Bambi...

Wake up

Da ne ispadne da se samo zalim na vrijeme, za divno cudo, zadnji su dani, malo je reci, predivni. Jutra pod maglom, sunce u podne, ugodne temperature predvecer. Neobicno za kraj mjeseca septembra, njemu hvala, oprastamo se za ovu godinu sa iskrenim osmijehom na licu. Sta sam ja ono htio reci? Aha...

Sinoc se bilo na koncertu. Band, Arcade Fire, utisci, vise nego dobri. Ma sta dobri, glas u meni se buni, momci i djevojke otprasili su svirku za pamcenje.
Za manje upucene, Arcade su Fire kanadski band, sa adresom prebivalista, Montreal. Na sceni su relativno kratko, ali zadnjih godina, na radost mnogih, sigurno plivaju alter vodama svjetskim. Bas mi nesto drago da je tako, poluglas patriotizma iz mene izlazi.
Nisam bas od onih koji se lako oduseve, ali, sinocnji koncert jedan je od boljih sto sam gledao. Neobicna postava, njih brojkama 8, mnostvo instrumenata, mocan zvuk sto prozima. Vise lice na simfonijski orkestar nego na klasican rock/alter band. Interesantna kombinacija udaraljki, violina, klasicne gitare. Vokalne izmjene, neusiljena energija na bini, ugodna atmosfera u zraku. Arcade Fire.


Ne izlazim cesto, nazalost, mrsko mi i nemam volju. To se ovdje strucno zove, excuses, a kod nas preseravanje. Veliki grad pruza mogucnost koju prije mozda nisi imao, koncerti, festivali, galerije, ali, kako to biva, ne iskoristavas onoliko koliko bi mogao i mozes. Sve nesto prolazi pored tebe, uvjeravas sam sebe da drugi te stvari more, misli te zarobljavaju, a momenat koji treba da zivis nepovratno nestaje. Sve me to izjeda, boli, tjeskobnim cini. Zato pokusavam da ukrotim misli sto najbolje znam i usmjerim prema pravcima svijesti koje mi se cine manje negativnim. Jedan od nacina je vecernji izlazak, odlazak na koncert.
Proslu sam sedmicu odgledo francuski pop sastav, the Phoenix, a mozda cu uskoro ici da vidim blues/minimalist duo, the Black Keys. Sinocnji sam koncert pokusavao kao i da snimam, medjutim, svirka je bila samo da se gleda, cupka ili sjedeci, na miru uziva. Nema veze, preuzimam sa jutjuba video klip, grad je drugi, atmosfera je ista. Moje su misli smirene bile...

Sjaj u ocima

Subota je vecer

Joj, jesam se oduzeo. Nije alkohol, nije droga, nije ni lirika Semse i Sabana, vec izlazim iz sna subotnjeg poslijepodneva.
Mjesto dogadjanja, stan, pod dnevne sobe. Lezim na tankom madracu, sto sam nekada davno uzeo u namjeri da saznam cari yoge, ovdje bi rekli, benefits. Naravno, nikada za car saznao nisam, a jos manje benefit neki za uzvrat dobio. Mudri kazu, za sve treba volju imati, a manje mudriji, nema na cuni meda.
Ukocen sam i sve me boli. Silim se da otvorim oci, pokusavam da odgonetnem koliko bi sati moglo da bude, vecer je davno pala. Otkud ja u horizontali i jos u ovakvom stanju? Zar nisam htio samo malo da odrijemam? Pa zato sam i legao na pod, da me san ne prevari i da mi se nakon popodnevne setnje snaga povrati. Misliti i znati...

Elem, dan bio predivan. Neocekivano. S obzirom da su zadnjih dana kise sastavile nisam se bas nadao vremenu lijepom. Medjutim, ujutro, doceka me sunce, stavise, temperatura ugodna. Kad je tako nema tu puno planiranja, u auto i pravac, carsija.
U gradu raje koliko hoces. Ulice centra ispunjene. Turisti, sto izgubljenim pogledima traze moguci pravi put, neizbjezni klosari i kartonski natpisi milostinje ispred njih, lokalne bake i privezani kucni ljubimci na uzici sto ih prate. Ulicni, nazovi, artisti i zabavljaci oko kojih se skuplja svijet i pravi guzva, shizofreni shop-holicari, raja zeljna svjezeg zraka i neobavezne setnje. U zadnjoj grupi mogao bih naci mjesta za sebe.
Skidam sako, savijam ga na desnu ruku, moze se komotno u kosulji, uzimam kafu, setam lagano. Milina, dace ovako svaki dan, evo cak mi i pisanje ide, sve je do biologije odnosno svijetlosti sunceve. Grije sa svih strana, sija mi celendra ko olimpijski plamen, noge me nose bez odredjenog cilja. Hodam po samom centru, obliznjim kvartovima, silazim i do obale. Prodje sati dosta, a da nisam ni osjetio. Ovo se zove ugodno proveden dan. Osjecam se bolje.

Kod kuce, ugodan me umor savladava. Rekoh, malo cu prileci na podu, prostrijeti yoga-mat, upaliti tv-e, pa ako zakunjam, nikom nista. To i bi.
Odvalio sam ja dobrih tri sata, zaboravio na mjesto i vrijeme, mortus se oduzeo. I evo me, ukocen i koracima kratkim, vucem se ko poluzombi stanom u potrazi za mirisom kafe. Ukljucujem aparat, stvaljam uobicajenu kolicinu, zelena se lampica pali. Voda je spremna, klik, crni napitak niz stijenke soljice silazi. Vani, ponovo kisa pocinje...

Sina soba

Jesen stize...

Prodje ljeto kao da ga nije niti bilo. Zvanicno pocinje jesen, eno, na kalendaru pise jasno. Hvala na prijateljskom podsjecanju, ne treba meni niko da mi tu radosnu vijest ukaze. Dovoljno je da bacim pogled kroz vlazna okna balkonska i razdraganost me jesenja (sve)obuhvata. Kisa i to ona, znam je ja dobro, sto ukoso pada, od koje se sakriti ne mozes i koja uskoro ne misli stati. Predivno. Jos mi samo fale balade Joy Divison ili Mizara, pa da me lagano uninaju u ambijentalnost jeseni rane.
Glava me boli. Tako to biva, vremenske me promjene mezete, jucer bilo suncano i bez ijednog oblaka, sad ne vidim dalje od pola metra. Osjecam se ko damu odnosnu u skladu. Motam podpitanja u sebi, sto tinjaju u jednoj od ladica vijuga mozdanih, je li vrijeme jedini uzrok mojim glavoboljama cestim? Eh, da ti je znati...

Breathe...

"Your time is limited , so don't waste it living someone else's life. Don't be trapped by dogma-which is living with the results of other people's thinking. Don't let the noise of other's opinions drown out your own inner voice.
And most important, have the courage to follow your heart and intuition. They somehow already know what you truly want to become. Everything else is secondary."
Steve Jobs

Gracija

On the road...V

Obala Kalifornije docekala me, hladno. Mislim, nisam ocekivao maglu, sitnu kisu, jesenje temperature. Sve sam imao sliku da ce, cim se docepam Kalifornije, narocito okeana, sunce grijati sa svih strana. Medjutim, nije tako, posebno ne, u sjevernim, obalnim, dijelovima. Vrijeme je varljivo cak i u augustu. Sljedeci put nosim sa sobom kisnu kabanicu i dzemper. No doubt.
Bez obzira na sve, obala ovog dijela Californije ima svoju car i ljepotu. Nenapucena, mala mjesta poredana uz glavnu cestu, umjerena voznja uz mnogobrojne krivine, okean nadohvat ruke, nepoznato polupustinjko raslinje, na trenutke sve se divljim, netaknutim, cini.
Pozdravljam obalu i ulazim u unutrasnjost. Sve se ubrzo mjenja. Blaga brda, toplija klima, uredno poredani vinogradi, zuti skolski autobus pun djece u nedodjiji, standovi sa sezonskim vocem, rekoh, Kalifornija je satkana od kontrasta. Vracam se nazad prema Oregonu.

Glavni me autoput nosi brzo i bez pauze. Nema guzve, mrak je odavno pao, uskoro pronalazim prenociste, Klamath Falls.
Smjesten na jugu Oregona, Klamath Falls je samo jos jedan od gradica sto sam odabrao slucajno, vise zbog pogodnosti, a ne nekog odredjeno itinerara (ovo bi ko bilo, plan puta, tako barem pise u krizaljkama...op.a).
Nakon ugodno prospavana noci, odmoran setam centrom grada. Pronalazim pristojan cafe, sjedam u bastu, promatram ljude. Vadim kartu i trazim tacke od interesa. Prst mi se zaustavlja na planinskom jezeru, tacnije ugaslom krateru. Cini se zanimljivo, a nije niti pretjerano daleko. Pravac, Crater Lake.

Crater Lake je bio pun pogodak i zato zavrsavam ovdje. Na vrhu ugaslog kratera, docekala me povrsina jezera, nestvarno, plave boje. Nisam takvo sto ocekivao. Nekako mi je plava boja rezervisana za nebo ili more, ali, jezero, neke druge slike u meni su bile. Povrsina Crater Lake-a, oduzima dah. Bukvalno. Sjedis, sutis i osjecas. Neko to zove meditacija, neko odbrambeni mehanizam za misli sto te stezu, a neko, u ovom slucaju ja, samo tiho progovori:" Joj, jest' lijepo."
Da rezimiram moju sedmodnevnu odiseju pacifickom obalom prije nego sto postanem dosadan i predjem u ponavljanje. Svaki odlazak iz mjesta boravka na odredjeno, barem za mene, predstavlja dozivljaj i iskustvo vise.
Nije mi se nista na ovom putu desilo da bih memorisao kao nesto vrijedno pamcenja i sto cu prepricavati odusevljeno drustvu kad se sastanemo kod nekog na kafi. Iskreno, nisam se niti odmorio koliko sam mozda zelju imao, iste me brige muce, ali to je vec druga prica, a nju ostavljam za neko drugo javljanje. Zelim samo da zabiljezim da i u prosjecnosti covjek moze naci zanimljive detalje i da mu moze biti dobro samo onoliko koliko mu misli dozvole.

Creationsim

Psycho Killer

On the road...IV

Jutro. Prohladno i bez guzve. Setnja uz, morskom solju i staroscu nagrizle drvene dokove ribarskog gradica. Lagani hod, poneki pogled bacen na izloge otvorenih radnji, svjezina zraka omamljuje. Miris kafe, przenih jaja i slanine dopire iz obliznjih restorana. Moglo bi se komotno doruckovati sad, ne bih imao nista protiv, ali, plan je da se obali Oregona vratim sto prije. Zato, Bandone, imas mahanje.
Vrijeme se razvedrava. S desne strane gusta suma, u sredini cesta, sa lijeve okean.Oci sirom otvorene, stakla na vratima auta poluspustena, vozim polako i bez zurbe. Zaustavljam se na jednom od mnogobrojnih stajalista iliti vista. Jos jedna pauza, jos jedna setnja uz obalu okeana. Tako valjda treba odmor da izgleda. Lezerno i bez pritiska. Udisem plucima duboko.
Nazad na put, napustamo obalu i Oregon.


California. Zemlja kontrasta i iznimne prirodne ljepote. Opjevana u hippie pjesmama i pricama beat generacije, ima nesto u imenu samom sto privlaci. Toplo mi nesto oko srca, valjda, uzbudjenje to se zove.
Ulazim u Redwood regiju. Stoljetna stabla sekvoje krosnjama sirokim zaklanjaju nebo. Poredna uz cestu kao vojnici na smotri, svojom visinom zadivljuju. Svjetlost sunceva prodire stidljivo, igra snopovima, vitraz prirode. Ima nesto carobno u svemu tome, samo jos fale vile i stapici za ozivljavanje. Klizim na cetiri tocka kroz bajku za odrasle. Redwood ostaje iza mene.


Reljef se mijenja. Suma je oblika drugog, nekako pitomija, brda nestaju, cesta je prava, vozim malo brze. Srndaci na putu!
Ne, nije onaj znak sto upozorava, vec su uistinu bili oni, srndaci iliti jeleni, sumske zivotinje plahe. Najednom se pojavise u grupi, njih pet, set, stoje mirno, ne micu. Simpaticno za promatrati sa strane, ali ne i ispred auta. Sve sto vidim da ima rogove i pola tone u sebi, usporim, neka hvala, zivotinja si lijepa, ali nemoj blize meni svega ti.
Skrecem s glavnog puta, uzimam precicu iliti kraci put, silazim ponovo niz neko brdo, California, eto me, u predjele tvoje obalne.

Asik Ajsa

On the road...III

Napustamo Oceanside. Sunce i oblaci igraju samo njima znanu igru, naizmjenice, mjenjaju jacinu, boje i pozicije. Reci cu uprosteno, vrijeme nestabilno.
Put nas vodi dalje uz obalu Oregona. Nailazimo na malo mjesto, kojim dominira uzvisina od pijeska. To bi kao trebalo da se zove pjescano brdo ili dina, jelde? Nisam siguran, ipak cu ga samo zvati, brdo. Meni izgleda pravo visoko, Triglav nije, ali, blizu mu je.


U slaboj sam kondiciji, gazim pijesak duboko, idem sporo prema vrhu, gubim na trenutke dah. Ideja je bila dobra, ali ostvarenje iste nesto teze ide. S mukom stizem na cilj, pogledom s vrha, nagradjuem sebe. Iscrpljen sam ugodno.
Nazad na put. Nizaju se mjesta jedan za drugim. Pravim kratke pauze da uslikam prirode djela i protegnem noge. Dan u drugu polovinu ulazi.


Nista odredjeno nemam gdje bih mogli veceras zanociti, mada, otprilike znam. Mrak je odavno pao, gladan sam i voziti mi se vise neda. Sta prvo naidje, skrecem.
Ubrzo, ulazimo u Bandon, usnuli ribarski gradic. Vrijeme je vecere.
Biramo lokalni riblji restoran, izgleda pristojno, cijene pristupacne. Bogati clam chowder me vraca u zivot, ostatak jela mezetim, uzivam polako i natenane.
Sita stomaka i umoran od puta, pronalazim hotel nedaleko od restorana. Bandone, laku noc, tonem u san.

Intermezzo

"...nikad ne treba ocajavati kad se nesto izgubi, osoba ili radost ili sreca, sve se jos divnije vraca. Sto otpasti mora, otpada, sto nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija koji su veci od nase spoznaje i s kojima smo samo naocigled u suprotnosti.
Treba u sebi zivjeti i na cijeli zivot misliti, na sve svoje milijune mogucnosti, sirine i buducnosti, naspram kojih ne postoji ni proslo ni izgubljeno..."

Rainer Maria Rilke

Fantasticna

On the road...II

Ubrzo, gustu, crnogoricnu sumu zamjenjuje polupustinjski pejzaz, ogoljela brda i nisko raslinje. Elegantne vjetrenjace, razbacane po padinama , upotpunjuju ovaj, na prvi pogled, pusti kraj. Spustam se u pravcu kanjona rijeke Columbie, vracam na glavni put, sumrak polako pocinje da pada. Iza sebe ostavljam rasirene elipse vjetrenjaca i prostrane sume Washingtona.

Priblizavam se odredistu, drzava Oregon, grad Portland, stan prijatelja nasih. Obostrano radovanje, osmijesi su siroki. Plan je da naredna dva dana provedemo na sjevernoj obali Oregona. Kratke pripreme i dogovori, vecernja toaleta, umor nas savladava, pocinak slijedi.
Popodne je, krecemo. Izlazimo iz grada, pripeklo sa svih strana. Guzva na autoputu, nervoza je blaga. Uskoro skrecemo sa glavnog puta, vijugamo kroz hladovinu sume, nastavak putovanja ,ugodnim se cini. Nakon dva sata voznje od Portlanda, prostrana kuca, sa pogledom sto ostaje u sjecanju, ceka na nas. Oceanside.


Dan je ugodan, topao, ne previse vruc, pravi ljetni. Mocni okean oplakuje pjescanu obalu, donosi svjezinu, sve je zivo, ljudi su veseli. Valovi su blagi, obala Oregona, pitomom se cini.
Moji se prijatelji ne mogu nacuditi kako je dan lijep, a ja se cudim njima sto se oni imaju toliko cuditi. Pa ljeto je, naravno, da ce dan lijep biti. Zar ne? Odgovor na pitanje moje sutra ce se samo ukazati. Noc pocinje da pada.


Jutra na obali su uvijek slicna. Gusta magla, a vidljivost slaba. Rosa na drvecu i travi, tisina sto prija. Nazire se sunce, vidim ga, dan ce biti opet lijep. Kako se to ono strucno kaze, razvedravanje uskoro nastupa, seretski zakljucujem. U daljini se cuje huk okeana, osjecam, temperatura je pala znatno.
Podne je proslo davno. Magla je gusca, a temperatura jos niza. Ovo bi trebao biti nastavak dana od jucer, pitam se u sebi. Ne smeta mi, oblacim majcu dugih rukava, silazim niz put. Gledam tmurne oblake nad gradicem i uznemiren okean sive boje. Obala Oregona, nepredvidljiva je.

Dodji

A horrible cunt

On the road

Kako naci balans u ovom dobu informativne zasicenosti? Sve ti se cini dostupno, lako, izbor je velik, prevelik cak . Trebao bi biti sretan sto imas mogucnost pruzenu, ipak, sve si udaljeniji, od sebe, od drugih. Nedostaje ti nesto. Ustvari, nedostaje ti puno toga. Najvise sitni trenuci odmora i lezerno putovanje bez prevelikog planiranja.

Nepisano je vjerovanje da ljudi, vecinom, od putovanja ili odmora ocekuju da im se desi nesto lijepo, neocekivano, nesto sto ce pamtiti i pricati rado. U slucaju da im se nista ne desi, razocarani si. Da li bas tako mora da bude?
Citava filozofija putovanja je da ne mislis. Da nekako sklonis brige u pretinac podsvijesti, izadjes iz okova misli sto stezu, stavis katanac na ozbiljnost zivota i uputis se u nepoznato. Zvuci jednostavno. Sta te onda zadrzava da to i ne ucinis?
Nisam smiren, daleko od toga, prihvatam literalnu formu kao oruzje samoobrane. Pruza sansu da usmjerim misli negdje drugdje. Zato cu da pisem.
Nece ovo biti neki uglancani turisticki pamflet niti prepoznatljivo zuti National Geographic, sto nemarno je bacen na pretrpani stol frizerskog salona dok cekas na svoj red za sisanje. Ovo su moja zapazanja, trenuci sjecanja, sitni detalji i nemam ih namjeru uljepsavati. Let's hit the road.


Uzimam sedmicu dana odmora i usmjeravam se prema obali Oregona. Uvijek se iznerviram na granici. Uvijek. Mrzim granice. Ima nesto u njima sto me odbija. Pocetak mi je putovanja bitan, mozda je i tu korijen moje granicne averzije. Ne volim da me zadrzavaju bezrazlozno i namrsteno postavljaju pitanja sto logiku u sebi ne nose. Svijet je sirok i ima mjesta za sve. Strpljivost mi nije jaca strana. Pustite me.

Prelazim granicu, silazim ubrzo sa autoputa, zaustavljam se na prvoj benzinskoj pumpi. Tu nestaje sav moj patriotizam adoptirane domovine, punim rezervoar do vrha, benzin je znatno jeftiniji nego kod nas. Razgovor sa lokalcem na pumpi ugodan je i neusiljen. Osjecam se slobodniji. Hocu reci, oslobadjam se.
Biram manje prometan put, probijam se`vijugavom cestom kroz unutrasnjost Washington drzave. Priroda je predivna. Mocan planinski masiv koji se prelazi lako, tamnozelena rijeka prati ga uzduz. Uskoro ce malo mjesto, odmorit cemo za kratko, nazvat cu ga Leavenworth.


Ne svidja mi se, a reci cu i zasto. Kako se na nasem kaze a tourist trap? Ako prevod znate, eto, tako sam ga osjetio. U zamku, uhvacen sam, ali ne zalim se.
Smjesten na visoravni izmedju planinskih vrhova, Leavenworth lici na losu repliku nekog bavarskog sela. Natpisi na njemackom, arhitektura u skladu , satro gotika i slicno.
Parkiram nedaleko od glavne ceste, izlazim hitro. Toplotni udar augusta, za trenutak me osamucuje. Nisam ocekivao ovako toplo vrijeme. Sta se desava, ipak, planina je ovo, gdje je svjezi zrak i sve sto ide uz to.
Hodam polako, gledam oko sebe. Prate me namjesteni osmijesi prodavaca i miris kobasice sa rostilja. Ustirkane konobarice u sarenoj uniformi i sise sto stoje uspravno. Uredno cvijece u drvenim saksijama i jeftino izradjeni suveniri sto se prodaju skupo. Leavenworth. Idemo dalje.

Paznja

Sad ili nikad

Acupressure

Bio vasar, veliki, godisnji, oni ga zovu, exibition, a meni je svejedno. A na vasaru jedan ciko, porijekla kineskog ili mongolskog, imao je stand skroman, a ime mu je bilo Majk.
E, taj ciko ima cudnu moc iliti sposobnost da ti samo pogleda u uho i na osnovu tacaka u njemu odredi sta te muci odnosno koji dio tijela ti ne funkcionise bas kako treba.
Kako on to radi? Pa lijepo, uzme pincetu tanku, s njom zgrabi mustard seed (male bobice velicine bibera) i s njima pronalazi odnosno pritisce tacke u uhu za koje smatra da nisu u redu. To se zove acupressure. Sto ce reci on samo pritisce, ali ne bode, bez obzira, zna da zaboli pravo.
Uglavnom, radoznao sam bio i, naravno, otisao do njega, sjeo na malenu stolicu i okrenu uho desno. Nisam mu rekao nista vec sam ostavio njemu da me pregleda odnosno donosi zakljucke sta mi fali ili ne. Seansa zapocinje.

Prvo sto mi je rekao je da imam problema sa ledjima i to velikih. Da su upaljena i da se vidi ocigledno. Pretpostavlja da sam veliku povredu imao i pita me otvoreno: "Kako se osjecam sada?"
Koliko znam nemam problema s ledjima. Krecem se, saginjem se normalno, vecim se naporima ne izlazem. "Ne, ne, ledja ti nisu u redu. Sve se vidi jasno", ponavlja mi tiho.
Hajd sad ti budi pametan. Ne mogu se sjetiti da li sam ikad imao problema s ledjima, kad , odjednom, sjecanje me budi u razmisljanju. Jesam, imao sam.
Sinulo je meni da sam prije skoro godinu i vise dozivio nezgodu, trenirao Capoeiru, bacao se ko pubertetlija po strunjaci, glumio Brus Lija, osjecao se pun energije i, naposljetku, uhelacio ledja odnosno diskove ledjne. Tu smo znaci...

I dalje on gleda. "Imas li glavobolje? Da li si imao frakturu nekada? Vidim udubljenja".
De ba starac, nemoj me plasit. Super mi je glava, jest' da me nekad zasteka, garant previse mislim, mozda i ovo vrijeme utice da ponekad osjetim tupu bol, garant je ono ali, vecih problema nisam imao. Ili jesam?
Opet meni prisjecanja dolaze. Kao dijete udario me auto, saobracajna nesreca. Glava mi bila povrijedjena dobro, poveci oziljak i dalje je krasi.
Care, nemoj mi vise stiskat uho, vjerujem ti sve. Hvala do neba, evo ti $20, bujrum, budes li nastavio, ne znam hocu li bez ijednog organa ostati. Hvala, vjerujem ti, svega mi, malo si me i uplasio, odoh dok jos mogu. Ziv ti meni bio i dogodine opet te na vasaru pronasao.

Razumijem da ima acupressure, mjesavina akupunkture i pritiska rucnog, razumijem da postoje ljudi koji dodirom mogu pronaci tacke u uhu, znam da postoji tradicionalna kineska medicina, ali ne kontam kako on to sve vidi? Ipak, uho je to, malo, nije fudbalsko igraliste, pa da su organi poredani po redu i oku vidljivi. Uh, pocela me medju sinusima stekat. Previse analiziram i drugima se divim. Nije ni cudo da me glavusa, ponekad, zaboljeti zna.

The magical bank

Each morning we awaken and receive 86,000 seconds as a gift of life, and when the day is done, any remaining time is gone and not credited to us. What we haven't lived up to that day is lost forever. Yesterday is forever gone.
Each morning the account is refilled , but the magical bank can dissolve our account at any time...without warning.

So, what will you do with your 86,000 seconds? Think about that, and always think of this: enjoy every second of your life, because time races by so much quicker than we think. Take good care of yourself and enjoj life. Live each day to the fullest, be kind to one another, and be forgiving. Harbour a positive attitude and always be the first to smile.

I never stop

Labor Day

Sinoc je bilo suncano, a danas je kisa. Sinoc je bila nedjelja, a danas je Labor Day. Nasim bi se jezikom reklo, praznik je rada. I jedan i drugi neradni su bili. Prvi ponedjeljak u septembru sa kalendara nestaje. Pada noc i svijetla grada u daljini se polako pale.
Ne mogu da prihvatim da ljeto svome se kraju blizi. Zar su topli dani vec u proslost usli? Puno je toga u meni, uznemiran sam i slabo se braniti znam. Sve nekako prolazi tiho, kao mali, stakleni pjescanik okrenut naopacke, nestaje u nepovrat. I ova je noc dosla brze nego sto sam mislio. Dani su kraci i ja ih osjecam tako. Treba mi detaljna higijena misli, generalni remont, promjena, a to bas i ne ide lako. Sjetan sam.


Sta se desava u gradu mom? Godisnji je vasar i to stoti po redu. Ljudi se vesele sitnim stvarima i trose na gluposti. Sutra skola za djecu zapocinje.
Na cudjenje svih, salmon se ove godine, na svom putu prema okeanu, u jatu ukazao. Ribari su vise nego sretni bili.
Ne mogu reci da nisam iskoristio produzeni vikend. Bio sam s prijateljima, bio sam u prirodi, vrijeme nam je bilo naklonjeno, ugodno smo se osjecali. Sjela mi je setnja uz obalu, hladno pivo i pohovani calamari. Ipak, moje raspolozenje varira, nemir je stalni. Ne bih trebao biti takav, znam, ali, lagao bih da je drugacije. Pogled na sumrak s balkona sobe zna da me trgne i misli oraspolozi. Ponekad...