Disorder

Eurocream

Nedjelja je jutro. Zadnji je dan mjeseca oktobra i meni se ne radi nista. Da, renovacije su i dalje aktuelne, naravno, ne idu po planu. Nervoza me blaga prozima, zelim da se pokrenem, ali, energije nemam. Znam, moja je priroda nestrpljiva. Sve zelim da bude bez greske, tacno i na vrijeme. I tu je problem neizbjezan. Kad te takva priroda nosi, nisi bas od pomoci okolini ni sebi, a narocito ne , partneru bracnom sto te stoicki trpi i razumijevanje pokazuje.
Iz gore navedenog, udario sam lafinu (kopirajuci misao iz The Sporanos), da sam born again Christian i da nedjelja je rezervisana da neradna bude. Valja l' ova?
I sad sam se lijepo uvalio na kaucu, laptop na krilu, blogiram lagano. Prva jutarnja kafa skuplja mi usta, mirise tisina, magla stidljivo nestaje.


Danas je Noc vjestica, Halloween iliti na bosanskom kolokvijalnom, Dan zena samo sto je po noci. Nemam namjeru da oblacim maske razne, nesto me ne privlaci ovaj praznik, tradicija zapadnjacka i bundeve sto sjaje. Vise mi je nekako za mladje, djecu, slatkisi, kostimi, sto bi kod nas rekli, maskare. I neka je, neka se djeca raduju tako i treba du bude.
Nazalost, proizvod sam mracnog socijalizma, osim Nove godine, restrikcija struje i djeda Mraza obucenog u crveno, nisam bas imao puno prilika gdje mogu da uplasim nekog ili oni mene. Medjutim, konstatujem brzo, nista mi ne fali, zar ne? Vidi me jesam pametan, rjecit i uma ostrog ispao. Filozof pravi. Cangrizav i vazda smisao u svemu trazi.
Ali, da ne bude da bas ne slavim Halloween, sinoc sam u obliznjoj radnji uzeo malo plasticno pakovanje Takovo eurocrema. Uzbudjeno povukao poklopac do pola, drhtavim kaziprstom zahvatio samo smedji dio, zaklopio oci i mislima odlutao do djetinjstva sto davno nestalo je. Jesenje boje u daljini vide se...

Lost...

Sve da zaboravim

Flow

Flow, tok ili tijek? Sta bi to moglo da bude? Vecinom, ako fercera, ide podmazano, kao po loju, bez poteskoca i greske. Stanje na koje nemas uticaj, pustas da te nosi, ne primjecujes. Sve ti ide od ruku, posao, skola, intima, ides kroz zivot lagano , ne osvrces se. Ponekad od zadovoljstava podrignes, drago ti je.
Primjetio sam kod sebe, a vjerujem da i drugi, koji se bave pisanjem, kreativno ili rekreativno, imaju slican problem. Previse vremena provodim u ispravljanju, editovanju (ima l' ovaj izraz u nasem jeziku?), uljepsavanju teksta, a nisam pravo ni poceo da pisem. I onda stanem. I onda se iznerviram. I onda me frustracije puknu ko zene PMS. Uznemirim se, da ne kazem obeshrabrim.

Gdje mi je poenta? Evo, evo, ide, polako nadolazi. Nedostatak prirodnog toka misli. Sprecavanje mozga da normalno funkcionise. Eto, gdje je poenta. U tome je sva tajna kreativnog pisanja i vecine zivotnog uspjeha. I sada se ja pitam :"Kako pustiti misli da idu svojim tokom bez muke i nepotrebnog zastoja?"
Ako non-stop mjenjas, ispravljas, iritiras mozak. Lijeva i desna strana mozga se neprekidno ukljucuju, iskljucuju, off and on, mozak zbunjujes, kreativni centar se ne javlja.
Necu da kazem da mi ovaj tekst ide odnosno da ima tok. Necu, vec sam stao nekoliko puta i to me muci. Mozda sto previse mislim sta da napisem sljedece, mozda sto smirenost u meni odavno ne stanuje. Volio bih da mogu da pustim mozak na miru, udahnem duboko, opalim po tastaturi. Volio bih dodjem do zavrsetka teksta bez prethodnog osvrta, stavim tacku na kraju i tek onda vidim gdje se sa mislima nalazim. Po svemu sudeci, mojih misli tok, jos ima puno toga da nauci.
Vani je kisa, glava mi tinja, podmuklo boli...

October sky...II

Procrastination

Vec duze vrijeme stan mi je skladiste u malom. Kupljeni gradjevinski matrijal za planirane renovacije, uredno slozen, sjedi nepomicno po uglovima soba. Tanak sloj prasine, taj predivan pokazatelj koliko je sta staro i koliko je vremena proslo od zadnjeg dodira ljudske ruke, stidljivo prekriva kutije. Naizgled, nista narocito, materijal ne smeta. Sve je u redu, zivot se normalno odvija. Ali, minimalistcki duh i zelja da zapocnem nesto sto odavno namjeravam, muci me.

Medjutim, jos jedan duh, sto duboko u meni skriven je, na povrsinu svijesti izlazi. Karakter, priroda iliti narav, nazovi kako hoces, ali, imam obicaj odlaganja zamisljenih stvari i obaveza za neko bolje sutra; u beskonacno. Kako se na nasem procrastrination prevesti moze? Teska rijec, kao i osjecaj sam, dugacka, ali znam da me tacno opisuje.
I da nemam suprotnost svoju u obliku bracnog partnera ne znam da li bi ikad bilo sta prvi pokrenuo. Nije za pohvalu, ali, lagao bih da je drugacije. Zato i nemam mira, postavljam pitanja svakodnevno, preispitujem se. Kako da razbijem blokadu misli, mozdanih celija krug?
Ima li kakva meditacija, hipnoza, instant Dalai Lama ili bezbolno, prihvacen odlazak kod psihologa na kratak razgovor oslobodjen emocija, razumljivom se solucijom cini.

Renovacije sam stana zapoceo. Polako, bez zurbe, ceprkam nesto, busim, prepravljam, uz strucnu pomoc mog dizajnera, koji ima sliku kako sta treba da izgleda, i naravno, koja je prva ova male radove zapocela.
Dobro mi za`sada ide. Grijesim i ispravljam se. Medjutim, ove prave prepreku u meni, staze odlaganja sto me paralisu i guse, nastavljaju se.

Dokolica

October sky

Glava mi puca. Muce me mucnine zadnje vrijeme i nisam siguran ima l' ovo stanje kakve veze sa balansom, organima uha, ono nesto, uzengije, nakovanji i ti folovi ili sam opet u sebe unio povecu kolicinu masnoca sto mi tijelu ne gode. Mislim u sebi, sta god rekao doktoru, ukazao, opisao, sta me muci, mori iliti boli, reci ce mi, stres. E, vala , necu mu nista ni reci. Super sam, nista mi ne fali, evo me, skakucem od sreci i radosti.

Imadoh danas dva doktorska termina zakazana. Prvi redovan pregled, a drugi kod zubara. Prvi prodje brzo i bez vecih uzbudjenja, ali sam zato kod zubara zaglavio dva dobra sata i tek sad dolazim sebi.
Trebao sam samo ciscenje obaviti, ali, ne lezi vraze. Imate karijes ovdje, a ni ovaj zadnji, molar valjda, se bas ne cini zdravim. Hocemo li popravljati?
'Ajd tetka,ozezi. Kad sam vec tu da ne dolazim dvaput. Pocela je ona mene dobro busit. Mislim na zub, da prica u pogresnom pravcu ne skrene. Stavila neku zelenu, latex gumu preko mog zubala, kao satro, da ne ide voda, zastita, a ja se gusim, davim, jedva hvatam zrak.
I busi ti ona mene, busi, prica kako se osjecam, boli li me? Pa kako cu ti odgovoriti sa punim ustima vode i ovim cudom u ustima? Naravno da me boli, ko to uziva biti na zubarskoj stolici, razapljenih usta, malen u svojoj nemoci.
I evo me sada, kod kuce, cekam da me tupost prodje. Gledam nebo, vecer je pala, zanimljive se boje u daljini vide. Uzimam kameru, otvaram balkonska vrata, ostavljam foto-zapis oktobarske srijede i noci sto nestaje...

Dirt

Radost & Ljepota

Kratke upute za tekst sto slijedi. Prvo pogledati video klip, pa tek onda citati.



Surfam netom bez cilja i naletim na, gore postavljeni, muzicki klip. Nakon prvog gledanja, reakcija je uobicajena.
Ah, budalastine. Kako si covjek moze dozvoliti takvo sto? Kako se neko moze uvjeriti, zivjeti u zabludi da ima talenat za nesto, a ocito je da nema? Zar ne vidi da je izvrgnut(a) ruglu, podsmijehu? Zar je stvarno publicitet bilo kakav bolji od nikakvog? I kako ces sad svijet pogledati u oci?
I onda, nakon drugog gledanja, rikoset u mojoj glavi i razmisljanju. Ko sam ja da sudim sta je u redu, a sta nije? Ko sam ja da povlacim linije laznog puritanizma? Problem je u meni. Sve je do percepcije i self-esteema. Ona se radosnom i lijepom osjeca. Ima veca muda nego ja!

Da, ima muda, i to dobra. Samo zavisi u koju se ruku uzme. Izaci javno ispred kamera, neritmicki mrdati guzovima, pjevati bez sluha, pobijediti sve strahove u sebi (ako ih uopste ima), ne misliti na sutra nego zivjeti danas.
A ja? Sve nesto analiziram, svaki detalj stavljam pod lupu naucenih drustvenih normi, gusim se, a drugi disu. Unaprijed uvjerim samog sebe da ne mogu, nisam za promjene, strah od neuspjeha jaci je od zelje za uspjehom. Rob sam misli i korporativne masinerije kapitalizma.
Ako je za vecinu njen nastup lakrdija, jeftina zajebancija lokalne televizije i kvazi-voditelja, za nju, barem djelomicno, ostvarenje je sna, nesto sto je zeljela i sto zeli da nastavi. Ja ovdje vidim samo uspjeh.

A sta je ustvari uspjeh ? Kako ga definisati? Ako tezis samo novcu cinit ces i losa djela da do njega dodjes, ako zelis da imas uspjesan biznis, da se ne lazemo, zavrnut ces po usima mnoge ljude, ako zelis slavu morat ces se odreci ideala. U tome lezi problem. Definiciju uspjeha mi recite, unaprijed zahvalan, biti cu.
Sad bih u zemlju propao od nemira sto u meni igra. Sad bih se zaletio u prvu kafanu, makar kafanski covjek nisam, sjeo za rasklimani, drveni sto, nalaktio na umasceni karirani stolnjak i smirio litar rakijesine iz jednog cuga.
Mehida draga, bez zajebancije, ti si meni Tito. Radis ono sto volis i sto te cini sretnom. Nema cega da se stidis, zivis zivot punim plucima. Uzivaj, prirodna si, originalna, osmijeh na lice ljudima donosis. A ni sisama ti nista ne fali...

PS "...puritanci preziru sevdalinke, narodne pjesme ili viceve, ali, ukoliko zelite da shvatite neki narod bez toga se ne moze..."
Dusan Makavejev

At home...

Golub na stapu

Nisam se naduvao. Nisam, vjerujte mi na rijec. Nisam niti druge medikamente, sto prividjenja razna izazivaju, u sebe ugurao. Nisam ni novu verziju Exorcista odgledao , a kamoli nesto ruzno uradio. Jednostavno, sinoc mi se desio cudan san. Golub mi se na stapu ukazao.

Vecer je pala. Crvenkasti brojevi digitalnog sata davno su iza ponoci nestali. Vrtim se u krevetu, premjestam jastuk s jedne na drugu stranu, pokusavam da namjestim vrat i glavu. Nista. San ne dolazi.
Topao zrak u sobi i tjeskoba sto me stisce samo upotpunjuju ovo mucenje. Uznemiren sam. Ipak, u gluho doba noci (doba za koje ne znas koliko bi moglo sati biti) tonem u carstvo snova. Medjutim, sitan se problem cini. Moj san na sve lici samo ne na carska prostranstva i rajskih ptica pjev.

Ulazim u zgradu, vrata su haustora poluotvorena i bez stakla. U hodniku je tamno, ustajalost vazduha osjeca se snazno. Slabo se vidi, jedva nazirem bjelinu zidova u mraku. Penjem se uz stepenice, koracam sporo, stizem do kraja. Kako znam da je kraj? Mozda je vrh? Nije sada niti bitno. Stojim.
Stepenice su nestale, teska, drvena vrata ispred mene su. Pored njih, tik sa strane, nesto klepece necujno. Zvuk mi je nepoznat i malo me nelagoda hvata. Okrecem glavu, polako pruzam ruku kroz tminu hodnika, dodirujem vrhovima prstiju. Drveni je stap ispred. Mislim ubrzano, mozda je i grana, tanka, bez kore, kako se ono kaze, prut, siba, siguran nisam. Pipam, oprezno obuhvatam rukom, ispitujem.
Iznenada, sivkasto pticje perje zaleprsa snazno. Krik prelama noc. Golub, i to onaj sareni, avlijaner, zavezan jednom nogom za stap. Razmaho se panicno krilima, hoce da poleti. I jos mu nekakav papir, cedulja, ljudskom rukom ispisana, s druge noge visi. Uzas zivi. Uzimam par koraka unazad, pravim razmak.
Jebo te onaj ko te dovede ovdje i za drveni stap zaveza. Jebo te Dali, Luis Bunuel, surealne slike i krila klepet. Hoces da mi srce pukne sotono jedna? Bjezi od mene, bjezi. Hladan znoj straha prozima me.

Trgnuh se naglo, otvorih oci, prigusena svjetlost sobe, trijezni me. Uh, dobro je. Ovo bijase samo san. Cuj, golub na stapu? Polusvezan, skrivene poruke, zelja za slobodom, liberated at last. Mani me se pticurino, nisam spreman za simbolizam bilo kakve vrste. Ako ce mi trebat tumac snova, reci cu ti na vrijeme. Za sada, moje bitke nastavljam na javi. Snovi ce pricekati.

Leads

Rock dust...

Nedjelja je popodne

Oktobarski se dani lijepi nastavljaju. Mada je sinoc kisilo, a glava me rasturala ko da ganglije igraju bilijar u sivoj masi mozdanoj, ova je nedjelja osvanula okupana suncem. Sunce jednako energija, meni dosta, uzimam kameru, oblacim se, pravac carsija. Da ne zaboravim, sutra se ne radi, kanadski se Thanksgiving praznik slavi. Naravno, ja ne slavim, ali svaki neradni dan, drzavni i vjerski, sirokogrudno prihvacam. Hvala, thank you, odajem pocast neradnom ponedjeljku, produzenom vikendu i punjenim curkama. Odoh sad da uzivam u nedeljnom danu sto pocinje.


Moja prva stanica, u danasnjoj setnji gradom, je science world, muzej naucni ili svijet znanosti (valjda bi tako prevod trebao da bude). Trenutno se odrzava izlozba ljudskog tijela, nekakvi presjeci, vidis sve, skeletoni i organi unutrasnji od plastelinske mase. I mene zanima kako to sve izgleda, narocito kako mozak radi, jer vazda ja nesto razmisljam i nikad nisam smiren i onda mi tesko bude, pa da mi malo pomognu da shvatim zasto je to tako i kako da se rasteretim odnosno misli u ugodnije sfere mozdane usmjerim.
I onda procitam da zene i muskraci razlicito misle, i onda kontam da je u mom braku sve obratno, zena razmislja vise kao muskarac , a ja kao zena i da je to, u neku ruku, cak i dobro, jer kad bi isto mislili ne bi se imalo oko cega kaciti i onda bi nam bilo dosadno. Jesam li dobro objasnio?
Ma nista mi nisu rekli vise nego sta vec znam. Malo sam i razocaran, sve je bilo nekako skromno, prostorije bez zraka, prosto me zagusljivost tjerala da izadjem sto prije. Ukratko, zadrzao sam se krace nego sto sam planirao. Nema veze, izlazim i nastavljam setnju uz obalu trazeci detalje sto mi se oku zanimljivim cine. Sunce me prati i meni drago je...

Pictures of you

Lavash

Petak je podne, lagana kisa napolju sipi. Vrijeme pauze i nerada. Uskacem na blog, da nastavim kulinarske kanonade od prije neki dan.
Sinoc bijase rodjendan mojoj boljoj polovini. Mrsko nam bilo ici vani, nekako cetvrtak nam bas ne sjeda, skoro ce kraj sedmice, a ustvari nije i onda je bolje ostati kod kuce. Vec cemo mi smisliti nesto.
Na ideju mi dodje turski restoran, rostilj i meze orijenta. Odoh uzeti nesto za u papir ili sto bi nase nane rekle, take out.

Donio sam trpezu malu. Uzeo neku kombinaciju, dinner for four (toliko nas je i bilo), mesine razne, salate i neizbjezni dipovi odnosno ono nesto svasta od povrca u sto se umace hljebom. Sta me je privuklo ovom restorancicu, koji je malen, neugledan, samo jos jedna rupa u mnogobrojim betonskim zidovima zgrada, sto nicu preko noci i isto tako nestaju? Privuklo me sto nemaju klasicnu kuhinju. Sve peku u krusnoj peci, sve je svjeze i sto je najvaznije, nestavljaju nikakve dodatke hrani koje me oboriti znaju. I da ne zaboravim, peku domaci hljeb na licu mjesta, imenom lavash. S lavashem mezetluci su sladji...

I namirili smo se mi dobro, masala. Svasta je tu nesto bilo, ne mogu da nabrajam, probudit cu apetit, a jos uvijek na poslu sam. Iako sam se napucao ko gladna zvijer savane nakon bespostedne borbe na zivot i smrt, bolje sam se osjecao nego prosli put. Kad me poklope oni masni sosevi i dodaci jelu cije porijeklo ne znam, hocu sam sebe da sutnem. Oci gladne, eto, to ti je. Ne stavljajte nista u hranu sto hemijsko porijeklo ima! Nista! Recite ne vegetama i ostalim nepotrebnim zacinima i zajebancijama. Moja vam je poruka iskrena. Danas mirno prezivam. To je ona zvijer u meni sa pocetka pasusa...

I jos sam ja nesto htio reci, nesto bas pametno, nesto sto ostaje, i onda se vi vratite i kazete:"joj, jest cojek pametan".
Aha..."if you ask what is the single most important key to longevity, I would say it is avoiding worry, stress and tension. And, if you didn't ask me, I'd still have to say it."
Dobro sad, necemo sitnicariti, nisam ja rekao, nego citam neki blog, pa preuzimam misao George F. Burns. Dobra je izreka, al' dzabu mu. Nije on probo lavash i mezetluke orijenta...

Last tango...

Umak od kokosa

Skonto sam da kada nemam o cemu da pisem odnosno ne znam kako da zapocnem, najbolje je da krenem sa vremenom. Drugim rijecima, strike up a conversation, virtualnu i inu, sa prognozom vremenskom za prijasnje dane. U vecini slucajeva pali, da bas vidim hoce li upaliti sada.
Mjesec oktobar, sredina je sedmice, dani suncani. Ljudi na ulicama, ugodno toplo, za nepovjerovati. Upravo se vratih sa pauze, gdje sam u obliznjem kineskom restoranu smirio dinstanu piletinu potopoljenu u kremasto-ljutkasti umak od kokosa, zdjelu rize i brdo povrca od koga mi se sada dize, mislim, podriguje. E, sad dolazi problem.
Ili starim ili oni nesto stavljauju u hranu (citaj-hemikalije...op.a) da pospjese ukus (mislim da je MSG iliti na nasem, azijatska vegeta). Tako da sada, ne da mi se spava vec lagano umirem. Borim se svim raspolozivim sredstvima protiv prevelike kolicine proteina, skroba i masti unesenih. Kako budnim da ostanem?
Evo me se vrtim na stolici ko da imam proljev samo da ne bih zaspao sjedeci. Ma ne mogu doci sebi, poklopila me hrana ko da sam litar varekine u sebe nasuo. Oci mi se sklapaju, a rekao sam sebi davno, mani se kremastih umaka, znas da ti skodi.
Kud bas za inat nisam busy (kako se na nasem kaze?...produktivan), nego nesto sve vrtim u rukama i po stolu praveci se da radim, a ustvari, ne znam sta cu od sebe. Rekoh, da opletem onda po blogiranju, pa gdje me misli odvedu i naposljetku, smire.

A misli me vode na netom zavrsene izbore u Bosni. Iako ne zivim vec duze vrijeme na juzno-slavenskim prostorima, citam, informisem se, u kontaktu sam redovnom. Generalno, politicka zbivanja balkanskih prostora me zanimaju i zelim da budem u toku. Dio sam te kulture, tih emocija, i sasvim je normalno da covjek, bez obzira gdje ga zivotni put odvede, zeli da zna i na indirektan nacin bude dio politickih zbivanja. Ali, ponekad znam da se izgubim. Razumljivo...
Zadnje vrijeme, osjeca se velika zelja za promjenama, medjutim, nekih vecih pomaka nema. Politicka apatija, nedostatak volje, odsustvo lidera sa karizmom, tesko je za reci. Politika nasih prostora je oduvijek bila profitabilan biznis, dresovi se mjenjaju lako, neprirodne koalicije postaju prirodne, dojucerasnji protivnici ljube se cutke. Velikog izbora nema. Sve se svodi od dva zla izaberi manje.
Joj, jesam pametan. Koja retorika! Zajebo sam Henry Kisinggera i Cicerona zajedno. Treba vise ovakvih analiticara virtalnih kao sto je malenkost moja. Gdje bi nam kraj bio? Svi bi zivjeli u sreci i rahatluku na nekom polinezijskom ostrvu blizu Novog Zelanda, pjevali protestne pjesma Johna Lennona i povremeno, da nam bas ne bude dosadno, gliserima presretali kitolovce sa Islanda, obuceni u zelene majce Greenpeace-a. Umak od kokosa, rastura me...

Walking in my shoes