Noc vjestica

Danas je Noc vjestica iliti Halloween. Istoriju njegovu ne znam, ali, ovdje je to praznik veseli, tradicija koja se postuje. Kostimi se oblace, kuce se kite, izdubljene bundeve sa upaljenom svijecom strasnim se cine. Sa torbicom u ruci, maskirana djecica idu od vrata do vrata i uzvikuju :"Trick or Treat".
Zadnjih je dana kisa sastavila nebo sa zemljom, nasrecu, danas je bio predivan dan. Noc vjestica slijedi.


Izlazim u setnju kvartom, malo je hladnije, hod je brzi, ne zalim se, samo nemoj kise, molim te. Gledam oko sebe, zivo je, negdje cak i bucno. Kvart je budan, setaju se roditelji s djecom, parovi, tinejdzeri u grupama. Vatromet je na sve strane, dijele se slatkisi, plase slucajni prolaznici. Halloween noc u kraju mom u punom je mahu. Oktobar, zdravo.

Where the streets have no name

U Vancouveru kisa. Padala je jucer i sutra ce. Ne brinem se, ne bunim se, oktobar je. Sinoc sam imao ugodnu vecer. Na koncertu se bilo.
Ime banda U2, ime pjevaca, Paul David Hewson. Suncane naocale rado nosi, a neki ga od miloste zovu, Bono. Moja prica ide ovim tokom.
Zove me prijatelj i uzbudjenim glasom pita:" Hocemo li na koncert?". Kakav koncert? U2.
Otkud oni? Nista reklama, nista zvona na velika vrata, nista suplja prica marketinska. Zar su u gradu nasem?
Iako i nisam neki veliki fan njihov, rekoh sebi tiho: "Legende su to , a sa njima se nije zajebavat."


Karti nemamo. Koncert rasprodat. Medjutim, tapkarosa uvijek ima, a prijatelj moj teorijom logike vlada dobro. Doci cemo kasnije, cekat cemo da predgrupa odradi svoje, i onda, htjeli, nehtjeli, kupit cemo ulaznice. Tako je i bilo.
Karte su nase. Cijena je koju smo trazili mi, dolara 40, sto bi nasi stari rekli... each. U2, opleti.
Dvorana, puna. Naravno, mjesta su nasa negdje u tacki. Daleko, visoko, na tribinama impozantnog zdanja. Meni odgovara, stavise, ljubitelj guzve nisam.
Bina, ogromna, izgleda spektakularna. Slicno maketi svemirskog broda gorgutanskih razmjera, samo sto ne poleti. Osjecam se kao na setu nekog od Spielbergovih filmova, evo ih, U2 izlaze na scenu. Svijetla se gase i pale. Show pocinje...


Poznate i manje znane pjesme, prozimaju me. Gledam, slusam, u laganom ritmu, njisem se. Vidim nevidljive oreole nad glavama njihovima. Da, ne lazem, jasno se vide. Osjecam fantazmogoricnu auru gracioznosti kako se siri i sve vecom postaje. Cutim zracenje, jednostavnost postojanja, ne da godi, less is more. Ja sam na koncertu legendi!
I bas nesto drago mi bi. Sto sam tu, sto godine znacaj nemaju, sto sam stariji, i sto su oni stariji od mene, i sto se jos uvijek najezim kad cujem : "...where the streets have no name..."

Oko moje glave

Extreme ways

Pisma vojniku...X

"...nena, kad me je vidjela, nije mogla rijeci progovoriti. Samo je zaplakala. A i meni knedle zacepise dusnik. Sta sam i ja ostavio kod kuce. Dzaba, bio sam previse vezan za njih. A kad sam stao pred dajdju, on onako useceren, rece:" Jebo ti sebe, gdje si bio kad smo supu zidali." Da vidis kakvu su supicu sazidali tamo iza kuce. U njoj je bio sto , i stolice, i tu se moja rodbina, i njihovi blizi prijatelji, opijala. Tetak mi je odma pruzio casicu da nazdravim s njim. Naravno potegao sam malo, ali znas ti mene, da nevolim rakiju. Opet lazem. Najradije bih litar eksirao, ali gdje cu pred njima. Nakupio sam u sebi dosta muke i brige za ova dva mjeseca da mi dva litra ne bi mogla nauditi. Vratio sam se u Karlovac, opet ranjen..."

Pisma vojniku...IX

"...ja sam ti stari moj masala dobro ali sam napravio veliko sranje jer sam se naroljo ko zemlja pa sam pravio pizdarije koje su se sastojale u jebavanju svega zivog jednom desetaru a covjek ko hljeb pa neznam kako cu covjeku pogledat u oci a osim toga bio sam i kod kapetana na razgovoru (miroljubivom) u vezi ovoga jer sam prijetio da cu da ih ubijem. I tako sam se uvalio u govna.
Sto se tice poslova jedino radim redarstvo u ucionici (5 min. posla) gdje imamo kasetofon i kasete kao sto su Balck Sabbath, Deep Purple, Whitesnake i dr. pa onda uzivam dole ko hadzija. Imam srece sto u mojoj zgradi nema dzombi nego smo svi gusteri pa te nema ko ni zajebavat. Inace usput da ti kazem da ovdje ima picke ko pljeve t.j 7 na jednog muskarca. Da popizdis zar ne..."

Pisma vojniku...VIII

"...cuo sam da je u onom novom kaficu kod "Elme" postavljen veliki video. Sigurno je tu guzva. Zato vi izlazite u pelikan. Tako i treba. Istruhnutce te u pelikanu. Samira slobodno izvuci malo iz kuce i nedjeljom pa i radnim danima. To nece sigurno smetat da normalno uci. A mozda ce i naci kakvu kurabu. Onda je bolje i za tebe jer ces i ti steci nove drugarice, jer Samir koju god zensku zna ona je kuraba. Pa bi ti jos sta mog'o i nabaciti. A ti i u razredu imas zbljoha pa probaj sta. Sta fali? Ovdje ti ima puno zenskog svijeta. Tu u blizini kasarne su dvije zenske srednje skole. Pa po citav dan ima kuraba. A ograda je visoka samo metar. Pa se da sta i zbariti. Ali nije to to. Kad nisam uspio ufatit nista ko civil necu sigurno ni k'o vojnik. To ti je jedna velika istina..."

Why does my heart feel so bad

Sinoc sam do kasno zaglavio na koncertu Richarda Melvilla Halla, medju rajom znanog i kao, Moby.
Utorak je, radni dan, bas mi se nesto i ne ide. Ali, eto, bilo bi mi krivo da ga propustim kad je vec tu, na kanadskom tlu. Uglavnom, dogovor je pao. Ja i prijatelj ti moj, ljubitelj slicnih nota, zapucasmo na koncert dragog nam izvodjaca.
Medjutim, niti jedan od nas da provjeri kad tacno pocinje show. Ja sam kao nesto procitao da se vrata otvaraju u osam, pa 'ajd racunam, nek koncert pocne u devet, traje dva sata, i to je to. Ali, ne bijase tako.
Prvo nas je tek oko pola deset, pocela tusiti njegova jaranica iz benda, koja pokusava i sama nesto da snima, Kellie Scarr, svojim emotivno-melankolicnom izvedbama od kojih sam ja skoro zasp'o. Nemoj mi tugaljivih razvlacenja, nisam spreman, Moby, izlazi, treba mi electro- plesni ambijent tvoj. Eto ti i Melvilla napokon. Sati, deset i trideset. Fajront ce usljediti u jedan poslije ponoci.

Mal', celav i pun nesputane energije. Mislim na Mobija, da ne bude zabune. Odmah pocinje mocno, brzo, pulsirajuci ritam sto pokrece. Prateci band, cetiri zene i bubnjar. Kombinacija koja pobjedjuje. Iz prve sam smekn'o, na bass gitari, sitnu djevojku, duge, smedje, kose uvezane u rep. Rasturila je bass u paramparcad i preuzela ulogu zvijezde veceri. Sve ostalo su iluzije. Barem za mene.
Tu je i debeljuskasta crnkinja, dubokog, jazz/blues glasa i nevjerovatne scenske fleksibilnosti ( s obzirom na debljinu). Otpjevala je izvanredno par pjesama, cak i improvizaciju Sabbatha na kraju koncerta, War Pigs. Sto bi rekli nasi stari, cool.

Ukratko, koncert je bio dobar. Profesionalno odradjen, necu da kazem, spektakularan. Plesni ritam, improvizacije, mada, bilo je tih melankolicnih stvari na koje mi tijelo ni mozak u zadnje vrijeme ne reaguju, tacnije, iritiraju me. Izuzev, why does my heart feel so bad...

Pisma vojniku...VII

"...velis mi da se Buco vratio u Kicevo na godisnji. Cuo sam ja to davno od njegove rodice Aide, masala. Bas je Buco dobar cojk. Aida je otisla za Orebic gdje ce biti preko sezone. Rekao sam joj da ne bih volio da cujem da se Peljesac ljuljao, a ona ce ti meni:" Sta ti je Ado, ne pijem ja." E bas je glupaca. Svima im treba spustit dusu pa hajmo dalje. Kolko vidim iz pisma osto si onaj stari Mrgud. Mani toga i dosada je zivot. Nego, treba li ti jos uvijek zena? Bas bih volio da i to vidim, SD sa zenom, a zaposlen preko studentskog ili omladinskog servisa. Nemoj da nista ne razmisljas. Misli malo i na buducnost. Cujes nesto, ti si veoma pametan covjek i steta bi bilo da ostanes samo na srednjoj skoli i da nista ne pokusas. Nema veze, ne moras se upisati ove godine, ali iduce obavezno. Ne moras ni zavrsiti, ali barem pokusaj da ti dusa bude na mjestu. Da ti kazem da mi je nena ovih dana bila veoma slaba i da je prekinula sa postom (ramazan je jos uvijek). A sad je masala, ko loptica skocica. Neki dan sam bio kod nje kad joj spade bojler sa zida. Tako da cu sada imati zanimanje preko praznika i osjecacu se veoma hepi i koristan. Da sam bogdom naucio popravljat televizore, ili frizidere , to je para..."

Pisma vojniku...VI

"...umret cu do decembra ja nisam lud kolko i ti, a to znaci da se neces nasmijati ovom mom pismu kolko sam se ja tvom.
Prvo sto cu ti napisati jeste- Falis svima u spavaoni ali naj vise (nisam peder) meni.
Svidja mi se ono "Draga moja Kristina" ali to je duboka proslost "moja je djevojka postala kurva" tako da sam i ja ostao suha kurca, kao i ti. Ne vole picke padavicare. Ali vidim da te i murija voli. Ej pozdravi Sinisu.
Jedva cekam da vidim slike one nase lude. Ovdje nema nista novog. Zvao me tel. covjek sa hiljadu i jednim zglobom, Velimirovic. Sta da ti jos nasvrljam. Pizdim, kenjam, drkam a pogotovo se debljam nabijam salo i tako da sad imam 90 kg da poludis. Juce sam igrao nogomet i odmah dobio temperaturu. Ono za Rijeku se slazem 10000000%-CUT CEMO SE..."

Pisma vojniku...V

"...napisi mi koju rijec jebiga nece ti biti tesko, da cujem malo stami jaro radi a? Joj SD bas sam se sad nesto zamislio , odvukle me misli nekoliko godina unazad tacnije ocu dati kazem bas prije neki dan ja i Topa gledali one slike iz Osnovne, pa jedan drugom kazemo pa bog te mazo kako godine prodjose, nema vise one raje onog zivota i samo me nesto presjece i zamislim se zamislim se SD ne budim se dugo vremena ozbiljno ti kazem, sjetim svih avantura, a najsmjesnija mi je koja je ostala meni u sjecanju ona kada smo svi skupa isli u Biolosku zbirku i kad je jednom prilikom neznam ustvari nesjecam se dali si ti to zapamtio kad je Nadir gicko nabio na glavu onu glavu od bizona i poco jurit Jahica, pa ga posle onaj coek istjero vani. To nikad nemogu zaboravit i one avanture iza skole. Evo danas od nasih ostali smo samo Topa i ja tu gdje nas mozes nac i vidjet a ostali mislim iskljucivo na O.S, to il je u vojsci il je negdje otislo dalje. Nema takav ti je zivot SD..."

Pisma vojniku...IV

"...nemoj da se ljutis vec sam ti piso kakva je kriza ovdje. Kao sto znas ovdje se nista ne dogadja a kako bi i bilo sta kad nismo svi na broju. Ja inace izlazim rijetko (svaku noc) a odreko sam se alkohola i ostalih opojnih sredstava (u onim kolicinama). Inace kucno stanje je super i upravo se spremam da promjenim adresu. Takvi su moji indijanci po kuci. Hodam sa malo raje tj. sa Amirom (kojeg ne znas). Posto sam pravo raja sa one dvije hasomanke i recu ti da su to fina djeca samo malo udarena. Od ovih ostalih indijanaca nisam dobio nista (pisma i sl.). Haman umiru tamo. Eto to ti je sve, i sad ostaj dobro tamo godinu dana. Javim ti o daljnoj promjeni adrese. Make war not love (greska). Ako vidis Rasu pozdravi ga od mene, al nemoj dugo pricat s njim jer ti moze prec budalastvo..."

Jutro

October Sky

Pisma vojniku...III

"...sigurno do sada nisi kuzio koliko sam glup, ali pismom ces se uvjeriti. Eto da ti nasvrljam par recenica.
Kao prvo. Nema mjestu u centru gdje nema tvog potpisa. Tako da svaki dan mislim na tebe kao da si mi picka. Dignem se u jutro iznad mene pise, SD Tuzla, 058. Na kapiji-HVALA BOGU-, SD na svakom cosku. Stavim kazetu da slusam muziku, kad ono ti malo pricas da nemas sta pricat, ali da hoces pricat, pa da srces kavu, umrite sminkeri ITD. I da ti jos ne nabrajam gdje te sve nema. Da ne zaboravim. Razglednica je originalna, da vide malo ovi seljaci sto je HM. Htjeo sam ti poslati razglednicu, ali posto sam na kapiji i nema muzike moram nesto da radim. Tako da ti svrljam ovo pismo. Nadam se da razumijes rukopis. Nisam ja rukopisac kao ti.
Jebes kapiju. Da ti nesto kazem. Idem operisati nos. Bit cu naj ljepsi covjek u P.C. ha, ha, ha. Sta da ti vise kazem kad sam popizdio AAAAAAAAAA-a sitno 0??..."

Pisma vojniku...II

"...Ovo je pocetak. Kraj ce uslediti negde pred kraj. Poznaces ga po tome sto iza toga nece vise nista pisati. Dobro, dosta sranja sada predjimo na kenjanje. Udari me da vise ne lupam. Lup,lup. Bas me boli. Nisi trebao tako jako. Znas mogu ja i da odem. DOSTA!!!
Ovako mogu do sutra, a sutra je nedjelja i spava se do 7 i ne bi bilo lepo da celu noc pisem gluposti. "Jadran "je u Tivtu i cim izadjem prvi put ici cu da vidim ljude sa "Jadran".a. Strazu dajem kao sto sam ti vec pricao, ali iz razloga sto su tamo samo septembarci (sem kom. i raz.) vrlo rado na sebe preuzimamo taj teret-pa vidis onda kakva je situacija. Ali doci ce i mart.
Pre dva meseca sam jedva cekao decembar a sad mart. Bolje onda odmah da ti kazem: doci ce i septembar. Pa to ti je najobicniji prirodni zakon posle svakih 12 mjeseci je septembar. Evo blizi se ono sto sam spominjao na pocetku..."

Pisma vojniku

"...i moram ti reci da sam se poceo zabavljati sa jednom malom iz III h-n, nek je treci kud puklo da puklo, mala je meni do ramena mrka kosa do ramena bjel ten crne obrve zgodna u P.M i da ne pretjeram sve u svemu prava ribica. Nju nisam dirao na ekskurziji jer je bilo onih brzopoteznih koje samo za kolu padaju na koljena, a i bila je tako ljepa i njezna da nebi ni pokusao, ona je samo za setnje. Mogu ti reci da sam se popravio u svakom smislu i u skoli i u ljubavi, u dnevniku imam tri 5, dvije 4 i jedan 3, izlazim samo petak i subotu ostalim danima ucim i razmisljam o buducnosti. Promijenio sam se 100%, pa nije bas toliko, ali 70% sigurno. Krivo mi je samo sto mi nisi prije poslao adresu pa da ti olaksam dane. Tvoja je razglednica putovala citavih 14 dana i stigla je juce 18.10. U Tuzli je sve po starom raja se okuplja kod Sacira, Piketa i u palmi (dom omladine), a ja i moja mala nigjde dok je ljepog vremena klupe su nase, a kad dodje zima ici cemo u dom. Pisi kad dolazis i zanemari ako ima gresaka..."

Once upon a time

Prolazeci kroz kutiju sa raznoraznim sitnicima, sto za nas nose neki znacaj iz dalje i blize proslosti, naidjem na svezanj, hrpu, kamaru, izlizanih plavkasto-bijelih koverti, iskrivljenog djecackog rukopisa. Pisma iz vojske.
Zelio sam samo da ih razvrstam i oslobodim malo mjesta za neke druge stvari, avaj, poceo sam samoinicijatvno da citam. Talas uzbudjenje preplavljuje me. Emocije su probudjene. Doba nevinosti. Nevjerovatno! Zar je proslo vec godina dvadeset?

Godine nisu poenta u svemu ovome. Razmisljam, to i ne predstavlja veliki vremenski period, medjutim, zivimo u dobu elektronskom i covjek nesvjesno zaboravlja koji je osjecaj dobiti pismo, rijeci od prijatelja, ispisane drhtavom rukom ili krasnopisom. Covjek zaboravlja kako je lijep osjecaj drzati taj komad hartije koji u sebi krije rijeci, hemijskom olovkom ispisane. Koji je osjecaj gledati sarenu markicu, preko koje je postanski pecat grada iz kojeg pismo dolazi i ljepljivim prstima, pazeci da ne zakacis sadrzaj, kovertu polako otvarati. Narocito, ako je vrijeme tinejdzerstva, sveprisutne seksualnosti, vojske, ispita zrelosti.
Sve su to jednostvane, iskrene misli mladica od 18 ili 19 godina. Svi su oni u vojsci bivse nam drzave, dijele iste probleme, sjecanja, mastaju o istim stvarima. Neki bi uskoro trebali da se skinu neki se tek spremaju. Radnja desavanja, kraj osamdesetih.

Zelim da ovjekovjecim njihove misli. Bez uljepsavanja, sa gramatickim greskama i ponekad, nepovezanim recenicama. Zelim da ih prenesem , barem inserte, u svoj njihovoj originalnosti. Nesto kao zaostavstina na vrijeme odrastanja koje smo dijelili. Radi zastite njihova indentiteta, izmjenit cu samo imena. Sljedece postove posvecujem mojim prijateljima i znancima...

Destroy everything you touch

Mammoth

Kisni je dan oktobarski. Sve oko mene mracno je, a i ja nisam bas najbolje. Uklapam se savrseno.
Nemam namjeru da se zadrzavam na meteorolosko-mentalnom izvjestaju, zelim nesto vise da kazem o Mammothu.

Trenutno se u gradu Vancouveru odrzava internacionalni festival filmski. Tacnije, sutra se zavrsava, sto ce reci, zadnje su dvije sedmice bile poslastica za ljubitelje ne-holivudskog filmskog izrazaja.
I naravno, ja nisam nasao vremena niti smogao volje da barem predjem pogledom kroz program festivala, a kamoli da odem na jednu od predstava.
Tako to biva, bez obzira gdje zivis, dnevne te obaveze lome, a koncerti/festivali, kulturni zivot, nazovi ga kako hoces, ispred tebe nestaje. I uvijek ce biti nesto sto te sprecava, i uvijek ces se pitati zasto i zato i uvijek ces traziti razloge. Nema opravdanja.
I zato sam sinoc prosao brzo programom filmskim, procitao recenzije od interesa, osluskivao komentare. Zelim da pogledam film, nece festival tako lako pored mene proci. Pozornost mi privuce svedski film, Mammoth.

Idemo. Pred kinom, guzva. Dva nepregledna, duga, paralelna, reda. Jedan je za one sa kupljenim ulaznicama, a drugi je za one bez nje. Pogodite u kojem sam redu ja?
Da ne razvlacim. Jedva sam usao, odnosno ulaznice uspio kupiti. Kino je do posljednjeg mjesta bilo ispunjeno. Dupke puno. Kao u drevno doba filmova Bruce Lee-ja...
Mamooth je drama. Na momente, tezak do bola. Gluma, vrhunska. Jedino mi malo zasmetalo sto je film nekako, amerikaniziran. Ipak, svedska je produkcija, reziser, ocekivao sam malo nordijske originalnosti. Ne znam, mogu to Skandinavci, imaju oni nesto u sebi, zatajenost koja prijeti da eksplodira.
Vala mogao je barem neki komad IKEA namjestaja u scenografiju ubacit, mozda onog Klippana, kauc od jarece koze, ili onaj dzem od jagode, kako nehajno, poluotvoren, stoji na jednoj od polica frizidera nenormalne velicine. Ovo bi ko bilo smijesno.

Mammoth je dobar film. Dizem palac gore, mada ovih dana nisam spreman za drame. Film preporucujem, ako nista onda zbog upecatljive glume glavnih protagonista (odakle samo izvukoh ovu strogu rijec-protagonist), Gael Garcia Barnel & Michaelle Williams.
Dodatno, the soundtrack je mocan (Ladytron & Cat Power), klizi atmosferom filma, upotpunjuje.

Sinoc mi je vecer bila sa sadrzajem. Puno kino, dobro uradjen film, muzika koja ostaje. Jednostavno. Ponekad se pitam :" Zar je tako tesko ugoditi sebi?".
Samo ti kiso padaj...

Vivre Sa Vie

Gresnik

Thanksgiving...II

I danas se zahvaljujem. I danas ne radim . I danas prirodi u pohode.
Jesenji je dan, ne bas ugodan kao prethodni, ali, dovoljno dobar da se iskoristi. Brz dogovor s prijateljima, ruksak, auto, pravac lokalne planine. Hodam ubzano, ne pricam puno, vecinom cutim, odgovori su mi kratki. Nisam raspolozen. Tezina je u meni. Nemam namjeru da ulazim dublje u objasnjenje. Lakse mi je reci da sam prehladjen. Misli su me zarobile.
Ocito da me rijeci ne sluze danas. Ali, imam zato fotku zanimljivu. Manekeni, zahvaljujem na poziranju...

Secer

Thanksgiving

Sad, ja bas i nisam siguran da li je danas ili sutra, praznik drzave mi adoptirane, Dan zahvalnosti iliti Thanksgiving. Bez obzira na kalendarsku zavrzlamu, sutra, ne radi se.
Dan se zahvalnosti razlikuje u datumu, u Kanadi i susjednim americkim drzavama. Kod njih je kao malo kasnije, a ovdje kao malo ranije. Zasto je tako, ne znam, ali, obicaji su isti. Zasto se zahvaljuje tacno, ni to ne znam. Sta znam je, da i jedni i drugi prave one slatke pite od tikve iliti bundeve i one nisu lose. Uz to ide obiteljska vecera i neizbjezna curka.
Glede obiteljske vecere, ona moze biti svaki dan. Glede curke, ne spremam je nikad, bio praznik ili ne, a jos manje volim ukus njen. Sve je to meni suho, rascereceno, nedoreceno, nekim neukusnim filom ispunjeno. Ne gotivim, nikako. Ili sto bi drevna bosanska misao vodilja definisala :"Nikad kokos meso nije bila".

Dobro, to je moje laicko objasnjenje, imigrantska prica balkanoida odraslog u drzavi drugoj i isto takvom uredjenju. Sta ja znam o Danu zahvalnosti? Nista. Joj, jesam nezahvalan. Sad bi sam sebe deportirao, kad ovako karikiram praznik drzavni. Ako ti se ne svidja ovdje i praznici nasi, ajmo, kupi instrumente, bugija. To ja malo razgovaram , nasamo.
Kod nas je bila lakse. Imas Novu godinu i znas cemu sluzi. Zadnji je dan u decembru, godini, pokupi se s rajom u neciji stan, udri po pivama i rezolucijama. I to bi bilo sve sto me moje sjecanje sluzi u vezi obiljezavanja drzavnih praznika.

Ali, ja stvarno zelim da se zahvalim nekome i necemu i ne treba mi praznik da ucinim to. Ja stvarno zelim da pokazem na jedan simbolican nacin, sa par rijeci, da sam zahvalan za zdravlje, za prijatelje, za ljude koji mi vole i koje volim. I ovo nije moje preseravanje, nego nenamjestena iskrenost za sve koji navrate na stranicu moju. Zelim da osjete da mislim na njega ili nju. Danas je bio divan jesenji dan...