Deer Hunter
http://www.youtube.com/watch?v=epdJ8k7zzuE
Thursday, 31 May 2007
Igre bez granica...III
Kale i Travolta iz Borca Grede...Wahahahahaha
http://www.youtube.com/watch?v=ueQmWeCxhtU&mode=related&search=
http://www.youtube.com/watch?v=ueQmWeCxhtU&mode=related&search=
Hapa
Opste je poznato da djeca vole ukrast ili sto bi rekli kolokvijalno, hapit. Zasto? Uzimajuci u obzir da smo vaspitani da takvo sto ne valja, da se ne smije, dijete ko dijete, ipak , barem jednom u iskusenje doci ce. Vracam se mislima u djetinjstvo svoje.
Kad sam dijete bio ja, hapo sam sve i svasta. Novac od roditelja, cigare iz oceve kutije, cokolade iz samoposluge, romane i stripove, "macje oci" sa tablica automobila.
Jednom prilikom marno sam pracku od starijeg rodjaka iz njegove sobe i tusno za dva broja Alan Forda. Kasnije su mi romani sluzili kao clanarina, ulaznica, ausvajs za primitak u krug starije raje.
Drugom prilikom, smirio sam pola mamine place, naravno, uz pomoc buraza, kojeg sam kasnije krivio da me je upravo on nagovorio. Svaki dan uzimao sam po cenera (sto dinara, novcanica crvene boje, u nekim juznoslavenskim kulturama poznata i kao crvendac...op.a) dok me mati nije uhvatila i umalo srcani udar dobila. Tako fino dijete, a krade. Stid i sramota, nek' te bude.
Dusa mi je bilo zavlaciti ruku, diverzantski spretno, u ocev dzep od odijela i zahvatiti sicu kao ona kuka u Luna-Parku kad izvlaci cigare. Poslije sam trcao do trafike, kupovao slicice "Fudbaleri i Timovi" i ucio napamet imena, godine rodjenja kao i koliko su igraci utakmica odigrali, a koliko golova dali.
Samoposluge se bile izazov zesci. Narocito cokolade, kesten i kokos, Pionir-Subotica. Posebnu tehniku morao si znati. Dijete je to, malo, vizljasto i spretno. Uzmes dvije cokolade, drzis ih u razlicitim rukama, malo gledas, i onda, istovremeno, desnom vracas kokos-cokoladicu nazad na policu, a lijevom skrivas kesten-cokoladicu, u dzep tamnoplave, "Puma" trenerke, sa bijelom straftom.
Teta u bijelom, revnosni uposlenik drzavne samoposluge, koja je sve vrijeme pratila tvoje kretanje, ne moze da snimi dvije radnje odjednom. Hapa je usavrsena. Dalje su finese. Dolazis do kase sa kilom hljeba, litrom mlijeka (koje je vazda curilo po coskovima), 20 deka pileceg parizera i ozbiljnom facom kao da se nista desilo nije. Do vidjena.
Nekad se je znalo hapit samo iz fazona, nekada se znalo i u kradji( i lazi) uhvacen biti. I jedno i drugo nije u redu, nemam namjeru da drzim pridike, kad si dijete, nestasluka je uvijek bilo i biti ce. Samo se pravite da ne vidite.
Kad sam dijete bio ja, hapo sam sve i svasta. Novac od roditelja, cigare iz oceve kutije, cokolade iz samoposluge, romane i stripove, "macje oci" sa tablica automobila.
Jednom prilikom marno sam pracku od starijeg rodjaka iz njegove sobe i tusno za dva broja Alan Forda. Kasnije su mi romani sluzili kao clanarina, ulaznica, ausvajs za primitak u krug starije raje.
Drugom prilikom, smirio sam pola mamine place, naravno, uz pomoc buraza, kojeg sam kasnije krivio da me je upravo on nagovorio. Svaki dan uzimao sam po cenera (sto dinara, novcanica crvene boje, u nekim juznoslavenskim kulturama poznata i kao crvendac...op.a) dok me mati nije uhvatila i umalo srcani udar dobila. Tako fino dijete, a krade. Stid i sramota, nek' te bude.
Dusa mi je bilo zavlaciti ruku, diverzantski spretno, u ocev dzep od odijela i zahvatiti sicu kao ona kuka u Luna-Parku kad izvlaci cigare. Poslije sam trcao do trafike, kupovao slicice "Fudbaleri i Timovi" i ucio napamet imena, godine rodjenja kao i koliko su igraci utakmica odigrali, a koliko golova dali.
Samoposluge se bile izazov zesci. Narocito cokolade, kesten i kokos, Pionir-Subotica. Posebnu tehniku morao si znati. Dijete je to, malo, vizljasto i spretno. Uzmes dvije cokolade, drzis ih u razlicitim rukama, malo gledas, i onda, istovremeno, desnom vracas kokos-cokoladicu nazad na policu, a lijevom skrivas kesten-cokoladicu, u dzep tamnoplave, "Puma" trenerke, sa bijelom straftom.
Teta u bijelom, revnosni uposlenik drzavne samoposluge, koja je sve vrijeme pratila tvoje kretanje, ne moze da snimi dvije radnje odjednom. Hapa je usavrsena. Dalje su finese. Dolazis do kase sa kilom hljeba, litrom mlijeka (koje je vazda curilo po coskovima), 20 deka pileceg parizera i ozbiljnom facom kao da se nista desilo nije. Do vidjena.
Nekad se je znalo hapit samo iz fazona, nekada se znalo i u kradji( i lazi) uhvacen biti. I jedno i drugo nije u redu, nemam namjeru da drzim pridike, kad si dijete, nestasluka je uvijek bilo i biti ce. Samo se pravite da ne vidite.
Wednesday, 30 May 2007
Tuesday, 29 May 2007
Quote of the day...IV
"If I tell you I'm good, you would probably think I'm boasting. If I tell you I'm no good, you know I'm lying."
Bruce Lee
http://www.youtube.com/watch?v=ZY8K0q3ortE
Bruce Lee
http://www.youtube.com/watch?v=ZY8K0q3ortE
Back alley
Ponekad odem na tuzlanski site http://tuzladailyphoto.blogspot.com/, gdje se mogu naci zanimljive fotografije (pozdrav Jazzy & Lilly), te dodjoh na ideju da i ja stavim neku svoju. Dolazi ljepse vrijeme, priroda se budi, kamera se nosi...
Ovo su moje dnevne fotografije. Jest' da ova nije od danas, ali bijase momenat jedne aprilske setnje grada u kome zivim, pa da stavim...
The Soundtrack
Kill Bill
Muzika i film. Kazu, jedno bez drugog ne mogu. Kazu , da je najbolja filmska muzika ona na koju ne obracas paznju nego gledas, ali nisi svjestan da slusas. Muzika, stilisticki ukomponovana u pokretnu sliku filma cini nedjeljivu cjelinu. Tvoj vid i sluh postaju jedno culo. Ti postajes dio ...
http://www.youtube.com/watch?v=RbwHkUPXnNE&mode=related&search=
Muzika i film. Kazu, jedno bez drugog ne mogu. Kazu , da je najbolja filmska muzika ona na koju ne obracas paznju nego gledas, ali nisi svjestan da slusas. Muzika, stilisticki ukomponovana u pokretnu sliku filma cini nedjeljivu cjelinu. Tvoj vid i sluh postaju jedno culo. Ti postajes dio ...
http://www.youtube.com/watch?v=RbwHkUPXnNE&mode=related&search=
Monday, 28 May 2007
The Police
Veceras, May 28, godine koja tece, nakon vise od 20 godina, The Police imaju koncert. Koncert je, naravno, rasprodan odavno. Svirkom u Vancouveru vracaju se na scenu i otpocinju svjetsku turneju. Da li ce to biti samo jos jedan u nizu "ponovnih ujedinjenja", iskreni povratak ili samo vjesti marketinski trik izvlacenja sto vise novca uz sve sto nosi ime-The Police, vidjet cemo.
Iz gore navedenog razloga, nisam ni izrazio zelju da idem na koncert, a i nisam neki ljubitelj "reuniona" (jest' da su i nabili cijene karata), ako nema novog albuma , novih stvari da prate stare hitove. Tako si barem stvorim osjecaj da jos uvijek zele da stvaraju zajedno.
Vecinom znamo...The Police su jedan od najutjecajnijih, najinovativnijih bendova kraja 70-tih i pocetka 80-tih. Imali su drugaciji zvuk, bili su ispred drugih. Zvali su ih white reggae, melodicni punk, new wave...The Police su bili svoji. Nema benda iz tog perioda sa kojim mogu da ih poredim. Njihovi hitovi "Message in a Bottle" &"Walking on the Moon" su klasika. Mozda ce se jednog dana izucavati u skolama...
http://www.youtube.com/watch?v=eJJgM23gLh8
Iz gore navedenog razloga, nisam ni izrazio zelju da idem na koncert, a i nisam neki ljubitelj "reuniona" (jest' da su i nabili cijene karata), ako nema novog albuma , novih stvari da prate stare hitove. Tako si barem stvorim osjecaj da jos uvijek zele da stvaraju zajedno.
Vecinom znamo...The Police su jedan od najutjecajnijih, najinovativnijih bendova kraja 70-tih i pocetka 80-tih. Imali su drugaciji zvuk, bili su ispred drugih. Zvali su ih white reggae, melodicni punk, new wave...The Police su bili svoji. Nema benda iz tog perioda sa kojim mogu da ih poredim. Njihovi hitovi "Message in a Bottle" &"Walking on the Moon" su klasika. Mozda ce se jednog dana izucavati u skolama...
http://www.youtube.com/watch?v=eJJgM23gLh8
Sunday, 27 May 2007
Vrijeme rostilja
Evo ljepseg vremena, evo i rostiljanja. Borim se sa stomakom vece duze vrijeme, stres, mucnina, kiselina, sta li vec, ali kad dodje do hrane, predajem se.
Taman se bio oporavio od cevapa, zove jaran :"Dodji na rostilj", a ja kazem kratko :"Doci cu". A sta cu drugo. Cuj, rostilj, a da ne dodjem. Grijeh bi neoprostiv bio.
Kraj je radne sedmice, vecer prijatna, blaga; terasa prostrana, siroka; dim rostilja ujeda za oci, dopire do stola. Pivo je tu, salata takodjer, ima i povrca, glasan razgovor se vodi. U daljini, vrhovi planina se vide, avioni slijecu u blizini, glas ljudi sa ulice se cuje. Mirise sve oko mene. Ah, meraka u veceri rane...
Ispred mene tanjir, na tanjiru mjesta vise nema, sve sto je na stolu bilo, ja sam na njega stavio. Steak, raznjici, asparagus (na nasem-sparoga), piree krompir, paradajz salata...treba li vam apetit mozda?
Poslije dodje capuccino, evo i dezerta, i da hocu, mjesta u stomaku nemam vise. Zahvaljujem se na ugodnoj veceri, odlazim kuci. Pucam sa svih strana, disem na skrge, moja noc duga je. Sta cu, vrijeme rostilja doslo je.
Taman se bio oporavio od cevapa, zove jaran :"Dodji na rostilj", a ja kazem kratko :"Doci cu". A sta cu drugo. Cuj, rostilj, a da ne dodjem. Grijeh bi neoprostiv bio.
Kraj je radne sedmice, vecer prijatna, blaga; terasa prostrana, siroka; dim rostilja ujeda za oci, dopire do stola. Pivo je tu, salata takodjer, ima i povrca, glasan razgovor se vodi. U daljini, vrhovi planina se vide, avioni slijecu u blizini, glas ljudi sa ulice se cuje. Mirise sve oko mene. Ah, meraka u veceri rane...
Ispred mene tanjir, na tanjiru mjesta vise nema, sve sto je na stolu bilo, ja sam na njega stavio. Steak, raznjici, asparagus (na nasem-sparoga), piree krompir, paradajz salata...treba li vam apetit mozda?
Poslije dodje capuccino, evo i dezerta, i da hocu, mjesta u stomaku nemam vise. Zahvaljujem se na ugodnoj veceri, odlazim kuci. Pucam sa svih strana, disem na skrge, moja noc duga je. Sta cu, vrijeme rostilja doslo je.
Thursday, 24 May 2007
Force be with you...
Danas je 30-godisnjica od premijernog prikazivanja "Ratova Zvijezda" iliti Star Wars.
Darth Vader, Han, Luke, R2-D2, Obi-Wan Kenobi, Chief Jawa, Chewy, Jedi ...Malo podsjecanje na djetinjstvo, na kino Centar, na specijalne efekte onoga vremena, na odusevljenje, na originalnost...force be with you.
Evo i video klip. Mozda neko vidi sebe prije godina trideset...
http://www.youtube.com/watch?v=FHGY-Ez3ePQ
Darth Vader, Han, Luke, R2-D2, Obi-Wan Kenobi, Chief Jawa, Chewy, Jedi ...Malo podsjecanje na djetinjstvo, na kino Centar, na specijalne efekte onoga vremena, na odusevljenje, na originalnost...force be with you.
Evo i video klip. Mozda neko vidi sebe prije godina trideset...
http://www.youtube.com/watch?v=FHGY-Ez3ePQ
Indie...V
Malo novih albuma...
PANDA BEAR-"Person Pitch"
http://www.youtube.com/watch?v=6GQCVOLbRU8
!!!-"Myth Takes"
http://www.youtube.com/watch?v=RJVHjGB2xHA
GRINDERMAN-"Grinderman"
http://www.youtube.com/watch?v=WuDP7c3Zd8I
ARCTIC MONKEYS-"Favorite Worst nightmare"
http://www.youtube.com/watch?v=30w8DyEJ__0
LSD SOUNDSYSTEM-"Sound of Silver"
http://www.youtube.com/watch?v=KQphuL0RMNU
PANDA BEAR-"Person Pitch"
http://www.youtube.com/watch?v=6GQCVOLbRU8
!!!-"Myth Takes"
http://www.youtube.com/watch?v=RJVHjGB2xHA
GRINDERMAN-"Grinderman"
http://www.youtube.com/watch?v=WuDP7c3Zd8I
ARCTIC MONKEYS-"Favorite Worst nightmare"
http://www.youtube.com/watch?v=30w8DyEJ__0
LSD SOUNDSYSTEM-"Sound of Silver"
http://www.youtube.com/watch?v=KQphuL0RMNU
Sunday, 20 May 2007
Adios
Prije nego sto odem, moram da vidim country side, onu drugu Kubu. Blizu odmaralista je selo. Rastrkane kuce, krave koje pasu, neizbjecno palmino drvece. Slobodno se setas i znatizeljno promatras. Ljudi su prijatni, gostoljubivi, vec navikli na turiste, nude kokosov orah, komadice secerne trske i osmijehe.
Dvorista su prostrana, razne stvari razbacane, domace zivotinje unaokolo se secu. Tu je poneki traktor, ruske proizvodnje i drvo nezrele banane u blizini. Kuce su skromne. Starije imaju krov od palmina lisca, novije ravan, betonska ploca. Sve imaju elektricnu struju, tv-i i frizider.U selu su vecinom stariji i djeca. Djedovi, bake i unuci. Poneses neku sitnicu:slikovnice za djecu, odjecu za starije. Svima je drago. Ostali rade.
Samo da spomenem. Na Kubi nema nezaposlenih. Medjutim, plate su minimalne i ne mogu da prate cijene (Je li Vam to od nekud poznato?) tako da vecina radi neki dodatni posao u svrhu povecanja kucnog budzeta. Oni koji rade u turizmu, primjecujem da im je dobro, jer od napojnica mogu lijepu zaradu ostvariti (za Kubanske prilike).Dodatno, zdravstvene usluge su besplatne, skolovanje takodjer. Socijalizam je to.
Da se razumijemo. Po nasim standardima (shvacanjima) Kubanci nemaju puno, siromastvo je prisutno, ali opet, cini mi se sretnijim nego mnogi druge koje sam sreo( i srecem) u tzv. zapadnom svijetu. Da li je to u genetskom kodu ili zato sto ne znaju za bolje, na meni je da nagadjam.
Generalno, nasmijani su, rukuju se, sa poznanicima grle i ljube. U razgovoru, niko mi se nije zalio niti velicao drzavu i njeno uredjenje. Pametni su, na skakljiva pitanja, odgovaraju kratko i sa smijeskom. Political correctness
Zato kazem. Iako sam ostavio krunu na dnu okeana, iako su me komarci izgrizli do bola, iako su mi na kraju marnuli kupace gace ispred vrata bungalova, dragi citaoce, ponovi zajedno sa mnom:" Viva Cuba, jebo kupace."
P.S Kakve su mi fotke?
Pitanje dana...VI
Kojoj ambasadi se, americki drzavljani na Kubi, obracaju za pomoc?
a) Iranskoj
b) Nema americkih drzavljana na Kubi
c) Knezevini Lichtenstein
d) Svicarskoj
e) konzulatu u Miami-u (jest' da nije na Kubi, al' je zato drugi najveci kubanski grad poslije Havane)
a) Iranskoj
b) Nema americkih drzavljana na Kubi
c) Knezevini Lichtenstein
d) Svicarskoj
e) konzulatu u Miami-u (jest' da nije na Kubi, al' je zato drugi najveci kubanski grad poslije Havane)
Kruna III
Sa odmora sam se vratio bez prednjeg buba (nije gramaticka greska, op.a). Moja odiseja sa krunom/navlakom kulminirala je na Kubi. U jednoj od mojih plivacko-ronilackih seansi, kruna zavrsi na dnu okeana, a ja dobih novi osmijeh kojim sam plasio goste i osoblje odmaralista.
Nazad kod kuce. Odem kod zubara, na moj siroki osmijeh ona se smije, izvinjava, ali i dalje smije. Ha ja, dok je ovakvih kao ja zubarska profesija nikad izumrijet nece. Gleda me, pipa onaj patrljak sto se zove, ostatak zuba, i obraca se:"Cini mi se boljim nego sto izgleda. Pokusat' cemo ponovo sa krunom, ako ne ide, implant je jedino rjesenje."
Dobro, pokusat' cemo sa krunom. Jesam li Vam rekao koliko implant ovdje kosta? Nisam. Niti necu, jer mi je jeftinije kupiti avionsku kartu i otici do Bosne i implant ugraditi. Eto, koliko kosta.
Najgluplje kod zubara mi je kad me pocnu pitat' pitanja, a meni celjust razvaljena, usta sirom otvorena, nekakvo crijevo u ustima, zvuk zubarske masine u usima, smrad u nozdrvama...i onda jos:"Je li sve u redu". Sta da kazem? Kako da kazem? Rukama jedino mogu da masem...
Uglavnom, naredni mjesec imam zakazanih 5 termina(slovima-pet) glede moje krune. Hoce jos da mi ugrade nekakav nightguard , plastiku sto se stavlja u usta preko noci, jer sumnjaju da stiscem zubima dok spavam (skrgutati-glagol nastao od imenice -skrge) a samim time pomjeram krunu. Ajd, vidjet' cemo sljedeci mjesec.
Nazad kod kuce. Odem kod zubara, na moj siroki osmijeh ona se smije, izvinjava, ali i dalje smije. Ha ja, dok je ovakvih kao ja zubarska profesija nikad izumrijet nece. Gleda me, pipa onaj patrljak sto se zove, ostatak zuba, i obraca se:"Cini mi se boljim nego sto izgleda. Pokusat' cemo ponovo sa krunom, ako ne ide, implant je jedino rjesenje."
Dobro, pokusat' cemo sa krunom. Jesam li Vam rekao koliko implant ovdje kosta? Nisam. Niti necu, jer mi je jeftinije kupiti avionsku kartu i otici do Bosne i implant ugraditi. Eto, koliko kosta.
Najgluplje kod zubara mi je kad me pocnu pitat' pitanja, a meni celjust razvaljena, usta sirom otvorena, nekakvo crijevo u ustima, zvuk zubarske masine u usima, smrad u nozdrvama...i onda jos:"Je li sve u redu". Sta da kazem? Kako da kazem? Rukama jedino mogu da masem...
Uglavnom, naredni mjesec imam zakazanih 5 termina(slovima-pet) glede moje krune. Hoce jos da mi ugrade nekakav nightguard , plastiku sto se stavlja u usta preko noci, jer sumnjaju da stiscem zubima dok spavam (skrgutati-glagol nastao od imenice -skrge) a samim time pomjeram krunu. Ajd, vidjet' cemo sljedeci mjesec.
Zuco i Lepi
Zuco i Lepi su dva psa. Upoznao sam ih na Kubi, u dmaralistu, sastavni su dio dana bili. Dodju tiho, neprimjetno, sjednu pored tebe, ponekad te cak i pogledom udostoje. Radi lakseg raspoznavanja , imena sam im nadjenuo prikladna. Zuco i lepi.
Zuco je, naravno, crne dlake. Ima malu bijelu tufnu ispod vrata. Usi su mu male, blago povijene. Lepi nije fizicki atraktivan, ali ima sarm. Nekakav je satiran, kremaste dlake, sa tamnim crnim linijama. Usi su mu uvijek prave, ima sape siroke, opasnijim se cini.
Zuco i Lepi nisu dosadni, napadni, kako to neki psi znaju biti. Obojica imaju svijetle okovratnike protiv buha, ali za rasu me ne pitajte. Mozda su nekakvi gonici, mozda samo resort vodici.
Zuco i Lepi vole drustvo. Dodju, sjednu, sklupcaju se, vecinom sute, ne laju. Pomilujes ih blago po glavi, usima i vratu, drago im bude. Zuco i Lepi vole ljude.
Vole oni i na plazu doci. Zavale se na pijesak, ispod suncobrana od palmina lisca, pored plasticne lezaljke, raznih krema i ostalih sitnica. Zuco vecinom mase repom. Lepi voli da hvata musice sto mu oko njuske lete. Njihovo prisustvo prija.
Sunce lijepo grije, povremeno vjetar pirne, sum okeana smiruje. U daljini, ponosno stoje palme u maloj grupi, cuju se glasovi turista, vidi usamljena sandolina na pucini. Zuco i Lepi su jos uvijek tu pored mene, sklupcani, samo sto ne prede.
Zuco je, naravno, crne dlake. Ima malu bijelu tufnu ispod vrata. Usi su mu male, blago povijene. Lepi nije fizicki atraktivan, ali ima sarm. Nekakav je satiran, kremaste dlake, sa tamnim crnim linijama. Usi su mu uvijek prave, ima sape siroke, opasnijim se cini.
Zuco i Lepi nisu dosadni, napadni, kako to neki psi znaju biti. Obojica imaju svijetle okovratnike protiv buha, ali za rasu me ne pitajte. Mozda su nekakvi gonici, mozda samo resort vodici.
Zuco i Lepi vole drustvo. Dodju, sjednu, sklupcaju se, vecinom sute, ne laju. Pomilujes ih blago po glavi, usima i vratu, drago im bude. Zuco i Lepi vole ljude.
Vole oni i na plazu doci. Zavale se na pijesak, ispod suncobrana od palmina lisca, pored plasticne lezaljke, raznih krema i ostalih sitnica. Zuco vecinom mase repom. Lepi voli da hvata musice sto mu oko njuske lete. Njihovo prisustvo prija.
Sunce lijepo grije, povremeno vjetar pirne, sum okeana smiruje. U daljini, ponosno stoje palme u maloj grupi, cuju se glasovi turista, vidi usamljena sandolina na pucini. Zuco i Lepi su jos uvijek tu pored mene, sklupcani, samo sto ne prede.
Thursday, 17 May 2007
La Habana
Biti na Kubi, a ne posjetiti Havanu, ne ide nikako. Prijavljujemo se za jednodnevni izlet, ulazimo u bus i pravac Havana; glavni i najveci grad Kube i Kariba.U autobusu, ljubazan vodic sa dobrim engleskim, crnkinja u ranim tridesetim, krati nam vrijeme korisnim informacijama. Uskoro, ulazimo u grad. Havana.
Prvo zaustavljanje, muzej posvecen kubanskom nacionalnom picu-rumu. Rum se dobiva od soka (melase) secerne trske i sveprisutan je u svim koktelima. Naravno, moze se piti i sam. Prolazimo muzejom, promatramo postrojenja za proizvodnju, a nakon kratkog obilaska, ljubazni domacin nas nudi Kubanskim"doruckom"-casicom ruma. Uzimam iz kurtoazije, stajem na pola puta, jer me nesto presjece izmedju grla i pluca. Jutro je. Za onog koga zanima. Najpoznatiji kubanski rum "Baccardi", koji nosi ime svog vlasnika, poslije revolucije '59 i konfiskacije njegovih postrojenja seli svoju proizvodnju na Portoriko. Baccardi je valjda u Miami-u. A gdje ce drugo
Sljedeca stanica, neki trg, velika kamena crkva, arhitektura iz spanskog perioda. Preko ulice, masivno zdanje socijalizma i nezaobilazni mural Che Guevara na zidu.Tu me napadaju dvije zene, mrke su, obucene u sarene haljine, sa korpom ruzama u rukama. Ja, slab sa zenama, predajem se, one me grle, ljube, traze novac:" Senor, two pezos por favor."
Mala opaska. U Havani znaju biti dosadni, ali ne i pretjerano napadni. Sa ljudima treba znati postupati. Dovoljno je da dignes desnu ruku, nabacis ozbiljan pogled i kazes , no gracias, na sve sto ti nude ili traze. Vise te nece dirati. Veceg kriminala nema. Nema straha od toga. Ne znam ko te ovdje moze napasti. Marxist gangs of La Habana? Sala mala, sala mala..
Idemo za vodicem dalje. Puno se obnavlja, radi, restauira. Narocito jezgro grada; Old Havana. Medju tek okrecenim zgrada sarenih boja, kao zub koji strsi, stoje zgrade koje nema ko da popravlja ili jednostavno stanari nemaju gdje da idu. Vide se strikovi sa odjecom, dotrajale fasade i ljudi u bijelim potkosuljama. Djeca su svugdje unakolo. Zivo je i glasovi su brojni.
Vruce je i umor nas lomi. Odlazimo u restoran, rucamo, sumiramo utiske. Poslije rucka, posjecujemo omiljeni Hemingway kafic i hotel u kojem je radio i zivio. Kupujemo cigare, kafu, borimo se sa saobracajem. Havana postaje sve zivlja. Vrijeme je da se ide nazad.
Za sve one koji znaju barem malo o istoriji ovog unikatnog grada, Havana je grad vrijedan posjeta. Havana je kreativni haos. Havana su boje. Havana je Castrov socijalizam i spanski kolonijalizam. Havana je sadasnjost i proslost. Havana su ljudi. Havana se posmatra i pamti. Havana je dozivljaj. Havana u tebi ostaje.
Wednesday, 16 May 2007
Jibacoa
Imena odmarilista vec sam zaboravio, ali mjesto znam. Zove se Jibacoa. Na pola puta od glavne turisticke destinacije(aerodroma) Varadera i glavnog grada Havane.
Odmaraliste, zidane kucice, bungalovi. Nisam ljubitelj velikih hotelskih naselja, gdje imas sve samo ne osjecaj intime. Ovo smo nasli preko interneta, izabrali, odlucili, prihvatljiva cijena, a i nema pretjerane guzve. Air-conditioning ima, tus radi, kupatilo je cisto, evo i peskira. Krevet, mekan, nista narocito, sa strane plakar za stvari. Pored njega mali frizider, litar ruma, kafa i TV-set. Napolju terasa, dvije plasticne stolice i sto, pogled na palme i okean. Meni dovoljno.
Neobican dodatak odmaralistu su psi i macke. Slobodno se krecu, sjednu ispred bungalova, ne namecu se.Uz simfoniju pticjih zvukova, od kojih sam odmah prepoznao djetlica (nije Pera, vjerovatno je Pedro), sjedis i promatras i imas osjecaj da si u minijaturnom zooloskom vrtu. Meni ne smetaju. Simpaticni su, nikog ne diraju, stavise, smiruju.
Promatram ljude oko sebe. Vecinom osoblje odmaralista. Konobare, sankere, recepcionarke, cistacice, kosace...Svi se smiju, rukuju, pozdravljaju, grle, ljube. Pricaju brzo, rukama gestikulisu, glasni su. Garant su bosanskog porijekla. Lijepo ih je gledati. Kubanci. Narod ponosan i veseo. Barem mi se tako cine.
Odlazim za sank, uzimam listu sa koktelima, citam u sebi, trazim nesto sto nikad probao nisam. Nadjoh. Ime mu je -mojito. Kasika secera, lime juice, mint leaf (koji se stavi u casu i malo izgnjeci) kap gorkog likera, soda-voda, i nezaobilazni bijeli rum. Malo promijesas i polako u sebe saljevas. Milina. I think this is the beginning of beautiful friendship. Nije ni Ernest od jucer. Sigurno je Mojito tusio dok je Starac i More sastavljao.
Mojito godi. Ima karakteristicni opori ukus sa dodirom minta (je l' se na nasem kaze-metvica?), ali tu je rum, da se zna, tako da nakon par mojitosa polako osjecas kako ti noge nestaju, a glava lebdi ko balon od helijuma. Raspric'o se ja sa sankerom, na neuspjesnim pokusajima spanskog jezika, on se lomi na engleskom, masemo rukama oboje, vicem glasno :"...uno mojito por favor...". Sankeru je ime Pedro, ali djetlic nije. Moj je jaran novi...
Tuesday, 15 May 2007
Pitanje dana...V
Sta je nacionalni sport Kube?
a) bacanje kokosovih oraha sa vrha palminog drveta
b) baseball
c) restauriranje, odrzavanje i voznja automobila iz 50-tih
d) ko zna vise pjesama o Che (prezime mu znate)
e) ko vise moze laznih cigara utusit' naivnom turistu
a) bacanje kokosovih oraha sa vrha palminog drveta
b) baseball
c) restauriranje, odrzavanje i voznja automobila iz 50-tih
d) ko zna vise pjesama o Che (prezime mu znate)
e) ko vise moze laznih cigara utusit' naivnom turistu
Cuba Libre
Sinoc smo se vratili sa Kube. Bili na malom odmoru. Danas, jos uvijek umoran od puta, sredjujem utiske i sve sto ide uz to.
Na jedan od posljednjih bastiona socijalizma, Kubu, stigli smo nakon sest sati leta. Aerodromska zgrada, mala, skromna, ali, uredna i cista. Sluzbenici, mrkih pogleda, obuceni u uniforme u nijansama zelene boje, upucuju nas prema carinskom pregledu.
Prvo sto primjecuje moj balkanski mozak su, naravno, zene. Kolorit boja, rasa i guzova. Nesto kao pokretna traka "Josipa Krasa". Vanilija i cokolada.
Sve nose kratke suknje i jeftine cipele sa visokom petom . Nasminkane su, ne napadno, tijela zavucena u uska odijela, imaju ponosno drzanje , ozbiljan pogled i prekrasnu prirodnu kosu. Kubanke.
Ubrzo zavrsavamo carinske formalnosti i pronalazimo nas autobus koji treba da nas vodi do odmaralista. Vozac, muskarac u ranim tridestim, crne guste kose, potvrdjuje da je bus pravi i nonsalantno cacka kljucem od busa "eurokrem" iz usiju i isti cisti od gumu. Moja zena okrece glavu, a ja razvlacim lice u siroki osmijeh. Bosno moja...
Htjedoh reci, drago mi sto na Kubu stigoh.
U busu, vozac, vodic, i grupa turista, naoruzana siltenim kapama i glupim pitanjima. Nase odmaraliste je oko sat vremena voznje. Vodic nam zeli dobrodoslicu, naravno, napojnice su uvijek dobro dosle. Krecemo.
Izlazimo na nesto sto oni zovu, auto-put, ali za sve nas koji smo prosli putem Tuzla-Sarajevo, sve nam se cini dobrim i prihvatljivim. Odmah primjecujem da veliki broj ljudi stopira. Djevojke u skolskim uniformama, umorni lokalci, obuceni u ranorazne sportske podkosulje sa natpisima americkih kosarkaskih timova, radnici, vojska...Vodic objasnjava da je to normalno na Kubi.
Ubrzo ugledah neke pticurine, sjede pored puta, crvene glave, crnog perja, zdepastog tijela. Isto pazinski puran (ko da ja znam kako on izgleda, vidio na reklamama, prvo sto mi pada na pamet kao usporedba). Ruzne su. Kasnije saznajem da su to lesinari. Nije figura govora. Prave su ptice. Lesinari.
Gledam krave pored puta. Mrsave su. Visoke palme svojim liscem skrivaju ih od znatizeljnih pogleda kao sto je moj. Vodic prica da niko od nas ne zna sta je- moskvich. "Eto, ti znas", glas u meni govori. Saobracaj nije gust, ali ga ima. Prolazimo kroz grad Matanzas, mjesavina socijalisticke gradnje, kolonijalnih kuca spanskog perioda i napustenih zgrada predrevolucionarnog vremena.. Svidja mi se. Osjecam Kubu onako kako sam je i zamisljao.
Reljef je vecinom nizinski, sa povremenim sumama palminog drveta. Prolazimo kroz mala mjesta i uskoro ulazimo u odmaraliste.
Uzimamo stvari, cekiramo se, kljuc u ruke i pravac nasa zidana kucica. Stigli smo. Cuba libre.
Na jedan od posljednjih bastiona socijalizma, Kubu, stigli smo nakon sest sati leta. Aerodromska zgrada, mala, skromna, ali, uredna i cista. Sluzbenici, mrkih pogleda, obuceni u uniforme u nijansama zelene boje, upucuju nas prema carinskom pregledu.
Prvo sto primjecuje moj balkanski mozak su, naravno, zene. Kolorit boja, rasa i guzova. Nesto kao pokretna traka "Josipa Krasa". Vanilija i cokolada.
Sve nose kratke suknje i jeftine cipele sa visokom petom . Nasminkane su, ne napadno, tijela zavucena u uska odijela, imaju ponosno drzanje , ozbiljan pogled i prekrasnu prirodnu kosu. Kubanke.Ubrzo zavrsavamo carinske formalnosti i pronalazimo nas autobus koji treba da nas vodi do odmaralista. Vozac, muskarac u ranim tridestim, crne guste kose, potvrdjuje da je bus pravi i nonsalantno cacka kljucem od busa "eurokrem" iz usiju i isti cisti od gumu. Moja zena okrece glavu, a ja razvlacim lice u siroki osmijeh. Bosno moja...
Htjedoh reci, drago mi sto na Kubu stigoh.
U busu, vozac, vodic, i grupa turista, naoruzana siltenim kapama i glupim pitanjima. Nase odmaraliste je oko sat vremena voznje. Vodic nam zeli dobrodoslicu, naravno, napojnice su uvijek dobro dosle. Krecemo.Izlazimo na nesto sto oni zovu, auto-put, ali za sve nas koji smo prosli putem Tuzla-Sarajevo, sve nam se cini dobrim i prihvatljivim. Odmah primjecujem da veliki broj ljudi stopira. Djevojke u skolskim uniformama, umorni lokalci, obuceni u ranorazne sportske podkosulje sa natpisima americkih kosarkaskih timova, radnici, vojska...Vodic objasnjava da je to normalno na Kubi.
Ubrzo ugledah neke pticurine, sjede pored puta, crvene glave, crnog perja, zdepastog tijela. Isto pazinski puran (ko da ja znam kako on izgleda, vidio na reklamama, prvo sto mi pada na pamet kao usporedba). Ruzne su. Kasnije saznajem da su to lesinari. Nije figura govora. Prave su ptice. Lesinari.
Gledam krave pored puta. Mrsave su. Visoke palme svojim liscem skrivaju ih od znatizeljnih pogleda kao sto je moj. Vodic prica da niko od nas ne zna sta je- moskvich. "Eto, ti znas", glas u meni govori. Saobracaj nije gust, ali ga ima. Prolazimo kroz grad Matanzas, mjesavina socijalisticke gradnje, kolonijalnih kuca spanskog perioda i napustenih zgrada predrevolucionarnog vremena.. Svidja mi se. Osjecam Kubu onako kako sam je i zamisljao.
Reljef je vecinom nizinski, sa povremenim sumama palminog drveta. Prolazimo kroz mala mjesta i uskoro ulazimo u odmaraliste.Uzimamo stvari, cekiramo se, kljuc u ruke i pravac nasa zidana kucica. Stigli smo. Cuba libre.
Sunday, 6 May 2007
Kruna II
Mojoj sreci nikad kraja. Kruna, koja mi se navodno klimala i koja je mogla zavrsiti u mojim fekalijama, iznenada, u nedjelju, danas, ljeta gospodnjega koji traje, zavrsi u mojim ustima. Ali kad je sreca, nek' je potpuna. Nije se slomila kruna nego zub.
Da, zub, pola njega, zajedno sa krunom. Zub je, ustavri, i krivac pravi. Moja je zubarka je pretpostavljala, ali mi nije reci htjela. Naravno, nije bila sigurna sta se klima. U lijepa sam se govna uvalio.
Sta da radim, nedjelja je, sve je zatvoreno Izraz emergancy/hitna, sluzi da samo nazoves dezurne telefone, preko kojih te ljubazna sekretarica upucuje sta da radis dalje.
Izraz- dezurni zubar, ne postoji. Ima advil, motrin, aspirin, nasi bi rekli ima cak i andol, al' zubara nema. Hvala za tablete, ali meni treba cementa zubarskog ito pod hitno. Drzim prednji zub u ruci.
Nista, nema druge, zovem svoju zubarku kuci: "Izvinite, takva i takva je situacija, mozete li doci u kliniku, znam da je nedjelja, ali, ne mogu do sutra cekati."
Zaboravih reci. Kad krene onda krene. Sutra treba da idem na odmor. Ponedjeljak ujutro imam let, a zuba prednjeg nemam. Ethno slika, zar ne? Sad bi ja sebe hrkljusem u glavu i to dok mi celo ne poplavi.
Zubarka mi izlazi u susret. Dolazi u kliniku, gleda mene, zub, mase glavom. Mrmlja sebi u bradu. Pomagaj zeno, sutra treba da se smijem i slike tropske da okidam.
Nekako uspjeva da mi zub nekako pricvrsti, zacementira, sta li vec, samo da ga privremeno imam. Ne mogu vise puno da mislim. Sutra sam vec negdje drugdje. Karibi, mojito, ajkule, palmino lisce i orasi kokosovi. Eto mene kod vas makar krezav bio.
Da, zub, pola njega, zajedno sa krunom. Zub je, ustavri, i krivac pravi. Moja je zubarka je pretpostavljala, ali mi nije reci htjela. Naravno, nije bila sigurna sta se klima. U lijepa sam se govna uvalio.
Sta da radim, nedjelja je, sve je zatvoreno Izraz emergancy/hitna, sluzi da samo nazoves dezurne telefone, preko kojih te ljubazna sekretarica upucuje sta da radis dalje.
Izraz- dezurni zubar, ne postoji. Ima advil, motrin, aspirin, nasi bi rekli ima cak i andol, al' zubara nema. Hvala za tablete, ali meni treba cementa zubarskog ito pod hitno. Drzim prednji zub u ruci.
Nista, nema druge, zovem svoju zubarku kuci: "Izvinite, takva i takva je situacija, mozete li doci u kliniku, znam da je nedjelja, ali, ne mogu do sutra cekati."
Zaboravih reci. Kad krene onda krene. Sutra treba da idem na odmor. Ponedjeljak ujutro imam let, a zuba prednjeg nemam. Ethno slika, zar ne? Sad bi ja sebe hrkljusem u glavu i to dok mi celo ne poplavi.
Zubarka mi izlazi u susret. Dolazi u kliniku, gleda mene, zub, mase glavom. Mrmlja sebi u bradu. Pomagaj zeno, sutra treba da se smijem i slike tropske da okidam.
Nekako uspjeva da mi zub nekako pricvrsti, zacementira, sta li vec, samo da ga privremeno imam. Ne mogu vise puno da mislim. Sutra sam vec negdje drugdje. Karibi, mojito, ajkule, palmino lisce i orasi kokosovi. Eto mene kod vas makar krezav bio.
Friday, 4 May 2007
Malo o politici...VI
Sarkozy-Royal
Za one koji su upuceni i prate svjetska politicka desavanja, u nedjelju je, u Francuskoj, drugi krug predsjednickih izbora. Kandidat konzervativaca, Nicolas Sarkozy i kandidat socijalista Segolene Royal.
U maloj prednosti je Sarkozy, koji je u zizu politickih zbivanja usao zestokim odgovorom i mjerama (bivsi ministar unutarnjih poslova) na nemire u pariskim predgradjima prije dvije godine. To mu je i inace glavna politicka platforma: pitanje nezaposlenosti i imigranti.
S druge strane, Royal je prva zena u Francuskoj koja je uspjela da se priblizi predsjednickom mjestu ovako vazne europske i svjetske sile. Royal zastupa platformu koja se zasniva na tradicionalnim socijalnim vrijednostima i takvoj ekonomskoj politici.
A ne da je dobra...da sam francuski drzavljanin, glas'o bih deset puta za nju, a da nemam pojma o cemu govori. Dovoljno je da je gledam...
Za one koji su upuceni i prate svjetska politicka desavanja, u nedjelju je, u Francuskoj, drugi krug predsjednickih izbora. Kandidat konzervativaca, Nicolas Sarkozy i kandidat socijalista Segolene Royal.
U maloj prednosti je Sarkozy, koji je u zizu politickih zbivanja usao zestokim odgovorom i mjerama (bivsi ministar unutarnjih poslova) na nemire u pariskim predgradjima prije dvije godine. To mu je i inace glavna politicka platforma: pitanje nezaposlenosti i imigranti.
S druge strane, Royal je prva zena u Francuskoj koja je uspjela da se priblizi predsjednickom mjestu ovako vazne europske i svjetske sile. Royal zastupa platformu koja se zasniva na tradicionalnim socijalnim vrijednostima i takvoj ekonomskoj politici.
A ne da je dobra...da sam francuski drzavljanin, glas'o bih deset puta za nju, a da nemam pojma o cemu govori. Dovoljno je da je gledam...
Thursday, 3 May 2007
Joza
Vecina nas, pioniri onoga doba, sjeca se lika znanog sto je krasio udzbenike nase i prostorije skolske. Ime mu je bilo Joza. O njemu je receno (skoro) sve, ovo je samo moj skromni doprinos, nostalgicni osvrt na jedno vrijeme.
Imao sam knjizicu o njemu, kratke price i zgode razne. Navise pamtim pricu, kad jednom prilikom, dok su mu roditelji bili van kuce i ukazali povjerenje da je na njemu briga o mladjoj braci, trebao da preuzme ulogu glave obitelji. Nemirni je Joza, ni pet ni sest, skinuo svinjecu glavusu iz susione i skuhao za veceru. Pravi revolucionar.
Onda su se oni svi napucali masne krmetine, djeca, gladno je to bilo, zeluci mali, a oci velike. Kasnije, svima pozlilo, dodje otac, vidi belaj, hoce Jozu da udara. Neda mati na njega, vika i komesanje u skromnoj zagorskoj kuci. Tako nastaju anegdote.
A najdraze mi kad procitah pricu da je ponavljao razred u skoli , prvi ili drugi, ne znam tacno, lafo imao problema s jezikom, djed ga naucio slovemski, tako da mi je ta epizoda bila vise nego idealan alibi kad mi roditelji prigovore da moram bolje ocjene imati:"...ali, tata, mama, ni Joza nije bio bolji...".
Sjecate li se sahrane? Kakva lady D, kakvi bakraci, Joza je jedan i jedini. Skupilo se raje iz citava svijeta, drzavnika, premijera, sekretara partija raznih, vodja pokreta revolucionarnih. Napolju ni muha da se cuje, svi su pored malih ekrana, na posljednji pocinak Joza se sprema. Moja mati stoji mirno, oca nema, suze liju same, intoniranje himne se cuje.
Buraz i ja, sutamo se u spajzu iliti ostavi ko je vise kole u staklenoj flasi od litar popio. Cista simbolika. Lider jedne epohe se sahranjuje, predpubertetska djeca marisu se za kapitalisticki simbol, flasu Coca-Cole.
I tako, buraz je za sljedeci rodjendan dobio od roditelja poklon(sa posvjetom), knjigu- "Bilo je casno zivjeti s Titom", a ja sam je listao i gledao slike kako Sandro Pertini ljubi zastavu drzavnu, Keneth Kaunda place, a Jaser Arafat krisom smeka kalasnjikove.
Uskoro, knjiga je postala bestseller svih vremena, uvijek vidno postavljena na navisu policu regala, nasih socijalstickih domova.
Jozi je sutra godisnjica. Godina je proslo dosta.
Imao sam knjizicu o njemu, kratke price i zgode razne. Navise pamtim pricu, kad jednom prilikom, dok su mu roditelji bili van kuce i ukazali povjerenje da je na njemu briga o mladjoj braci, trebao da preuzme ulogu glave obitelji. Nemirni je Joza, ni pet ni sest, skinuo svinjecu glavusu iz susione i skuhao za veceru. Pravi revolucionar.
Onda su se oni svi napucali masne krmetine, djeca, gladno je to bilo, zeluci mali, a oci velike. Kasnije, svima pozlilo, dodje otac, vidi belaj, hoce Jozu da udara. Neda mati na njega, vika i komesanje u skromnoj zagorskoj kuci. Tako nastaju anegdote.
A najdraze mi kad procitah pricu da je ponavljao razred u skoli , prvi ili drugi, ne znam tacno, lafo imao problema s jezikom, djed ga naucio slovemski, tako da mi je ta epizoda bila vise nego idealan alibi kad mi roditelji prigovore da moram bolje ocjene imati:"...ali, tata, mama, ni Joza nije bio bolji...".
Sjecate li se sahrane? Kakva lady D, kakvi bakraci, Joza je jedan i jedini. Skupilo se raje iz citava svijeta, drzavnika, premijera, sekretara partija raznih, vodja pokreta revolucionarnih. Napolju ni muha da se cuje, svi su pored malih ekrana, na posljednji pocinak Joza se sprema. Moja mati stoji mirno, oca nema, suze liju same, intoniranje himne se cuje.
Buraz i ja, sutamo se u spajzu iliti ostavi ko je vise kole u staklenoj flasi od litar popio. Cista simbolika. Lider jedne epohe se sahranjuje, predpubertetska djeca marisu se za kapitalisticki simbol, flasu Coca-Cole.
I tako, buraz je za sljedeci rodjendan dobio od roditelja poklon(sa posvjetom), knjigu- "Bilo je casno zivjeti s Titom", a ja sam je listao i gledao slike kako Sandro Pertini ljubi zastavu drzavnu, Keneth Kaunda place, a Jaser Arafat krisom smeka kalasnjikove.
Uskoro, knjiga je postala bestseller svih vremena, uvijek vidno postavljena na navisu policu regala, nasih socijalstickih domova.
Jozi je sutra godisnjica. Godina je proslo dosta.
Pitanje dana...IV
Sta je Vama Tito?1) Fotografija sa skolskog zida
2) Kuca u cvijecu
3) Lik iz udzbenika
4) Zakletva iz djetinjstva
5) Brand name
6) Veseli zagorec
7) Glavna ulica u gradu
8) Zvuk sirene u 3:05pm
9) Richard Burton
10)Lovac na jelene
Vidi mi dzempera, vidi mi dzempera...tvoj pionir
Wednesday, 2 May 2007
Jadran
Odlazak na more bio je dogadjaj na koji si se spremao mjesecima. Do puberteta, odlazio si obiteljski, s roditeljima, poslije, spucan hormonima i adrenalinom adolescenta, isao si s rajom, ponekad cak i curom.
Za nas koji smo zivjeli na potezu Tuzla-Sarajevo-Ploce, vecinom se islo tamo gdje je najblize i po mogucnosti sto jeftinije. Makarska i okolna mjesta, bila su glavna odredista. Prvo zapucas vozom do obale (Ploca), zatim hvatas neki bus, a odvazniji su isli auto-stopom. Tvoja morska avantura zapocinje.
Obavijen znojem i zeljom da to prije skocis u more, polako si prolazio krivudavim putem kroz pitome dalmatinske gradice :Gradac, Drvenik, Zaostrog...jedno od njih bilo je tvoje odrediste.
Budzet je bio skroman, para nikad nije bilo dosta, dovoljno samo za hljeb, pastetu, mozda i konzervu ribe. Cigare i pice se nisu racunale u trosak, jer se samo po sebi podrazumijevalo da moras da imas. Neki su se znali i za travulje ogrebat, ali vecinom si bio zadovoljan sa najjeftinijim vinom iz lokalne samoposluge.
Ko je znao akusticnu svirat, bio je u najboljoj poziciji da digne stagod. Onaj koji je bio faca nije mu trebala gitara, a onaj koji nije znao ni svirat niti je faca bio, uvijek se je mogao slepat’ sa gore pomenutim. Tako da ni njima nije bilo lose. Svirale su se balade, skidala se Azra, u modi je bio bosanski kolokvijalni jezik i humor nadrealan.
Smekale su se Beogradjanke, Zagrebcanke i ostale propupale puterice drage nam i zajednicke domovine. Posebna paznja pridavana je strankinjama socijalstickih, bratskih drzava, Cehinjama i Poljakinjama , pred kojima si prosip’o fazone i rusio barijere srama bez obzira sto te nisu razumjele. Na moru si se osjecao slobodnije, samopouzdanje bilo ti je vece. Imaginarni miris mufa i kreme za suncanje, konstantno je lebdio u zraku.
Praznina dzepa bijase jedini pokazatelj kada se vrijeme povratka blizi. Ponovo na bus, nazad za Ploce, a tamo u hladu zeljeznicke stanice, kratio si vrijeme pricama iz kampa i cekao voz za Sarajevo i Tuzlu. Tvoj voz uskoro krece, naginjes se kroz prozor i sjetno bacas posljednji pogled na plavetnilo mora sto iza brda nestaje. Jos jedno ljeto, jos jedno sjecanje.
Za nas koji smo zivjeli na potezu Tuzla-Sarajevo-Ploce, vecinom se islo tamo gdje je najblize i po mogucnosti sto jeftinije. Makarska i okolna mjesta, bila su glavna odredista. Prvo zapucas vozom do obale (Ploca), zatim hvatas neki bus, a odvazniji su isli auto-stopom. Tvoja morska avantura zapocinje.
Obavijen znojem i zeljom da to prije skocis u more, polako si prolazio krivudavim putem kroz pitome dalmatinske gradice :Gradac, Drvenik, Zaostrog...jedno od njih bilo je tvoje odrediste.
Budzet je bio skroman, para nikad nije bilo dosta, dovoljno samo za hljeb, pastetu, mozda i konzervu ribe. Cigare i pice se nisu racunale u trosak, jer se samo po sebi podrazumijevalo da moras da imas. Neki su se znali i za travulje ogrebat, ali vecinom si bio zadovoljan sa najjeftinijim vinom iz lokalne samoposluge.
Ko je znao akusticnu svirat, bio je u najboljoj poziciji da digne stagod. Onaj koji je bio faca nije mu trebala gitara, a onaj koji nije znao ni svirat niti je faca bio, uvijek se je mogao slepat’ sa gore pomenutim. Tako da ni njima nije bilo lose. Svirale su se balade, skidala se Azra, u modi je bio bosanski kolokvijalni jezik i humor nadrealan.
Smekale su se Beogradjanke, Zagrebcanke i ostale propupale puterice drage nam i zajednicke domovine. Posebna paznja pridavana je strankinjama socijalstickih, bratskih drzava, Cehinjama i Poljakinjama , pred kojima si prosip’o fazone i rusio barijere srama bez obzira sto te nisu razumjele. Na moru si se osjecao slobodnije, samopouzdanje bilo ti je vece. Imaginarni miris mufa i kreme za suncanje, konstantno je lebdio u zraku.
Praznina dzepa bijase jedini pokazatelj kada se vrijeme povratka blizi. Ponovo na bus, nazad za Ploce, a tamo u hladu zeljeznicke stanice, kratio si vrijeme pricama iz kampa i cekao voz za Sarajevo i Tuzlu. Tvoj voz uskoro krece, naginjes se kroz prozor i sjetno bacas posljednji pogled na plavetnilo mora sto iza brda nestaje. Jos jedno ljeto, jos jedno sjecanje.
Pitanje dana...III
Ma(h)mura li se od Prvog maja ili ne?
Jeste li se dobro proveli? Odmorili? Na posao i drugim obavezama se vratili? Kod mene bi ludo i nezaboravno. Kad bi se lagali. Dodjoh s posla, istusirah se, skuhah kafu...U medjuvremenu premotam kasetu sto sam snimao utakmicu, Liverpool-Chelsea, zavalim se na kauc i go reds, go...
I tako, skupio se ja na kaucu ko petobanka, sve je napeto do krajnika, produzeci, evo i penala...kad ono, moja kaseta, stop. Nisam racunao da utakmice moze ovako dugo trajati, tako da sam namjestio pogresno vrijeme, promasio jedanaesterce... ia, ia...A, citav dan nisam na internetu bio, nisam vijesti slusao, samo da utakmicu na miru pogledam...
Jeste li se dobro proveli? Odmorili? Na posao i drugim obavezama se vratili? Kod mene bi ludo i nezaboravno. Kad bi se lagali. Dodjoh s posla, istusirah se, skuhah kafu...U medjuvremenu premotam kasetu sto sam snimao utakmicu, Liverpool-Chelsea, zavalim se na kauc i go reds, go...
I tako, skupio se ja na kaucu ko petobanka, sve je napeto do krajnika, produzeci, evo i penala...kad ono, moja kaseta, stop. Nisam racunao da utakmice moze ovako dugo trajati, tako da sam namjestio pogresno vrijeme, promasio jedanaesterce... ia, ia...A, citav dan nisam na internetu bio, nisam vijesti slusao, samo da utakmicu na miru pogledam...
Tuesday, 1 May 2007
Vancouver's Chinatown
Odlucih malo da osvjezim blog. Ubacim neku fotografiju, neki detalj, tako da kada nemam o cemu da pisem, tu su slike.Proslu nedjelju bili smo u setnji, Chinatown. Samo nek' je lijepo vrijeme, nema mi nista draze nego biti turist u gradu u kome zivis i zoves ga svojim. Nonsalantno setas , hodas bez zurbe, gledas sporedne ulice, posmatras arhitekturu, detalje i prolaznike.
Kineska cetvrt je smjestena u starom dijelu grada, odmah do, drogom i prostitucijom nagrizenog, Downtown Eastside. Kontrasti su sveprisutni. Na jednoj strani bijeda, dno ljudskog ponora, s druge strane snobovski restorani, zgrade i iste takve face. U sredini je Chinatown. U sustini, ako se nadjes u Downtown Eastside, niko te nece dirati, napadati, jedino prizor nije prijatan za oci, a da ih zatvaram, i pravim se da ne vidim, necu. Svaki grad ima dvije strane.
Elem, setam ja tako ulicama, u sredini neka basta i spomenik Sun-Jat-Setu, kineskom drzavniku. Citam sta pise, prilazi mi cicica(Kinez, naravno) i u superlativima zapocinje pricu o njemu:
"On je dobar bio, on je veliki covjek, kineski narod ga voli...itd.
"Ali, mene su ucili da je Mao Ce Tung bio dobar, revolucionar..."
"Ne, ne...", cicica mase rukama i negoduje glavom.
"Kad sam odrastao u Kini, nisam smio svoju djevojku u javnosti za ruku drzati, a on je imao vise od 60 zena."
"Znaci, ipak je bio dobar", smjeskam se u sebi.
Pozdravljam novog prijatelja i nastavljam svoju setnju dalje. Obrisi Chinatowna ostaju iza mene...
Pitanje dana...II
Trazi li se Vama slatko poslije seksa?
Ja pobudalih. Od kako sam prestao pusiti, poslije opcenja iliti erotskog praznjenja, moram uzet' nesto slatko inace ce mi pozlit'. Seks mi oduzima secer, te cokolada mora du bude pored Advila. Ali, kao sto znamo, opcenje se vecinom desava u vecernjim satima, sto ce reci, da poslije ponoci ceprkam po vitrini ili frizideru u potrazi za necim...slatkim. Ajd' ti sad smrsaj.
Ja pobudalih. Od kako sam prestao pusiti, poslije opcenja iliti erotskog praznjenja, moram uzet' nesto slatko inace ce mi pozlit'. Seks mi oduzima secer, te cokolada mora du bude pored Advila. Ali, kao sto znamo, opcenje se vecinom desava u vecernjim satima, sto ce reci, da poslije ponoci ceprkam po vitrini ili frizideru u potrazi za necim...slatkim. Ajd' ti sad smrsaj.
Subscribe to:
Posts (Atom)