Sunday, 28 February 2010
Nedjelja je jutro
Nedjeljno je jutro zadnje u mjesecu februaru. Sporo se odvija, minute se vuku kao godine, sati mi se cine duzim nego sto jesu. Dosadna kisa, sto zadnjih dana vjerni je pratilac u gradu, letargicnu atmosferu svojim prisustvom samo dodatno upotpunjuje. Treba mi kafa i mentalno budjenje.
Manjeg mjeseca, a vece tlake dugo vec nisam osjetio. Nikako da prodje. Da li je do mene i stresa sto me mezeti ili ove dvije sedmice olimpijske, sto uskoro treba da nestanu sa kalendara, izmjenise sliku grada i zivotnog ritma u njemu. Sve je nekako ubrzano, a vrijeme kao da stoji.
Zavrsni je dan olimpijade, sumiraju se rezultati, prepricavaju utisci. Zeljno se ocekuje finale hokeja, Canada-USA, zlato svi vec vide na grudima oblika javorova lista. Ceremonija zatvaranja slijedi poslije toga, gasi se olimpijski plamen, recituju se rijeci pohvale, poneka suza, pasti ce. Ocekuje se rekordan broj ljudi u centru grada, osmijesi i neobavezna grljenja, alhohol i vriska, festa se slavljenicka sprema.
Meni nije do nicega. Svejedno mi je. Sutra na posao, u rutinu, u zrvanj svakodnevnice. Mart zapocinje...
Manjeg mjeseca, a vece tlake dugo vec nisam osjetio. Nikako da prodje. Da li je do mene i stresa sto me mezeti ili ove dvije sedmice olimpijske, sto uskoro treba da nestanu sa kalendara, izmjenise sliku grada i zivotnog ritma u njemu. Sve je nekako ubrzano, a vrijeme kao da stoji.
Zavrsni je dan olimpijade, sumiraju se rezultati, prepricavaju utisci. Zeljno se ocekuje finale hokeja, Canada-USA, zlato svi vec vide na grudima oblika javorova lista. Ceremonija zatvaranja slijedi poslije toga, gasi se olimpijski plamen, recituju se rijeci pohvale, poneka suza, pasti ce. Ocekuje se rekordan broj ljudi u centru grada, osmijesi i neobavezna grljenja, alhohol i vriska, festa se slavljenicka sprema.
Meni nije do nicega. Svejedno mi je. Sutra na posao, u rutinu, u zrvanj svakodnevnice. Mart zapocinje...
Friday, 26 February 2010
Thursday, 25 February 2010
Monday, 22 February 2010
Olimpijada bez zime
Zimska je olimpijada u punome jeku. Zivo je, bucno, dogadjanja su razna u gradu. Manifestacija svjetska, ljudi ko mrava, sto bi drevna pjesma porucila, veselje se siri na sve strane. Samo, nesto joj fali. Nema zime.
Dobro sto nema snijega, napravit ce njega masine i organizatori vrijedni, ali sto je toplo, prosto nestvarno za ovo doba godine. Sa zimskom olimpijadom stiglo nam je i rano proljece. Ne bunim se.
Vikend sam proveo u setnji, a igre ko igre, ne znace mi bas puno. Lijepo je vidjeti sve te boje vesele, rasirene zastave i iste takve osmijehe. Lijepo je prosetati centrom grada, probijajuci se kroz rijeku ljudi obucenu u sarolike dresove patriotizma, uzeti kafu i posmatrati oko sebe.
Ali, nesto u meni, nedostaje. Stresnim se cinim, nevoljnim, samim time moje uzivanje upotpunjeno nije. Nemam namjeru da lamentiram nad pitanjima sto zivot postavlja, okrecem se, pronalazim krosnju drveta, blago podizem glavu. Behar mirise...
Dobro sto nema snijega, napravit ce njega masine i organizatori vrijedni, ali sto je toplo, prosto nestvarno za ovo doba godine. Sa zimskom olimpijadom stiglo nam je i rano proljece. Ne bunim se.
Vikend sam proveo u setnji, a igre ko igre, ne znace mi bas puno. Lijepo je vidjeti sve te boje vesele, rasirene zastave i iste takve osmijehe. Lijepo je prosetati centrom grada, probijajuci se kroz rijeku ljudi obucenu u sarolike dresove patriotizma, uzeti kafu i posmatrati oko sebe.
Ali, nesto u meni, nedostaje. Stresnim se cinim, nevoljnim, samim time moje uzivanje upotpunjeno nije. Nemam namjeru da lamentiram nad pitanjima sto zivot postavlja, okrecem se, pronalazim krosnju drveta, blago podizem glavu. Behar mirise...
Sunday, 14 February 2010
Friday, 12 February 2010
Februar je dvanaesti
Kisa je, mjesec drugi u godini, dan je petak. Olimpijska se baklja veceras pali, ceremonija se svecana sprema, igre slobodno poceti mogu.
Ovaj bi datum kao trebao znacajan u mom zivot biti. Ne dogadja se bas svakom da dva puta ima priliku domacinom olimpijskih igara se zvati.
Na poslu su pomahnitali, obuceni u raznorazne dresove sa kanadskim listom javora, osjecaju se ponosno da ne kazem posebno. Izuzev vlage sto u kosti mi je usla i neaktivnosti radne, ja ne osjecam nista. A grumpy immigrant, sto bi rekao Mesa, stao sam na sredini puta. Ni tam ni vam. Ne pripadam nigdje.
Snijega nema , barem ne u gradu i na okolnim planinama, te se sve otuznim cini. O sarajevskoj sam olimpijadi rekao gotovo sve i ne mislim se puno zadrzavati na danima tim. Ono sto mi u sjecanje dolazi je ogroman snijeg.
Bilo je slicno kao sada. Sve je bilo spremno, entuzijazam, radni kolektivi, studenti i djaci, svi su s nestrpljenjem cekali pocetak igri. Samo snijega nije bilo.
I preko noci, da bas preko noci, pao je ogroman snijeg. Kao mana iz biblijske price, dar prirode s neba, u cas, zabijelile su se nase olimpijske planine, sela i gradovi.
Ali kakav je to snijeg bio! To se ne zaboravlja. Brat bratu, visine vise od metar. Svi su bili angazovani, vojska, milicija, rezervisti, organizatori, mnogobrojni volonteri. Cak ni skole nisu radile, jer, jednostavno nisi mogao doci do njih.
I tu zastajem. I odlazim mislima u prostrano dvoriste, gdje nas samo uzani, nabrzinu, utabani put iliti prtina, vodi kroz nepreglednu snijeznu masu do ulaznih skolskih vrata. Uzimamo lopate i udarnicki, sa vriskom radosti puberteske djece, zapocinjemo nasu borbu za cisto skolsko dvoriste.
I sjecam se da smo mokri do koze bili i da u slinama oskudijevali nismo, i sjecam se nasih crvenih lica i usiju ozeblih od zime, i sjecam se ogromnog lonca sa cajem, i sjecam se ruzne frizure skolskog pedagoga, i sjecam se jedne cure kako je rekla da ce svom djetetu dati ime Gregor, i sjecam se da su na vratima bile zeljezne sipke, i sjecam se da smo pjevali hit pjesmu sa prvog albuma sarajevskog novog benda koji se je zvao Valentino:"...nocima ja proklinjem telefon sto me ne budi, danima ja mrzim zvono sto ne zvoni...".
Februar je dvanaesti, grad Vancouver, godina olimpijska. Odoh ja na youtube...
Ovaj bi datum kao trebao znacajan u mom zivot biti. Ne dogadja se bas svakom da dva puta ima priliku domacinom olimpijskih igara se zvati.
Na poslu su pomahnitali, obuceni u raznorazne dresove sa kanadskim listom javora, osjecaju se ponosno da ne kazem posebno. Izuzev vlage sto u kosti mi je usla i neaktivnosti radne, ja ne osjecam nista. A grumpy immigrant, sto bi rekao Mesa, stao sam na sredini puta. Ni tam ni vam. Ne pripadam nigdje.
Snijega nema , barem ne u gradu i na okolnim planinama, te se sve otuznim cini. O sarajevskoj sam olimpijadi rekao gotovo sve i ne mislim se puno zadrzavati na danima tim. Ono sto mi u sjecanje dolazi je ogroman snijeg.
Bilo je slicno kao sada. Sve je bilo spremno, entuzijazam, radni kolektivi, studenti i djaci, svi su s nestrpljenjem cekali pocetak igri. Samo snijega nije bilo.
I preko noci, da bas preko noci, pao je ogroman snijeg. Kao mana iz biblijske price, dar prirode s neba, u cas, zabijelile su se nase olimpijske planine, sela i gradovi.
Ali kakav je to snijeg bio! To se ne zaboravlja. Brat bratu, visine vise od metar. Svi su bili angazovani, vojska, milicija, rezervisti, organizatori, mnogobrojni volonteri. Cak ni skole nisu radile, jer, jednostavno nisi mogao doci do njih.
I tu zastajem. I odlazim mislima u prostrano dvoriste, gdje nas samo uzani, nabrzinu, utabani put iliti prtina, vodi kroz nepreglednu snijeznu masu do ulaznih skolskih vrata. Uzimamo lopate i udarnicki, sa vriskom radosti puberteske djece, zapocinjemo nasu borbu za cisto skolsko dvoriste.
I sjecam se da smo mokri do koze bili i da u slinama oskudijevali nismo, i sjecam se nasih crvenih lica i usiju ozeblih od zime, i sjecam se ogromnog lonca sa cajem, i sjecam se ruzne frizure skolskog pedagoga, i sjecam se jedne cure kako je rekla da ce svom djetetu dati ime Gregor, i sjecam se da su na vratima bile zeljezne sipke, i sjecam se da smo pjevali hit pjesmu sa prvog albuma sarajevskog novog benda koji se je zvao Valentino:"...nocima ja proklinjem telefon sto me ne budi, danima ja mrzim zvono sto ne zvoni...".
Februar je dvanaesti, grad Vancouver, godina olimpijska. Odoh ja na youtube...
Thursday, 11 February 2010
Sova
Sova je bio profesor istorije. Ime nije bitno sada, nadimak njegov, dovoljan je. Crte lica, kretnje, boja glasa, hod, cinili su naseg Sovu, nadaleko prepoznatljivim.
Ucenici, ta predivna stvorenja socijalizma, puna strahopostovanja i nezasite gladi za skolskim gradivom, profesora su Sovu gotivili pravo. Na njegovim casovima disciplina je bila misaoni pojam, iza njegovih ledja, s vremena na vrijeme, cula se onomatopeja znana. Huhu...huhu...huhu.
Sova je imao istoriju u malom prstu. Pricalo se da posjeduje privatnu biblioteku impozantne velicine. Znao je sve. Od dekadentnog Rima i Bizanta, preko raskosi renesanse i baroka, do nezaboravnih epopeja drugog nam svjetskog rata.
Vecinom obucen u tamno smedje odijelo jednostavnog kroja, Sova je djelovao strogo ili je on barem takvim zelio da se cini. Medjutim, za tinejdzerski bunt i adrenalin u venama to dovoljno bilo nije. Na Sovinim casovima nisi mogao da budes ozbiljan cak i da si zelio. Strogoca nije uzimala maha, samo smijeh, larma i poneki ukor, bili su dio uobicajenog repertoara.
Na nase djecacko odusevljenje, Sova je imao obicaj da hrakne u izguzvanu, kariranu, maramicu i nijemo promatra zelatin plucni kao Bismark mapu ujedinjene Njemacke. Naiva cista.
Jednom prilikom safatao me iznenadni napad smijeha sto se zaustaviti tesko moze. Situacija komorna, atmosfera ozbiljna, a tema ratna. O istoriji ovdje pricamo, nije to mala zajebancija, jos jedna osujecena neprijateljska ofanziva iza nas, jos jedna pobjeda pravde nad silama zla.
Gusim se, bezuspjesno hvatam zrak, suze mi niz obraze idu. Lice sakriveno sakama, zgrceno je. Tito me promatra sa zidne fotografije, ovo je groteska, drama na pomolu, posljedni je cin. Stanite ljudi, umirem, nemojte vise, puknut cu.
Ne znam sta je sa Sovom dalje bilo. Ulazna vrata sive, skolske, zgrade davno su zatvorena iza mene. Zivotni me put tamo vise nikad odveo nije.
Samo ponekad, kada draga, nikad zaboravljena lica, u misli mi navrate, na trenutak epizode skolske na povrsinu sjecanja izrone. Sjednem, odvojim vrijeme i komad papira sa linijama, zamislim razred, komesanje i nevinost odrastanja.
Ove rijeci poklanjam svim skolskim za uspomenu i sjecanje dugo. Njihov osmijeh siroki, nagrada moja biti ce. Huhu...huhu...huhu.
Ucenici, ta predivna stvorenja socijalizma, puna strahopostovanja i nezasite gladi za skolskim gradivom, profesora su Sovu gotivili pravo. Na njegovim casovima disciplina je bila misaoni pojam, iza njegovih ledja, s vremena na vrijeme, cula se onomatopeja znana. Huhu...huhu...huhu.
Sova je imao istoriju u malom prstu. Pricalo se da posjeduje privatnu biblioteku impozantne velicine. Znao je sve. Od dekadentnog Rima i Bizanta, preko raskosi renesanse i baroka, do nezaboravnih epopeja drugog nam svjetskog rata.
Vecinom obucen u tamno smedje odijelo jednostavnog kroja, Sova je djelovao strogo ili je on barem takvim zelio da se cini. Medjutim, za tinejdzerski bunt i adrenalin u venama to dovoljno bilo nije. Na Sovinim casovima nisi mogao da budes ozbiljan cak i da si zelio. Strogoca nije uzimala maha, samo smijeh, larma i poneki ukor, bili su dio uobicajenog repertoara.
Na nase djecacko odusevljenje, Sova je imao obicaj da hrakne u izguzvanu, kariranu, maramicu i nijemo promatra zelatin plucni kao Bismark mapu ujedinjene Njemacke. Naiva cista.
Jednom prilikom safatao me iznenadni napad smijeha sto se zaustaviti tesko moze. Situacija komorna, atmosfera ozbiljna, a tema ratna. O istoriji ovdje pricamo, nije to mala zajebancija, jos jedna osujecena neprijateljska ofanziva iza nas, jos jedna pobjeda pravde nad silama zla.
Gusim se, bezuspjesno hvatam zrak, suze mi niz obraze idu. Lice sakriveno sakama, zgrceno je. Tito me promatra sa zidne fotografije, ovo je groteska, drama na pomolu, posljedni je cin. Stanite ljudi, umirem, nemojte vise, puknut cu.
Ne znam sta je sa Sovom dalje bilo. Ulazna vrata sive, skolske, zgrade davno su zatvorena iza mene. Zivotni me put tamo vise nikad odveo nije.
Samo ponekad, kada draga, nikad zaboravljena lica, u misli mi navrate, na trenutak epizode skolske na povrsinu sjecanja izrone. Sjednem, odvojim vrijeme i komad papira sa linijama, zamislim razred, komesanje i nevinost odrastanja.
Ove rijeci poklanjam svim skolskim za uspomenu i sjecanje dugo. Njihov osmijeh siroki, nagrada moja biti ce. Huhu...huhu...huhu.
Sunday, 7 February 2010
Friday, 5 February 2010
Flash fiction
Nesto se ja pitam ( a vazda se ja nesto pitam i preispitujem) da li je ovo sto ostavljam iza sebe na netu, ovi bljeskovi sjecanja, ceprkanje po memoriji, svakodnevni dogadjaji, izmisljeni i stvarni, uljepsani ili obicni, da li se ovo zove flash fiction?
To bi kao trebao biti novokomponovani izraz koji sam negdje procitao/cuo, literarno-elektronska definicija kojom se opisuje kratka prica ili knjizevni pokusaj.
Navodno, kompjuterski ekran djeluje demoralizirajuce na citaoca, zraci, boli glava, bjeze slova.
Drugim rijecima, da bi citaoc prilikom logiranja, u svrhu opustanja uz kaficu i dim cigare, bio fokusiran, zainteresovan, zaintrigiran, prica treba biti kratka ili sto bi nasi stari rekli, straight to the point.
Dobro, ne treba ni biti sa nekom poentom, vec mora da ima nesto, odnosno da bude dovoljna, ne presiroka, ne predugacka. Inace, izgubit ce mi se citatelj(ka), zaboljet ce ga oci, unervozit ce se, preskocit ce pricu skroz, i garant zavrsit na youtube-u trazeci muzicku satisfakciju umjesto literane.
Da zakljucim , prije nego sto mi citaoc izgubi strpljenje i ode na gore pomenuti site, flash fiction bi trebala biti idealna forma knjizevnog, net-spisateljskog izraza. Najefikasniji pokusaj da iza sebe ostavis (elektronski) misao, ne koristeci velike rijeci, paragrafe bez kraja, vec originalnost izraza i osmijeh na licu citaoca.
Jao, jesam nesto dubokouman danas...
To bi kao trebao biti novokomponovani izraz koji sam negdje procitao/cuo, literarno-elektronska definicija kojom se opisuje kratka prica ili knjizevni pokusaj.
Navodno, kompjuterski ekran djeluje demoralizirajuce na citaoca, zraci, boli glava, bjeze slova.
Drugim rijecima, da bi citaoc prilikom logiranja, u svrhu opustanja uz kaficu i dim cigare, bio fokusiran, zainteresovan, zaintrigiran, prica treba biti kratka ili sto bi nasi stari rekli, straight to the point.
Dobro, ne treba ni biti sa nekom poentom, vec mora da ima nesto, odnosno da bude dovoljna, ne presiroka, ne predugacka. Inace, izgubit ce mi se citatelj(ka), zaboljet ce ga oci, unervozit ce se, preskocit ce pricu skroz, i garant zavrsit na youtube-u trazeci muzicku satisfakciju umjesto literane.
Da zakljucim , prije nego sto mi citaoc izgubi strpljenje i ode na gore pomenuti site, flash fiction bi trebala biti idealna forma knjizevnog, net-spisateljskog izraza. Najefikasniji pokusaj da iza sebe ostavis (elektronski) misao, ne koristeci velike rijeci, paragrafe bez kraja, vec originalnost izraza i osmijeh na licu citaoca.
Jao, jesam nesto dubokouman danas...
Thursday, 4 February 2010
Subscribe to:
Posts (Atom)