije, frustracije me saplicu. Paraliza mozga, tijelo me ne slusa, noge jos manje.
A oni, instruktori plesa, Francuzi, uvukli se u svoje "camel toe" panatalone, niti mogu da ih gledam, niti mogu pogled s njih da skinem. Uzas zivi.

Ma ljudi dragi nije ovo za mene. Drven sam ko totem indijanski, ja bih radje fudbala na male. Koji god korak pruzio, pogresan je. Koji god ritam uhvatio, ne valja. Vrtim zenu ko krpenu marionetu lose pozorisne predstave, a ona ce ti meni tiho:" Opusti se...sto si tako ukocen...daj, smiri se... ides mi na zivce...ako ti je tako tesko ne trebas vise ni da dolazis ...".


Eto, opet sam ja kriv, a place mi se od muke. Pa sta mi sve ovo treba? Pa zar nisam dovoljno sjeban, jos mi samo fali besciljno uvijanje kukovima. Budi sretna sto ne vristim. Nisam to ja! Plesa nema u mojom genima.

Naljutim se, nabacim mrku facu, isto zasjedanje centralnog komiteta bivse nam drzave i sklonim u stranu. Eno ti onog guzonje, instruktora, pa se s njim vrti.
A on jos vice, pozeljno je partnera promijenit (mislim na ples...op.a), kao vise se razlicitih tehnika nauci. Jah, jesi pametan.
Prilaze mi zene, vide sam sam, pitaju za ples. Kulturno im kazem , ne. Mozete mislit, dokle je doslo kad druge zene odbijam da u rukama drzim svojim. Katastrofa, zar ne?

Elem, prosao sam vec nekoliko casova i nista naucio nisam. Ma sta naucio, sve gori i gori sam. A da ne govorim o ono malo samopuzadnja sto imadoh ja. Neka, zavrsit cu ove plesne seanse makar i na silu. Nikad vise mene zena, grlom u jabuke, natjerati moci nece.

Moj zivot je...

Vi

Zajdi, zajdi...