Saturday, 29 November 2008
Wednesday, 26 November 2008
Something is not right with me
Ja sam dobro, ovo je naziv pjesme, a grupa je Cold War Kids. Surfam netom i zadrzavam se na njihovim video radovima. Sound je zanimljiv takodjer. Odgovara mi...trenutno.
Interesanto, moram reci, ali meni treba nesto drugo. Ova fraza da sam dobar neka ostane samo na frazi. Znam ja da nisam. Sta mi treba, sta mi treba nije kicme disciplina nego ogoljeli zvuk i lirika bez puno razmisljanja. Aha, evo moje ludacice:
"...I can't believe life's so complex
when I just wanna' sit here and watch you undress...".
PJ odi SD ponina...
Interesanto, moram reci, ali meni treba nesto drugo. Ova fraza da sam dobar neka ostane samo na frazi. Znam ja da nisam. Sta mi treba, sta mi treba nije kicme disciplina nego ogoljeli zvuk i lirika bez puno razmisljanja. Aha, evo moje ludacice:
"...I can't believe life's so complex
when I just wanna' sit here and watch you undress...".
PJ odi SD ponina...
Saturday, 22 November 2008
Downtown Eastside
Downtown Eastside je jedan od najstarijih dijelova grada Vancouvera. Stavise, njegova je jezgra,oko kojeg se sam grad svojevremeno poceo razvijat. Ujedno, Downtown Eastside je i najozloglaseniji kraj grada Vancouvera, Kanade, pa i sire. Dno dna.
Ostavljeni od drustva, beskucnici, narkomani, prostitutke, ljudi ogrezli u ovozemaljskim porocima, prezivljavaju u napustenim zgradama i smrdljivim hotelima. Bolno za vidjeti, ali, to je kapitalizam i ja se u njema bas ne snalazim. Ali, bas ono, ne snalazim...
Pa sta ja onda radim ovdje? Sta me je dovuklo? Mogu da se setam uz uredno poplocanu obalu okeana, mogu da gledam ufurane fitness freakove, sa plasticnom flasom vode u ruci, mogu da promatram zene, cije se trenerke lijepe na dobro izvajane guzove, a pedikirani pekinezeri ih prate. Mogu, jer takav je svijet samo dva bloka ispred, tu, preko puta. Rekoh ja, shvacanje zapada mi bas i ne ide od ruke.
Ovdje sam zato sto ne bjezim. Ovdje sam zato sto zelim. Ovdje sam zato sto zivot ima dvije strane. Ovdje sam da ne okrecem glavu i pogled sklanjam. Ovdje sam da vidim ljude koje niko ne zeli da vidi. Ovdje sam zato sto se osjecam humanije. Ovdje sam i zato sto je zena cula da ima neka radnja sa jeftinim tkaninama.
Dobro onda, idi ti u radnju, hrvaj se sa stofovima, trazi po dugmadima, ja cu malo prosetat. Suncano je , meni dosta, kamera u ruci, prijatan vjetar po licu mi klizi. Downtown Eastside detalje u sebi krije. Jos uvijek ima obrise zanimljive arihtekture sa pocetka proslog stoljeca. Ovo je za evropske pojmove, mlad grad, tako da kad vidis stariju zgradu, jednostavno, zelis da je malo bolje osmotris.
Fazon je sto gradski oci, investitori, zele ovaj kraj da ozive. Zapravo, vec je to "ozivljavanje" uzelo maha. Hocu reci, gradi se na sve strane, velelepne zgrade nicu, osjeca se zivost. Medjutim, ubacene u staro jezgro grada, kao zlatan zub u pokvarenu celjust, ne cine mi se da tu i pripadaju. Ima neki izraz koji se koristi kad los kraj grada zelis da dignes sa dna, ali ne moze mozak da mi se ukljuci. Da nije revitalizacija? Dobro, revitalizacija, neka bude, ali sta sa ljudima?
Na njih ste zaboravili, jelde? Gdje je program socijalne pomoci? Gdje su svi ti humanitarci, sve te vladine organizacije? Nema vas sad, revitalizacija zapocinje. Gdje namjeravate uputiti ljude? U imaginarne autobuse na put prema zemlji sto se utopijom zove.
Cuj mene. Isti Che Guevara. Udarilo sunce u glavu. Hoce to kad ga rijetko ima.
Prolazim pored kafica iz kojeg se ostar miris marihuane siri. Usmjeravam pogled, vidim raje tonu, dave se u travi, pripadnici partije su svoje.
Nikoga ga ne diraju, niko njih ne dira takodjer. Lijepo im.
Zvanicno je trava ovdje ilegalna, ali, kao bore se za legalizaciju i to se tako navlaci. Nista ja ne razumijem, mada volio bih da zapalim. Setam dalje...
Nesto razmisljam kako sam kao golobradi tinejdzer citao Bukowskog, upijao njegov opor jezik ulice , stvarao laznu sliku lika koji ne jebe zivu silu. Cista anarhija.
I sada, godina je proslo dvadeset i vise, promatram zadnje spratove memljivih hotela Downtown Eastside-a, zamisljam starog pokvarenjaka Henrija Kinaskog kako grafitnom olovkom ostavlja iz sebe rijeci, pisma, sudbine ljudi o kojma niko ne zeli da cuje.
Odoh ja nazvat svoju "Alisu u zemlji stofova" da provjerim je l' zavrsila sa kupovinom.
Zovem mobitelom, pitam kakva je situacija:" ...dodji slobodno, skoro sam gotova...", odgovor je njen. Ja dodjem, ona kaze:"... sad cu samo jos malo...". I onda, naravno, jos pola se sata vucem medju onim rafovima , policama, nabacanim tkaninama.
Jooooj, Tito dragi bez jedne noge, pa sto mi onda kazes da si gotova. Evo sam se poceo nervirati, dajte mi sunce. Shopping definitivno nije za mene.
U straznjim alejama Downtowna Eastside-a, ljudska se drama nastavlja. Niko te nece ovdje napast, niko ti nece sigurnost ugrozit, ljudi su slabi, onemocali u svojoj ovisnosti. Vecina njih ima psihicke probleme, zivot im visi o koncu i onom zadnjem overdosu. Tuzno je to, prolazis nijemo pored njih. Nemocan si da ucinis vise.
Ovo je dio grada sa svojom istorijom, kulturom, ali, danas je samo bijedna slika jednog gramzivog drustva u kome nema mjesta za slabe . Osjecam gorak okus u ustima , marihuana garant nije. Zavrsavam setnju...
Ostavljeni od drustva, beskucnici, narkomani, prostitutke, ljudi ogrezli u ovozemaljskim porocima, prezivljavaju u napustenim zgradama i smrdljivim hotelima. Bolno za vidjeti, ali, to je kapitalizam i ja se u njema bas ne snalazim. Ali, bas ono, ne snalazim...
Pa sta ja onda radim ovdje? Sta me je dovuklo? Mogu da se setam uz uredno poplocanu obalu okeana, mogu da gledam ufurane fitness freakove, sa plasticnom flasom vode u ruci, mogu da promatram zene, cije se trenerke lijepe na dobro izvajane guzove, a pedikirani pekinezeri ih prate. Mogu, jer takav je svijet samo dva bloka ispred, tu, preko puta. Rekoh ja, shvacanje zapada mi bas i ne ide od ruke.
Ovdje sam zato sto ne bjezim. Ovdje sam zato sto zelim. Ovdje sam zato sto zivot ima dvije strane. Ovdje sam da ne okrecem glavu i pogled sklanjam. Ovdje sam da vidim ljude koje niko ne zeli da vidi. Ovdje sam zato sto se osjecam humanije. Ovdje sam i zato sto je zena cula da ima neka radnja sa jeftinim tkaninama.
Dobro onda, idi ti u radnju, hrvaj se sa stofovima, trazi po dugmadima, ja cu malo prosetat. Suncano je , meni dosta, kamera u ruci, prijatan vjetar po licu mi klizi. Downtown Eastside detalje u sebi krije. Jos uvijek ima obrise zanimljive arihtekture sa pocetka proslog stoljeca. Ovo je za evropske pojmove, mlad grad, tako da kad vidis stariju zgradu, jednostavno, zelis da je malo bolje osmotris.
Fazon je sto gradski oci, investitori, zele ovaj kraj da ozive. Zapravo, vec je to "ozivljavanje" uzelo maha. Hocu reci, gradi se na sve strane, velelepne zgrade nicu, osjeca se zivost. Medjutim, ubacene u staro jezgro grada, kao zlatan zub u pokvarenu celjust, ne cine mi se da tu i pripadaju. Ima neki izraz koji se koristi kad los kraj grada zelis da dignes sa dna, ali ne moze mozak da mi se ukljuci. Da nije revitalizacija? Dobro, revitalizacija, neka bude, ali sta sa ljudima?
Na njih ste zaboravili, jelde? Gdje je program socijalne pomoci? Gdje su svi ti humanitarci, sve te vladine organizacije? Nema vas sad, revitalizacija zapocinje. Gdje namjeravate uputiti ljude? U imaginarne autobuse na put prema zemlji sto se utopijom zove.
Cuj mene. Isti Che Guevara. Udarilo sunce u glavu. Hoce to kad ga rijetko ima.
Prolazim pored kafica iz kojeg se ostar miris marihuane siri. Usmjeravam pogled, vidim raje tonu, dave se u travi, pripadnici partije su svoje.
Nikoga ga ne diraju, niko njih ne dira takodjer. Lijepo im.
Zvanicno je trava ovdje ilegalna, ali, kao bore se za legalizaciju i to se tako navlaci. Nista ja ne razumijem, mada volio bih da zapalim. Setam dalje...
Nesto razmisljam kako sam kao golobradi tinejdzer citao Bukowskog, upijao njegov opor jezik ulice , stvarao laznu sliku lika koji ne jebe zivu silu. Cista anarhija.
I sada, godina je proslo dvadeset i vise, promatram zadnje spratove memljivih hotela Downtown Eastside-a, zamisljam starog pokvarenjaka Henrija Kinaskog kako grafitnom olovkom ostavlja iz sebe rijeci, pisma, sudbine ljudi o kojma niko ne zeli da cuje.
Odoh ja nazvat svoju "Alisu u zemlji stofova" da provjerim je l' zavrsila sa kupovinom.
Zovem mobitelom, pitam kakva je situacija:" ...dodji slobodno, skoro sam gotova...", odgovor je njen. Ja dodjem, ona kaze:"... sad cu samo jos malo...". I onda, naravno, jos pola se sata vucem medju onim rafovima , policama, nabacanim tkaninama.
Jooooj, Tito dragi bez jedne noge, pa sto mi onda kazes da si gotova. Evo sam se poceo nervirati, dajte mi sunce. Shopping definitivno nije za mene.
U straznjim alejama Downtowna Eastside-a, ljudska se drama nastavlja. Niko te nece ovdje napast, niko ti nece sigurnost ugrozit, ljudi su slabi, onemocali u svojoj ovisnosti. Vecina njih ima psihicke probleme, zivot im visi o koncu i onom zadnjem overdosu. Tuzno je to, prolazis nijemo pored njih. Nemocan si da ucinis vise.
Ovo je dio grada sa svojom istorijom, kulturom, ali, danas je samo bijedna slika jednog gramzivog drustva u kome nema mjesta za slabe . Osjecam gorak okus u ustima , marihuana garant nije. Zavrsavam setnju...
Coffee Cups
Ovo su moje soljice, salice iliti solje za kafu. U jednom od mojih postova spomenuo sam da imam motive kravica na njima. Neko ima omiljeno ime grada u kome je kao turist bio, neko ima dezene bez smisla, neko cvjetice bez mirisa, ja imam krave. Da ne ispadne da samo prosipam lafinu bez pocetka i kraja, evo ih, evo dokaza.
Najdraza mi je ova gdje ih ima tri. Zapravo ima jos jedna, ali se sakrila sa zadnje strane. Okrenula je guzicu, a to bi bilo vizuelno neprihvatljivo za blogerski siroki auditorijom da vidi kravlji paksu u gro-planu. Salim se, eno ona, s desne strane guz svoj pokazuje. Bestidnice jedne...
Solje za kafu kupujem kako naletim. Nikad u nekom kompletu, sto mi paznju privuce, kazem oku svom :" Uzmi jednu, dosta ti je". Jedino ne kontam kako uspijevam da porazbijam tanjirice njihove. Ostala su mi jos samo dva. Garant ima nekakve veze sa balansom sto se u mozgu krije. Ono, jedna strana radi, a ona druga, o nekim budalastinama razmislja. I onda ti tanjuric ispadne iz ruke. Ili se to zove smotanost...
Najdraza mi je ova gdje ih ima tri. Zapravo ima jos jedna, ali se sakrila sa zadnje strane. Okrenula je guzicu, a to bi bilo vizuelno neprihvatljivo za blogerski siroki auditorijom da vidi kravlji paksu u gro-planu. Salim se, eno ona, s desne strane guz svoj pokazuje. Bestidnice jedne...
Solje za kafu kupujem kako naletim. Nikad u nekom kompletu, sto mi paznju privuce, kazem oku svom :" Uzmi jednu, dosta ti je". Jedino ne kontam kako uspijevam da porazbijam tanjirice njihove. Ostala su mi jos samo dva. Garant ima nekakve veze sa balansom sto se u mozgu krije. Ono, jedna strana radi, a ona druga, o nekim budalastinama razmislja. I onda ti tanjuric ispadne iz ruke. Ili se to zove smotanost...
Neighborhood
Danas bi prijatan dan, pa da barem ovom slikom zahvalim se suncu. Otjeraj kisu, razmakni oblake. Zar nije oku i tijelu odmah ljepse, ugodnije?
Bilo je bas onako kako volim. Prohladno, ali ne i hladno. Suncano, uz oblake koji bjeze. Kratka setnja komsilukom, topla kafa u ruci, subotnje prije podne na izmicaju(pise li se prije podne odvojeno ili sastavljeno?...op.a).
Bilo je bas onako kako volim. Prohladno, ali ne i hladno. Suncano, uz oblake koji bjeze. Kratka setnja komsilukom, topla kafa u ruci, subotnje prije podne na izmicaju(pise li se prije podne odvojeno ili sastavljeno?...op.a).
Thursday, 20 November 2008
Wednesday, 19 November 2008
Ra ta ta ta
Uljepsali ste mi dan! Miladojka Youneed. Dugo sam vas trazio, i napokon pronasao. Na miru cu da vas poslusam...
Tuesday, 18 November 2008
Monday, 17 November 2008
Gdje ima dima , ima i cigare
Nevidljivi dim cigare nagriza mi nepce. Moja jadikovka od sinoc prelazi u tjeskobu koja traje. Izvlacim iz sarkofaga zaborava vrijeme kada sam pusac bio. A bio sam zesci sa cigarama, sto bi nasi ljudi rekli, a chain smoker.
Sve u zraku me podsjeca na dim . Zelja da zapalim, velika je. Neka otrov nikotina put do mojih pluca nadje i lazni mi smiraj pruzi. Dime, gdje si? Pokazi se.
Poceo sam pusiti rano. Mislim da su me vec u sestom razredu uhvatili i po roditelje slali. Kako sam bio fino dijete, k tomu jos umjesan u glumi, uspio sam mati izlevatiti da su me druga djeca nagovorila. Meni to na pamet nikad palo ne bi. Istina je bila drugacija. Ja sam bio kolovodja.
Uskoro dolazi srednja skola i vezanost za duhanski dim je potpuna. Zelis da izgledas stariji no sto jesi, a ne mozes, zelis da budes zajeban, a nisi. Cigara je dio tebe, tvoje drugo ja, doba odrastanja.
Kada se je para imalo pusilo se svasta. Vecinom para nije bilo, zato su sarajevska Drina i Morava glavnu ulogu u mom pusackom ritualu tog vremenu imala. Ponekad si pluca nagradjivao plavim Ronhillom ili smedjimWalter Wolfom, cure su vecinom pusile Lord i Bond, a oni odvazniji su sebe pronalazili u Lari, Opatiji i ostalim nikotinskim eskapizmima.
Doslo je doba ratno i gusio si se u svemu sto pod ruku/usta je doslo. Najbolji je bio Vek. Mogao se pusiti eonima, toliko je to tesko bilo za vuci da si komotno mogao zausnjake navuci.
Ubjedljivo najgori ukus cigare sto moja pusacka pluca pamte, bijase kontigent ratni iz Turske: Tokat & Izmir.
A ljudi dragi, ko ih probao nije, ne zna o cemu pricam. To ko da nitroglicerin vuces, a na plucima osjecas krdo karcenogeno kako galopom ide. Ziva bolest.
U vojsci smo dobivali duhan, pa motaj, a kada se je pojavila sarajevska Drina u omotu od listova biologije za osmi razred, nasoj sreci kraja nije bilo.
Jedno od najljepsih iskustava bilo je pusiti osuseno lisce flore drage nam domovine, u kojima smo davili sebe u podbijelu i uvjeravali jedan drugog da je isti Marlboro.
Dodje vrijeme poslijeratno, za cigara se ima. Dodje vrijeme imigrantsko, za cigara se nema. Puklo je nesto u meni(kako to inace zna da puca), inat , sta li vec, godina je osma, dim cigare iz mene nikad vise izasao nije. Pusiti sam prestao.
I evo me sad, ponedjeljak se blizi kraju, druga je polovina novembra, grad je Vancouver , zemlja Kanada. Tjeskoba me stisce, posmatram ljude bez duse, zene bez ljepote, tastaturu punu mrva. Mirise mi cigara...
Sve u zraku me podsjeca na dim . Zelja da zapalim, velika je. Neka otrov nikotina put do mojih pluca nadje i lazni mi smiraj pruzi. Dime, gdje si? Pokazi se.
Poceo sam pusiti rano. Mislim da su me vec u sestom razredu uhvatili i po roditelje slali. Kako sam bio fino dijete, k tomu jos umjesan u glumi, uspio sam mati izlevatiti da su me druga djeca nagovorila. Meni to na pamet nikad palo ne bi. Istina je bila drugacija. Ja sam bio kolovodja.
Uskoro dolazi srednja skola i vezanost za duhanski dim je potpuna. Zelis da izgledas stariji no sto jesi, a ne mozes, zelis da budes zajeban, a nisi. Cigara je dio tebe, tvoje drugo ja, doba odrastanja.
Kada se je para imalo pusilo se svasta. Vecinom para nije bilo, zato su sarajevska Drina i Morava glavnu ulogu u mom pusackom ritualu tog vremenu imala. Ponekad si pluca nagradjivao plavim Ronhillom ili smedjimWalter Wolfom, cure su vecinom pusile Lord i Bond, a oni odvazniji su sebe pronalazili u Lari, Opatiji i ostalim nikotinskim eskapizmima.
Doslo je doba ratno i gusio si se u svemu sto pod ruku/usta je doslo. Najbolji je bio Vek. Mogao se pusiti eonima, toliko je to tesko bilo za vuci da si komotno mogao zausnjake navuci.
Ubjedljivo najgori ukus cigare sto moja pusacka pluca pamte, bijase kontigent ratni iz Turske: Tokat & Izmir.
A ljudi dragi, ko ih probao nije, ne zna o cemu pricam. To ko da nitroglicerin vuces, a na plucima osjecas krdo karcenogeno kako galopom ide. Ziva bolest.
U vojsci smo dobivali duhan, pa motaj, a kada se je pojavila sarajevska Drina u omotu od listova biologije za osmi razred, nasoj sreci kraja nije bilo.
Jedno od najljepsih iskustava bilo je pusiti osuseno lisce flore drage nam domovine, u kojima smo davili sebe u podbijelu i uvjeravali jedan drugog da je isti Marlboro.
Dodje vrijeme poslijeratno, za cigara se ima. Dodje vrijeme imigrantsko, za cigara se nema. Puklo je nesto u meni(kako to inace zna da puca), inat , sta li vec, godina je osma, dim cigare iz mene nikad vise izasao nije. Pusiti sam prestao.
I evo me sad, ponedjeljak se blizi kraju, druga je polovina novembra, grad je Vancouver , zemlja Kanada. Tjeskoba me stisce, posmatram ljude bez duse, zene bez ljepote, tastaturu punu mrva. Mirise mi cigara...
Sunday, 16 November 2008
Kao da je bilo nekad
Naziv je dokumentarnog filma o prerano preminulim clanovima Ekatarine Velike. Danas sam odgledao zadnji dio i naravno, po obicaju, sve mi se sastavilo. Zasto ja pronalazim stvari koje me opterecuju? Sta je ovo? Net mazohizam? Zasto se stalno vracam u proslost? Zasto moj fokus ne pronalazi sadasnjost?
Ne mogu reci da sam kao tinejdzer puko na EKV. Nisam, jer vrijeme se odrastanje mjeri minutama, mijenja iz dana u dan, a ti zajedno s njim.
EKV, kakvi su ovo tekstovi? Zasto je muzika mracna? Pa nisam ja francuski ekspresionista 18-tog stoljeca, meni je godina 15 i treba mi malo alkohola i jednostavnost stiha. Meni se sve to cinilo pretenciozno, ja sam samo dijete, nisam shvacao, zato ih nisam ni volio. Lakse mi je bilo reci:"...uzas je moja furka...".
Ipak, sazrijevas ( to su one minute i dani sa pocetka maila), istrazujes, prihvatas i odbacujes. I osjetio sam kasnije EKV, ali sam i nehotice (ili hotice, ako postoji ova rijec) bio uvucen u svoju samotnjacku cahuru adolescencije. Budi sam na ulici, budi sam. Je li to prokletstvo EKV? Taj nekakav nihilizam? Je li ovo teska rijec? Pogled na svijet, bilo bi lakse objasnjenje.
Sada sam zreo covjek i ne otvaram se lako. Misli me razne prekriju, deprimiram se. Korisitim svoje budalastine kao odbrambeni mehanizam , ali ni one nisu trajno rjesenje. Dodju kratki dani, dokumentarni filmovi i sjecanja. Sjeta me nagriza...
Nesto mi se zadnje vrijeme pusi, a prestao sam prije osam godina. Nesto mi se trazi dim , ma stavio bih pola kutije cigara u usta, brojkama njih deset. Zapalio, uvlacio nikotinski otrov sve dok se pluca u minijaturnu termoelektranu olaksanja ne bi pretvorila.
Evo me, poceo sam opet srat, a htio sam samo reci nesto o EKV.
Kao, satro, naci cu istomisljenike i bice mi lakse. Ovo je samo bezuspjesan pokusaj da kazem nesto neizrecivo. Jebem ti net i blog i mene u njemu. Mali covjek zeli preko crte. Sutra je ponedjeljak...
Ne mogu reci da sam kao tinejdzer puko na EKV. Nisam, jer vrijeme se odrastanje mjeri minutama, mijenja iz dana u dan, a ti zajedno s njim.
EKV, kakvi su ovo tekstovi? Zasto je muzika mracna? Pa nisam ja francuski ekspresionista 18-tog stoljeca, meni je godina 15 i treba mi malo alkohola i jednostavnost stiha. Meni se sve to cinilo pretenciozno, ja sam samo dijete, nisam shvacao, zato ih nisam ni volio. Lakse mi je bilo reci:"...uzas je moja furka...".
Ipak, sazrijevas ( to su one minute i dani sa pocetka maila), istrazujes, prihvatas i odbacujes. I osjetio sam kasnije EKV, ali sam i nehotice (ili hotice, ako postoji ova rijec) bio uvucen u svoju samotnjacku cahuru adolescencije. Budi sam na ulici, budi sam. Je li to prokletstvo EKV? Taj nekakav nihilizam? Je li ovo teska rijec? Pogled na svijet, bilo bi lakse objasnjenje.
Sada sam zreo covjek i ne otvaram se lako. Misli me razne prekriju, deprimiram se. Korisitim svoje budalastine kao odbrambeni mehanizam , ali ni one nisu trajno rjesenje. Dodju kratki dani, dokumentarni filmovi i sjecanja. Sjeta me nagriza...
Nesto mi se zadnje vrijeme pusi, a prestao sam prije osam godina. Nesto mi se trazi dim , ma stavio bih pola kutije cigara u usta, brojkama njih deset. Zapalio, uvlacio nikotinski otrov sve dok se pluca u minijaturnu termoelektranu olaksanja ne bi pretvorila.
Evo me, poceo sam opet srat, a htio sam samo reci nesto o EKV.
Kao, satro, naci cu istomisljenike i bice mi lakse. Ovo je samo bezuspjesan pokusaj da kazem nesto neizrecivo. Jebem ti net i blog i mene u njemu. Mali covjek zeli preko crte. Sutra je ponedjeljak...
Saturday, 15 November 2008
Friday, 14 November 2008
Thursday, 13 November 2008
Pubi
Kod mene, kisa je stala. Snazan vjetar tjera ostatke oblaka, vedro je, prohladno cak. Glava mi tinja, popodnevnu kafu smirio sam davno. U kuhinji se osjeca miris suhih rebara. Grah se za sutra kuha.
Onaj fini, sareni, grah komo, kad legne na stomak isto proteinska armatura, spasa ti nema. Tvoje je da samo dignes noge i predas mu se bez otpora. Krckam ga polako, na laganoj vatri, bas onako kako treba. Moj grah , nadaleko se cuje.
Cekaj malo, ovo je prica o Pubiju. Jebes grah sada. Pubi je ime psa. Bio je dlake crne, rase nepoznate, avlijaner pravi. To su moja prva sjecanja na odlaske kod bake kad jos ni skolu pohadjao nisam. Veliko, prostrano dvoriste, sklepana drvena kuca za pse i Pubi ispred nje.
Pas ko pas. Igracka za djecu. Razvlacili smo ga kao zvaku , vjesali se o njemu, frizure mu pravili, usima se njegovim klempavim igrali. On, postojano kano klisurina, trpio je djecje nestasluke sve.
Jednog dana, bez razloga meni poznatog, zavucem se kod Pubija u kucicu. Ona lijepa, pod mekan, milina. Omamljen umorom nakon igre, svjezinom dana i psecom mokracom, zaspao sam snom dubokim. Basna prava.
Noc je polako pocela da pada, tama je prekrila dvoriste, a od mene ni traga ni glasa. Kroz polusan osjecam komesanje, duboke glasove i hladnocu sto prodire. Potraga za mnom u penom je jeku.
Okupila se rodbina, staro i mlado, zabrinutost, na vrhuncu je. Gdje sam nestao?
Pubi, stoji ispred kucice, nista ne konta, samo veselo repom odmahuje. Nije niti lajat znao toliko je to dobrocudan cuko bio. Za njega je sve to igra bila.
Rodbina u histeriju pada, u Pubiju vide spas:" Pa sta stojis tu, idi ga trazi, vidis da ga nema. Joj psa, ljudi dragi".
I kada drama tacku kljucanja dotice, cetverenoske iz kucice izranjam ja. Na licu mi je sijeno, prasina i zbunjeni pogled dijeteta. Sta se desava?
Scena je lijepa. Jedan pored drugog, Pubi i ja, gledamo ljude oko sebe. Svijet odraslih jos nije bio spreman za nas.
Jednoga juna dosao sam kod bake kao i obicno, a Pubija vise nije bilo. Ne sjecam se vise koja ga je sudbina zadesila, ali, u mom sjecanju ostaje simpaticna epizoda djetinjstva. Bio je crne dlake, rase nepoznate, avlijaner pravi.
Onaj fini, sareni, grah komo, kad legne na stomak isto proteinska armatura, spasa ti nema. Tvoje je da samo dignes noge i predas mu se bez otpora. Krckam ga polako, na laganoj vatri, bas onako kako treba. Moj grah , nadaleko se cuje.
Cekaj malo, ovo je prica o Pubiju. Jebes grah sada. Pubi je ime psa. Bio je dlake crne, rase nepoznate, avlijaner pravi. To su moja prva sjecanja na odlaske kod bake kad jos ni skolu pohadjao nisam. Veliko, prostrano dvoriste, sklepana drvena kuca za pse i Pubi ispred nje.
Pas ko pas. Igracka za djecu. Razvlacili smo ga kao zvaku , vjesali se o njemu, frizure mu pravili, usima se njegovim klempavim igrali. On, postojano kano klisurina, trpio je djecje nestasluke sve.
Jednog dana, bez razloga meni poznatog, zavucem se kod Pubija u kucicu. Ona lijepa, pod mekan, milina. Omamljen umorom nakon igre, svjezinom dana i psecom mokracom, zaspao sam snom dubokim. Basna prava.
Noc je polako pocela da pada, tama je prekrila dvoriste, a od mene ni traga ni glasa. Kroz polusan osjecam komesanje, duboke glasove i hladnocu sto prodire. Potraga za mnom u penom je jeku.
Okupila se rodbina, staro i mlado, zabrinutost, na vrhuncu je. Gdje sam nestao?
Pubi, stoji ispred kucice, nista ne konta, samo veselo repom odmahuje. Nije niti lajat znao toliko je to dobrocudan cuko bio. Za njega je sve to igra bila.
Rodbina u histeriju pada, u Pubiju vide spas:" Pa sta stojis tu, idi ga trazi, vidis da ga nema. Joj psa, ljudi dragi".
I kada drama tacku kljucanja dotice, cetverenoske iz kucice izranjam ja. Na licu mi je sijeno, prasina i zbunjeni pogled dijeteta. Sta se desava?
Scena je lijepa. Jedan pored drugog, Pubi i ja, gledamo ljude oko sebe. Svijet odraslih jos nije bio spreman za nas.
Jednoga juna dosao sam kod bake kao i obicno, a Pubija vise nije bilo. Ne sjecam se vise koja ga je sudbina zadesila, ali, u mom sjecanju ostaje simpaticna epizoda djetinjstva. Bio je crne dlake, rase nepoznate, avlijaner pravi.
Wednesday, 12 November 2008
Tuesday, 11 November 2008
Monday, 10 November 2008
Sunday, 9 November 2008
Stomak-Eliminator
Prebirem u kaleidoskopu sjecanja jednu od smijesnih epizoda odrastanja. Pronalazim je brzo.
Sjecam se kad sam kupio stomak-eliminator. Bio mlad, neiskustvo je klicalo iz mene, kao zrno graha ostavljeno na vlaznoj vati domaceg zadatka iz biologije. Godine su bile pubertetske, sredina osamdesetih, doba liberalnog socijalizma i Dzirlo-cura. Gledam reklamu na TV-u, marke Iskra-Kranj, kad ono, stomak-eliminator.
Ko biva , a lagati se tada nije smjelo, nakon 15 dana vjezbe isti si Svarceneger Arnold.
Joj, oci se meni zasjase u dupljama tinejdzerskim. Podpazusna toplina uzbudjenja osjeca se snazno. Hocu da budem Terminator! Odoh ja sebi uzet stomak-eliminator, pa kud puklo.
Mrsav sam ja ko fosna, kila nemam ni za pantalona, ali kao da je to sada bitno. Stomak mora biti cvrst, jebes svaku pricu, to je nova moda, a i one cure sa reklama porucuju:" Dzirlo proizvod, za Dzirlo narod".
Kupim ti ja stomak-eliminator ( nije bio niti jeftin), gledam ga tuzno, nista narocito. Polukruznog oblika, nesto kao luk, rucke, guma, isto jeftina igracka. Samo mi jos strijela fali i Robin Hood kapica.
Raspakujem ga, skinem se u podkosulju, naslonim na stomak. Uhvatim cvsto objerucke, udahnem, izdahnem i pocnem sa vjezbom.
Ma nisam ja niti krenuo, raspade se stomak-eliminator. Puce ko mjehur od sapunice. Jedan komad ode na regal, a drugi zavrsi na zavjesi prozora sobe. Jos kad je mene ona guma razvalila po vilici, Tito dragi, ako nisam televizor nogom razvalio.
Jebavo sam ja sve po spisku i sto mi je na pamet doslo. I mene, i Dzirlo djevojke, i Sasu Zelepugina (bas je nesto na tv-u objasnjavao), i novi album Hende, i Jugoplastiku-Split, i Videoton, i Znanje i Imanje, i drugi Dnevnik i raskrsnicu kod "Jupitera".
Huja je mene uhvatila, masem onom gumom po stanu ko Zagor Te-Nej. Da mi je nekog sad razvalit, vilica me rastura, place mi se koliko mi je krivo.
Brzinom munje pokupim ostatke stomaka-eliminatora, spustim brzo niz stepenice zgrade, i zafijarim u kontejner. Eto ti ,jebo li te stomak-eliminator i Svarceneger Arnold.
I tako, godina je prosla dosta, sjecanja u meni i dalje ziva su. Sad mi ne treba nikakav eliminator, dobro mi je, prirodni slaufovi sala, okruzuju me. Ne pomazu ni trbusnjaci, niti Dzirlo djevojke, ostaje mi samo slatkasto podsjecanje na jedan dan u djetinjstvu i marketinske iluzije.
Sjecam se kad sam kupio stomak-eliminator. Bio mlad, neiskustvo je klicalo iz mene, kao zrno graha ostavljeno na vlaznoj vati domaceg zadatka iz biologije. Godine su bile pubertetske, sredina osamdesetih, doba liberalnog socijalizma i Dzirlo-cura. Gledam reklamu na TV-u, marke Iskra-Kranj, kad ono, stomak-eliminator.
Ko biva , a lagati se tada nije smjelo, nakon 15 dana vjezbe isti si Svarceneger Arnold.
Joj, oci se meni zasjase u dupljama tinejdzerskim. Podpazusna toplina uzbudjenja osjeca se snazno. Hocu da budem Terminator! Odoh ja sebi uzet stomak-eliminator, pa kud puklo.
Mrsav sam ja ko fosna, kila nemam ni za pantalona, ali kao da je to sada bitno. Stomak mora biti cvrst, jebes svaku pricu, to je nova moda, a i one cure sa reklama porucuju:" Dzirlo proizvod, za Dzirlo narod".
Kupim ti ja stomak-eliminator ( nije bio niti jeftin), gledam ga tuzno, nista narocito. Polukruznog oblika, nesto kao luk, rucke, guma, isto jeftina igracka. Samo mi jos strijela fali i Robin Hood kapica.
Raspakujem ga, skinem se u podkosulju, naslonim na stomak. Uhvatim cvsto objerucke, udahnem, izdahnem i pocnem sa vjezbom.
Ma nisam ja niti krenuo, raspade se stomak-eliminator. Puce ko mjehur od sapunice. Jedan komad ode na regal, a drugi zavrsi na zavjesi prozora sobe. Jos kad je mene ona guma razvalila po vilici, Tito dragi, ako nisam televizor nogom razvalio.
Jebavo sam ja sve po spisku i sto mi je na pamet doslo. I mene, i Dzirlo djevojke, i Sasu Zelepugina (bas je nesto na tv-u objasnjavao), i novi album Hende, i Jugoplastiku-Split, i Videoton, i Znanje i Imanje, i drugi Dnevnik i raskrsnicu kod "Jupitera".
Huja je mene uhvatila, masem onom gumom po stanu ko Zagor Te-Nej. Da mi je nekog sad razvalit, vilica me rastura, place mi se koliko mi je krivo.
Brzinom munje pokupim ostatke stomaka-eliminatora, spustim brzo niz stepenice zgrade, i zafijarim u kontejner. Eto ti ,jebo li te stomak-eliminator i Svarceneger Arnold.
I tako, godina je prosla dosta, sjecanja u meni i dalje ziva su. Sad mi ne treba nikakav eliminator, dobro mi je, prirodni slaufovi sala, okruzuju me. Ne pomazu ni trbusnjaci, niti Dzirlo djevojke, ostaje mi samo slatkasto podsjecanje na jedan dan u djetinjstvu i marketinske iluzije.
In memoriam
Prije skoro dva mjeseca, umrla je jedna od najvecih glumica, bivseg nam zajednickog prostora, Sonja Savic.
Nekako pokusavam da izbjegavam teske teme, emisije, ali, jednostavno, kao da mi je sudjeno, ja zavrsim na njima. Misli same pronalaze put do youtube klipova sto emotivan sklop dodiruju.
Danas sam odgledao njen intervju, prvi nakon godina cutanja i izolacije, mucan do bola. Vodjen prije pet godina, ali zbog iznenadne smrti , itekako aktuelan. Predstavlja tezak pecat jednog vremena, generacije i sudbine same. Emisija se zove, valjda, "Balkanskom Ulicom", nije bitno, u meni su emocije uznemirne.
Sonju sam zadnji put vidio u serijalu "Vratit ce se Rode", cija me uloga podsjetila na film "Braca po Materi" , i naravno, nju dobro zapamtio. Gledajuci ovako jedan dokumentrani prikaz umjetnika koji pokusava da bude iznad svega, njegovu borbu i stradanje, ne mozes da ostanes ravnodusan.
Izvlacim rijeci iz intervju:"...neko misli da smo bili srecni? Ja sam bila srecna kad sam pronasla ljude koji su nesretni kao ja...".
Ovo je tako bolno, bez patetike, osjecam tezinu u grudima. I ako ne pronadjem neki emotivni izlaz nakon ovog razgovora, pronaci cu sebe u njenim rijecima. Ostat cu sjeban do kraja dana.
Sonja, pocivaj u miru.
Nekako pokusavam da izbjegavam teske teme, emisije, ali, jednostavno, kao da mi je sudjeno, ja zavrsim na njima. Misli same pronalaze put do youtube klipova sto emotivan sklop dodiruju.
Danas sam odgledao njen intervju, prvi nakon godina cutanja i izolacije, mucan do bola. Vodjen prije pet godina, ali zbog iznenadne smrti , itekako aktuelan. Predstavlja tezak pecat jednog vremena, generacije i sudbine same. Emisija se zove, valjda, "Balkanskom Ulicom", nije bitno, u meni su emocije uznemirne.
Sonju sam zadnji put vidio u serijalu "Vratit ce se Rode", cija me uloga podsjetila na film "Braca po Materi" , i naravno, nju dobro zapamtio. Gledajuci ovako jedan dokumentrani prikaz umjetnika koji pokusava da bude iznad svega, njegovu borbu i stradanje, ne mozes da ostanes ravnodusan.
Izvlacim rijeci iz intervju:"...neko misli da smo bili srecni? Ja sam bila srecna kad sam pronasla ljude koji su nesretni kao ja...".
Ovo je tako bolno, bez patetike, osjecam tezinu u grudima. I ako ne pronadjem neki emotivni izlaz nakon ovog razgovora, pronaci cu sebe u njenim rijecima. Ostat cu sjeban do kraja dana.
Sonja, pocivaj u miru.
Saturday, 8 November 2008
Friday, 7 November 2008
Petak je u mjesecu novembru
Uobicajeno za petak, zadnji dan radne sedmice, odredjujem za izlazak u restoran ili jednostavno, setnju downtownom , posjetu prijateljima. To se valjda zove ispunjenost zivota.
Uobicajeno za Vancouver, za ovo doba godine, kisa, sastavila je. Ne razaznaje se nebo niti zemlja, nema linije koja spaja ili razdvaja, glava mi se uduplala, mrak mi je pred ocima ( to je ono sto su pomjerili sat unazad ili unaprijed, jelde?). Nema nista od izlaska veceras. Sve sivo je.
Dobro, ne moze mene kisa spreciti u necemu sto zelim. Ali, nikakvih planova nemam za vikend, najavili su isto vrijeme, povlacim se u odaje stana (barem je toplije). I sta imam da planiram, nisam ja meterolog, izuzev da povremeno pogled prema nebu usmjeravam i cekam. Stati ce ili nece.
Nesto sam kontao da ja ipak odem na neki kurs Yoge, da zafijarim desnu nogu oko vrata, sklopim oci i vidim sve. Primjera koliko hoces. Kako najlakse na sadasnjost fokusirati se? Kako misli usmjeriti prema toku pravilnom? Kako duh uciniti stabilnijim? Svijetla, upalite se.
Ili da napravim burek za veceru, razvucem kore, fil od mljeveno mesa i dinstanog luka? Ubijem se masnocama starog mi kraja, da ugasim glad i nemir u sebi sa pola litre jogurta i dva, tri piva. E, to je vec bolja ideja.
Sad bi kao neki video klip trebao da ide?
Uobicajeno za Vancouver, za ovo doba godine, kisa, sastavila je. Ne razaznaje se nebo niti zemlja, nema linije koja spaja ili razdvaja, glava mi se uduplala, mrak mi je pred ocima ( to je ono sto su pomjerili sat unazad ili unaprijed, jelde?). Nema nista od izlaska veceras. Sve sivo je.
Dobro, ne moze mene kisa spreciti u necemu sto zelim. Ali, nikakvih planova nemam za vikend, najavili su isto vrijeme, povlacim se u odaje stana (barem je toplije). I sta imam da planiram, nisam ja meterolog, izuzev da povremeno pogled prema nebu usmjeravam i cekam. Stati ce ili nece.
Nesto sam kontao da ja ipak odem na neki kurs Yoge, da zafijarim desnu nogu oko vrata, sklopim oci i vidim sve. Primjera koliko hoces. Kako najlakse na sadasnjost fokusirati se? Kako misli usmjeriti prema toku pravilnom? Kako duh uciniti stabilnijim? Svijetla, upalite se.
Ili da napravim burek za veceru, razvucem kore, fil od mljeveno mesa i dinstanog luka? Ubijem se masnocama starog mi kraja, da ugasim glad i nemir u sebi sa pola litre jogurta i dva, tri piva. E, to je vec bolja ideja.
Sad bi kao neki video klip trebao da ide?
Thursday, 6 November 2008
Wednesday, 5 November 2008
Naj ti poljub narise ustnice
"...Tri dni si daleč sama
Tri dni je strašno daleč stran.
Jutro me čaka zunaj
Zdaj več ne upam sanjat sam..."
Tri dni je strašno daleč stran.
Jutro me čaka zunaj
Zdaj več ne upam sanjat sam..."
Tuesday, 4 November 2008
Vote for Obama
Sjedim na kaucu, televizor upaljen, laptop na krilu, svijetla grada u daljini svjetlucaju. Pomno pratim predsjednicke izbore u susjednim i prijateljskim drzavama, sto se americkim zovu. Zavrsnica samo takva. Nervozni tv-e reporteri i novinari, razni analiticari, pokusavaju, iz minute u minutu, barem priblizno, prenjeti situaciju sa terena. Ko vodi, a ko gubi? Gdje se glavna bitka vodi? Koje su drzave odlucujuce? Ko jos nije glasao, glasat ce.
Jedna od najskupljih izbornih trka priblizava se svome kraju. Izborna se mjesta polako zatvaraju , broje se glasovi, zvanicni rezultati se cekaju. Napeto ko u cenifi. Jos samo fali da Sarah Palin kaze nesto i mene ce srce strefit.
Iskren da budem, bio sam skeptican. Nisam uistinu ocekivao da ce Obama prezimena Barack stici tako daleko. Pred ciljem je, jos nije dodirnuo traku, ali, tu je, moze se vidjeti. Nisam ocekivao ovakav rasplet situacije, uzimajuci u obzir da vecina nas stereotipizira glavno glasacko tijelo Amerike: lower middle class, white-anglo-saxon protestants. Za koga ce oni glasat?
Nema tu bas puno izbora? Ili si za ili nisi. Patriotizam je marketinski isplativ. Ali, sta? Koja je dugorocna platforma? Izgleda da je vecini finansijska kriza dohakala, oci otvorila. Ili se je usitinu nesto promijenilo u politickoj svijesti Amerike danas. Sam izlazak na izbore, rusi sve rekorde. Jos malo i zavjesa pada.
Obama Barack, prvi covjek jedine svjetske velesile. Veceras se istorija stvara...
Jedna od najskupljih izbornih trka priblizava se svome kraju. Izborna se mjesta polako zatvaraju , broje se glasovi, zvanicni rezultati se cekaju. Napeto ko u cenifi. Jos samo fali da Sarah Palin kaze nesto i mene ce srce strefit.
Iskren da budem, bio sam skeptican. Nisam uistinu ocekivao da ce Obama prezimena Barack stici tako daleko. Pred ciljem je, jos nije dodirnuo traku, ali, tu je, moze se vidjeti. Nisam ocekivao ovakav rasplet situacije, uzimajuci u obzir da vecina nas stereotipizira glavno glasacko tijelo Amerike: lower middle class, white-anglo-saxon protestants. Za koga ce oni glasat?
Nema tu bas puno izbora? Ili si za ili nisi. Patriotizam je marketinski isplativ. Ali, sta? Koja je dugorocna platforma? Izgleda da je vecini finansijska kriza dohakala, oci otvorila. Ili se je usitinu nesto promijenilo u politickoj svijesti Amerike danas. Sam izlazak na izbore, rusi sve rekorde. Jos malo i zavjesa pada.
Obama Barack, prvi covjek jedine svjetske velesile. Veceras se istorija stvara...
Monday, 3 November 2008
Sunday, 2 November 2008
Nostalgicna
"...zato letim visoko iznad napaćenog tla
daleko iznad poimanja dobra i zla
visoko gore ka suncu u nebesa
gdje se gužvaju poruke sms-a
iz ovog vremena izlazim van
zaronjen u neki davno zaboravljeni san..."
daleko iznad poimanja dobra i zla
visoko gore ka suncu u nebesa
gdje se gužvaju poruke sms-a
iz ovog vremena izlazim van
zaronjen u neki davno zaboravljeni san..."
Saturday, 1 November 2008
Novembar je prvi
Zar je vec Novembar? Kazu, poslije kise dolazi sunce. Kod mene vala dosla noc, tamna je i ne vidim bas dobro, a vi sto o suncu pricate, garant na pacifickoj obali zivjeli niste.
Ovo nema nikakve veze sa prvom konstatacijom, ali sta cu sad, misli su mi nepovezane, samo zakljucujem, kisa je stala, njojzi hvala. Pici/pisi dalje.
Ima nesto i lijepo u kisama. Svidja mi se kad prestanu. Dobro, bez mojih upadica, ima nesto lijepo sto kise nose u sebi. To je ta svjezina, zrak je jaci, cistiji, ukus ima. Duboko udises, lijepo ti, vidis razliku. Lica zgrada, ulica, drveca...preporodjena, umivenim se cine, a sapun (joj, "Dove" je meni zakon) koristile nisu. Renesansa...
Nisu niti okupana , ni istusirana, nego , bas ono , umivena. Vidi se blagi sjaj stakla, lisce svjetluca kao da namiguje, fasade su zivlje, kapi se zadrzavaju na njima, ulice su prazne, nema ljudi, automobila, buke...Ne traje to dugo, mozda pola sata, ipak, djeco Ivica se zovem, primjecujem da i nezive stvari mogu da ozive.
Ali, posto je pala noc, i nista vise ne vidim, osim odsjaja TV-ekran-a,vracam se mislima (i guzicom) , tu gdje i jesam. Na kauc dnevne sobe. Sam sam...
Jao, kako sam ovo tuzno napisao, ali vjerujte jos tuznije sam rekao. Novembar je prvi i zena ima tzv. "Girl's Night". To je kao zvanicna verzija, a gdje se one skicu, ja ne bih da ulazim dalje, Balkan ce iskociti iz mene.
I sta sad ja da radim? Da nazovem par prijatelja, vec je kasno, da vrtim kanale po tv-u, nemam snage, da uradim nesto kreativno, hajd, svrsishodno (jest zajebana ova rijec, jedva sam je izgovorio-svrsishodno), jednostavno, ne da mi se.
I gdje cu onda? Online...
I sta cu tamo? Pricati s nepoznatim ljudima, napisati rijec, dvije i nestati. I koje je moje zadovoljstvo? Jesam li ispunjen? Pisem blog i pitam se je li ovo monolog subotnje samoce, aktivnost uma, hobi ili jednostavno gubljenje vremena.
Cini mi se da je ovo zadnje...
P.S Evo poceo sam i sam da se slikam. Dotle doslo...
Ovo nema nikakve veze sa prvom konstatacijom, ali sta cu sad, misli su mi nepovezane, samo zakljucujem, kisa je stala, njojzi hvala. Pici/pisi dalje.
Ima nesto i lijepo u kisama. Svidja mi se kad prestanu. Dobro, bez mojih upadica, ima nesto lijepo sto kise nose u sebi. To je ta svjezina, zrak je jaci, cistiji, ukus ima. Duboko udises, lijepo ti, vidis razliku. Lica zgrada, ulica, drveca...preporodjena, umivenim se cine, a sapun (joj, "Dove" je meni zakon) koristile nisu. Renesansa...
Nisu niti okupana , ni istusirana, nego , bas ono , umivena. Vidi se blagi sjaj stakla, lisce svjetluca kao da namiguje, fasade su zivlje, kapi se zadrzavaju na njima, ulice su prazne, nema ljudi, automobila, buke...Ne traje to dugo, mozda pola sata, ipak, djeco Ivica se zovem, primjecujem da i nezive stvari mogu da ozive.
Ali, posto je pala noc, i nista vise ne vidim, osim odsjaja TV-ekran-a,vracam se mislima (i guzicom) , tu gdje i jesam. Na kauc dnevne sobe. Sam sam...
Jao, kako sam ovo tuzno napisao, ali vjerujte jos tuznije sam rekao. Novembar je prvi i zena ima tzv. "Girl's Night". To je kao zvanicna verzija, a gdje se one skicu, ja ne bih da ulazim dalje, Balkan ce iskociti iz mene.
I sta sad ja da radim? Da nazovem par prijatelja, vec je kasno, da vrtim kanale po tv-u, nemam snage, da uradim nesto kreativno, hajd, svrsishodno (jest zajebana ova rijec, jedva sam je izgovorio-svrsishodno), jednostavno, ne da mi se.
I gdje cu onda? Online...
I sta cu tamo? Pricati s nepoznatim ljudima, napisati rijec, dvije i nestati. I koje je moje zadovoljstvo? Jesam li ispunjen? Pisem blog i pitam se je li ovo monolog subotnje samoce, aktivnost uma, hobi ili jednostavno gubljenje vremena.
Cini mi se da je ovo zadnje...
P.S Evo poceo sam i sam da se slikam. Dotle doslo...
Subscribe to:
Posts (Atom)