Sad, ja bas i ne znam kako Buenos Aires izgleda kad ga druga godisnja doba prekriju, ali ovo sto sada osjecam jeste velegrad koji dise punim plucima 24 sata na dan. Medjutim, nedjelje su avetinjski prazne i rijetko sta radi. Mozda poneki kafic, pekara ili restoran za turiste. Uglavnom, nedjelje su rezervisane za odmor i lokalne vasare. Jedan od najpoznatijih nalazi se u San Telmu.
San Telmo je najstariji dio Buenos Airesa. Legenda kaze da je tu nastao grad, i da je svojevremno bio prozet kolonijalnom raskosi, vilama bogataskih obitelji i rahatlukom. Kako to biva, bogati ljudi imaju puno para, malo pameti i seru ko tuljani, tako da su u San Telmu napravili budalastinu zescu. Vecina kuca je imala izvor pitke vode i kanalizaciju jednu do druge tako da ih je jednog dana teska bolescina napala, a yellow fever iliti zutica. I kad je njih to napalo, usrali se oni od straha pravo, pokupili ono sto su mogli rukama zahvatiti i zbrisali glavom bez obzira u sjeverne dijelove grada ostavljajuci sve ostalo iza sebe. U medjuvremenu zaraza se stisala, a umjesto bogatih dodjose siromasni, koji su ionako imuni na zarazne bolesti, okupirase njihove kuce i od San Telma napravise pravu malu carsiju, ispunjenu pjesmom, tango pokretima i likovima razlicitim. Takav je karakter i ljude odrzao i do danas.
Glavna ulica, poplocana kaldrmom i proslim vremenima, probija se citavom duzinom kroz vasarske standove San Telma. Na ponudi je sve i svasta, dzemperi od vune, kape, bakreno posudje, stari satovi i nausnice od zice. Ima dosta kica, ali i unikatnih rukotvorina sto paznju privlace. Naravno, ima i sitnih lopova, dzeparosa, neuvjerljivih prosjaka. Kako se to kaze, opreza nikad dosta, tako da ljudi, vecinom zene, cvrsto drze torbice uz tijelo i ne izlazu vrijednosti na vidjelo. Miris rostilja dominira, netom ispecene empanade nagrizaju nepca, svjeze isjedjen sok od narandze mami poglede. Oronule fasade, stolovi na plocniku, umorne cuke na sredini ulice. Radnje sa antikvitetima, uzavreli centralni trg, nemarno ostavljene flase kraj izloga. Zivo je u nedjelju na ulicama San Telma.
Uskacem na autobus, mjesam se sa lokalcima, pravac juznije, La Boca. Nekad znacajna luka, radnicki kvart i rodno mjesto tanga, danas je La Boca samo turisticka zamka. Tacnije, njen dio pod nazivom El Caminito, pretvoren je u kicasta tango okupljanja i jeftine predstave. Ljudi su napadni, guraju se, ne osjecam se ugodno nimalo. Jedino vrijedno spomena, impozantan zuto-plavi stadion lokalnog fudbalskog kluba, Boca Juniors.
I to je najznacajnije sto mogu reci o njoj. Sve ostalo, ne svidja mi se. Ocigledno los kraj, zapusten, prljav, mirise na sitan kriminal. Mada, tesko mi je da sudim na prvi pogled, ipak turist sam i ne znam sta se ispod povrsine krije. Garant ima dobru dusu i jos bolje ljude. Jao kako sam ovo divno rekao! Evo sam u gacice pisno od iznenadne srece i topline.
Zeno, dolazi 'vamo da te slikam. Jednostavnost kompozicije, svidja mi se. Stani mirno, gledaj u stanu, ne mici se. La Boca, imas mahanje.
Vracam se pjeske u San Telmo. Vasar i dalje traje, apetit nakon duge setnje, povecan je. Skroman restoran, sareni stolnjaci, ljubazan konobar , nase je odrediste. Smirujem hladno pivo, narucujem Sorentinos, argentinske raviole ispunjene mladim sirom. Pokusavam da odgonetnem/prevedem sta se na meniju sve krije, vrtim listove, citam u sebi. Spanski mi je problem i izaziva frustracije. Tako bi volio da znam vise, ovako se samo mucim i znam da propustam nesto jos bolje. E, necemo tako. Odredjujem si za jednu od novogodisnjih rezolucija, kurs spanskog za pocetnike. Eto, nek se zna. San Telmo, pozdravljam te.
