Tvoj svijet

Let it go

Evo me se tresem sav, uzduz i porijeko, koza mi se presijava od glatkoce. Danas mi se nesto cudno desilo na casu yoga, a ne znam sta. Sada me pitanje muci to? Da krenem od pocetka.
Dan na poslu uobicajeno dosadan. Da ne prodje bas sve u dosadi, potrudili su se moje emocije i vijuge mozdane. Na sastanku sam sa dva menadzera, nekakvo rekonstruiranje, budalastine korporativne, mentalno peglanje. Kao istrenirane lutke, oni ponavljaju ono sto je vec ponovljeno, ja meljem svoje, mrstim se i polako u sebi tinjam. Tesko je sve to slusat, a jos teze miran ostat. Elem, da ne duljim, sastanak se zavrsi, gorak ukus u ustima i uznemirenost povisena. Takav sam dosao kuci.
I skuham si kafu, i prodjem internet portalima i prosaltam malo tv-kanalima. Nista.  Ne mogu nikako da izbacim iz glave danasnja dogadjanja, sva ta negativnost prozima mi mozak, hrva se sa mislima. Zbog navedenog i uzimam casove yoge, jer jednostavno nemam efikasan odbrambeni mehanizam kad mi se emocije uzjogune. Brine me sve ovo, ili starim ili jednostavno nisam stvoren za ovo podneblje. Dobro, odoh onda na yogu , kad vec ne mogu na nista drugo misli da usmjerim.

Ubrzo stizem u studijo. Nisam provjerio raspored, vidim neko drugi vodi veceras cas, a nije ni Purna yoga koja mi najvise lezi. Nije mi to sad ni bitno, samo mi treba neko veceras da me prodrma dobrim vjezbama da me misli negativne popuste.
I krenuli smo mi sa casom. Neka cura duge plave kose, vidi se pocetnik, slabo joj sve to ide, nepoznaje stvari, nema ritma,  gubi se. Meni misli jos gore, udaram se sakama sa menadzerima, spominjem im familije. Nista od yoga seanse veceras, sve se sastavilo, tezak dan, teske misli, los instruktor. Samo cekam kad ce reci raja  hajmo fajront, da se pokupim i nestanem. I dodjosmo mi do zavrsnog opustanja.
Legnes na ledja, ruku i nogu rasirenih, ono, ko mrtvac i dises duboko kroz nos. I nastavim se tu svadjat u mislima, bas ono, borba prava. Sklopljenih ociju, disem ritmicki, dizem stomak, uvlacim, misli me sutaju. Nema miru u meni ni za sekunde.
I najednom, ne mogu da objasnim , sve se brzo desilo, kroz moje tijelo kao da je neko proveo struju! Ne tresem se, vec neka neobjasnjiva energija, toplina, prozima svaki dio moje koze, svaku kost, mozak se smiruje. Nevjerovatno ! Ne mogu da kazem da mi je lijepo, ne mogu da kazem da mi ne godi, ne mogu da kazem nista. Nikad mi se nista slicno nije desilo i tesko mi je bilo kakvu usporedbu dati. Pokusavam da se pomjerim, da otvorim oci, da vratim snagu u tijelo. Pitam se, sta se desava sa mnom? Ustajem, sva negativnost dana , nestala je ! Noge su mi slabe, vrti mi se blago, ali, nekako je sve drugacije. Cudo nevidjeno!

Nemam logicno objasnjenje sta je bilo. Sve se odigralo brzo, bilo van moje kontrole i trajalo mozda minutu. Svega sam svjestan bio, ne znam, kao da je tijelo neku poruku zeljelo da mi posalje, pusti sve na miru, nista nije vrijedno nerviranja, ne mozes da mjenjas nesto sto se izmjeniti ne moze. Zasto mucis sebe mislima ? Let it go, let it go...

Mi vida

U zagrljaju purne

Purna je yoga. Odnosno jedan njen dio, meditacija, fizicke vjezbe, kombinovano. Bukvalan bi prevod sa Sanskrita bio-potpun, kompletan. Vidim ja meni nesto fali, rekoh, mogao sam je malo isprobati, nemam sta izgubit.
Uglavnom, zadnja dva mjeseca, svoje slobodno vrijeme i mukom natopljeno tijelo imigrantsko, posvjecujem casovima purne, hocu reci, yoge. Trenuto sam u fazi istrazivanja koji mi instruktor i vjezbe najvize leze, jer je yoga toliko sirok pojam da bi mi trebala godina samo da naucim osnovu svega.  Ima jedna mala, sto se pravo glasom i sisama moze pohvalit,  pa se sav sturim radeci pravilno, stameno, gledajuci pazljivo pravo ispred sebe. Pohvalio sam je kako dobro vodi cas, a za sise ne smijem nista reci, jer se to ovdje zove harassment, a kod nas, dobar dan. Kaze, radila je sa konjima , pa otuda tako mocan glas i istancan osjecaj za vodjenje.  Kontam u sebi, bas divno, usporedba s konjem  bas mi sada treba za podizanje samopouzdanja i tjelesne snage. Navodno se prosula jednom dobro,  otisla ledja , sta li vec, tako da vise ne moze ni blizu konja, a kamoli da daje naredbe, pa spojila ugodno sa korisnim. Posvetila se ucenju i predavanju yoge.

Studio mi se nalazi nedaleko od zgrade, tako da poslije posla odem na sat, dva fizicke aktivnosti i duhovnog transformiranja. Nekad mi je dobro, nekad ne, sto ce reci, da opet sve zavisi do tebe odnosno kako se osjecas u datom momentu, da li ce ti yoga prijati ili ne, pitaj svoje mozdane vijuge. Sto me vraca na vjecito pitanje. Sta je zadovoljstvo? Kada se covjek najsretnijim osjeca? Sta ti treba da budes potpun? Kompletan? I nista mi ne pada na pamet izuzev kratke misli koja sadrzi logican odgovor, a koji je tako tesko dostizan (ili se barem meni takvim cini). Sreca je stanje duha. Ili sto bi nasi stari rekli, a state of mind.

Rekoh, instruktori se mjenjaju, tako da je sinoc cas vodio muskarac, takodjer, cvrsta glasa i dobrog stasa. Nisam ga pitao, je l' i on s konja upo, nesto mi bilo neugodno, a sise me njegove ionako nezanimaju. Uglavnom, radili smo na vjezbi opustanja,  ima tehnika masiranja, kad srednjim prstom (moze i kaziprstom) blago dodirujes energetske , nervne, ne znam ni sam kakve vec, centre po tijelu. Taj neki, nevidljivi centar,  u yogi se zove, chakra. 
Elem, ja sam nesto to masirao, malo prsa, malo butni misic, razvlacio noge po zraku ko baletan , kad, odjednom,  meni celendra poce pulsirat isto ko da imam onog Aliena u glavi. Pravo mi pulsira, nimalo mi nije ugodno, kontam, iskocit ce mi mozak i rasut se po parketu ko riza u samoposluzi. Samo mi jos i ta sramota treba.
Nista, zavrsi se cas, meni se manta u glavi, pridjem instruktoru i prepricam mu ukratko sta mi se s glavom i u njoj, izdesavalo. Gleda on mene, slusa pazljivo i nakon kratke pauze izusti tiho:" Interesting".
Ma sta interesting? Mani zajebancija sa mnom. Sta mi bi, pricaj ! Jesam li dozivio nirvanu ili me muci chicken teriyaki od preksinoc? Joj, sta ja moram vazda biti drugaciji, sto mi glavusa ne radi normalno, pocele su mi se neke neobjasnjive sile u lobanji javljat, jos malo pa cu cu sijalice  pogledom gasit. Sto ko normalan muskarac porijekla balkanskog ne odem i igram bilijar, flipere, potucem se sa komsijom, kad vec hocu da se smirim, nego, ono se pametno naslo, pa poceo casove yoge uzimat. Jami zvizge...

Ti i ja

Januar je polovina druga

Zadnjih par dana u krajevima mojim upeko minus. Uobicajena igra rijeci, filozofija bosanske kolokvijalnosti, suprotnosti koje privlace. Tako smo ko djeca znali obiljezavati razne pojave, stvari i ljude, totalna opozicija realnog stanja, cinjenica i izgleda. Poneki bi cak ove privjeske djetinjstva, opisne imenice i pridjeve simpaticne , ponjeli sa sobom,  za svagda i zauvijek. Tako je covjek neatraktivnih crta lica imao nadimak lepi, onaj koji je bio spor ko puz zvali smo ga brzi, krzljavi je bio Rambo, a smotan u fudbalu, Pele.  Nigdje veze.

Elem, kod mene je prava zima. I neka je. Januar je, kad ce ako ne sad, meni ne smeta minus, samo da kise ne zaseru, spuste se iznenada,  razjebu idilu zimsku i ponovo me u masinu razmisljanja ne ubace. Mada, i bez kisa, nisam bas dobar ovih dana. Pritisak me ne pusta, uznemirim se lako, fizicki osjecam tezinu u glavi i tijelu. Sta je tu je. Ne mogu nista vise da uradim sto vec ne radim. Pokusavam da joga vjezbe postanu dio moje svakodnevnice, pazim na ishranu, trudim se da negativne misli ne posjecuje me cesto.
Otvaram vrata balkonska , udisem plucima studen i tisinu noci,  osjecam snijeg u zraku. Januar je polovina druga i meni se ne pise vise.

Voli me

Subota je vecer

Sinoc je padao snijeg. Nekako je dosao tiho, iznenada, kako samo iznenadjenja doci znaju. Noc je odavno bila pala, saobracaj utihnuo, ljudi nestali, a ulice, avetinjski su puste bile . Uzbudjeno sam gledao kroz odskrinuti prozor pahulje staklaste sto se spustaju sa neba neke dodirnuo cak. Djecak u meni se probudio, osmijeh mi je bio sirok, rolete sam podigao visoko, izasao za trenutak na balkon, udisao svjezinu noci duboko.

Ne znam da li pada prvi put ove godine (sezone), nije ni vazno, nemam bas zadnje vrijeme trenutake u kojima radost mogu da osjetim, promatrao sam snijeg i meditirao otvorenih ociju. Ponavljao mantru zadovoljstva u sebi, skrivene rijeci sto niko osim mene ne razumije.
 Ima nesto u snijegu. Nije samo bjelina, koja ti udahne svjetlost u misli i obasja krletke mozga, ima tu puno vise. Probudjene sekvence sjecanja, epizode proslosti sto idu u nizu. Ispred mene se odvija pravi kratkometrazni, igrani film, povratak u djetinjstvo. Zimski raspusti, duboki bariton voditelja sa televizijskog ekrana, toplina radijatora primace sobe, sporo nedjeljno prijepodne, skijaski skokovi tamo negdje u austrijskim Alpama, miris tek isprzene kafe i reklame za Fructal sokove.
I gledam. I promatram. I sutim. Pustam snijeg da ide svojim stazama, da se spusta,  na vlazno tlo, na asfalt i moja sjecanja.
Znam da ga nece biti dugo. Vec danas je poceo da nestaje pod toplinom suncevih zraka i cizmama prolaznika, ali, studen subotnje veceri je stigla, zadrzat ce bjelinu barem do jutra. Mogu slobodno jos malo da se zadrzim u mislima, u djetinjstvu i budnim drzim sjecanja sto istopiti nikad nece.

Down by the water

Januar je polovina prva

Ne ide mi ovaj pocetak januara nikako. Od kako sam se vratio iz tropskih krajeva, a skoro ce mjesec dana,  sunce nije ugrijalo kako treba. Ma ne treba ni da grije, znam , zimski je period,  samo nek' se pojavi, jerbo, bez pretjerivanja, utice mi na zdravlje, pritisak i raspolozenje. Sto ce reci, bez svijetla nemam niti  energije, sve mi je mrsko, zivot mi se dosadnim cini.  Bauljam stanom, tupim ispred kompjutera, visim na internetu.  Na poslu jos gore, ne smijem da vicem na ljude, a rado bih i sa gustom. Mrak padne oko pola pet, tokom dana sve je nesto ko polumrak, vrijeme prodje pored tebe, a da se prakticki  nisi ni razbudio. Kazem ja, ne ide mi pocetak janura nikako.

Mozda kroz par misli , pretvorenih u recenice, mogu malo da se trgnem i upotpunim vecer koju grad pokusava svjetlima svojim da ozivi. Klasican je ovo period godine na obali sjevernog Pacifika. Ne ocekujam bas puno od vremena, ipak, nekako kako starim i ne osjecam ovu drzavu i grad svojim, sve mi teze padaju ovi kratki dani i poceci novogodisni. Ili, generalno, moje nezadovoljstvo tinja kao ugasli vulkan na okeanskom dnu, pa mi kocnice, sto bi Obojeni Program rekao, ne rade bas sve.
Nisam si zadao niti jednu rezoluciju. Vec od prije zapoceo sam sa pocetnickim yoga vjezbama i blagim trcanjem. Nekako sam uskladio , pa mi ne predstvalja problem, nije mi mrsko, stavise, ponekad mi bas treba, poslije se osjecam znatno bolje. Ima nesto u yogi, ne mogu jos da je skontam, zato idem dalje. Prirodna balkanska nepovjerljivost i nestrpljivost sprecavaju me da definisem dobre strane. Ako nista barem se naspavam.
Trcanje. Ne znam, nekako mi najvise lezi. Valjda zato sto je fizicki najteze, sto ne treba da mislis na misli, samo prati pravac,   put ispred sebe, odredi si ritam, pa dok dah i noge te ne napuste.
Ishrana. Nemam vecih problema, mogu da se kontrolisem, mada su zadnje sedmice bile intezivne. Na trbusni jastuk, slagao sam pecenja razna, sarme kisele i pogace hrskave, naizmjenicno, a nastavio skoro istim tempom i u Novoj godini. Sinoc sam smirio pola tepsije sirnice oko deset sati navecer, a ujutro sam zagonetno pitao lik u ogledalu: " Zasto si tako slabo spavao ?"
Medjutim, hrana mi ne predstavlja toliki problem, dobro pazim zadnje vrijeme sta jedem, vratit cu se ponovo u normalu, to me ne brine. Ono s cime se borim godinama, a sto cu vjerovatno i da nastavim , jesu misli, stvari nad kojima nemam kontrolu i  emotivne reakcije kao odgovor. Sve ovo utice da me pritisak i dalje muci i da je sve u glavi i da tu lezi odgovor i da ce ti biti onako kako prihvatas ili ne zivot sto zivis i nikako drugacije. Januar je polovina prva...