Saturday, 29 January 2011
Friday, 28 January 2011
Reno
Reno, renovation, renovacija. Nazovi kako hoces, ne umanjuje nista njen znacaj i velicinu. Ukratko, trenutno sam okupiran istom i stan je u neredu. Zadnje vrijeme vazda nesto popravljam, dodajem, oduzimam, vise sam i zaboravio kako se normalno zivi, hoda i kako normalan stan treba da izgleda. Malo mi treba da zakacim nozinim prstima neku kutiju sa materijalom ili kupljeni kucanski element zavucen po coskovima. Zatvorim oci, okrenem lice prema plafonu, prikladna psovka leti u zrak. Ali, to nije nista u kakvom se sad haosu nalazim. Kuhinja je rasturena kompletno, wc- solja sama sjedi na sredini kupatila , stan je mala Hiroshima. Snalazim se ko Schwarzeneger u Predatoru, preskacem prepreke i skrivene zamke, osjecam se kao na kampovanju.
Tako je to sa renovacijama. Odlazem godinama obnovu spomenutih prostorija, covjek se uvijek presabira, finansije su kljucni problem, nikad se nema dovoljno, nikad se nema viska vremena. I mogao bih ja tako do sutra, medjutim, druga polovina moja motorna je sila, intelektualna snaga i dizajner zesci. Tako da smo preko noci donjeli odluku da renoviramo, napokon, kupatilo i kuhinju. I taman kad sam pomislio, super, sad se ne trebam tusirat mjesec dana, zena me tjera svaki dan da idemo u zajednicke prostorije (recreation room) sto su u zgradi nalazi, tako da se sad tusiram vise nego ikad prije! Vidite dokle idu te renovacije, ubijaju mi ono malo Balkana sto je ostalo u meni. Uzas zivi!
Uglavnom, zena je zaduzena za vodjenje i nadgledanje radova, a ja , posto imam dobre interpersonal skills, zaduzen sam za kontakt s ljudima odnosno mito i suplju pricu. Drugim rijecima, svaki dan, nakon zavrsetka posla, nagradim nase majstore drevnim bosanskim eliksirom sto otopljava led komunikativni, razvezuje jezike bez problema, brise medjunarodne granice, njenim velicanstvom, rakijom sljivom. Njima drago, a i meni je.
I jos sam nesto htio da kazem. Ono nesto, bas pametno, umno, sto ostaje u sjecanju i vraca citaoca na stranicu moju. Evo, da ne zaboravim. Danas sam bio na rucku u japanskom restoranu i smirio neku njihovu kombinaciju, miso soup & sushi. Uglavnom, zapade mi par sesame seeds izmedju desni i zuba. Hocu da poludim i ko za inat, ne mogu ih izvaditi , pa da se okrenem naopacke. Rijetko ovdje drze cackalice u restoranima, valjda ljudi misle da svi imaju zdrave zube, pa im i ne treba. Nista, vrtim se ko da imam proljev, okrecem u mjestu, gdje cu, sta cu, nervira me pravo. Ali, ne lezi vraze, snalazim se ubrzo.
Ulazim u obliznji butik, uzimam jednu kosulju, kao lafo da probam, odlazim u svlacionicu i onom kartonskom cijenom sto visi na rukavu, isceprkam sesame seeds. Ah, sad mi je lakse. Mene ste mislili zajebavat, pa nisam ja od jucer, hocu reci, rodom iz Canade.
Lakonski se nasmijem prodavacici i vracam kosulju natrag. Hvala, nije moj stil...
Tako je to sa renovacijama. Odlazem godinama obnovu spomenutih prostorija, covjek se uvijek presabira, finansije su kljucni problem, nikad se nema dovoljno, nikad se nema viska vremena. I mogao bih ja tako do sutra, medjutim, druga polovina moja motorna je sila, intelektualna snaga i dizajner zesci. Tako da smo preko noci donjeli odluku da renoviramo, napokon, kupatilo i kuhinju. I taman kad sam pomislio, super, sad se ne trebam tusirat mjesec dana, zena me tjera svaki dan da idemo u zajednicke prostorije (recreation room) sto su u zgradi nalazi, tako da se sad tusiram vise nego ikad prije! Vidite dokle idu te renovacije, ubijaju mi ono malo Balkana sto je ostalo u meni. Uzas zivi!
Uglavnom, zena je zaduzena za vodjenje i nadgledanje radova, a ja , posto imam dobre interpersonal skills, zaduzen sam za kontakt s ljudima odnosno mito i suplju pricu. Drugim rijecima, svaki dan, nakon zavrsetka posla, nagradim nase majstore drevnim bosanskim eliksirom sto otopljava led komunikativni, razvezuje jezike bez problema, brise medjunarodne granice, njenim velicanstvom, rakijom sljivom. Njima drago, a i meni je.
I jos sam nesto htio da kazem. Ono nesto, bas pametno, umno, sto ostaje u sjecanju i vraca citaoca na stranicu moju. Evo, da ne zaboravim. Danas sam bio na rucku u japanskom restoranu i smirio neku njihovu kombinaciju, miso soup & sushi. Uglavnom, zapade mi par sesame seeds izmedju desni i zuba. Hocu da poludim i ko za inat, ne mogu ih izvaditi , pa da se okrenem naopacke. Rijetko ovdje drze cackalice u restoranima, valjda ljudi misle da svi imaju zdrave zube, pa im i ne treba. Nista, vrtim se ko da imam proljev, okrecem u mjestu, gdje cu, sta cu, nervira me pravo. Ali, ne lezi vraze, snalazim se ubrzo.
Ulazim u obliznji butik, uzimam jednu kosulju, kao lafo da probam, odlazim u svlacionicu i onom kartonskom cijenom sto visi na rukavu, isceprkam sesame seeds. Ah, sad mi je lakse. Mene ste mislili zajebavat, pa nisam ja od jucer, hocu reci, rodom iz Canade.
Lakonski se nasmijem prodavacici i vracam kosulju natrag. Hvala, nije moj stil...
Bristol
Bristol je brand name, uobicajen naziv za , manje vise, gotivnije hotele sto sirom svijeta se nalaze. Nisam siguran odakle samo ime vuce svoje korijene, pretpostavljam da je, nekad davno, davno, zivio dokoni bogatas u engleskom obalnom gradu Bristolu, te dodje iznenada na ideju da pokrene lanac hotela jednostavnog imena, koji ce kasnije postati sveprihvacen sinonim za hotelijerske usluge, zabavu i smjestaj iznad prosjeka.
Slicno nasim privatnicima i poduzeticima svjetskog glasa , kad otvore kafancugu suptilnog dizajna, na brdu, proplanku ili uzvisini pri ulazu u grad , pa istu zacine grandioznim imenom, Vidikovac ili Panorama.
Istoimeni hotel bio je i u gradu mom. Oni najstariji, koji dugo zive i pamte dobro, kazu da je prvi hotel Bristol srusen zbog slijeganja tla, a ovaj drugi, izgradjen nakon njega, bio je arhitektonski izrazaj jednog doba i jedne drzave u razvoju.
Izgradjen polovinom 60-tih, cinio se moderan za ono vrijeme, sa prostranim parkingom, velikom bastom i bujnim zelenilom sto ga okruzuje. Hotel Bristol imao je fasadu prepoznatljive bijele boje sa mermernim dekoracijama i siroki , glavni ulaz za ljude i automobile sto samo za trenutak zastanu. Bio je na nekoliko spratova, sedam, moda cak i osam, dominirao masom i simpaticnim balkonima. Stajao je ponosno, kao kip tek isklesan, na jednoj od glavih raskrsnica grada sto se siri prema istoku i dalje. Od ostalih objekata slicne namjene, izdvajao se sarmom i jednostavnoscu.
Kako to biva, vecina se svijeta danas zgrazava svega sto je bilo prije. Nerviraju ih gradjevine socijalizma, pogrdna im imena prisivaju, zovu ih neugledni objekti bez stila. Generalizuju i nista im ne valja. Prave se kao da nikad nisu zivjeli u ono vrijeme, zaboravljaju lako, a na proslost gledaju sa stidom. Dzaba im. Hotel je Bristol imao dusu.
Ne pripadam generaciji koja pamti Bristol kao kultno mjesto nocnog provoda. Djeca smo bili za izlaske, ali u hotel smo voljeli rado da se zavucemo. Sjecam se dobro kada nas je konobar u bijelom ganjao ulastenim hodnicima zato sto smo balavurdija sto se seta samo, onako i bezveze. Sjecam se i kad se jedan od mojih drugara zabio glavom ko zalutali golub od ulazna staklena vrata hotela, izazivajuci salve smijeha slucajnih posmatraca. Sjecam se i kad smo krali, noseni mrakom i adrenalinom djetinjstva, plasticne, pivske gajbe iz skladista glavnog restorana, koristeci njihove rucke za improvizovane male skije, sto bi kolokvijalno nazvali, slicuhe iliti slicure.
Nekako u to vrijeme , pocele su dobro poznate podjele, one najgore moguce, na gradske seljake, malogradjane, i one, koji su sami sebe odredili da to nisu. Nekako u to vrijeme pojavljuje se kaseta, taj famozni, jeftini, mobilni nosac zvuka, koji sapatom preuzima primat u industriji zabave i ukusima muzickim. Nekako u to vrijeme sintisajzer zamjenjuje tamburicu i saz, novokomponovano zamjenjuje starogradsko, a nova dekada staru. Nekako u to vrijeme hotel Bristol pocinje da gubi svoj kultni status i prvobitni sjaj. Medjutim, starija je raja imala svoju rijec. Oni Bristol ne zaboravljaju lako.
Sa sjetom u ocima i duboko povucenim dimom tek zapaljene cigare, zapocinjali su price i dogadjaje vezane za njega, prve izlaske, pijancenja i simpatije. Hrapavim glasom, povremeno povisujuci ton i kaziprst desne ruke, opisivali su odaje i salone sa raznim imenima, naglasavali misticnost njegovu i kulturoloski uticaj na njihovo odrastanje. Znali su udahnuti sporo tezak zrak sto ih gusi i nemarno nagnuti iz zelene, flase tuzlanskog pilsnera od pola litre, samo da saperu tu jebenu knedlu u grlu sto se uvijek zna skupiti kad sjecanja naviru. Zvucali su stariji, mudriji nego sto jesu kao sto to sada zvucim ja. Mi, djeca, slusali smo pazljivo i promatrali cutke.
Nema vise hotela Bristola. Zapusten, zaboravljen, oronuo, nije imao snage da nastavi dalje. Vrijeme ga je pregazilo. Sravnjen sa zemljom teskim bagerima i investitorskim kapitalom, pospremljen je tiho u istorijske citanke i hronologiju jednog grada. Strucnjaci ekonomski i oni koji to nisu, glasno kazu, nerentabilan je bio. Ja im vjerujem , jer drugo objasnjenje nemam. Jedno poglavlje se zatvara, drugo zapocinje. Iza Bristola ostaje samo velika , blatnjava rupa za buduce temelje nove gradjevine, fotografija na razglednici i nostalgicno sjecanje na vrijeme sto iza nas proslo je.
Slicno nasim privatnicima i poduzeticima svjetskog glasa , kad otvore kafancugu suptilnog dizajna, na brdu, proplanku ili uzvisini pri ulazu u grad , pa istu zacine grandioznim imenom, Vidikovac ili Panorama.
Istoimeni hotel bio je i u gradu mom. Oni najstariji, koji dugo zive i pamte dobro, kazu da je prvi hotel Bristol srusen zbog slijeganja tla, a ovaj drugi, izgradjen nakon njega, bio je arhitektonski izrazaj jednog doba i jedne drzave u razvoju.
Izgradjen polovinom 60-tih, cinio se moderan za ono vrijeme, sa prostranim parkingom, velikom bastom i bujnim zelenilom sto ga okruzuje. Hotel Bristol imao je fasadu prepoznatljive bijele boje sa mermernim dekoracijama i siroki , glavni ulaz za ljude i automobile sto samo za trenutak zastanu. Bio je na nekoliko spratova, sedam, moda cak i osam, dominirao masom i simpaticnim balkonima. Stajao je ponosno, kao kip tek isklesan, na jednoj od glavih raskrsnica grada sto se siri prema istoku i dalje. Od ostalih objekata slicne namjene, izdvajao se sarmom i jednostavnoscu.
Kako to biva, vecina se svijeta danas zgrazava svega sto je bilo prije. Nerviraju ih gradjevine socijalizma, pogrdna im imena prisivaju, zovu ih neugledni objekti bez stila. Generalizuju i nista im ne valja. Prave se kao da nikad nisu zivjeli u ono vrijeme, zaboravljaju lako, a na proslost gledaju sa stidom. Dzaba im. Hotel je Bristol imao dusu.
Ne pripadam generaciji koja pamti Bristol kao kultno mjesto nocnog provoda. Djeca smo bili za izlaske, ali u hotel smo voljeli rado da se zavucemo. Sjecam se dobro kada nas je konobar u bijelom ganjao ulastenim hodnicima zato sto smo balavurdija sto se seta samo, onako i bezveze. Sjecam se i kad se jedan od mojih drugara zabio glavom ko zalutali golub od ulazna staklena vrata hotela, izazivajuci salve smijeha slucajnih posmatraca. Sjecam se i kad smo krali, noseni mrakom i adrenalinom djetinjstva, plasticne, pivske gajbe iz skladista glavnog restorana, koristeci njihove rucke za improvizovane male skije, sto bi kolokvijalno nazvali, slicuhe iliti slicure.
Nekako u to vrijeme , pocele su dobro poznate podjele, one najgore moguce, na gradske seljake, malogradjane, i one, koji su sami sebe odredili da to nisu. Nekako u to vrijeme pojavljuje se kaseta, taj famozni, jeftini, mobilni nosac zvuka, koji sapatom preuzima primat u industriji zabave i ukusima muzickim. Nekako u to vrijeme sintisajzer zamjenjuje tamburicu i saz, novokomponovano zamjenjuje starogradsko, a nova dekada staru. Nekako u to vrijeme hotel Bristol pocinje da gubi svoj kultni status i prvobitni sjaj. Medjutim, starija je raja imala svoju rijec. Oni Bristol ne zaboravljaju lako.
Sa sjetom u ocima i duboko povucenim dimom tek zapaljene cigare, zapocinjali su price i dogadjaje vezane za njega, prve izlaske, pijancenja i simpatije. Hrapavim glasom, povremeno povisujuci ton i kaziprst desne ruke, opisivali su odaje i salone sa raznim imenima, naglasavali misticnost njegovu i kulturoloski uticaj na njihovo odrastanje. Znali su udahnuti sporo tezak zrak sto ih gusi i nemarno nagnuti iz zelene, flase tuzlanskog pilsnera od pola litre, samo da saperu tu jebenu knedlu u grlu sto se uvijek zna skupiti kad sjecanja naviru. Zvucali su stariji, mudriji nego sto jesu kao sto to sada zvucim ja. Mi, djeca, slusali smo pazljivo i promatrali cutke.
Nema vise hotela Bristola. Zapusten, zaboravljen, oronuo, nije imao snage da nastavi dalje. Vrijeme ga je pregazilo. Sravnjen sa zemljom teskim bagerima i investitorskim kapitalom, pospremljen je tiho u istorijske citanke i hronologiju jednog grada. Strucnjaci ekonomski i oni koji to nisu, glasno kazu, nerentabilan je bio. Ja im vjerujem , jer drugo objasnjenje nemam. Jedno poglavlje se zatvara, drugo zapocinje. Iza Bristola ostaje samo velika , blatnjava rupa za buduce temelje nove gradjevine, fotografija na razglednici i nostalgicno sjecanje na vrijeme sto iza nas proslo je.
Friday, 14 January 2011
The rainbow of consciousness
"...there is no evidence against genetic determinism more persuasive than the children of the rich. The Charm Bracelets did not study. They never raised their hands in class. They sat in the back, slumping, and went home each day carrying the prop of a notebook.
But maybe the Charm Bracelets understood more about life than I did. From an early age they knew what little value the world placed in books, and so didn't waste time with them. Whereas I, even now, persist in believing that these black marks on white paper bear the greatest significance, that if I keep writing I might be able to catch the rainbow of consciousness in a jar..."
"Middlesex"-Jeffrey Eugenides
But maybe the Charm Bracelets understood more about life than I did. From an early age they knew what little value the world placed in books, and so didn't waste time with them. Whereas I, even now, persist in believing that these black marks on white paper bear the greatest significance, that if I keep writing I might be able to catch the rainbow of consciousness in a jar..."
"Middlesex"-Jeffrey Eugenides
Sunday, 9 January 2011
Osmijeh od bronze
Suncana nedjelja, hladno, bez kise. Idealno vrijeme za setnju gradom. Dorucak na brzinu, uskacem u auto, pravac obala.
Podne je i centar grada pun je ljudi. Turisti, domaci, dokoni i oni u zurbi. Iako prohladno osjecam mnostvo, radost, osmijehe. Zajednicki sadrzilac, biologija cista, sunce je izvor zivota. Moje je nedjeljno razmisljanje.
Blizu gradskog setalista, koje se pruza uzduz obale okeana, nalazi se mali park . Nista neobicno, samo jedan u nizu, ljepsih zasigurno ima. Ipak, ovaj je za mene poseban. Kad sam lose volje i kad me misli negativne zarobe (i kad ima sunca) volim da odem do njega i da se opustim uz prijatelje moje, nasmijane bronzane figure.
Nisam siguran za njihovo pravo znacenje, sta predstavljaju. Nekakva su instalacija umjetnicka sto je gradu poklonjena uoci prosle zimske olimpijade, ali, za mene, terepautsku vrijednost ima. Stanem malo s njima, opustim se. i glupiram.
Super si oni meni. Djeca, kucni ljubimci, stari sto se sporo krecu i oni sto slucajno naidju. Svi ih vole. Imaju velike glave, bosi su, ogromnih tabana, poza razlicitih. Sagnuti, rasirenih ruku, uspravni, nezgrapni se cine. Bronzani likovi siroka osmijeha na putu do obale.
Bez laznog pretjerivanja, citav je koncept dobro osmisljen. Samo kad ih ugledas, nesto te pomjeri, osjecas se znatno ugodnije. Ne treba ti puno, dovoljno je proci kroz drustvo njihovo i raspolozenje se mjenja na bolje. Ali, ja ne zelim samo da prodjem cutke. Odvojit cu par minuta, glupirati se malo i zabiljeziti kamerom momenat jedne suncane zimske nedjelje.
Podne je i centar grada pun je ljudi. Turisti, domaci, dokoni i oni u zurbi. Iako prohladno osjecam mnostvo, radost, osmijehe. Zajednicki sadrzilac, biologija cista, sunce je izvor zivota. Moje je nedjeljno razmisljanje.
Blizu gradskog setalista, koje se pruza uzduz obale okeana, nalazi se mali park . Nista neobicno, samo jedan u nizu, ljepsih zasigurno ima. Ipak, ovaj je za mene poseban. Kad sam lose volje i kad me misli negativne zarobe (i kad ima sunca) volim da odem do njega i da se opustim uz prijatelje moje, nasmijane bronzane figure.
Nisam siguran za njihovo pravo znacenje, sta predstavljaju. Nekakva su instalacija umjetnicka sto je gradu poklonjena uoci prosle zimske olimpijade, ali, za mene, terepautsku vrijednost ima. Stanem malo s njima, opustim se. i glupiram.
Super si oni meni. Djeca, kucni ljubimci, stari sto se sporo krecu i oni sto slucajno naidju. Svi ih vole. Imaju velike glave, bosi su, ogromnih tabana, poza razlicitih. Sagnuti, rasirenih ruku, uspravni, nezgrapni se cine. Bronzani likovi siroka osmijeha na putu do obale.
Bez laznog pretjerivanja, citav je koncept dobro osmisljen. Samo kad ih ugledas, nesto te pomjeri, osjecas se znatno ugodnije. Ne treba ti puno, dovoljno je proci kroz drustvo njihovo i raspolozenje se mjenja na bolje. Ali, ja ne zelim samo da prodjem cutke. Odvojit cu par minuta, glupirati se malo i zabiljeziti kamerom momenat jedne suncane zimske nedjelje.
Friday, 7 January 2011
Bamboo tree
Prolazim netom i citam o novogodisnjim rezolucijama. Stvarno, pitam se ponekad, ko izmisli ovu obmanu? Ko jos vjeruje u takvo sto? Ko je dosao prvi na famoznu misao da pocetak godine predstavlja idealno vrijeme za donosenje odluka, zaborav od starog , otpocinjanje novog i da ce ova, da bas ova, biti godina od znacaja za zivot sto zivim(o).
Nemam nikakve rezolucije. Ovo mi je ionako najgori dio godine. Praznici sto se sastave od prosle i ove godine, pa imas lazan osjecaj da si odmoran, da si dobro, a nisi. Ja sam potisten.
Prosla mi je bila ko rinaka, tako da stagod odlucio , nadam se, da gore ne moze. Sta i imam donosit? Pusacima je uvijek glavna nakana baciti cigaru, a ja vise pusac nisam. Prestao sam davno i umjesto da se osjecam ponosan , kao satro, nesto sam postigao, jaka volja i ti fazoni, ja sam , uglavnom, nadrkan. Nikakve rezolucija nisu uticale na mene, inat je to cisti bio. I sta sad? Evo, vicem, da me svu cuju. Zao mi sto ne pusim!
Gdje je nestao i taj inat kojeg sam nekad imao?
Nemam nikakve rezolucije. Imam zelje. Zelim da mjenjam sebe. Zivim na engleskom govornom podrucuju, a i dalje mislim na nasem. To ne valja nikako, a drugacije mi tesko ide. Mislim o svemu i svacemu i nista me ne smiruje. Cak niti pisanje.
Zelim da sam manje na netu. Zelim da ucinim nesto s ovim blogom. Zelim da ga ugasim ili da se ozbiljno posvetim pisanju. Za prvo treba kaziprst, a za drugo samopouzdanje da mozes. Ima li ko smjernicu? Zelim da sam manje nervozan, ali, uistinu zelim to. Drugi ne vide, ne pokazujem javno, ali, oni do kojima sam stao osjetiti mogu. Zelim da imam mehanizam za otklanjanje negativnih misli sto me napasti znaju, joga, disanje iz stomaka ili mozda, borilacke vjestine . Zelim da renoviram kupatilo. Zelim da renoviram kuhinju. Zelim da promjenim tepih i zamjenim parketom. Zelim da putujem u mjesta u kojima nema turista. Zelim da znam vise o autu, sramota me. Zelim da ucim spanski, svidja mi se brojnost samoglasnika. Zelim da znam bolje da skijam, planine su mi ispred nosa. Zelim da smanjim kolicinu dnevne kafe, stalno mi se pisa. Zelim da je hladnije, da ima snijega, vise sunca, glava me od ovih kisa rastura. Zelim da prihvatim ono sto moram i da promjenim ono sto mogu. Zelim da sam zadovoljniji sobom.
Za sve navedeno treba malo i srece. Zato sam danas kupio stabiljku tanku, listova malih i tamno zelene boje. Bamboo tree, strucno, zove se. Vidio u marketu, zajedno sa jabukama, blizu kase, simpatican mi bio, uzeh ga bez razmisljanja. Znam , navukli me marketinski vjesto, boze moj, sta cu sad, propast necu?
Stavio sam ga u vazu, pored televizora, neka ga tamo, ne smeta nikom, a i drustvo ce mi biti. Jos da nadjem na netu kako se odrzava, da mi ne pocne rast u visinu ko onaj grasak iz bajke, razvalit ce mi plafon, a jos uvijek renovaciju zgrade otplacujem. Vala, ako bude budalaso, sasjet cu ga u komade i napravit original nuncake, one s kojima je Bruce Lee tamanio horde napadaca u zmajevom gnijezdu , a mi ga djeca ispred ulaza zgrade imitirali nevjesto. Prva sedmica januara nestaje...
Nemam nikakve rezolucije. Ovo mi je ionako najgori dio godine. Praznici sto se sastave od prosle i ove godine, pa imas lazan osjecaj da si odmoran, da si dobro, a nisi. Ja sam potisten.
Prosla mi je bila ko rinaka, tako da stagod odlucio , nadam se, da gore ne moze. Sta i imam donosit? Pusacima je uvijek glavna nakana baciti cigaru, a ja vise pusac nisam. Prestao sam davno i umjesto da se osjecam ponosan , kao satro, nesto sam postigao, jaka volja i ti fazoni, ja sam , uglavnom, nadrkan. Nikakve rezolucija nisu uticale na mene, inat je to cisti bio. I sta sad? Evo, vicem, da me svu cuju. Zao mi sto ne pusim!
Gdje je nestao i taj inat kojeg sam nekad imao?
Nemam nikakve rezolucije. Imam zelje. Zelim da mjenjam sebe. Zivim na engleskom govornom podrucuju, a i dalje mislim na nasem. To ne valja nikako, a drugacije mi tesko ide. Mislim o svemu i svacemu i nista me ne smiruje. Cak niti pisanje.
Zelim da sam manje na netu. Zelim da ucinim nesto s ovim blogom. Zelim da ga ugasim ili da se ozbiljno posvetim pisanju. Za prvo treba kaziprst, a za drugo samopouzdanje da mozes. Ima li ko smjernicu? Zelim da sam manje nervozan, ali, uistinu zelim to. Drugi ne vide, ne pokazujem javno, ali, oni do kojima sam stao osjetiti mogu. Zelim da imam mehanizam za otklanjanje negativnih misli sto me napasti znaju, joga, disanje iz stomaka ili mozda, borilacke vjestine . Zelim da renoviram kupatilo. Zelim da renoviram kuhinju. Zelim da promjenim tepih i zamjenim parketom. Zelim da putujem u mjesta u kojima nema turista. Zelim da znam vise o autu, sramota me. Zelim da ucim spanski, svidja mi se brojnost samoglasnika. Zelim da znam bolje da skijam, planine su mi ispred nosa. Zelim da smanjim kolicinu dnevne kafe, stalno mi se pisa. Zelim da je hladnije, da ima snijega, vise sunca, glava me od ovih kisa rastura. Zelim da prihvatim ono sto moram i da promjenim ono sto mogu. Zelim da sam zadovoljniji sobom.
Za sve navedeno treba malo i srece. Zato sam danas kupio stabiljku tanku, listova malih i tamno zelene boje. Bamboo tree, strucno, zove se. Vidio u marketu, zajedno sa jabukama, blizu kase, simpatican mi bio, uzeh ga bez razmisljanja. Znam , navukli me marketinski vjesto, boze moj, sta cu sad, propast necu?
Stavio sam ga u vazu, pored televizora, neka ga tamo, ne smeta nikom, a i drustvo ce mi biti. Jos da nadjem na netu kako se odrzava, da mi ne pocne rast u visinu ko onaj grasak iz bajke, razvalit ce mi plafon, a jos uvijek renovaciju zgrade otplacujem. Vala, ako bude budalaso, sasjet cu ga u komade i napravit original nuncake, one s kojima je Bruce Lee tamanio horde napadaca u zmajevom gnijezdu , a mi ga djeca ispred ulaza zgrade imitirali nevjesto. Prva sedmica januara nestaje...
Thursday, 6 January 2011
Wednesday, 5 January 2011
Osvrti
Pocetak je januara, sredina sedmice, kisa pomjesana sa snijegom, mracno je. Osvrcem se mislima na godinu iza sebe, ovu, sto nedavno sa kalendara nestala je.
Bila mi je teska. Volio bih da je mogu zaboraviti. Volio bih da imam delete komandu u mozgu i da jednim laganim dodirom kaziprsta, ponistim, izbrisem zauvijek, posaljem u zaborav. Ne zelim u mislima da te nosim!
Ali, ne ide to bas tako lako. Barem ne kod mene. Znam da je tu negdje u podsvijesti i da ce uvijek pripravna biti da me uznemiri, da me podsjeti da nista se ne mijenja preko noci, a kamoli nestaje. Godina mi je prosla u neprihvacanju stvarnosti. Nemam namjeru da ulazim u detalje, ne osjecam blog prikladnim. Pretpostavljam, osjetljiv sam pretjerano. Ovo je prostor rezervisan za zdravu zajebanciju i poneku pametnu sto slucajno naleti. Ko jos zeli da cita teske price?
Zadnje dane vecinom provodim na sarajevo-x/veze i seks/ pokusavajuci da se opustim uz visprene komentare citaoca i duh grada sto ne umire. Nasmijem se.
Surfam Youtube-om, trazeci video klipove Mr.Beana i animirane likove South Parka. Ponekad pogledam vijesti na BBC-ju. Odigram i partiju Pacmana, bjezeci od onog crvenog duha, blinky mu je ime. Poceo sam cak i knjigu da citam, sto jos u prosloj godini namjera mi bila. Middlesex, zove se.
Osvrcem se ponovo. Ovaj put na knjigu koju spominjem. Danas sam zapamtio jednu recenicu i zelim da je zapisem:"...keep your body busy so that your mind wouldn't have a chance to think...".
Nek' si mi vala rekao Jeffrey (tako se pisac zove), poceo sam plaho filozofiju prosipat, umjesto da zatvorim kapak na nezadovoljstva prosle godine i krenem dalje. Napolju, i dalje, mracno je...
Bila mi je teska. Volio bih da je mogu zaboraviti. Volio bih da imam delete komandu u mozgu i da jednim laganim dodirom kaziprsta, ponistim, izbrisem zauvijek, posaljem u zaborav. Ne zelim u mislima da te nosim!
Ali, ne ide to bas tako lako. Barem ne kod mene. Znam da je tu negdje u podsvijesti i da ce uvijek pripravna biti da me uznemiri, da me podsjeti da nista se ne mijenja preko noci, a kamoli nestaje. Godina mi je prosla u neprihvacanju stvarnosti. Nemam namjeru da ulazim u detalje, ne osjecam blog prikladnim. Pretpostavljam, osjetljiv sam pretjerano. Ovo je prostor rezervisan za zdravu zajebanciju i poneku pametnu sto slucajno naleti. Ko jos zeli da cita teske price?
Zadnje dane vecinom provodim na sarajevo-x/veze i seks/ pokusavajuci da se opustim uz visprene komentare citaoca i duh grada sto ne umire. Nasmijem se.
Surfam Youtube-om, trazeci video klipove Mr.Beana i animirane likove South Parka. Ponekad pogledam vijesti na BBC-ju. Odigram i partiju Pacmana, bjezeci od onog crvenog duha, blinky mu je ime. Poceo sam cak i knjigu da citam, sto jos u prosloj godini namjera mi bila. Middlesex, zove se.
Osvrcem se ponovo. Ovaj put na knjigu koju spominjem. Danas sam zapamtio jednu recenicu i zelim da je zapisem:"...keep your body busy so that your mind wouldn't have a chance to think...".
Nek' si mi vala rekao Jeffrey (tako se pisac zove), poceo sam plaho filozofiju prosipat, umjesto da zatvorim kapak na nezadovoljstva prosle godine i krenem dalje. Napolju, i dalje, mracno je...
Monday, 3 January 2011
Nemogu & Neznam
Joj, kad procitam na netu nemogu i neznam hoce nesto mi bude! Ljudi dragi, vi koji pisete po netu, da vi, samoproglaseni proizvodjaci recenica i sujete, budite pazljivi malo. Iza vas neostaju samo puke rijeci i osnove gramatike, vi ostavljajte i dio sebe, koji je , ocigledno, nepismen. Zar vam je tako tesko odvojiti ne od mogu i ne od znam?
Zivce cete vi meni moje pohabat na pocetku ove godine i sta ce mi onda ostati za kraj? Jebo li vas net koji vam dade mogucnost neogranicenu. Pa ne mogu nijedan clanak da procitam, a da mi oci ne ubode neki neznam i nemogu. Ne govorim da budete gramaticki eksperti, jer gramatika nasa , sama po sebi je zeznuta i ja sam imam probleme velike, al' zar je tako tesko nauciti da se ne mogu i ne znam pisu odvojeno?
Jeste li se otrijeznili? Jeste li naostrili pera spisateljska ili barem ocistili tastaturu od prasine i zavucenih mrvica hrane? Hocete da nam ukinu net zbog vas? Hocete da samo citam sportske rezultate , raspored tv-programa i kolumne Zuzi Jelinek. Ako necete, onda malo popraviti gramatiku, jer ovako cu dobiti cir citajuci ( ne znam na kojem crijevu) i nece se na dobro zavrsiti.
Ne znam da li sam bio jasan, ali ne mogu da prodjem preko toga cutke.
Zivce cete vi meni moje pohabat na pocetku ove godine i sta ce mi onda ostati za kraj? Jebo li vas net koji vam dade mogucnost neogranicenu. Pa ne mogu nijedan clanak da procitam, a da mi oci ne ubode neki neznam i nemogu. Ne govorim da budete gramaticki eksperti, jer gramatika nasa , sama po sebi je zeznuta i ja sam imam probleme velike, al' zar je tako tesko nauciti da se ne mogu i ne znam pisu odvojeno?
Jeste li se otrijeznili? Jeste li naostrili pera spisateljska ili barem ocistili tastaturu od prasine i zavucenih mrvica hrane? Hocete da nam ukinu net zbog vas? Hocete da samo citam sportske rezultate , raspored tv-programa i kolumne Zuzi Jelinek. Ako necete, onda malo popraviti gramatiku, jer ovako cu dobiti cir citajuci ( ne znam na kojem crijevu) i nece se na dobro zavrsiti.
Ne znam da li sam bio jasan, ali ne mogu da prodjem preko toga cutke.
Saturday, 1 January 2011
Subscribe to:
Posts (Atom)