Steveston

Steveston je nekoc bio uspavano ribarsko selo, daleko od grada, smjesteno na uscu rijeke u ocean. Danas je sastavni dio tzv. velikog Vancouvera, ali i dalje je zadrzao sarm malog mjesta odnosno ko god je zeljan dobre ribe, Steveston je pravo mjesto za posjetiti.
Dan je poceo suncano. Nigdje oblacka. Takvu priliku ja ne prepustam slucaju. Ova nedjelja preodredjuje se Stevestonu. Oblaci se i vozi.


Nisam dugo bio tamo, zelja mi dosla, pa zasto da je ne zadovoljim. Iako ne bas blizu mene, kada je idealan dan nista mi nije mrsko. Jos uvijek jutro, nema guzve, vozim polako, veliki Vancouver ostaje iza mene. Uskoro stizem.
Male, uske ulice, iste takve prodavaonice, desetine restorana, ukusno uredjeno setaliste, ribarski dok za kupce i radoznale. Steveston.


Ogladnilo se. A kad se ogladni, nepisano je pravilo, uputis se tamo gdje lokalci idu. I naravno, when in Rome, uradi sto i oni cine. Klasika malog ribarskog mjesta. Fish & chips.
Jeste da je tesko za dorucak i da mi se krvne zile polako od masnoce zacepljuju, osjeca se ukus svjeze ribe i trud ulozeni. Znaju lokalci gdje se dobro jede. Ipak, ono pravilo sa pocetka pasusa, istinito je.


Vala sad ovu masnocu prosetat inace cu se pruziti na klupicu i bacit laganu sovu bez problema (odrijemati malo...op.a). Dobro je da je malo prohladno, zapravo i nije bas malo, celendra mi se smrzla, neki vjetar zeznuti brije nemilice. Ne, nije bas ugodno, iako sunce jako je.
Odoh si zacas kafu kupit i malo ugrijat, pa da setnju normalnije nastavim.


Zanimljivost Stevestona je da je on pred II svijetski rat imao znatnu japansku populaciju. Stavise, vecina brodova i svega sto ide uz ribarstvo odnosno biznis, pripadao je japanskim useljenicima. Oni su ustvari i najzasluzniji za razvoj Stevestona i njegovu nezavisnost.
Ali, kako to biva, kada je dosao oruzani sukob izmedju dva ili vise naroda, poznat u krizaljkama i kao, rat, cjeloukupno stanovnistvo Stevestona japanskog porijekla odvedeno je u tzv. sabirne centre, a njihova imovina konfiskovana.
Ja ovo ko neki istoricar, jelde?


I tako, uz setnju uz obale rijeke, naidjem na original kucu sa bastom, imucnije, ribarske, obitelji kanadskih Japanaca (ako ih mogu tako nazvati) onoga vremena.
Sada je to kao mali muzej, simpaticno uredjeno, sa mnostvom dobro ocuvanih predmeta koji izazivaju paznju. Meni su za oko zapale rosule na zidu. Cuj price, ribarsko mjesto, a za rosule se imalo vremena.


Ispred kuce ima natpis sa istorijom obitelji i zanimljivo je , barem mislima, vratiti se u ta vremena, prvu polovinu proslog stoljeca.
Elem, ovako je to izgledalo. Zenska glava ove obitelji, imigrirala je u Kanadu kao tzv. a postcard bride. Uglavnom, covjek s kojim je izmjenila "razglednicu" i obvezala se da ce se njegovom zenom zvati , stoicki je cekao na nju.
Prica ide dalje ovim tokom. Kad ga je vidjela, on nizi od nje, a ni ljepotom se nije bas imao pohvalit, ona njemu lijepe rece na japanskom, bugija.
Ubrzo, nadje sebi drugog, naocitog, viseg i privlacnijeg. Tako se to radilo tada, a tako to treba i danas. Mani razglednica, daj da vidim gdje je nebo okaceno. Desetero djece iza njih je ostalo...


Mogao bih se ja zadrzat u njihovoj kuci punoj uspomena satima, ali, mora se dalje. Steveston je probudjen, setaci na sve strane, cuke u dzemperima, galebovi u niskom letu, ribarski camci u daljini, rekoh, lijepo je vrijeme. Ali duva ljudi dragi ko na Neretvi. Vise i ne osjecam obraze, mozes komotno ziletom preci, osjetiti necu. Smrzao sam se ko stalaktit na vjetrometrini bez puta , hocu ja da setam, a kapu ponio nisam. Vracaj se nazad...


Ubrzani hod, ne pricam nista, samo povremeno bacam poglede na dokove Stevestona, plavetnilo rijeke i udaljene vrhove planina pod snijegom.
Jeste da vjetar reze, da je zima, da sam se smrzo fino, ne zalim se. Iskoristio sam suncan dan, nedjeljno prijepodne, bio na dorucku i kafi , uzivao u setnji drugim dijelom grada.
Ako vec zivim ovdje, zelim da otkrijem nova mjesta, posjetim stara i vidim sto vise, kao sto bih i cinio da zivim bilo gdje drugdje. U tome je valjda i ljepota svega...

Glupo

Harrison Hot Springs

Harrison Hot Springs je izletiste, hotel, banja, termalni izvori, spa, nazovi kako hoces, dva sata voznje udaljen od Vancouvera.
Mene te banje bas i ne privlace, sve mi to penzionerski zvuci, ali, eto, uzeo sam nesto slobodnog, tek toliko da odmorim ledja. Vrijeme je promjenjljivo, drugih planova nemam, pa idemo onda na par dana do Harrisona i njegovih toplih izvora.


Naravno, kisa nas prati sve vrijeme, pocne, pa stane, pa eto je opet. Reljef se postepeno mijenja. Polako ostavljamo iza sebe obalu Pacifika, pocinju brda, guste sume, vrhovi pokriveni snijegom, usamljene benzinske pumpe, ornule kucice, pasnjaci bez kraja, poneki cuko i pogledi znatizeljnika pored puta. Ulazimo u carstvo Twin Peaks-a. Eto i Harrisona...


Harrison je zavucen malo sa glavnog puta, smjesten na jezeru, okruzen mocnim planinama. Poznato je izletiste sa dugogodisnjom tradicijom termalnih voda. Nesto kao Ilidza. Samo nemaju festival zabavnih nota. Vidim ja nesto fali...eh.
Izgleda lijepo, ali kisa, mora ona da pokvari utisak prvi. Nervira me pravo. Ubrzanim koracima hitam ka recepciji hotela.
Hotel ko hotel, nista narocito. Sve je to napucano, pretjerano ljubazno, a smotano ko sajla. Dok su oni nas registrovali, objasnili, pokazali, ja sam polako poceo svoje predivno celo borama nervoze nagradjivati. Daj vise taj kljuc curo drago, polupat cu ti recepciju i tog medjeda prepariranog sto iza tebe stoji.


Vidi ona nije ovaj bas pravi Kanadjanin, nema usiljenog osmijeha na licu njegovom, samo slavenske crte izoblicene i nestrpljivost turista. Sto ja mogu prepast ljude, a da ustvari to ne zelim. Ali, sta cu im ja kad nisu navikli na takve kao ja. Trpite me, i to je dio posla vaseg, zar ne?
Napokon, evo i kljuca. Soba je dobra, cista, dekor 80-te. Pogled je tu. Jezero je puklo ko razglednica pred ocima mojim. Ah, jest lijepo. Skidaj se i u banju, na kupanje, na paranje...


E, ovako. Prohladno je, kisa sipi, bazeni su vanjski. Aha, hocemo li se heroja igrat ili se u sobu vratit? Idemo, nema povlacenja, oblacim se u onaj bijeli slafrok sto su nam dali (ili sto bi oni rekli...bathrobe...o.pa) i pravac mineralne vode. Mada, ima i unutrasnjih bazena, ali to nije fazon. U kadi se mogu kupat i kod kuce.
Temperatura vode i sastava ljekovitog , varira od jednog do drugog bazena. Prvo sam se zaletio u neki mali i skoro glavusom poljubio dno istog. Ubrzo, tijelo mi se navikava na okruzenje drugo, toplina, para, manta mi se u glavi, joj, jest lijepo.
Isto oni islandski gejziri. Napolju mazija, a u bazenu mozes jaja skuhat. Mislim, figurativno...


Najgore je izaci. Natjera se nekako ja da iskocim iz vanjskih voda termalnih i pravac zatvoreni bazen odnosno izvor najtoplije vode. Ak' mi tad srce nije puklo, dok nisam dosao do obliznje zgrade, nece nikada. Elem, tu je taj izvor, temperature cca 60 stepeni. Udjes u njega , sjednes, sirom otvoris usta i tiho izustis:...joj, jest vruce...".
Tako sam uradio i ja i skoro zaspah. Nakon izvjesnog vremena, hocu da ustanem, a u glavi kazacok. Gubim se. Nista ne funkcionise. Jebem ti termalne vode, nije to za mene, vrti mi se u glavi, muka mi pravo. Nekako se ja sabrah, okrenem glavu, a na zidu pise:" Zbog visoke temperature vode i mogucih posljedica nemojte ostajati duze od 10 minuta."
Sad mi to kazes...


I tako prodje moje upoznavanje sa termalnim carima Harrisona i njegovim izvorima. Vrijeme je za veceru.
U nas package (kako se kaze na nasem? Pakovanje sigurno nije) ukljucena je i vecera na koju moras, kao satro, doci sredjen. Nema problema. Picnemo se ja i moja ti zenica i pravac vecera. A tamo, lude 50-te...
Orkestar, momci u ranim 60-tim, energijom i zdravljem zrace, a jedan par,mrtvo ozbiljan, plese. The Rolling Stones bi se postidjeli nad vitalnoscu njihovom. Sad bio bi jos fazon da neko od njih i rikne na bini, a David Lynch izlazi odnekud sa mikrofonom u ruci i krestavim glasom obavjestava ljude da rock se mora nastavljati kotrljati bez obzira na iznenadne gubitke. To ja malo, filmski...


Vecera je bila dobra. Smirio sam steak sa brdo pire krompira, povrce razno, pivo, nekakav kolac...uh...beton. Dzaba sam ja danas svoje tijelo izvorima termalnim izlagao. Oci mi se sklapaju. Hodnice, pokazi mi pravac do sobe moje.
I tako prodje moj prvi susret sa Harrisonom, sutra je novi dan, priroda je predivna, vec planiram setnju. Kazu, bice lijep, suncan dan.
Radujem se, zato sam i dosao ovdje, malo da pustim mozak da se pase, da osjetim zelenilo sume i smirujuci zvuk povrsine jezera. Da ne ispadne da cu u sjecanju nositi samo recepcionarku sa ruznom frizurom, orkestar iz filma i slankasti ukus pire krompira.

Grohot

Sreca

Satisfaction

Domacica

Domacica je cajni keks preliven cokoladom. Mjesto proizvodnje, Josip Kras-Zagreb. Upakovana u zutu kartonsku, kutiju, sa smedjim detaljima, prepoznatljiv je simbol jednog vremena i drzave.
Kad mi dodje slatki trenutak, a organizam taj trenutak cesto pronalazi, Domacica je idealan odgovor. Znam je naci u lokalnoj radnji mjesovite robe, gdje se je, uz Yukon krompir, Maui ananas i banane iz Ecuadora, ponosno ugurala ona, Domacica.
Pored nje, promocurni vlasnici radnje, Kinezi( znaju ljudi posao i demografiju komsiluka dobro) nude Nektar-kisele krastavce i dzem od drenjka, Vegafrut, Doboj-Istok. Nadje se i ajavar iz Makedonije, kao i "Jadro" keks, ali, njega nikad ne uzimam. Suh, usta mi se skupljaju, a nikad ga i nisam mogao.

Kutiju Domacice vecinom cuvam na najvisoj stalazi visece kuhinje da mi nije stalno pred ocima. Kad mi dodje slatki momenat sa pocetka price, napipam kutiju u mraku i desnom rukom zagrabim koliko mogu. Posto sam covjek karaktera jakog i iste takve kontrole, smirim pola kutije u vremenu kratkom.

Domacicu pamtim od kako znam za sebe. U vremenu odrastanja izbora velikog bas nismo imali. Sjecam se onih cokolada od rize od kojih sam znao zvakajuci zausnjake dobit, ali sam zato gotivio one male kokos/kesten plocice, Pionir-Subotica. Ipak, Domacica je bila samo jedna.
Najpristupacnija, relativno jeftina, isla je uz mlijeko, caj, a mogla je i na suho. Bila je neizbjezan dio prosjecne obitelji. Uvijek bi se nalazila, tu negdje, u blizini, na dohvat ruke.

Ponekad sam znao listati strane magazine, koji su ne znam kako dolazili do mojih djecjih ruku, i gledati reklamne slike primamljivih cokolada imena cudnih. Mastao sam da cu jednog dana nagraditi usta ukusom original Nesstle ili Milke.
Dijete vise nisam, izbor je vise nego velik, a drzava je druga. Ipak, kad mi secerni pritisak tijelo uznemiri, uvijek se vratim cokoladnom omotacu Domacice i njenoj jednostavnosti ambalaze i ukusa.

Samo jos jedan petak

Nervira me sto je, barem prema kalendaru, prvi dan proljeca, a napolju sastavila kisa potopska.
Nervira me pravo sto sam slab plivac/skijas, a uvjete za bavljenje istim imam na dohvat ruke. Nervira me sto mi je duh, kao satro mlad, a tijelo u skladu s godinama, pa se zafuram da mogu, a ustvari ne mogu i onda uhelacim ledja.

Nervira me kad kupujem narandze, a trgovci pomjesaju stare(zaledjene) sa novim tako da se kupovina svodi na lutriju. Puko izvlacenje. Nikad ne znas sta te ceka. Jal kiselkast ukus tropskog voca, jal oporost odbacenog stiropora.
A da ne govorim o paprikama i paradajzu sto me nerviraju. Sto bi vrli pjesnik rekao:"...grki su plodovi tudjega neba...". Ili nesto kao tako. Ko ce ih sve zapamtiti kad svi zele da bas njihove stihove napamet znas. Nijesam ja R2D2.
Mislim da je Santic, garant je izvjesno vrijeme zivio u Kanadi, pa zna covjek kako je kad zagrizes papriku i paradajz. Isto ko da zvaces stranice udzbenika" Priroda i Drustvo" za cetvrti razred osnovne. Iskonski ukus papira i grafitne olovke.
I nervira me ono crno na paradajzu.Ono, gdje je peteljka bila.

Nervira me sto se uvijek umastim kad na sebe obucem novu ili cistu stvar. Ma barem malo, ono trunka, iako nevidljiva, neka se fleka pojavi. Kao da sam ljudski magnet za masnoce, a dobro se pazim da se takvo sto ne desi.
Nervira me kad se spremam za izlazak, a zena mi kaze:"...evo me...idem...gotova sam...". I onda cekam pred vratima obucen, ko pas bez vlasnika, jos 15 minuta. Sto to mora tako biti?
Jesu li to u zenskoj prirodi, ti mali, sitni, neznatni, finishing touches, toliko vazni da ce jedan obican izlazak propasti ako se sta zaboravi?
I onda se ja, naravno, iznerviram, postanem amorfna masa bez zelje, a do prije 15 minuta lice mi je ozareno osmijehom bilo.

Dobro, ne nerviram se bas uvijek. Petak je, sedmica je iza mene, da si oduska spisateljsakog dam malo. Btw, obozavam miris prasine poslije ljetne kise...

Insomnia

Zurnal...

Drugi zivot

O,O,O...

Osmi je mart

Cudnovat bijase ovaj nedjeljni osmi dan u mjesecu martu. Da podsjetim. Osmi je mart internacionalni Dan zena. Ja ga cestitam onima koji taj dan uisitinu nesto znaci, mada, nisam pobornik istog. Zasto? Cista komercijalizacija jednog istorijskog datuma, ili ti sviranje okarine, tog predivnog glinenog, usnog, instrumenta iz krizaljki (ovo je blaza verzija kako inace znam da ukazem na nesto sto me nervira...op.a) koji je svojevremno imao svoj znacaj, a danas je puki marketing. Ovdje ga niti ne spomenu, a kamoli da ga obiljeze. Sta bi na sve ovo rekla Rosa Luxembourg?


Idemo dalje. Ustao sam ja, kafica je tu, gledam oko sebe, a vrijeme mi se cudnim cini. Pomjerile se kazaljke, zapravo, to se tako kaze, nisu se one pomjerile nego vidim ja na tv-u i kompjuteru vrijeme sto pokazuju ekrani, drugacije je. Jedan je sat pomjeren unaprijed. Iako proljece kalendarski jos nije stiglo, kod mene, zvanicno zapocinje racunanje njegovog vremena. Dani ce duzi biti.
Jutro je obasjano suncem, izlazim na balkon, hladno je, ali, sve dok ne pada kisa, dobro je. Oblaci se i izlazi napolje, slusam glas unutar sebe. Izlazim...


Mala setnja komsilukom, mirisem visibabe, u auto, pa u downtown iliti carsiju. Parkiraj i razguli uz obalu okeana. Vjetar brije, zima mi je pravo. Ali, to sam htio, vidio sunce je visoko, kako se ono kaze, zubato, grize, kosti pomjera, guzne dlake savija. Neka grize, kakvo god da je kad ga ima i moja faca srecnija je (as you can see from the picture...op.a). Ja to poceo da rimujem? Hoce to kad se smrznes.


Lijepo je plavetnilo okeana i galeba let i vrhovi planina sto se u daljini bijele i viticaste zgrade sto prema tebi sagnutim se cine i zadnji album Franz Ferdinanda i miris soli u zraku i oblaci sto pice, ali nisam ja Roald Admunsen. Pocelo mi se inje po licu hvatat, smrznut cu se ko pingvin, jebo takav uzitak. Obalo okeana, do vidjenja, ja nastavljam dalje. Zavlacim se u ulice downtowna, guzva je , gomila ljudi oko mene, uh, toplije je.


Nedjelja je u punome mahu. Setnja mi prija, malo zastanem pored izloga, udjem u radnju, vidim sta ima, ugrijem se, i nazad na ulice probudjenog grada.
Na jednom od uglova, na pokretnom standu, miris znan dopire. Ulicni prodavac kestena. Moja hanuma zelju izrazava. Njena zelja, uslisena je. Pa zar ste zaboravili , Osmi je mart, neku sitnicu, znak paznje, pruziti mogu. Uzimam malu, papirnatu kesu punu vrucih kestena i pruzam joj u ruku. Osmijeh njen ,sirok je.


Nego, nema vise sunca. Hajd sto ga nema, vec vjetar oblake iznenada donese i mrak najedanput nastade. Aman ovako kataklizme izgledaju . Rekoh ja na pocetku, cudnovat je ovaj nedjeljni mart, osmi u mjesecu. Tamni oblaci prekrise ulice sto po njima jos do prije par minuta sunceve zrake umivale su me. Vrijeme je da bjezim.
Ubrzanim koracima pronalazim vozilo, sjedam, na gas i vozi nazad. Snijeg pocinje da pada...