Nesto kao flash...

Kod mene je kisa. I dani su sve kraci. I noci su duze. I jutra su teska. I neki behut, u meni je.
Bezvoljno surfam netom u potrazi za cvrscim zvukom, mozda me to trgne, ali samo se zaustavljam na nekakvim nostalgicnim sjecanjima. A kakva sjecanja mogu i biti izuzev nostalgicna ? Raspilavis se ko da si popio omeksivac za rublje iliti ves, a nijedno ni drugo nisi.

Sto mi to treba?. Elektronski svijet, brutalan je. Opterecuje me (kao da meni fali puno da se necim novim ne opteretim). Navratim sa namjerom da potrazim neku korisnu informaciju, a zavrsim na forumima, youtube, blogovima...Sad bi ja kompjuter razvalio sakom, ma sta sakom, kroz prozor ga degazirao. Sutno bi ga tako slatko da mi palac poplavi, nokti otpadnu, prsti slome. I to lijevom nogom. Neka leti ko galeb pacificki. Rasiri krila jarane, lakse ce ti biti.
A lijepo je nekad osjetiti bol. Onu, tupu, kad se nehatom puknete sa dva,zadnja, nozna prsta od stok vrata ili nogaru fotelje koja nemarno stoji ispred tebe. Aha, jelde, boli? Pa se previjate, naglas psujete i cvrstim rukama olakasanje kroz zrak trazite. To bi mi bas sad trebalo. Ali, cim ja razmisljam o tome, dogoditi se nece.

I dalje surfam netom. Dzaba je sve ovo pisem. Sve neke epizode sjecanja u glavi mi se vrte. Nesto kao flash:
"...jutro obilazi scenu rutinski...s duznim postovanjem ja se uklanjam sa puta...". Johnny vrati se, jebe me kisa...

Zarjavele Trobente

Rather be

Io sono Italiano !

Nedjelja je jutro

Nedjelja je jutro, mjesec je oktobar. Moj bioritam slican je radnim danima, ne spavam mnogo, jednostavno kad oci otvorim, ne izlezavam se, iz kreveta se izvlacim, dizem se.
Osjecam kako sunceve zrake, sto kroz poluotvorene zastore, put do dnevne sobe pronalaze. Otvaram vrata balkona, na njemu sam. Moj pogled, maglovit je. Ja to figurativno...


Ako mi ima sta ljepse , ako mi ima sta draze, to je pogled sa balkona sobe u jutro sto tek pocinje. Uvijek neki novi detalji, neke druge boje, nesto to prije vidio nisam, nesto sto ne ocekujem. Magla...
Prijatni niski, bjelicasti trag, sto lebdi, vijuga i nestaje. Umotana u mirnocu nedjeljnog jutra, cini se nestvarna, ja je gledam, ona pogled uzvraca.


Miran sam. Moj pogled prepreka nema. Obrisi downtowna u daljini, plavetnilo okeana lezerno naslanjeno na njega, kranovi u blizini, cuju se ptice...jutarnje sekvence magle sto se mijenja i nestaje. Ima neki naziv za ovu scenu. Ma sve mi se nesto vrti po glavi. Kako se to ono kaze, aha, vinjete. Da, upravo to, vinjete jutra jedne oktobarske nedjelje.
Sad bi kao neka lagana muzika u backgroundu trebala da ide...

Svi tvoji poljupci

Freedom

Boje su u meni

The English Countryside

Zadnji dan naseg boravka na britanskom ostrvu, odredjen je bio za odlazak na selo, manji grad, izlet van Londona, countryside...
Najavili su sunce, jos jedan predivan dan, pa kad je vec tako, poranimo, iskoristimo ga.
Jutro krmeljavo, rosa i vlaga, a meni drago ko malom dijetetu. Bio u Engleskoj, a magla vidio nije. To kao i da nisi bio. Vozi majstore, neka magle...


Engleska je povrsinski mala, ujedno i besprijekornu saobracajnu mrezu ima, tako da je nasa voznja vise nego ugodna. Izlazimo na auto-put, magla se polako dize, nemamo odredjeni cilj, na gas , pa gdje stignemo. Gledamo na mapi mjesta od interesa, ima ih puno, odluciti se tesko za jedno.
Ali, ono u cemu se slazemo u glas, mi, cetvroclana posada Renaulta, vrijeme je za mali predah, engleski dorucak.


Prvo mjesto na karti, skreci. Nalazimo prijatan pub sa otvorenom bastom, stop. Jos je jutro, nigdje nikoga. Super, ovo je mjesto za nas.
Dok jos odluku nismo donijeli sta cemo jesti, moja zenka vec po pivama krenula. Kaze, dok ceka, ozednila, a i koju cigaru da smiri. Udri zeno, odmor je, lijepo te vidjeti da uzivas . Sunce je izaslo i pocinje pravo da grije.


Raskomotili se mi, prica zapocinje, pogledom trazim detalje oko sebe. U medjuvremenu lokalac dolazi, sjeda iza mene, novine otvara, pint piva ispija, lagano krizaljku ispunjava.
Razmisljam u sebi, da li kvarim njegov subotnji ritual, scena mi se simpaticnom cini. Ovako sam znao i ja, samo novine su bile sportske, a umjesto piva, bila ja kafa.
Nego, kad si u Engleskoj do as English people do. Narucujem obilni dorucak i pivo. Sjeda...


Napustamo mjesto, cijeg se imena vise ne sjecam, zapocinje nas slalom uskim stazama engleskog sela.
Gledam na karti gdje bi mogli biti, pise Reading grad, pa malo nize. Zeleni brezuljci smjenjuju se jedan za drugim, sunce nas prati, bez pretjerivanja, predivno je.
Uredno pokoseni pasnjaci, ovcice u daljini, jesenje boje smirenim me cine. Englezi su nevjerovatno pedantni, nigdje papira, smeca, sve mi se cini apotekarski cisto, sve je kao brosura nonsalanto ostavljena na sto turistickog ureda.


Proplanak, kao izvidjacka kota, pojavljuje se pred nama. Hocemo li da stanemo? Stali smo. Izlazim iz auta i udisem tisnu. Da, udisem, punim plucima, oci su mi zatvorene, glava blago pognuta unazad. I nije ovo moje pjesnicko preseravanje, nije, zelim samo da disem tisinu kao kiseonik bez kojeg zivjeti ne bih mogao.


Ne cujem nista, ama bas nista, samo hipnoticko zvono stada ovci i miris pokosenog sijena dopire do mene. I hocu da ovaj trenutak traje. I hocu da se glupiram u sreci, i hocu da budem dijete iako zreo covjek sam ja. Hocu, jer imam priliku, hocu jer mogu. Hocu sad da kasnije ne pitam zasto nisam.
Udisem i trazim pokretom desne ruke zenu svoju. Dodji, budimo dio prirode...




To je to. Otidji u prirodu, ocuti tisinu, predaj se. Ne trazim puno i ne treba mi nista vise. Samo taj proplanak, taj pogled koji seze, miris zemlje, trenutak sto u sjecanju ostaje. Moj je dan uljepsan, moj je odmor, upotpunjen. Nestajem...

You'll grow into her...

Lice

Down the Thames...

Jos jedan suncani dan je ispred mene. Jos jednom prema Temzi tezim. Rekoh, rak sam, voda me vuce, ali, ozbiljne misli u meni su. Korak mi je spor...
Neobicno za London, neobicno za septembar, jedna sasvim obicna setnja uz obalu njenu.
Prelazim most, pogled mi luta, An English Eye, iza mene je, guzva, stvara se. Ljudi vole mostove...


Setaci su brojni, staza uz obalu na pokretno pozoriste se cini. Vjetar je hladniji nego jucer.Upozorava me blago da i nije tako kao sto se cini . Ne obazirem se.
U kosulji sam laganoj, promatram pantomimicara ispred sebe, mislim, da li mu je hladno , da li i on na vjetar ne mari. Zelim da budem on, a on neka bude ja. Ovo je vec filozofija. Iza njega, mocna silueta vestministerska...


Misli su jos uvijek u meni. Razloga za njih nemam. Lice me izdaje, ozbiljno je, krivi se. Cujem tempirajuce tonove Sonic Youth, lagani galop, to se kaze kas, zar ne? Ali, nikako mi ne ide, nikako da se misli oslobode. A, jesam i ja nasao sta cu slusat u svojoj glavi, jelde? Koracam prema doku, zaustavljam se, cekam brod koji ce me odvesti dole, niz Temzu...


Brod je tu, ja sam na njemu. Iako sunce ne stedi, jos hladnije je. Temza je mocna, njena boja, tamnosmedja. Obale se cine dalekim, zgrade pravilno poredane. Vrijeme za polazak. Krecemo...
Brod sve brze i brze ide, kako se to kaze, cvorovi rezu povrsinu rijeke. Hvatam se za ogradu broda, sigurnost mi treba, misli polako nestaju...


"Zeno, dodji da se slikamo", glas mi se ozbiljnim cini. Mrsko mi druge ljude pitati, nekako mi glupo, previse turisticki. Ako je mogao Jacques Cousteau (valjda se ovako pise) sam po Amazonu ploviti, vala mogu i ja jednom rukom nas fotografisati. Usporedba mi je na mjestu. To bi kao provala trebala da bude. Brod ide dalje...


Moja zenka predivan profil lica ima. Da sam slikar, a nisam, uzeo bih kist , ovjekovjecio momenat sto vidim. Ali, ako nista, foto-aparat je uz mene. Ohrabrujem se, pustam ogradu sto do sad cvrsto u rukama mojim bila je. Ispravljam se, tijelo ravnotezu trazi, aparat je u rukama. Oko trazi detalje...


Znamenitosti Londona ispred mene su. Idemo brze, Temza nas nosi, London bridge, city hall, tower of London, gherkin building, St. Paul...
Ne govorim puno. Sutnja mi godi. Voznja vec skoro sat vremena traje, bez pretjerivanja, grad London, velik je. Znamenitosti njegove, iza mene su...


Nase odrediste, Greenwich village. Sta se tamo za vidjeti ima? Kraljevska mornarica, nekakav hor, aha, ima onaj opservatorij, ono u skoli sto samo ucili, nesto meridijani, duzine geografske i sirine, polazna tacka, sta li vec. Joj, nemam ja snage sada za to. Vrijeme mi je za jedno pivo.


Silazimo sa broda, prema centru Greenwicha laganim korakom idemo. Voznja je ugodna bila, misli su mi bistrije, raspolozenje bolje.
Nezaobilazni market, standovi sa suvenirima, hranom, pub u blizini. Greenwich village jednog petka u mjesecu septembru. Nasa odiseja Temzom zavsena je...

Dugo te nema

Mama Leone

Dance with me

Richmond Upon Thames

E, nismo mi nasu danasnju setnju ni zapoceli. Dok polako ispijamo pivo, u sjeni lokalnog puba Kew Gardensa, nasu knjigu listamo i daljni plan razvijamo. Gdje bih sada mogli ici?
Dan se polako budi, oblaci nestaju, sunce izlazi, toplije je. Ponovo na voz i pravac Richmond Upon Thames, samo jedna stanica juznije.


Ako zelis da odes na selo, countryside, ukloniti se na trenutak od vreve Londona, a da si jos u gradu, Richmond je mjesto kao stvoreno za to.
Richmond Upon Thames, sastavni je dio velikog Londona, ali, cim stignes tamo, osjetis da je poseban. Temza hipnoticki vijuga pored naselja, a prostrani zeleni pasnjaci, livade i sume cine jedan predivan park. Jos ako je vrijeme lijepo, kao sto je slucaj bio, Richmond je dragulj koji se ne propusta.


Imas osjecaj da si na selu, ali nisi.Imas osjecaj da si daleko od Londona, ali,tu si blizu. Pametni su bili oni, clanovi kraljevske obitelji, kad su Richmod otkrili i svojim omiljenim setalistem proglasili.
Nisam isao kraljevskim stazama (samo se Titovih sjecam iz skole), nesto mi to snobovski zvuci, ja sam rak, uz rijeku, pa gdje me ona uputi. Iz oklopa svog izlazim. Ja to figurativno...



Rijeka s jedne strane, a significant other s druge, pasnjak u daljini, kravice se odmaraju, brodovi nevidljivo se micu. Richmond Upon Thames. Ovako odmori treba da izgledaju.
Nego, mi smo malo ogladnili. Hodaj malo tamo, hodaj malo tamo, energija se gubi, a i ovi krompirici ili sto bi Englezi rekli, chips, dobro kao zalogaj uz setnju izgledaju. Moze jedna porcija, medium size.


Chips je u rukama, setnja se nastavlja. Citam putokaze, pokusavam se odluciti u kojem pravcu da krenemo. Sve mi se cini da ako idemo tamo, propustit cemo ovo, a ako vidimo ono, necemo moci ono. Park uz rijeku prostire se u nedogled.
Odlucujemo se za pravac kroz okolne ulice, prema mjesnom groblju. Nije sto sam ljubiteljih istih, nego, tako nam nasa knjiga ukazuje. Idite, pogledajte, zanimljivo bi moglo biti (cuj groblje bi moglo zanimljivo biti...op.a).


Groblje je staro ( a sta to u Engleskoj nije) i nikog nema. Koracam sporo, foto-aparat je na gotovs, ali nemam sada vremena za razgledanje drugih spomenika. Moja je misija drugacija. Ovdje sam da otkrijem kod, tajnu, po komu je moj adoptirani grad dobio ime. Prilazim tiho sa stahopostovanjem, nalazim njegovo vjecno prebivaliste. Captain Vancouver je sahranjen ovdje. Richmond Upon Thames...


Naklon kapetanu Vancouveru i nazad uz Temzu. Dosta vala groblja, nesto me suhva uhvatila, ovako lijep dan, a ja nasao spomenike slikat.
I ovaj se chips u meni upalio, slano, masno, jedna piva/pint sjela bi mi samo tako. Okrecem se, gledam ima li kakav pub u blizinu. Vidim jedan u daljini. Noge me odnose ka basti njegovoj. Hladan napitak niz grlo silazi. Ah ljepote, ah gotive...


Cini mi se da je mene pivo malo uhvatilo. Vidim ja manta mi se , Temza jos vise vijuga, a i veseliji sam no sto jesam. Nema nista lose u tome, jedino vala setnju nastaviti. I to uz brdo.
Idem ja, pricam gibberish, zena se smije, pita :" Je l' ti lijepo?", jest, odgovaram, lijepo mi je.


Napokon, kraj brda. Vec sam poceo da kuham ko pokvareni fico, ali spas je dosao u vidu cilja. Brdo je iza mene, a ispred pogled puca.I to kakav...
Temza ko na dlanu, zeleni se Richmond, mirno je i bez buke. Naslanjam se na nekakav kameni zid promatram i sutim. Rijeci mi potrebne nisu. Ovo je momenat koji cu da pamtim.


Bez pretjerivanja, ovo je bio najbolji dan mog kratkog boravka u Londonu. Sve se je sastavilo. Vrijeme, mjesto, ugodjaj, selo koje je grad. Nakon londonske guzve i saobracaja, Richmond se cini nestvarnim. Tako blizu, a ipak, dovoljno udaljen. U sjecanju mom , ostati ces.
I dalje osjecam miris krosnji drveca za koje nisam siguran kako se zovu...

Kew Gardens

Kew Gardens nalazi se uz Thamesu malo juznije od West Ealinga. Odlucili smo malo odmoriti od trke-frke Londona i uputiti se u mirnije krajeve engleske metropole. Uzimamo tube, presjedamo, hvatamo drugi voz i evo nas ubrzo do naseg odredista, Kew Gardens.


Stanica, za divno cudo, nije prometna. Nema dobro znane guzve, iznenadjujuce tiho je. Okruzena malim trgom i drvoredom, simpaticnom se cini . Evo, motam po glavi pravu rijec. Aha, rustikalnoscu odise (cuj mi price, rustika. Isto zvuci ko akustika).
Tu je, naravno, i nezbjezni pub. Razmisljamo da li prvo jedno pivo da smirimo ili da prvo prohodamo. Odlucujemo se na setnju.
Jos je rano, mozda je i to razlog sto nema vise ljudi ili jednostavno ovaj kraj zivi sporim tempom zivota. Ne bunim se, lagana setnja, prija mi.


Krecemo se u pravcu velikog botanickog vrta, po kome kraj i nosi ime. Mapa pokazuje da je ogroman, prakticki, zauzima pola mjesta. Prostire se na, ne znam koliko hektara, ponosi se pozamasnom kolekcijom raznih endemskih biljaka , drveca...treba ti citav dan ako zelis proci i vidjeti sve od interesa. Kew Gardens je i idelano mjesto za piknike, tako su nam barem rekli, ali , nama nije sada do piknika niti endemskih biljaka, voljeli bi dalje samim mjestom hodati, istrazivati, pint piva popiti...


Dolazimo do Thames iliti na nasem Temze. Mene blizina vode uvijek smiruje. Mada je nepravilno reci za rijeku voda, nije u redu prirodnu ljepotu usporedjivati tako, ali sve sto protice, sumi, blago talasa, obale dodiruje(dobro i WC-solja ima iste karakteristike, necemo se sad ujedat)u meni se osjecaj opustanja budi (pa jest, i na WV-solji osjecaji opustanja , iskreni su). Mozda sto sam po horoskopu rak, ili jednostavno, godi mi.
A poslije setnje uz obalu rijeke, u basti lokalnog puba, jedan pint piva sjeda ko zakletva pionirska.

Ooh Yeah

Beautiful World

Vlak u snijegu

O da li

Umor

South Kensington & Science Museum

South Kensington takodjer predstavlja malo gotivniji kraj grada Londona, tacnije njegova zapadna dijela. Ali, ja se nisam tamo uputio zbog gotive i raznih ambasada, vec muzeja sto ga okruzuju. Samo da napomenem, ulaz u muzeje Londona je besplatan. Da, dobro ste procitali, besplatan. Ako hoces, mozes da doniras nesto, uglavnom, lijepo od njih. Nesto se vrijeme krmelja, malo ce kisa, pa nece. Idealno za odlazak u muzej.


Znaci, South Kensigton tube station, izadjes iz nje i biras: lijevo Museum of Nature do njega Science Museum, preko puta Albert & Victoria hall (tamo nisam bio) ili tako nekako.
Meni se vise ide u ovaj prirodni, volim zivotinje, biljke, hocu da gledam dinosaurusove kosture, ali, prevagnula je zenina ljubav prema nauci. Voli i ona prirodu, ali, nauka je nauka.
Muzej ima jedno pet spratova. Odakle da krenemo, toliko toga se ima za vidjeti, jedan dan malo je. Krecemo od zadnjeg...


Na zadnjem spratu, istorija medicine. Od Mezopotamije i Egipcana, preko srednjeg vijeka, Freuda i danasnjih dana. Idem polako, gledam eksponate, citam sto me zanima. Uistinu ima se sta za vidjeti, saznati, nauciti.
Iako nisam covjek nauke, ovaj me dio bas privlaci. Stojim ispred nekakvog umjetnog zubala, most, sta li je vec, gledam ispitivacki. Vec u starom Rimu si mogao imati implant zubni. Eh, jesu ljudi napredni bili.
Mene, koji muku mucim sa zubima, ovo me bas zaintrigiralo. Garant su zube vadili macolom. Hajde, nasmjesi se, tako...ahhhh...vidis da ne boli.


Sto vrijeme leti u muzeju. A jos nismo ni sa zadnjeg sprata krenuli. Zagledas se, zadubis, nemas osjecaj koliko je vremena proslo.
Moramo se odluciti sta jos da vidimo inace nam ode citav dan. Silazimo na sprat gdje je istorija avijacije. Kao i medicina, vise je nego zanimljiv.
Dijete u meni ugleda nekakav svemirski brod, time-simulator, sta li vec, ubacis par funti, izaberes vremenski period, pet minuta voznje, rollercoaster, zeno hocemo li? Hocemo...


Super, isto luna-park, mogao bih do sutra . Ipak, pokret iz muzeja dok jos dana ima.
Bez obzira na ambasade i konzulate strane, cim udjes malo unutar glavne ulice, South je Kensington vise nego imucan.
Setam, tiho je, kuce u nizu, raznobojne, besprijekorno uredne. Negdasnja skladista pretvorenu u moderno naselje. Prilazimo nekom parku, gledamo zelenilo, prijatno je...


Najljepse je upoznati grad kroz setnju. Najljepse je naci dijelove grada o kojima u vodicu ni spomena nema. Najljepse je pronaci nesto sto nisi trazio.
I ovaj park sto se stvori pred nama ( ili mi pred njim), dise mirnocom,svjezina vlage se osjeca. Stojim pred njim, sutim, smiren se cinim. Par fotki i idemo dalje.

Nebo je tamno, vecer se polako spusta, vrijeme da se nesto u kljun stavi. Izlazimo iz naselja, ispred smo dobro znane robne kuce, Harrods. "Eh, jesmo i mi bas nasli gdje cemo prezalogajiti" , mislim si ja. Gdje ces tamo, Harrods je gotiva.
Nisam posteno niti prohodao, vec mi se pocelo mantat od silne hrane: morski plodovi, sirevi, kolaci francuski, deli razni, indijski curry, pasteta guscja, sushi japanski...
Ima l' kakav sendvic ovdje?

October Sky

Hampstead

Hampstead se naslanja na Highgate. Ili obrnuto, Highgate na Hampstead. Takodjer dio sjevernog Londona, nekoc selo za sebe, danas je Hampstead kao i vecina malih gradova sto ga okruzuju , sastavni dio velikog Londona.
Odmah se primjecuje da je ovo gotivan kraj, kuce su besprijekorno odrzavane, velike, vise lice na vile. Cetar je gust, poplocan , zaokruzen krivudavim, uskim ulicama sa raznim radnjama i umjetnickim galerijama.


Arhitektura je zanimljiva, setamo centrom polako, restorani mame nas neprimjetno.
Ova setnja parkom dobra bi,a sada Hapmstead, ogladni se.
Listam nasim vodicem, sta kaze, ima li sta zanimljivo u blizini, a da nas cijene po usima ne poklope.
Nego, kad sam vec u Engleskoj, ponasat cu se ko Englez, sto bi poslovica rekla...when in Rome do as Romans do...hocu reci, ide mi se u pravi, engleski pub. Pronalazim jedan, imenom Hollybush.


E, u tome je car setnje londonskim kvartovima. Pronalazim ja u knjizi gdje je pub, ali, hajde ti sad njega nadji u ovom lavirintu ulicica sto uz brdo idu. Iako imam mapu, slabo mi nesto ide. Prvi pokusaj je neuspjesan, pruzam knjigu zeni, neka ona vodi. Idemo u suprotnom smjeru, nije nam prvi put, ja je zezam, smijemo se dezorijentaniciji nasoj.
Slucajno, kako to inace biva, zavucen, i da smo htjeli ne bi ga nasli, smjestio se nas zeljeni pub, Hollybush.


Pub je bas ono sto sam trazio. Osjeca se miris drveta, skripi pod nogama, stariji je od Tite, polumracan, lokalci naslonjeni na siroki sank, konobarica ima australski akcenat. Gladan sam, a i jedna piva bi se rado smirila.
Zena odlazi za jedan sto, a ja narucujem pice i hranu. Dok cekamo na hranu, dva pinta njemackog Beck's silazi niz zedna grla. Ne da sjeda...


Dolazi nam hrana. U engleskom stilu, ispred mene brdo pire krompira sa jakim okusom cheddar sira i homemade kobasica. Ispred zene grilled goat sir na jastuku od zelene salate. Uh, navali...
Kazu da i pub hrana nije cemu, brza i bez ukusa. Ima istine, ali sve i zavisi od puba, kraja i cijena naravno. Ja sam bio vise nego zadovoljan, jer se vidi da je pub, kako se to na nasem kaze, well-established, usluga na nivou, hrana ukusna. Jos kad na pire sa kobasicama legne pivo, dajte mi samo krevet, setnja se Londonom za danas zavrsava.