Ako znas bilo sto

Matursko odelo

Muzil

Muzil je poluostrvo nedaleko od Pule. Oivicen s tri strana morem, Muzil se cinio idealnom osmatracnicom na obliznje Brione i udaljenu obalu Italije.
U sklopu njegovom bila je kasarna. Novopridosli regruti (mornari), vecinom netom zavrseni srednjoskolci, proveli bi par mjeseci na pjesadijskoj obuci,gdje su se valjali po blatu ili pod punom vojnom opremom puzali beznadno tvrdom, istarskom zemljom. Nakon svrsetka obuke, sa Muzila su Galebom plovili dalje, u druge vojne baze iliti poste.

Muzil je bio povrsinom velik. Ali, bas ono, ogroman. Prostran, kraja ni pocetka mu nisi odrediti znao. Vise se doimao kao rezervat prirode negoli vojni kompleks sto je, ustvari, bio.
Muzil je bio pun krava. Mali milion. Sarulje, pikuse, simentalke, muzare, teglece ili stajace. Sporih kretnji i telecih pogleda, pravile su nam drustvo i jedini prijatelji bili.
Sa sigurnoscu ne mogu reci odakle Muzil vuce korijen imena svog. Mozda, od ovih krava, koje su se slobodno, bez cuvara, livadom setale odnosno self-pasle. U medjuvremenu naidjose prvi gladni mornari i pomuzose ih cutke. I onda kad su ih drugi mornari pitali gdje ste mlijeko pili njima tesko bili izgovoriti, tamo na onom brdu gdje se muzu krave, pa su ga jednostavno prozvali , Muzil. Cika Dusko, cika Dusko, da li sam barem blizu odgovora zadovoljavajuceg?

Mornari, ili kako su ih starjesine voljele zvati, borci, bili su smjesteni u niske, sive, betonske zgrade, garant, zaostavstina Austro-Ugarske. Tu su znali banuti u spavaone desetari, krsni momci iz visinskih krajeva nase domovine, iznenada i bez najave,i pokupiti nas na vjezbu, ciscenje oruzja, trcanje odnosno mlacenje prazne slame.
Muzil je bio pun skrivenih sumaraka, gdje smo u maniru iskusnih gerilaca, znali zavuci, bjezeci pred ovim fiskulturnim i militarnim idiotarijama. Opijeni ostrim morskim zrakom, plavetnilom Jadrana i aromom sasusene kravlje balege, cjevcili smo "Union" pivo doneseno iz obliznje kantine. Dok su nas iglice bora bockale po guzovima i golim tabanima, a tihi prdez pravio drustvo, bezbrizno smo lezali na zemlji pjevuseci stihove Ekatarine Velike. Zivot nam se vojni ugodnim cinio.

Bili smo djeca i nista nam tesko bilo nije. Bili smo neozbiljni, ali, znali smo granice. Imali smo svoj svijet i sve je islo normalnim tokom. Bilo nas je cetiri i njihova imena otkriti necu. Spomenut cu samo nase gradove, dovoljno ce biti: Split, Zabok, Tuzla, Smederevo. Naglasci su nam bili razliciti, interesi slicni, a carape su svima tuknule isto.
I mozda to sad zvuci egzoticno i daleko, mozda to i nije ljudima interesanto vise, ali, to su bili nasa mjesta i mi smo ih rado i sa sjetom izgovarali gledajuci udaljene brodove sto iscezavaju na pucini.

Dani su prolazili brzo, uskoro, zima je zamijenila jesen. Rastanak se neminovan priblizio, Galeb je u luci, Muzil ostaje iza nas.
Ponekad pomislim na njih, na Muzil i njegovu netaknutu ljepotu. Upitam se kako su oni, da li su zdravo i kako zive? Da li je kasarna jos uvijek gdje je bila? Da li su pogledi turista zamijenili mornarske ? Da li jos uvijek krave bezbrizno pasu. Da li me se s radoscu sjete?

Nedjelja je vecer

Nedjelja prolazi tiho, zadnja je u mjesecu martu, zauvijek nestaje sa kalendara, odlazi u zaborav. A kalendar pokazuje jasno, proljece je. A gdje je bi ono trebalo da bude? Ne osjecam ga u potpunosti, iako je sve vec odavno probeharalo i grad se ljepsim cini.
Zima je bila blaga i bez snijega i sve nesto razmisljam biti ce jos jedan iznenadni hladni val i lokalne planine, obijelit ce. Da li ce?
Gledam skije, sklupcane pod krevetom spavace sobe, prasina se skuplja tanka, nisam ih koristio nikako, a olimpijska godina bila je. Tuzno je to malo, zar ne? Gdje su nestala godisnja doba nasih sjecanja? Krivimo klimatske promjene, tako je najlakse.

I nesto mi ne ide ovaj tekst. A kad mi ne ide rijec, mudriji od mene kazu, slika govori umjesto njih. I to hiljadu istih ako ne i vise. Zato ostavljam iza sebe self-portrait, jucerasnji imidz mene, malo zabrinut, ali, dobro je. Kazu da na revolucionara bez revolucije licim. Ah, to laskanje. U narednim danima, ne brijem se...

Ko sam

Ti si mi u krvi

Nedaleko odavde

Easy rider

Dusa

Dusa je nesudjeno ime za jednu od prvih i najpoznatijih tuzlanskih cevabdzinica. Da do nezeljene zabune ne bi doslo u ovoj prici dusa se cita- Dusha.
Vecinom, raja ju je zvala, limenka, iako joj ni to nije bilo pravo ime. Za nas ,gladnu djecurliju tinejdzersku, originalna lozinka poslije zadnjeg skolskog casa :"Hocemo li kod duse", bila je signal potvrde. Naravno, dvaput se nije trebalo reci.

Cevapi kod Duse su bili blizu tadasnje Pinge, na maloj uzvisini kad se krene spustat od grada prema glavnoj ulici, nazovi je, magistrali. Tacnije, nalazila se preko puta zgrade "Aero-Kluba", nedaleko od legendarne raskrsnice, koja je nakon svakog veceg pljuska bila pretvorena u urbano jezero i nemoguca za normalan saobracaj.
Ne mogu sad sa sigurnoscu da tvrdim zasto smo bas redovno kod Duse na cevape isli, jer bilo je i drugih, mozda cak i boljih. Da li sto je bio na nasem putu prema kuci ili sto su mu , ipak, cevapi i poljev bili drugaciji nego kod ostalih. Kako bilo, znam da smo uvijek nekako skupili novac za srednju sa vise poljeva (tada se jos zvala -partizanka) i nista nam vise vazno bilo nije.

Cevabdzinica kod Duse nije bila nista narocito. Izgledala je kao montazna, limena baraka, na brzinu sklepana. Okruzena skromnom bastom, obliznjim gradskim parkom i mirisom rostilja, cevabdzinica je imala glavnu prostoriju, srednje velicine, jeftine drvene stolice i stolove. Sa desne ulazne strane dominirao je sank, kasa i mali otvor za narudzbe. Iza sanka, vedra, nasmijana lica vlasnika.

Bila su dva brata, mozda i tri. Uvijek isti, svjeze obrijani, sa jakim brkovima i uredno pocesljani na stranu. Obuceni u konobarsku crno-bijelu kombinaciju, njihovi su pokreti bili prezicni i bez greske. Bezrezervno mogu reci, balet pravi.
Ulaskom u cevabdzinicu, zauzeo bi prvo slobodno mjesto, skinuo jaknu, ostavio skolsku torbu na praznu stolicu do sebe i pogledom kruzio dok te ne snime.
Skoro neprimjetno, kao jesenji list sto bezbrizno pada sa obliznjeg stabla gradskog parka, jedan od brace bi lagano prisao, stvorio se pored tebe i tiho, gotovo necujno, najblaze sto moze, progovorio samo da ti mozes cuti:"Izvoli duso".

Puno je to znacilo nama. Puno je znacila ta paznja, tih par rijeci na uho izgovorenih, to pitanje prepoznatljivo, taj osjecaj da te neko od starijih, poznatih, zna, postuje cak. Puno je to znacilo, vjerujte.
Mozda je i to razlog sto smo se kod Duse stalno vracali. Mozda je i to razlog sto su moja sjecanja toplija prema njemu nego na druge cevabdzije. Mozda i taj blagi, roditeljski glas , tiho izgovoren, presudnu ulogu u svemu ovom ima. Ma sta mozda. Sigurno je.

Bez obzira na sve, odlazak na cevape kod Duse neizbjezan je bio ritual djetinjstva generacije moje. I onaj koji se sjeca dobro, i onaj koji je dio nje i koga ponekad iznenadna sjeta posjeti, znati ce o cemu pisem.
I dan danas, kad me nesigurni imigrantski putevi dovedu u posjetu na par sedmica, uvijek rado navratim kod Duse.
Iako sada ima na stotine cevabdzinica, restorana i vjerovatno bolje hrane, odem maksuzije na srednju sa vise poljeva, nadajuci se potajno da cu barem jos jednom kao zreo covjek cuti blagi glas djetinjstva:"Izvoli duso".

Svu noc...

Animal vs Buddy Rich

Balkan Beat Box

BBB je band iz Izraela. Barem se tako predstavljaju, mada je sastav sarolik kao i muzika sto ostavljaju iza sebe. Odakle im pojam Balkan u nazivu banda, nisam siguran, cini se zanimljiv, ali ne i cudan. Jednostavno, njihovi su utjecaji siroki, sa primjesama etno-ambijent zvuka. Ne pada mi niko na pamet da mogu usporedbu naci, mozda Gogol Bordello bi bio najblizi.
Uglavnom, sviraju sve i svasta i dobro im ide. Malo mirisa Bliskog Istoka, malo Mediterana, malo hip-hopa, malo ovog, malo onog, najvise plesa i zestokog ritma. Hajd, nazvat cu njihov stil, a world music, nekako mi mrsko mislit kojem bi zanru mogli da pripadaju. Ovo bi kao uvod trebao da bude.

Prijatelj moj i covjek slicnih muzickih interesa, brat emigrant iz istoimene drzave kao i band sam, ima karte za koncert. "Jesam li zainteresovan? Cijena sitnica." Njegovo je pitanje kratko, poruka je jasna.
Nevoljan sam. U pocetku odbijam, neka ponudi nekom drugom, medjutim, nakon kratkotrajnog nagovaranja, prihvacam.
I to je ono sto mrzim kod sebe. To neckanje, ta inertnost, ne samo kod kupovine jebenih karata za koncert nego inace u zivotu samom. Kao lafo, vazda imam nesto pametnije, prece, ne mogu, obaveze stisle, brige prekrile. Vazda neke isprike, ekskjuzis, vazda ta neka uljuljanost svakodnevne rutine koju bi ja rado da mijenjam (misli), a nikako da se i nakanim (fizika). I vazda mi treba taj neki pocetni udarac, korak, sut u guz i to jos neko drugi da uradi i vazda ja lamentujem i unutarnje borbe vodim. A zivot prolazi kao okrenuti pjescani sat. U nepovrat


"Dobro ja ba i tebe. Ne zanima nas tvoj psiholoski profil i razmisljanja jednog petka u rano predvecerje. O koncertu nam nesto reci kad si vec zapoceo". Skriveni glas u meni, javlja se.
Koncert je bio, sto bi rekli nasi stari, awesome. Klub srednje velicine, atmosfera intimna, generacije razlicite. Bas onako kako treba da se covjek osjeca ugodno u cetvrtak navecer.
Kao oni simpaticni starci iz Muppet Showa, sa pivom u desnoj ruci i pogledom na binu, zavalio sam se na spratu, na galeriji, cekam da koncert zapocne. Bez mnogo najave, eto i njih, brojkama sest. Balkan Beat Box.
Udaraljke, saksofoni, gitara, bas. Pulsirajuci ritam, melos sto pokrece. Ne mozes ostati statican cak i da hoces. Raja pocinje da skakuce.
Bacam nevidljive farove na zatalasanu masu ispod mene, seretski mi osmijeh igra na licu. Zene.
Ruke podignute visoko u zrak, tijela sto se pozudno uvijaju u ritmu, grudi skakucu blago, muske uzdahe mame. Divota. Treba li sta vise da napisem?
E, evo je vec koncert. Bas mi nesto srcu drago sto mu prisustvujem licno. "Jebali te oni tvoji drogerasi alternativni i tekstovi pune melankolije. Zar ovo nije bolje i jednostavnije?"
Opet onaj skriveni glas u meni. Ovaj put, simpatican je...

John Wayne

Antichrist

Antichrist je zadnji filmski uradak danskog rezisera Lars von Triera. Ne znam na kojim je sad bobama bio i ko mu je sve cvoke u skoli palio i ko ga je sve u djetinjstvu naguzio, ali Antichrist je...jebiga.
Prolazim kroz recenziju, kazu, kontraverzan je. Sta znaci kontraverzan uvijek je diskutabilno, ako ne pogledas neces niti znati. Mozes samo da nagadjas, a nagadjanje te nagoni da uzmes film i uvjeris sam sebe da li je istina sta se prica ili ne. Sinoc sam ga odgledao.
I jos vrtim film u glavi. I jos mislim o njemu. Po svemu sudeci trebace vremena da mi se slegne. Mislim, film. Zato cu malo da pisem. Biti ce mi lakse. Valjda.

Uvodne su minute mocne. Snaga umjetnickog izraza oslikana filmskom kamerom. Crno-bijeli kadrovi sto se sporo krecu i pod kozom nestaju. Blaga me jeza prozima, Antichrist zapocinje.
Citav film dva aktera. Gluma sto fascinira. Ponekad se pitam, kroz kakvo mentalno i fizicko stanje, treba glumac proci da bi se "uzivio" u ulogu i ostvario djelo koje se pamti. Da li ima bilo kakvih posljedica ili promjena? U njemu. Na zdravlje, na razumijevanje, na svijet oko sebe, na zivot u cjelini?
Nekoliko sam se puta dobro trznuo. Nekoliko puta sam instiktivno okrenuo glavu. Nekoliko puta zatvorio oci, zazmirio.
Scene su teske. Plase me. Ipak, ovo je samo film, fikcija, nema razloga za pravi strah. Ili nije. Mislim, fikcija.

Nisam ga jos dokucio, a da ga gledam ponovo necu ni pod razno (to inace cesto cinim sa novim filmovima). Cinjenica je da me kopka pitanjima po krletkama mozga i trazi vise. Kako se to jednostavnije kaze, uznemirujuci je.
Dugo nisam gledao nesto slicno (ako uopste i postoji takvo sto) pa da mogu da poredim. Mozda korejski Oldboy, ali on je formom drugaciji.
Da li je kontraverzan? Ne znam. Koja mu je poruka? Ne znam. Nisam skontao puno toga(iskreno, nije mi niti pruzio priliku)niti osobno imam namjeru da ga dublje analiziram. Zanima me samo kako su ga glavni glumci dozivjeli. Kako su se se nakon snimanja osjecali?
Zapamtite ih. Willem & Charlotte. Mozda su slicna s vasim. Mislim, imenima...

When I am sad

Careless memories

Milion

The articles

Artikli, gramaticki receno, su oni clanovi, odredjeni i neodredjeni, one male rijeci sto se priljepe uz imenicu (the, a, an), i sto meni moje zivce mezete od kako znam za sebe i engleski jezik.
Moj mozak nikako da uprati ima li neko pravilo (garant ima, ali ko ce to pratit kad pises) ili jednostavno moras osjetiti zvucnost rijeci da bi i osjetio pravilnu upotrebu clana.
Drugim rijecima, sto vise mislim o njima kad pisem jos vise grijesim. A trebao bi da ne mislim nikako na clanove i samo pustiti misli da same lete. Ali...avaj.
Tamo gdje treba the, stavim a, tamo gdje ne treba nista stavim the, tamo gdje treba a stavim the, tamo gdje mislim da je an, kaze, preskoci. Pobudalit !
Ne dozovljavaju mi da se izrazim onako kao zelim, sprecavaju mi kreativnost spisateljsku, frustriraju me do bola, obeshrabruju me. I 'ajd ti sad pisi na engleskom.

Pisem ja i na engleskom, onako, za sebe, kratke price. Bolje mi je da kazem, pokusavam da pisem, jer svaki put kad mi native-speaker ukaze koliko imam gresaka glede nepravilne upotrebe clanova, hoce nesto da mi bude.
Ubice mojih misli! Eto, sto ste. Djubrad jedna ko vas stavi u gramatiku englesku, samo mi zivot spisateljski zagorcavate. Mogao sam do sad knjigu kakvu lijepu napisat, mogao sam zaciniti blog engleskim rijecima kroz originalnost bosanskog izrazaja. Mogao sam, ali ne mogu. Deprimirate me.
A vas, naravno, kao da je i briga za mene, jelde? Vazno vam je samo gdje da pravilno stavim a, a gdje the, jebala vas gramatika clankovita.
Bas sam im se lijepo nagovorio. Et'...

Soundtrack za zivot

Novo vrijeme

Patriotizam

Netom zavrsene olimpijske igre iznjedrile su, meni do sada neznan fenomen adoptirane domovine, patriotizam.
Razdragana masa, obucena u crveno-bijele dresove i lica namazanih tim istim bojama, protekle je dvije sedmice svakodnevno okupirala srediste grada, zabavljala se na zatvorenim ulicama, cinila karnevalsko ozracje.
I nema nista lose u tome. Stavise, bilo je veselo, smijalo se glasno, slavilo i tugovalo. Staro i mlado, pijano i trijezno, atraktivno i smotano, s ponosom je kliktalo uspjesima sportskim i otvorenu pripadnost domovini svojoj pokazivalo. Patriotizam je bio sveprisutan.

I moram reci, iznenadili su me. Ovdje ljudi bas i ne pokazuju emocije, narocito ne patriotske, s obzirom da je zemlja mozaik nacija, rasa i relgija, svako otvorenije isticanje simbola i nacionalne ikonografije mora biti politicki izbalansirano da ne bi uvrijedili jedan druge. Olimipijada je dosla kao porucena.
I zato kazem da sam iznenadjen. Zar treba olimpijada da se covjek pokrene, da osjeti, da recimo, apaticni , srednjovjecni gospodin i bakica azijatskog porijekla, izadju iz svoje koze svakodnevne neutralnosti i javno se pretvore u grlate patriote.
Mozda u sebi nose kompleks inferiornosti ( a ko od nas ga ne nosi?) sto im je prvi susjed najmocnija zemlja svijeta, pa traze povoljnu, priliku kao sto je olimpijada (kod nas bi to garant bila Evrovizija... ta prekrasna glazbena priredba...op.a) da pokazu drugima sebi svojstven identitet i mjesto na svjetskoj mapi znacaja.

Nego, gdje ja vidim sebe u svemu tome s obzirom da zivim, radim, redovno placam porez i gradjaninom ove zemlje se zovem? Nikad nisam osjecao patriotizam bilo koje vrste. Ni tam, ni vam, ni prije ni sada. Je li to u redu?
Jest da volim cevape i seksisticke viceve u kome su glavni akteri muska imena sa cetiri slova, kao sto ovdje ljudi vole smoked salmon i hokej, da li je to dovoljno da covjek osjeca pripadnost nekome ili necemu, drzavi ili narodu? Gdje zavrsava iskreni patriotizam, a pocinje kic?
Da li ja manje volim, pripadam, ako nisam dovoljno grlat i namazan bojama nacionalnim ili me, generalno, grupiranje bilo koje vrste, jednostavno odbija. Mesa, de i ti reci nesto...

Suma sumram. Trgovanje patriotizmom unosan je posao, a ja za trgovine bas i nesto nemam dara. Bez obzira gdje ti adresa bila, bez obzira kojima zastavama mahao i pred kojim himnama uspravno stojao, patriotizam je za mene kao religija. Intimno, individualno, samo tebi svojstveno. Cuvaj ga kod kuce, a zastave cemo lako.