Tepsija

Bio je to vakat  predratni, dolazak novog desetljeca, devedesete na vratima, nazvat cu ga doba Ante Markovica. Kazu dobar covjek bio, simpatican, nova ekonomija samo sto krenula nije, konvertibilni dinar, banana u izobilju, a i zene su ga plaho gotivile. Ali, nije sada bitan Ante i dinar njegov sveprihvaceni, Nova je godina pred vratima, mlada se raja za docek sprema.

Dogovorilo se nas, tisucu i jedan, mladici godista razna, golobradi i oni sa malo brade, buduci regruti i oni netom izasli iz armije. Idemo u vikendicu prijatelja nam zajednickog, nazvat cu ga D.
Copor omladine s plasticnim vrecicama, miris toplog bureka, izduvne pare obliznje termoelektrane  i prljavi peron prigradske stanice. Prekrasno.  Idila zimska  kakva se samo pozeljeti moze. Jebes razglednice bljestave, St. Moritz i  mondeska skijalista bez duse.
Noseni entuzijazmom, jeftinim vinom i  duhom avanturistickim, sjedamo u autobus, krecemo, zagor se glasan cuje.  Sama vikendica nalazi se nedaleko od grada, na pitomim obroncima lokalne planine. Ceka nas nedovrsena ograda, minus ispod nule,Veso pec na drva i nezaobilazan lavez seoskog psa. Samo jos fale vile, carobni stapic i sareni, gipsani patuljci ispred kapije, originalna bi bajka mogla da bude.
Primjecujem, jedan od prijatelja nosi cak i vrecu sirovog krompira? Sumnjivo je sve to meni, pitam ga zacudjeno sta je sa organizacijom doceka? Ko je glavni? Pa zar nece dovoljno hrane za sve biti:"Neka,pusti se ti suplje price, znam ja njih dobro. Nosim  za svaki slucaj. Zlu ne trebalo.", zabrinuto mi odgovara.

Odrediste nase. Usnulo selo, nazvat cu ga P. Tona ljudi, sobe dvije i kuhinja nevelika. Ne znam ni koliko je sati, vec je veselo pravo, petarde se cuju u daljini,  ono malo hrane ubrzo nestaje,  pitka voda misaona imenica je.
Cuj voda. Sta ce ti voda, neko vice, ima snijega, mozes ga  otopiti i piti, cak i sudje s njim oprati. Ah, ta djeca gradska, razmazena. Stid prozima obronke lokalne planine.
Po kaucima borbene zone, parovi se fataju, oni bez para kuliraju. Iz razvaljenog kasetofona treste Guns 'n' Roses,  mladjahni momak, polupijan i  krestava glasa, bezuspjesno imitira Axela. Neki su vec poprilicno nalokani, neki skacu po sobi bez ritma, ocigledno, alkohol uzima  danak svoj. A ja, obucen u crnu rolku s cigarom u ruci i pitanjem sto me muci:" Gdje sam? Sto  mi sve ovo treba?".
Dim Veso peci, prdezi  tihi i toplina mase, miluje nas neprimjetno...

Ne sjecam se detalja sitnih, sve je doslo brzo i otislo jos brze. Nova je godina zakucala na vrata, novo se desetljece otvorilo  pred nama , a da nismo niti svjesni bili. Medjutim, jednu sliku nosim upecatljivu i nju moram podijeliti.
Gluho je doba jutra, vecina se skupila po neugodnim kaucima, utonula u san od umora, alkoholnog otrova i djecackih iluzija. Ja sam budan, grlo mi suho, a glad neizdrziva. Ustajem i vidim sjene kako se neprimjetno micu oko napustene tepsije. Pridjem blize, vidim nista nema u njoj samo mast od mesa sto je nekad bilo. Kao scena iz Oliver Twista, promrzle, musave face, upalih ociju , pruzaju mi komad bajatog hljeba i ususkavaju  rijecima s desnim kaziprstom na usnama:" Suti , sjedaj, umoci i nemoj nikom niti rijeci. Jedi dok ima." .
Nova godina, hiljadu devesto devedesta ili mozda cak i prva.

I evo me sad, dvadeset godina poslije. Laptop na krilu, upaljen televizor, slucalice na usima, Youtube i razbacane daske po sobi od renovacije stana. Ne idem nigdje i ne slavim nista. Napravio sam sarmu, zamjesio rusku salatu, kupio kolace, napunio frizider pivama.
Ne zalim se. Samo ponekad odlutam  mislima  u proslost i vidim slike. Nisu Nove godine, sujeta je vise, sjecanje na vrijeme odrastanja sto zauvijek nestalo je. Sretna Vam Nova 2011.godina od mene.

Friends

Decembar dvadeset i sesti

Zeno, sretna ti/nam godisnjica bracna! We got married in a fever...

It's Christmas...

Subota je, tmurno i sve se  tiho cini. Samo poneki auto zurno pored zgrade prodje i u daljini nestaje. Bozic je bez snijega u kraju mom. Nista cudno, obala je ovo, kisa je zastitni znak zimskog perioda. Bijelih padavina nema, temperature se rijetko spustaju ispod nule, vlaga uglavnom caruje.
Pokusavam da se prisjetim svojih bozicnih doceka, igracaka djetinjstva, ali, ne ide. Slabo sta u mislima nosim o prazniku tom. Samoupravni socijalizam, drustvo i duhovna nadgradnja jednog doba i  nije bas ohrabrivala vjersku tradiciju i vjerovanja spiritualisticka. Sto bi rekli strucno, dekadentne obicaje sitne burzoazije. Medjutim, tu ulogu, rado su preuzimale bake, kao sto je i bio slucaj sa mnom.

Grad je drugi, republika je susjedna, dnevna soba, pec na drva i sneni macak sto necujno rede. Zimovanja s bakom nekada davno.
Mali sam ja, godina cetiri, mozda i pet.  Da skrati duge, zimske, dane, baka je znala prepricavati bibilijske price o andjelima kako su dobri, kako imaju krila i kako sa neba ponekad znaju sici. Meni super, pricaj koliko hoces, samo da nisu one babaroge i vjestice na metli. Jednostavno je  (kad otac nije bio prisutan), tihim tonom,  objasnjavala tajnu rodjenja sina Bozijeg i misticizam trojnog otajstva. Ja sam slusao pazljivo ocima djeteta, a sobom se sirio miris drveta sto u peci nestaje.
Samu svecanost doceka Bozica ne pamtim dobro, valjda sto djeca rano na spavanje moraju ici, ali, odlazak u crkvu da vidim jaslice i improviziranu stalu, bio je dogadjaj kojeg se sjecam zivo. Tu sam znao u maniru Mr.Beana, premjestati gipsane kugle zivotinjica:  ovce, magaraca, kozu,  imitirajuci onomatopeju njihovu.  Blagi bakin pogled i pokret rukom dovoljan je ukor bio da ne pretjerujem.

Da, i u crkvu sam znao otici. Kao i sve bake, i moja se promocurnom dojmila . Dobro je znala kako postupati sa djecom, a da ne bude gruba. Nista na silu, nista preko tvoje volje, obecaj mu nesto, poslusat ce, njena je taktika bila. Znala mi je obecat, ako odem s njom na nedjeljnu misu, dobit cu sladoled bez pogovora.
Ponekad, sjedeci sklopljenih ruku pored bake, osluskivao sam glas iz mikrofona i gledao pogrbljenog ciku za oltarom kako iz neke knjige cita.  Naravno, nista nisam razumio, moje su misli bile daleko. Dvije kugle od sladoleda, cokolada i vanilija,  ko andjeli bez krila, ispred mojih ociju, lebdjele su.

Nisam siguran kad sam prestao da idem u ckrvu. Da li je to bio pocetak skole , nesto drugo ili sam, prosto, prerastao izlaske sa bakom. Ipak, sjecam se jednog dogadjaja koji moze baciti vise svijetla na vrijeme kada nestaju crkvene dogme i pocinju pitanja zivotna.
Jednom prilikom, na izlazu iz crkve, u susret nam je prisao, bakini poznanik, svecenik, fratar u smedjoj mantiji, sta li vec. Prijatan glas i njezan dodir rukom po glavi djecaka:
"Hajde, reci ti meni, ko ima vece usi. Zec ili macka? ", njegovo je pitanje tiho.
"Jesi vala budala, pa zec, naravno. Sto tako glupo pitas?", odgovor je, dijetinje, iskren.
"Joj, izivinite. molim vas. Jos je on dijete. Ne zna sta govori.", osramoceno ce baka moja."
"Neka, neka...mali je bistar" .

Jingle bells

Kupka od sarmi...II

Prehlada me i dalje drzi. Jest' da je malo popustila, ali tupost u glavi i tezina u plucima, konstantna je.  I 'ajd sto mene ne pusta nego sam prenio i na zenu, tako da umjesto praznicnog bracnog opcenja, moramo da brisemo sline jedan drugom. Predivno! Romantika ziva. Evo sam se sav najezio od iznenadnog naleta emocija.
Umjesto kad smo vec na bozicnom odmoru da si utjerujemo dobro, mi moramo da istjerujemo zlo. Mislim na prehladu, da do nezeljene zabune ne bi doslo.

Dodatno, moja saga sa sarmama svoj nastavak ima. Kako mi ljudi porijekla balkanskog imamo mjeru u svemu tako sam i ja napravio sarmu za pet dana i bataljon vojske. Rekoh, kad vec motam, nek' je ima. Nije beg cicija, a i da ne mislim puno sta cu za praznike da spremam.
U medjuvremenu, da bi zavrsili zapocete renovacije do Nove godine odnosno da bi popravili nesto na plafonu sto smo sami ko zapoceli raditi, pozvali smo dva majstora, paintera. Prijatni, komunikativni ljudi iz Engleske, iz bratskih nam gradova Liverpoola i Manchestera. Ja sam morao na posao, a zena je ostala sa njima.

I u jedno doba, oni ko ogladnili, i rekose da im treba mala pauza da uzmu nesto da prezalogaje. Kad moja ce ti zenica, kako to biva u nasim krajevima kad majstore imas u kuci, ponudi moju, imigrantskom mukom, umotanu sarmu :" Sta cete ici kupovat hranu. Imamo sarmu, cabage rolls. Naravno, ako hocete, ako volite. Mogu da podgrijem."
Ma sta hoce, ma sta vole. Oni su moju sarmu pomeli u sekundi! Mecava britanska. Jeli su dok ih stid zaustavio nije.  Kleli su se svim i svacim, Evertonom, Wayne Rooney-em, kraljicom Elizabetom II, princom Albertom i Harijem, da ne pamte kad su se ovako dobro napucali. Smirli su serpu sarme, ostavili tek par na dnu, reda radi, da se ja kao ne bi naljutio.  O ljudi dragi, znate li vi za ista drugo osim piva i fish & chips?

I tako je moja bozicna sarma zavrsila u utrobi majstorskog dvojca sa britanskog ostrva. Ali, nije mi krivo, stavise, nekako mi drago, ucinio sam humano djelo, nahranio nepoznate ljude. Nije to mala stvar, dobiti pohvale kad je Christmas time, ponosan sam na sebe cak. Al' sto me glava rastura...

Union city blue

Kupka od sarmi

Vecer se spusta.  Svjeza kafa ispred mene, nije mi dobro, stomak me muci . Vrtim se na kaucu, prebacujem s jedne strane na drugu, nemiran sam. Pokusavam da lezim, tijelo da umirim. Ne ide.  A sve je tako lijepo pocelo.

Naime, da bih istjerao dosadnu bolest iz tijela, odlucio sam napraviti kupku toplu. Hamam mali. Ne mogu vala vise ovih cajeva, sirupa i supa, samo mi se pisa, a pomaka nema. Prehlada me ne pusta.
Odem u kupatilo, podesim odgovararajucu temperaturu , pustim vodu. U medjuvremenu, uhvati me glad. I to ona prava, iskonska, zvijer u meni budi se. Otvorim serpu punu bozicnih sarmi i izvadim tri da podgrijem. Uzmem tanjir, pola kile hljeba i prelijem punom kasikom kajmaka . Smirim sarme u sekundi. Ali, oci gladne, nije mi dosta. Izvadim jos dvije i onako hladne, ko udav amazonski,  s nogu ih samo progutam.
U daljini, osluskujem mlaz, kada samo sto nije puna do vrha. Skidam se i , u prolazu, marnem neku cokoladu, tek toliko, da zasladim veceru. Uranjam lagano u toplu vodu, para me zarobljava,  miris lavande i raznih soli, prozima zamagljenu prostoriju kupatila. Raspadam se od miline. Joj, jest lijepo.

Ne znam koliko se dugo nalazim potopljen u kadi. Ona ljepota sa pocetka nestaje, nesto se cudno desava, vrti mi se u glavi, muka mi je. Probudile se sarme, secer cokolade, masnoca kajmaka i skrob hljeba. Omamljen parama i pretjeranom kolicinom unesene hrane,  ne mogu da ustanem. Lijepo bogami, hocu ja da istjerujem prehladu, a  utjerah djavla u sebe. Prokletinja, eto sta ti je. Sto jedes toliko kad znas da ce ti kasnije biti muka!
Zovem zenu, vicem, dolazi ovamo, umirem ti. Uzvuci me odavde kako znas, zar ne vidis da lose mi je. Ona se smije, odmahuje glavom, sta ce drugo, zna da sam pretjerao kao i obicno. Jedva se izmigoljih iz kade, i evo me sada, ko morz nasukan na obali Kalifornije, lezim na ledjima, gledam plafon, trazim tamo spas. A samo sam htio prehladu da pobjedim...

Jamajka

Zemljaci

Subota, prehlada me nagriza, a odlazak na koncert odavno imam planiran. U nasem gradu gostuje dobro znan lik druge polovine 90-tih, trip, hip-hop, dance, artist.  Tricky, ime mu je.
Bez neke vece pompe ili najave, koncert je odrzan u malom klubu, intimnog ambijenta.  Takva mjesta odgovaraju mi, ne volim guzve niti stadionske bine. Mozda je bilo oko tri stotine ljudi, dovoljno da se pristojna atmosfera postigne i covjek opusti uz muziku i pice.
Tricky, nag do pojasa i istetovrian ko politikin zabavnik, drzi ritam, komunicira s publikom vjesto, prirodan je. Misicav i lica ko da se je umivao napalmom, tamnoputa legenda iz Bristola,  solidan koncert  odradjuje. U jednom momentu, sponatno i bez najave, raja se penje na stage nosena plesnim ritmom  i coporativno sa  Tricky-jem i ostatkom grupe, visoko podignutih ruku,  mase guzovima radragano. Simpaticno.

 Koncert sam nije dugo trajao. Mozda sat ili koji minut vise, dovoljno da covjeku u sjecanju prijatnom ostane. Na kraju, oblaci obicnu , bijelu, majcu, kratkih rukava i silazi s bine. Nasmijan, rukuje se s rajom,  fotografise rado. Lice njegovo vara, prijatnim se cini pravo.
Naslanja se na sank, a blizu sanka ja i jaran moj. Rekoh, kad je vec tu, red je da progovorim koju suplju, nece Tricky zahaterit puno. Vidi da imam naglasak cudan i pita me uljudno odakle sam porijeklom.
"Bosnia...Europe", odgovaram sa smijeskom.
"Hej, ja sam iz Bugojna", neka cura duge, smedje kose i dobrih nogu, pored mene progovara. Gdje si sestro u tudjini! Dodji blize da te malo bolje snimim...

Night people

Christmas blues

Prehladjen sam. Nista ozbiljno, lagana nemoc tijela, normalno za ovo doba godine. Ali bas zato mi i ide na zivce. Ili me obori ili me na miru ostavi! Ovako, u redu sam, ali nisam. Dobro sam, ali se slabo osjecam. Nista me ne boli, a raspadam se. Umoran sam , a ne mogu da se odmorim. Ukratko, danas sam se elegantno izvukao s posla i dosao kuci ranije.

Sve je pocelo prosli petak, na onoj sterilnoj bozicnoj zabavi, sto firma organizuje svake godine, a ja se budala, uvijek zapitam, zasto idem? Stotine ljudi, svecana atmosfera, sve im je smijesno, besplatni sank-bar, a za jednim stolom, usamljen covjek u crnom sakou, namrgodjena faca balkanska, me, myself. Jebem ti konfete i hoho, zahvalnice vjernosti, jeftini humor i suhoparne govore.
Sto sam uopste dosao? Sto se nisam barem napio i neko sranje napravio, da me pamte po necemu, a ne ovako, moram da se pretvaram da uzivam, da sam masa, da sam dio njih. Ah, zivote. Sta bi na sve ovo rekao Toma Zdravkovic?
I gledam sve te ljude oko sebe: ustogljene konobare, neukusno napucane zene,  raspojasane menadzere bez sarma. Isto bal klonova na podijumu bez orkestra.  I onda se upitam, sa podignutom casom piva u desnoj ruci i pogledom u prazno, da li je uistinu sve tako ili ja jednostavno ne pripadam ovom okruzenju, drustvu, sredini? Koji mi je kurac?
I to je ono sto me plasi. Kako se prilagoditi sredini u kojoj zivis da bi jednostavno, opstao. Jedanaest sam godina ovdje, nije mala zajebancija, a aklimatizacija duha nikako mi ne ide. Oj Darwine, gdje si sada i evolucije tvoje kad mi najvise trebate?
I tako kad covjek negativno razmislja, kad ga poklope pitanja bozicna bez odgovora, losije se osjeca, imuni sistem oslabi sam od sebe, bacili su jaci. Prehlada nema problema vecih da te pronadje.
Vecerah, odslusah izvlacenje nagradne igre (na kojoj, naravno, nisma nista dobio), pozdravih sa prisutnim i nestadoh u noci predbozicnoj. Svijetla grada, hladni vjetar sa sjevera i gorak ukus u ustima, jedini su prijatelji bili moji. Christmas blues, u korak, prati me.

They walked in line

S & S

Juni je mjesec. Povlacim se prasnjavim ulicama bez cilja, ista mjesta, ista lica. Neko ce na more, neko na prijemni za fakultet, a neko mozda cak i na odsluzenje vojnog roka. Klasicna monotonija jednog grada, jednog doba. Nazvat cu ga, zavrsetak srednje skole.

Niotkuda, onako kako to inace biva, u gradovima gdje monotonija caruje, a krv adolescenta u venama kljuca , pronalazi me skolski prijatelj moj, nazvat cu ga S.
Nasi karakteri, u suprotnosti su. Ja vazda nesto kuliram, on vazda negdje zuri. Ja vazda pametujem, on vazda nemirinim se cini. Vizljast, bistra uma, pun energije na granici normale (da ne kazem zivcan). Hiperaktivnost to bi mogla biti, zar ne?

"Sta se radi? Kuliras opet, ha?", njegovo je pitanje kratko.
"Sta cu radit? Dosadjujem se. Monotonija me mezeti", odgovaram tonom nadrkanim.
"Mogli smo kod H na ispracaj. Pozv'o me, a opet, bezveze mi samom da idem."
"Lijepo od njega. Sta ja imam s tim?"
"De ba mani se te price. Nego, 'ajmo na voz dok jos mozemo stici."
"Pa gdje je to mjesto?"
"Ko da je to vazno. Hoces l' se ovdje povlacit ko pomija il' se ko covjek napit?"
"Hm. Ispracaj u vojsku, ruralno okruzenje, zajebano zvuci. Hocemo l' se zivi vratit?"
"'Ajd ne seri. Dizi guzicu, ubit cemo se alkoholom i hranom i to za dzabe. Sta hoces bolje za dizanje raspolozenja i razbijanje , ove, kako ti kazes, monotonije?"

Voz. Jedva ga uhvatili na vrijeme tako da ni karte nismo uspjeli uzeti. Nailazi kondukter. Tipican muzjak Bosne, otkopcana gornja dugmad na plavkastoj kosulji drzavne zeljeznice, maljava se tapiserija nazire, nakrivljena sapka samo sto s glave nije pala. Kosa bujna, zubi nepravilni, malo zavija kad prica.
"'Ajmo karte na pregled!", dubok muski glas ispunjuje kupe.
"Nemamo. Izvinite. Zurili, bojali se da ne zakasnimo, nismo stigli kupit", pravdanje zapocinje.
"Opa, vidi mangupa. 'Ocemo l' kaznu pisat?"
"Sta ces pisat? Ko da mi ne bi kupili da smo mogli. Evo, imamo pare za kartu", nevoljno pruzamo zadnji dinar sto smo imali.

Nas novac za kartu zavrsava u jednom od dzepova revnosnog sluzbenika drzavne zeljeznice. A mi, niti karta niti kazne. Upoznaj domovinu uzivo da bi sto bolje razumio. Nepodnosljiva lakoca komunikacije jednog doba, jedne drzave. Ljubav dolazi kasnije
Silazimo. Ovo bi kao trebala biti nasa stanica, nazvat cu je, O. Cekaj malo, to nije nase konacno odrediste? Pjesacit sada treba dosta, medjutim, koga briga, mlado je to, nista nije tesko. Sve ti je lako i prihvatiljivo, stavise, dozivljaj za pamcenje. Cekaju nas potoci alkohola, miris zena i ritam guzova sto pored tebe cutke prolaze. Treba li sta vise?
Lokalni put. Pitoma brda, vocnjaci sa sljivom, uredno nadjidjana sela. Idila sa razglednica, a moze biti i udarna spica emisije za zemljoradnike.
Odrediste. Siroka osmijeha, ceka nas slavljenik H i drugarica skolska, nazvat cu je S. Ozbiljnija od nas, kako to samo cure istog godista znaju da budu, izaziva paznju i poglede lokalaca. Kosa duga, tamnosmedja, grudi punije. Iznenadjena sto me vidi (zna da se uvijek sa ovakvih druzenja izvlacim rado), vise nego drago joj je. Nerviram je malo, ali, znam da gotivi me pravo. Ako nista, barem ce imat nekog da je davi svojom pricom. Zadovoljstvo sto smo zajedno, obostrano je.
I tako. Dom kulture, prepoznatljiv zvuk sintisajzera, cika, vika, zabava zapocinje. Narodno veselje, jednoga doba, jedne drzave.

Ne pamtim u detalje sta se je sve dalje desavalo, a to sada i nije bitno. Sjecam se da mi se jaran S oduzeo alkoholom i da sam ga onako pijanog, partizanski spretno, uvalio nekim zenama u kucu. A ja i jaranica S, savladani umorom i nikotinskim otrovom, zaspali smo ko klade na neugodnom sjedistu prvog jutarnjeg busa.
I nema nista misticno u svemu ovom, nista sto bi od znacaja bilo, nista sto vec nije receno. Ovo je samo sjecanje na jednu epizodu zivotnu i drage prijatelje. Nazvat cu je, odrastanje.

Sombrero tengo yo

Carlos

Carlos je dugometrazni film, a moze se pogledati i kao mini-serija. Bio je na programu ovdasnjeg oktobarskog filmskog festivala, dobio kritike pozitivne, ali zbog duzine i obaveza( procrastination...op.a), nisam otisao, vec sam od poznanika posudio skinutu (downloaded) kopiju. Uglavnom, CD je bio sklonjen u stranu za neko drugo/mirnije vrijeme. Ipak, 6 sati filma vala pogledati, nije mala zajebancija. Vrijeme je povoljno doslo, kisni vikend bez planova, petak vecer i subota jutro, rezervisani su za Carlosa. Odgledan je na miru i natenane.
Odmah da se izjasnim. Film je dobro uradjen, pun pogodak i ja ga toplo preporucujem. Zanrovski; politicki triler, moze i akcija. Radnja; spletke i intrige, teroriste Carlosa. Dogadjaji i likovi; stvarni, ali i fikcija. Gluma na nivou, dinamika u skladu. Napet, iako dugacak, drzi te do kraja.
Kostimografija, rastura. Namjestaj, televizori, frizure. Volkswagen kombi, karirani sako i pripijena kosulja sa debljom kragnom. Zene u mini-suknjama, visoke cizme, muskarci sa solufama. Seksualnost prozima, desnicarski liberalizam, u stopu, prati ga. Originalna kopija sedamdesetih. Soundtrack, prijatno iznenadjenje filma.

Medjutim, ima nesto u filmu sto odmah primjecujem. Fenomen vremena, kulturoloski pecat ili sam jednostavno u toj fazi, ali, cigara je u skoro svakom kadru! Nevjerovatno. Ama bas svugdje! Na aerodromu, u autu, ispred saltera, u hodniku, u skladiste oruzja, u teroristickom kampu, ispod stola, ispod tusa, prije seksa, poslije seksa, sa picem, bez pica, u avionu, ma nema gdje nema, svi puse, stiklaju jednu za drugom i tako sest sati. Cigara kao zastitini znak filma. Buntovnistvo, stres relief, fashion statement 70-tih. Ah, bivsi pusac u meni sjetno progovara. Zar je takvo vrijeme zaista i postojalo?
I kud bas sad kad prolazim kroz krizni period preispitavanja, pusenje i zdravlje, zapaliti ili ne, gledam Carlosa, a oni se ubise nikotinom, zamotani u dim cigarete i teroristicke planove. Nije mi bilo lako, nije.
Dodatno. Glumice ne da su dobre, isijajavaju seksulanoscu i neskrivenom pozudom. Pouka filma. Pusenje nije stetno za zdravlje, para vrti gdje burgija nece, a zene se pale na ideju revolucionarnu, teroriste i vatrenog oruzja dodir. I 'ajd ti sad blogiraj...

Move

A funny guy

Prica druga, poenta je ista. Jos jedan fenomen drustva u kome zivim, a ne prihvacam ga lako. Ne znam kako je kod nas, ali ovdje, zadnjih nekoliko godina, jedan od najpopularnijih "sportova" je mlacenje jedan drugog do iznemoglosti iliti UFC, ultimate fighting championship. Drustvo koje nije osjetilo rat, drustvo koje je bazirano na toleranciji, suzivotu, zastiti prava covjeka i zivotinje, drustvo koje te nece ruzno pogledati, a kamoli reci neku grubu rijec, obozava da gleda okrvavljene glavuse i deformisana lica aktera ove "borilacke" vjestine. Uzbudjenje, stisnuti zubi i pesnice, bodrenje iz dubine grla. To se prepricava na poslu, kod kuce, ulici, obicni ljudi pretvaraju se u zvijeri. Djavo ih obuzmima, adrenaline rush, to se strucno zove. I 'ajd ti mene sad uvjeri da je to normalno.

Onda ja lijepo pitam. Kakva je razlika u borbi, tih takozvanih atleta i zivotinja, recimo, pasa? I jedne i druge strpaju u kavez i puste ih da se tuku dok prvi neiskrvari odnosno potpuno slomljen fizicki bude.
Ko je ovdje pusten s lanaca? Psi, moral ili gledaoci(drustvo)? Kako to da, ustirkani manageri, slatkorjecivi univerzitetski profesori, moralni glasnogovornici i sportski zaljubljenici (sve sami strucnjaci), vecinom, zauzimaju zastitni stav u ovom masakru humanizma i ljudskih vrijednosti . Kazu, nista neobicno, takav je sport.
Eh, lijepi moji eticari, usiljenih osmijeha, vi cete meni pricati da je to sport? Plemenita vjestina? Plemenita je jedino kita druga Tita, sve ostalo je kloaka ljudske brutalnosti i drustva. Istetovirani momci zajebana izgleda, slomljenih noseva i izvrnute realnosti, su vasi idoli? A da ja nesto vama kazem. Oni su vi, a vi ste oni. Jedino sto oni imaju muda, a vi prodajte muda za bubrege. Gladijatori 21-og vijeka, entertainment za frustrirane i dokone. U redu. Platite i gledajte.

"Eh, ti to ne razumijes. UFC ima pravila, kategorije, nije bas tako kako ti hoces da prikazes.", pravdanje zapocinje.
Ma sta nije? 'Ajde onda mi ti reci, zasto borbe pasa smatras brutalnim i drustveno neprihvacenim, a ovaj cirkus, sto se oficijelno zove, ultimate fight, odobravas i zadovoljstvo pronalazis?", zila na celu mi iskace.
"Pa zivotinje su nezasticene, ne odlucuju same, dok ultimate fighters voljno ulaze u borbu."
"Ma nije to poenta covjece. Govorim o brutalnosti i drustvenim normama. Iza nasmijana lica prosjecnog gradjanina, doktor Jekill se krije."
"Boks je brutalniji, ljudi uzivaju i vise povreda ima"
"I moja je cuna brutalna, ali ne uzivaju svi u njoj"
"You're a funny guy."
"Funny how?"

Cigare vs. trava

Uletih u razgovor na poslu, a heated discussion, sa par svojih jarana Kanadjana. Zasto je pusenje (cigara) u Kanadi , i u vecini tzv. zapadnjackog svijeta anatemisano, stavljeno na javnu lomacu, najgori porok sto covjek cini?
Mislim, ide mi na ganglijski sustav odnosno zivce, lazno moralisanje o stetnosti cigara (kao da je to neka novost), a najvise me zanima kada i na koji je nacin drustvo prihvatilo percepciju da je pusenje grozno, odvratno, a pusaci stavljeni pod lupu, na stub srama. Pusaci su gradjani drugogo reda, a pusenje je legalno, zakonski dozvoljeno.
S druge strane zanima me kako se tako blagonaklono gleda na potrosace trave, kao nesto normalno, sveprihvaceno, da ne kazem cool, a marijuana je ilegalna. Vise to nije mladalacki protest nego pristupnica u krugove pseudo-intelektualizma i preseravanja upper middle class generacije. I sad , oni mene uvjeravaju da je cigara opasna po zdravlje i da je to naveci razlog sto je javnost okrenuta protiv pusaca u zadnjih deset godina i da je to u redu i da kampanja protiv njih i dalje treba da bude ostra.
De ba nemojte mene peglat. Pa sto ne zabranite proizvodnju? Sto ne ukinete industriju duhansku? Pa nisam ja tele sto pase po pasnjacima namjestene tolerancije i laznog morala, ucinite nesto, recite odlucno ne vladi, industriji.
Dok mi pricamo, da, bas sad, znate li vi koja su mjesta najopasanija za zivot na kugli zemaljskoj? Znate li gdje mozete izgubiti glavu u sekundi, a da nikada nece saznati zasto? Ne, nije Bagdad, nije niti Afganistan. Ja cu vam reci. To su Tijuana i Ciudad Juarez, da lijepi moji pusaci trave i duplih standarda. Da vas podsjetim to su gradovi u Meksiku, na granica sa US, i zadnje tri godine a full scale war se vodi, za teritoriju, za most sto vodi na ovaj kontinent, za market, supply and demand, za vas. Pusaci su krivi za sve, jelde, o kojem zdravlju govorimo sada? Rat je na cetiri sata leta od vaseg doma, na kucnom pragu sjevernoamerickog kontinenta, ali vas kita boli. Vazno je da si cool u svojim ocima razroke realnosti, vi ste to ko neki buntovnici protiv ustaljenih normi, establishmenta. Wow, evo sam se sav najezio od strahopostovanja, ko da sam pojeo gajbu breskvi ili cuo jos jednu zalopojku Bryan Adamsa.
Uobrazena derista , japijevska credit card generacija, ljudi bez sarma, kojoj je najveci dozivljaj u zivotu napiti se na Christmas Party sto organizuje kompanija, nabijem na cunu svoju pionirsku vas i vasa hipokriticka razmisljanja. Ako me ko moze natjerati da pocnem pusit to ste vi, dusobriznici, agresivni anti-pusaci, prodavaci magle bez pokrica. Prestao sam pusit iz inata, pocet cu isto tako.
Jebem vas ustogljene, treba vam trava da se osjecate bolje, da vas pokrene, treba vam neprirodan podsticaj za nesto sto je prirodno zato sto vas drustvo formira da ne pokazujete emocije? Sad ce vama Travis poruciti: "...listen, you fuckers, you screwheads. Here is a man who would not take it anymore. A man who stood up..."

Bas sam se lijepo ispucao. Odoh sad i radit nesto...

Space Oddity

I am the walrus

Nedjelja je podne na obali Pacifika. Vani je suncano, nebo vedro, malo prohladno. Idealan dan za setnju ili odmaranje. Zavaljen na kaucu, miris kafe me miluje, tv-e upaljen, daljinski upravljac u ruci. Na BBC kanalu dokumetarna emisija o John Lennonu. Povod, uskoro ce godisnjica, trideset godina nakon ubistva.
I tu se trgnem. Pa zar je vec proslo toliko godina? Pa zar je dotle doslo da pamtim dogadjaje sto su se zbili tako davno. Halo, trideset, slovima ispisano! Blagi srklet kroz tijelo mi prolazi.
Da, ocigledno je da pamtim. I starim. Mada su sjecanja daleka, a ja tek dijete, godina deset ili malo vise, zivo vidim sliku roditeljskog stana, gdje cu uskoro cuti prvu vijest o ubistvu John Lennona.
Nevini dodiri sa pop/rock izrazajem, nedjeljno prijepodne, zabavna emisija TV Sarajeva- "Niko kao ja" na prvom programu, politikin zabavnik u rukama, dzuboks prepun cool faca duge kose i tezak za citanje. Moja nedjeljnja jutra od prije godina trideset. Ali, sta bi sa Johnom?

Buraz se pojavljuje odnekud sav uzbudjen i bez puno pripreme razbija obiteljsku idilu pitanjem:
"Znate ko je ubijen?"
"Ko", otac i ja u glas pitamo.
"John Lennon"
"A ko ti je taj?" U tom ce ti moj otac ljubopitljivo.
"Je l' to neko zasluzan za nasu drzavu? Koji je njegov doprinos? Sta se to mene tice?", dobronamjerni socijalizam i to onaj samoupravni, iz njega izlazi.

Naravno, buraz objasnjava, medjutim, ne pomaze puno. Stavise, dodatno zakuhava situaciju. Vidim da je otac uznemiren, nije mu lako, razumijem ga, pocela je odlaziti stara garda sto drzavu izgradi, Kardelj, Tito i sad mu to, ko biva, velika vijest, umro tamo neki cupavac, John Lennon.
Kontam u sebi, de buraz suti, zabranit ce nam stari da televizor gledamo, mozda cak i radio da upalimo, suti, zar ne vidis da ga apsolutno nije briga.
Muk u sobi, crtani Mirko S. Kojotovski na ekranu, Dnevnik u 19:30 uskoro zapocinje. Decembar je, prva godina osamdesetih svome se kraju blizi. Pamtim kako da je danas bilo. Godina je proslo trideset.

Sta reci o Johnu? Kako to ide, smrt poznatih nosi sa sobom fenomen popularnosti. Postajes besmrtan, vjecan, legenda. A ja, poceo sam gutati o Lennonu sve sto je napisano, sve sto mi je pod ruku moglo doci: Liverpool, djetinjstvo, prvi bandovi, Hamburg, slava, Brian Epstein, raskol sa Paulom, veza sa Yoko, Ravi Shankar, give peace a chance...
I kad sad sagledam, ne treba da budes veliki fan, ne treba da se kunes i superlative divljenja trazis, ne treba da pronalazis sebe u lirici njegovoj, dovoljno je samo da poslusas par pjesama, upamtis poneki stih i naklonis se iskreno:"...I am he as you are he as you are me and we are all together..."

Do not !

Tigre/Colonia

Jednodnevni izleti, bijeg od vreve i guzve Buenos Airesa, ostavljeni su za obliznji gradic Tigre i susjedni Urugvaj.
Do Tigre-a se stize vozom. Jos jedno iskustvo vise za mene. Hvatati brze rijeci spanskog, barem one koje razumijem, trcati po stanici, traziti perone. Stopiti sa sa okolinom i ljudima, biti dio svakodnevnice. Lokalni voz, higijene upitne, nakon 45 minuta voznje dovodi nas na zeljeno odrediste.
Gradic Tigre je atraktivan turistima. Nudi se u brosurama kao pocetna tacka za ekspedicije rijecne odnosno odlaske u obliznju deltu, koja svojom florom i bezbrojnim rukavcima, pruza ugodjaj neke druge Argentine: divlje, neistrazene, subtropske.
S obzirom da nisam klasican turist, namjestene ekspedicije izbjegavam, a lokalnim se restoranima priblizavam rado. Uredna staza kruzi oko rijeke, u blizini terasa, tisina, miris rostilja. Apetit se otvara naglo, bez puno razmisljanja, zauzimam stolicu. Pivkan, bife de chorizo & papas fritas. Pogled odmara. Meni dovoljno.


Ne dogadja se nista od znacaja u Tigre-u, apsolutno nista. Uspavani grad u provinciji, poneki brodic u daljini, zaljubljeni par na klupi i popodnevni cvrkut ptica nepoznatih. Nikakav odredjen plan nemam, sjedim opusten, uzivam u momentu, mogao bih ovako do sutra. Lijepo mi je.
Razmisljam. To su ti trenuci, sekunde koje traju, kad si u potpunosti gospodar svojih misli, kad mozes da kontrolises emocije i pozitivno svijet oko sebe sagledas. Meditirati otvorenih ociju u basti restorana juznoamercikog gradica na uscu rijeke u okean, dok hladno pivo klizi niz grlo i lagano te omamljuje. Ne treba mi nista vise.
Setnja, neobavezno razgledanje gradica, lokalni market i to bi bilo sve. Vecer se spusta, odlazim nazad na voz, do vidjenja Tigre. Grrr.


Colonia je bivsa portugalska kolonija i nalazi se u Urugvaju, sat vremena voznje brodom od Buenos Airesa. Pretpostavljam da su svojevremno, Portugalci pokusali porobiti ovaj dio Amerike, napravili utvrdu, usmjerili topove. Sta je dalje bilo, nisam siguran, ali danas je Colonia zbog svoje arhitekture, proslosti i polozaja, vrijedna spomena odnosno posjete. Dodatno, pod zastitom je UNESCO-a, zanimljiva turistima i znatizeljnim prolaznicima.
Brzi se brod zaustavlja, zurno prolazim kroz hodnike zgrade morske luke, kratak informativni razgovor sa sluzbenikom , pravac prema starom centru Colonije. Urugvaj, evo me.


Gradic je lijep, zanimljiv, mada, vidi se da je napucan, puno turista, cijene su vise. Susrecem lokalnog pantomimicara, koji mi se zali (na slomljenom engleskom) kako su gradski oci glupi, da im nedostaje neurona u glavi, da nemaju sluha, posto njegov performance ne smatraju umjetnoscu i dozovoljavaju mu da izvodi svoje tacke samo na odredjenim mjestima sto ga strasno ljuti. Sve mi je to simpaticno, kud bas mene nadje, ali, ja mu dajem podrsku iskrenu, tapsem ga po ramenu, na njegovoj sam strani. Smijeskam se. Umjetnost je posao tezak.


Uh, ogladni se. Hoce to kad si na odmoru i kad rostilj zamirise i kad ne mislis i kad sve u mozgu ravno ti je. Basta u hladu, parkirani retro motor marke Honda, sareni stolnjaci zivih boja, pop-art posteri na zidu i muzevan pjevac latinskih nota ispred sintisajzera. Samo jos fali Andy Warhol da se pojavi sa svojom prepoznatljivom frizurom i iznosenim Reebok patikama. Ovo je mesto za mene.
Ostatak dana provodim u setnji, kaficu, povratak se blizi, nazad na brod, Buenos Aires, vracam se.


Buenos Aires, petak vecer, jednom rijecju, ludnica. Tesko je opisati taj saobracaj, tu guzvu, taj ritam velegrada. Sudari su uobicajeni, vozi se brzo, niko se ne zaustavlja da propusti druge, vecinom uspore, stanu samo ako je crveno. Pjesaci na zeleno ne cekaju, hvataju svaku ukazanu priliku da predju na drugu stranu, da pretrce. Mene je skoro auto pokupio, kombi, sta li vec, nisam krenuo na vrijeme, stao na sredini avenije, on ne pusta, a ja ne mogu nazad. Katastrofa. Usro sam se ko grlica. Midnight cowboy in Buenos Aires.


Iako je ponoc davno prosla, baste restorana su pune, kao da zivot tek pocinje. Ali, umoran sam od danasnjeg puta, zelim samo da sjednem i promatram ljude.
Sta bih rekao vise? Necu da pretjerujem, zavrsavam putopis gradom za kojeg sam znao da je zanimljiv, ali nisam znao sta me ocekuje. Da, bio sam na odmoru i sve je onda drugacije, sve se ljepsim vidi. Medjutim, Buenos Aires i njegove ljude, od prvog sam trena dozivio kao grad juzne Evrope. Cudan je to osjecaj bio. Toplina grada se osjetiti moze, otvorenost ljudi, atraktivnost zena, saobracaj je uzas, smece razbacano, taksiti su zajebani, klima je ugodna. Ljubav na prvi pogled.


Kada bih mogao, sutra bih se, bez puno razmisljanja, ponovo zaputio. Zaobilazeci nepociscen pseci izmet i bacene plasticne flase, hodao bih rasturenim plocnicima Buenos Airesa u potrazi za kratkim predahom i bastom lokalnog cafe-bara. Zatvarao usta i nos na smrad izduvnih gasova, mucio se neznanjem spanskog jezika, frustriran na trenutke bio. Nedostaje mi ta nenamjestenost, konobar u bijelom i dim cigarete. Zar trazim puno?
Svaka cast Vancouveru i njegovim prirodnim ljepotama, grad je lijep, ali, meni tezina u grudima stoji. U redu je sto sam ovdje, radim, zivim, ipak, nesto mu fali, ne znam sta, nazvat cu to, sterilnost, nedostatak duse. Ili sam ja samo jedan Evropljanin, emotivac balkanskih korijena, cija su ocekivanja i sudbine put, uvijek jaca od razuma. Bice da je ovo drugo.

Bife de chorizo

Da se malo dotaknem ica, pica, a moze i muzeja Buenos Airesa. Da ne ispadne da samo zene kradom gledam i kafe po citav dan ispijam. Argentinci nemaju neku odredjenu nacionalnu kuhinju svjetskog nivoa. Nista rafinirano, sto ih razlikuje, barem sam je ja tako dozivio. Kasno izlaze, a jos kasnije veceraju. Uglavnom, izmedju 9:00pm-01pm, restorani su puni, bilo da je radni dan ili vikend. Ipak, u kvalitetu prvoklasne govedine su prvi.
Iako nisam bas ljubitelj odrezaka i ostalih djelova spomenute zivotinje, sto im niti ime ne znam, ovdje sam se nagradio dobrim, socnim steakom, za koji mislim da je najbolji sto sam do sada probao. Razlika izmedju mesa goveda sto slobodno pase (grass- fed/south America)i onih sto ih tove za sto brze klanje (grain-fed/north America), drasticna je. Sto ce reci i da jedes zivo mozes da osjetis razliku, u ukusu, u svemu.


Iskreno, mucio sam se sa narudzbama, jednostavno, nisam siguran bio sto je sta? Tako da su moji odlasci u restoran bili hit-and-miss, kako se na nasem kaze, nekad pun pogodak, a nekad dobar zajeb. Jednom sam prilikom narucio iznutrice razne i samo je falila skrivena kamera da snima mene i zenu kako neuvjerljivo lazemo jedno drugog da i nije to bas tako lose kao sto izgleda.
Govedina je vecinom sa rostilja, oni to zove-parilla, a uz nju dobro ide domace vino, Malbec, koje je dobrog kvaliteta i pristupacno cijenom. Kruh im nije bogzna sta, stavise, malo sam i bio razocaran ponudom jer sam veliki ljubitelj pekarskih kreacija. Takodje, kolaci su preslatki za moj ukus, sveprisutni alfajores, sami karamelisani secer, srce da ti stane.


Uglavnom, vinopija nisam, ali sam zato smirivao pivkane, razlicitih oblika i kolicine (staklena litrenka za dvoje-klasika). Pizze su im prebogate, stavljaju brdo sira da se prepadnes, predebele i plivaju u masnoci. I onda sam ja dosao do zakljucka zanimljivog zasto tako puno sira koriste. Posto sam covjek visprena uma i nadprosjecene inteligencije skonto sam da Argentinici imaju mali milion krava i vala sve to pomust i sta ces onda s tolikom mlijekom? Ne mozes sve popit, jelde? I onda moras u sir pretvorit i isti po pizzama davit. Eh, daje vise ove pameti.
Cak i mlijeko im je dobro. Prodaju u onim plasticnim vrecicama sto iz djetinjstva pamtim, nepasterizovano. Uzmes, prokuhas kod kuce i pijes nesto sto, ustvari, ima ukus i lici na mlijeko.


Za kratak predah ili snack, sveprisutne su , empanades. Nesto kao pogacice od lisnatog tijesta, ispunjene svim i svacim; piletina, sunka & sir, povrce). One su budzasto i imaju ih na svakom koraku, kiosku, radnji. Dorucak nemaju, barem ne onaj klasican sa przenim jajima, slaninom, (vala svu onu mesinu prevarit poslije kasne vecere), tako da ujutro odnosno popodne (kad se probude)uglavnom smire par kroasna (medialunes), bijelu kafu i sok od narance.
Rekoh, stil zivota je evropski, slican nasem. Ljudi vole da sjede u kaficima, lagano uzivaju u jutaranjim novinama i prvoj kafi. Niko ne zuri nigdje i niko ih ne tjera da idu. Mozes komotno odsjediti par sati i sve dok sam ne zatrazis racun ostavljen ces biti na miru. To su oni momenti zivota u kojima sam uzivao, koji mi nedostaju i na koje sam skoro zaboravio zivjeci ovdje u Kanadi. Sitnice cine zivot prijatnim: konobar u bijelom, pepeljara na stolu, espresso kafa, casa obicne vode, a moze i kisela.


Muzeji. Da, bio sam u par, pa nisam samo izmet pseci po trotoaru preskako i hlad baste trazio. Kulturno sam se uzdizao u isto vrijeme. Muzej moderne umjetnosti, MALBA, je upecatljiv, kako sama zgrada, moderan dizajn, tako i ponudjena izlozba. Privatno je vlasnistvo i sadrzi zbirku zanimljivih djela. Stajao sam cutke ispred autoportreta Fride Kahlo i posmatrao, s iskrenim divljenjem, njen zagonetan pogled i brkove.
Impozantan je i muzej savremene umjetnosti (Fine Arts) kao i kuca nekog bogatog aristokrate, diplomate, koja je, zbog svog ekstravagantnog sadrzaja, pretvorena u javni muzej. Medjutim, meni najdrzi bio je muzej, intimno zdanje, argentinskog slikara , za koga prije nisam cuo, Xul Solar.


Stvarao je u vremenu kao i Borges, a prica se da su pravo raja bili. On slika , a ovaj poeziju pise. Sudeci po slikama , mislim da je bio pod velikom utjecajem Kandinskog, Klee i lakih droga. Apstraktni elementi, vodena boja i tempera, ekspresionizam, sta li vec. Kontrasti, kvadrati i jake boje, vecinom dominiraju. Opsjednut znakovima zodijaka, astronomijom i religijom, njegove slike reflektuju misticne predjele, na momente, neke nepoznate, alternativne, svijetove. Xul Solar je argentinska ikona, a muzej sam vrijedan paznje.


Mislim, Buenos Aires je ogroman. Toliko se toga ima za vidjeti, posjetiti, obici, da ti treba najmanje mjesec ili dva samo za lezerne odlaske u teatar, tango okupljanja ili kino predstave. Prosao sam pored kuca-muzeja, Evite Peron i Carlosa Gardela (svjetski poznat tango pjevac 30-tih), mirisao drvo parketa starih kafica sa crno-bijelih fotografija, udisao istoriju gledajuci ljude oko sebe. Na izgled narcisoidni, a u sustini izuzetno prijatni i otvoreni. Elegantni, evropskih crta lica, politicki i kulturoloski formirani. Stanovnici Buenos Airesa i grad sam, drzava su za sebe.

Society says...